Zoran Žigić zvani Žiga je rođen 20. septembra 1958. godine u mjestu Balte, opština Čelinac. Žigić je bio taksista, koji je mobilisan u rezervnu policiju. Radio je neko vrijeme u logoru Keraterm na dostavi i snabdijevanju i kao stražar u logoru Keraterm, a kao civilu su mu dopuštali da ulazi u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.
U septembru 1991. godine je proglašeno nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština. Međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama. Članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992. godine. Dana 30. aprila 1992. godine SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u “Srpsku opštinu Prijedor”. Osnovan je lokalni krizni štab koji je upravljao tim područjem i provodio odluke centralnog kriznog štaba ARK-a sa sjedištem u Banjoj Luci. Odmah su počela zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Prema iskazu jednog svjedoka: “Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate, tako da se život preko noći izmijenio. Nakon zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje nesrba, bosanskih Muslimana ili Hrvata, s odgovornih funkcija. Mnogi su na kraju izgubili posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu, a na radiju se emitirala antimuslimanska i antihrvatska propaganda. Hrvati i Muslimani ne prihvataju tu situaciju i spremaju se reagovati. U slučajevima gdje je došlo do snažnijeg otpora Hrvata i Muslimana, Srbi pokreću napade, npr. na sela Hambarine i Kozarac. Dana 30. maja pokušaj Muslimana da vrate kontrolu nad Prijedorom propada. Kako bi spriječili svaku pomisao Hrvata i prije svega Muslimana na otpor, Srbi odlučuju privesti sve nesrbe koji bi mogli predstavljati opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su predstavljale određeni autoritet, uključujući i onaj moralni ili su raspolagale određenom moći, naročito ekonomskom. Istovremeno muškarce odvajaju od žena, djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju Srbi, one nesrbe, koji još nisu otišli iz regije, okupiti u centre. Na taj način su stvoreni centri Omarska, Keraterm i Trnopolje. Kao i logore Trnopolje i Keraterm, tako je i logor Omarska službeno osnovao 31. maja 1992. Simo Drljača. Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je ovdje riječ. Svi muškarci koji nisu bili srpske nacionalnosti su uhapšeni i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvatao kompleks zgrada u selu Trnopolje, izmedu ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora.
Logor Omarska
Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje “privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti” u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih nesrba. Zatočenici u Omarskoj su uglavnom bili Muslimani, uz neke Hrvate i manja grupa od oko 35 žena. Životni uslovi u logoru Omarska su bili jezivi. Zatočenici su često držani u pretrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, smrad je bio užasan u svim prostorijama. U svim dijelovima logora. Mnogi nisu htjeli ići s piste baš zbog tog smrada i uslova. Zatočenici su se svi bili zaušljivili, zapuštanih brada. Izgledali su kao kosturi. Zatočenici su hranjeni jednom dnevno u logorskoj kantini. Morali su za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan, jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima. Većina zatočenika bila je smještena u “hangaru”, najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora, koji se protezao u smjeru sjever-jug. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade. Zapadni dio se sastojao od dva sprata s više od 40 zasebnih prostorija. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali “bijela kuća” i “crvena kuća”. Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom, odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža. Između hangara i upravne zgrade prostirao se u obliku slova L betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali “pista”, dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća. Prema izvještaju o logorima na banjalučkom području koji su sastavile vlasti bosanskih Srba (službeni izvještaj o logorima), za vrijeme funkcionisanja logora Omarska kroz logor su prošla 3334 zatočenika. Bivši logoraši procjenjuju da je bilo i do 3000 zatočenika odjednom; osoblje se složilo da ih je bilo više od 2000. Velika većina zatočenika bili su muškarci, ali je postojala i grupa od otprilike trideset i pet-šest žena, a mnoge od njih bile su na rukovodećim položajima u lokalnoj vlasti na tom području. U prvim danima logora mogli su se vidjeti i dječaci od samo 15 godina, kao i neki stariji ljudi. Golema većina zatočenika bila je muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Za Omarsku se govorilo da je to bio najgori logor po nehumanom postupanju i uslovima.
Zoran Žigić je redovno dolazio u logor Omarsku s ciljem zlostavljanja zatočenika. Azedin Oklopčić je na sljedeći način sažeo utisak koji je Žigić ostavljao u logoru: “Da vam kažem jednu stvar, svi stražari u logoru, u logoru Omarska, svima im je bila atrakcija kad bi se pojavili Žigić, Timarac i Duca, jer su znali da će, kad se oni pojave, vidjeti nešto što ne mogu vidjeti ni u filmovima. A kad bi Žigić tukao Rizu Hadžalića ili bilo kog drugog, svi ostali stražari sa okolnih mjesta bi došli da gledaju, da vide te incidente”. Omarska je funkcionisala kao udruženi zločinački poduhvat i Žigić je igrao značajnu ulogu u činjenju zločina u logoru Omarska u sklopu tog poduhvata. On je fizički i direktno počinio zločine teškog fizičkog i psihičkog nasilja nad nesrbima zatočenim u logoru Omarska. Žigić je bio svjestan da su ti zločini imali karakter progona i on je agresivno i revnosno učestvovao u progonima nesrba u Omarskoj, te je bio saizvršilac udruženog zločinačkog poduhvata u logoru Omarska. Zoran Žigić je napadao ljude u Omarskoj zato što su pripadali različitoj etničkoj, vjerskoj ili političkoj grupi, a to je bio razlog zbog kojeg su bili objekat zlostavljanja s ciljem diskriminacije. Ovo postupanje je bilo smišljeno kako bi se žrtve ponizile. S obzirom na jasnu namjeru da se zatočenicima nanese teški bol, Žigić je počinio mučenje nad svjedocima AK, AJ i Asefom Kapetanovićem. Bio je saizvršilac u batinanjima svjedoka AK, AJ i Asefa Kapetanovića koja su okarakterisana kao mučenje, okrutno postupanje i nehumana djela. Žigić je pomagao i podržavao batinanje Abdulaha Brkića.
Učestvovao je u batinanju Bećira Medunjanina do smrti i batinanju svjedoka T. Svjedok T je potanko opisao kako su Žigić i Dušan Knežević nemilosrdno tukli i njega i Bećira Medunjanina. Svjedok T je izjavio je da je Bećir Medunjanin u trenutku kad je vraćen u bijelu kuću bio kritično povrijeđen i da je umro rano sljedećeg jutra.
Logor Keraterm
Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda. Žigić je jedini od optuženih Kvočke, Kosa, Radića i Prcaća koji se tereti da je odgovoran za zločine počinjene u logoru Keraterm. On je bio stražar u logoru Keraterm u periodu od deset dana u junu 1992. godine i učestvovao je u ponovljenim brutalnim radnjama protiv zatočenika u tom logoru. Žigić je rekao da je njegova jedinica bila raspoređena da vrši obezbjeđenje istražnog centra Keraterm tokom perioda od deset dana početkom juna 1992. godine. Svakodnevno je dolazio u logor Keraterm. Prema iskazu svjedoka odbrane DD/8, Žigić je u Keratermu bio svaki dan za vrijeme dok je on, svjedok, bio u tom logoru, od 30. maja do 5. juna 1992. godine. Svjedok DD5 je izjavio da je vidio Žigića u Keratermu otprilike deset puta u periodu od 30. maja do 13. juna 1992. godine.
Hase Ičić je opisao kako je Žigić ostavljao neizbrisiv utisak na zatočenike koji su dolazili u Keraterm: “Znate, moj utisak je da je on htio da ostavi utisak da radi sa svima nama šta hoće, da može ubiti koga hoće, mlatiti, izvesti ili bilo šta drugo. U stvari, da, mogao je to da radi i to je i radio. Svjedoci su opisivali kako su zatočenici govorili: “Tiše, dolazi Žigić” i pokušavali da se premjeste u stražnji dio prostorije kako ih ne bi prozvao. Sa Žigićem je često bio Dušan Knežević. Tražili bi izvjesne ljude, pregledavali im lične karte, a Žigić bi psovao zatočenike. Logoraši bi govorili: “Žiga i Duca ponovo dolaze da ubijaju.”
Neki svjedoci odbrane su izjavili da je Žigić u svom kombiju dovozio hranu, vodu i cigarete za zatočenike. To mu je navodno bila jedina dužnost u logoru.
Batinanje koje je dovelo do smrti Emsuda Bahonjića i Seada Jusufagića. Nekoliko svjedoka je svjedočilo o tome kako su tokom perioda od nekoliko dana policajac Emsud Bahonjić i Sead Jusufagić zvani Car postepeno nasmrt pretučeni od strane Žigića i drugih.
Prema iskazu Ervina Ramića, drugog zatočenika: Nakon toga Žigić se u nekoliko navrata vraćao, udarao ga nogom i govorio: “Jesi li još živ, balijo?” Poslije toga su ga ostavili da leži na tom mjestu i sljedećeg dana Car je umro. Iznijeli su ga napolje i ostavili kod kontejnera. Svjedok N je takođe sljedećeg dana vidio leš Seada Jusufagića kako leži pored kontejnera pred ulazom u nužnik.
Batinanje koje je rezultiralo smrću Drage Tokmadžića–Svjedok Y je bio zatočen u prostoriji broj 4. Dana 24. juna 1992. godine vidio je kada su iz prostorije broj 4 prozvali dvojicu policajaca, Dragu Tokmadžića i Esada Islamovića. Svjedok Y nije vidio ko je prozvao tu dvojicu ljudi, niti ko ih je potom tukao, ali je čuo jauke i zapomaganje žrtava. Izjavio je da je Drago Tokmadžić umro od povreda 15 minuta nakon što su njega i Esada Islamovića vratili u prostoriju broj 4. Edin Ganić je lično vidio kada je Drago Tokmadžić batinan. Dok je Žigić tukao Edina Ganića, upozorio ga je da bude pažljiv ili bi mogao da završi “kao ona svinja”, pokazujući na Dragu Tokmadžića. Žigić je zatim uputio Gorana Lajića da “to dovrši” i Goran Lajić je nastavio da tuče Dragu Tokmadžića. Pretresno vijeće nalazi da je Žigić doprinio batinanju koje je dovelo do smrti Drage Tokmadžića. Žigić je zato odgovoran kao saizvršilac u ubistvu Drage Tokmadžića.
Batinanje Fajze Mujkanovića–Abdulah Brkić je bio zatočen u Keratermu od 30. maja do 11. ili 12. juna 1992. godine. Bio je zatočen u prostoriji broj 2 sa još 150 zatočenika. Izjavio je da su se oko 1. juna 1992. vrata prostorije iznenada otvorila i u prostoriju se velikom brzinom sjurio jedan crni automobil. Žigić i drugi, među kojima je bio Dušan Knežević, izašli su iz automobila i zahtijevali da im zatočenici kažu gdje se krije Fajzo Mujkanović. Onda je neko odjednom povikao da je Fajzo Mujkanović u prostoriji broj 1. Dušan Knežević je htio da od Fajze Mujkanovića sazna ko mu je ubio brata. Zatim je tukao Fajzu Mujkanovića i nožem mu napravio rez preko vrata. Abdulah Brkić je izjavio da je Žigić bio prisutan za vrijeme tog incidenta.
Batinanje svjedoka AE i Redžepa Grabića
Svjedok AE je bio zatočen u logoru Keraterm od 13. juna do početka jula 1992. Izjavio je da je po dolasku u logor zajedno s još trojicom ljudi bio izabran za “poseban tretman”, što je značilo da ih je pretukla grupa od oko četvorice ljudi, medu kojima je bio i Žigić. Udarali su ih kundacima pušaka, a Žigić je koristio pištolj “Škorpion”.
Pretresno vijeće nalazi da je Žigić odgovoran za batinanje svjedoka AE i Redžepa Grabića. Žigić je počinio mučenje i okrutno postupanje nad svjedokom AE i Redžepom Grabićem.
Batinanje Jasmina Ramadanovića zvanog Šengin-Svjedok N je izjavio da je Žigić pitao čovjeka koji se zvao Jasmin Ramadanović zvani Šengin: “Hoćeš li sada nositi zelenu beretku za stotinu njemačkih maraka?” Žigić je potom počeo da ga tuče. Jasminu Ramadanoviću je kasnije ukazana medicinska pomoć u bolnici i 5. avgusta 1992. godine
isto vrijeme zatoceni u ovom logoru nije pomenuo taj incident.
Pretresno vijeće nalazi da je Žigić u logoru Keraterm počinio progon, mučenje i ubistvo, te nalazi da su ti zločini počinjeni kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada protiv nesrba zatočenih u tom logoru i da oni predstavljaju zločine protiv čovječnosti.
Logor Trnopolje
Žigić je jedini od optuženih Kvočke, Kosa, Prcaća i Radića koji se tereti da je odgovoran za zločine počinjene u logoru Trnopolje, koji je osnovan u selu Trnopolje u isto vrijeme kad su u Prijedoru osnovani logori Omarska i Keraterm. U izmijenjenoj optužnici navodi se da je u logoru Trnopolje Žigić tukao Hasana Karabašica. Svjedoci su izjavili da je Žigić dolazio u ovaj logor da bi zlostavljao zatočenike. Povremeno su stražari intervenisali da bi spriječili Žigića da zlostavlja ljude koje su držali u Trnopolju. Svjedokinja U je izjavila da je 3. avgusta 1992. zatočena u tom logoru zajedno s drugim
ženama koje su došle iz logora Omarska. Kada je došao Žigić sa još dvojicom ili trojicom ljudi, stražar na ulazu u prostoriju je upozorio žene da legnu na zemlju. Kada je Žigić pitao gdje su žene, stražar je odgovorio da tu nema nijedne žene i da je on odgovoran za zatočenike. Stražar je zatim zamolio Žigica da ode odatle, što je ovaj i učinio, rekavši: “Odoh sad u Omarsku. Treba da završim jedan posao tamo”. Žigić je dolazio u logor Trnopolje i zlostavljao zatočenike. Tri svjedoka su dala iskaz o tome kako je Žigić tukao Hasana Karabašića u logoru Trnopolje.
Prvobitna: 9. novembra 1998. godine, izmijenjena: 26. oktobra 2000. godine.
U prvobitnoj optužnici u predmetu Kvočka i drugi (IT-98-30), potvrđenoj 9. novembra 1998. godine spojene su optužbe protiv četvorice optuženih koji su se svi teretili u optužnici koja se odnosila na logor Omarska (IT-95-4), a koja je potvrđena 13. februara 1995. godine. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 13. oktobra 2000. godine, Tužilaštvo je 26. oktobra 2000. podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj su konsolidovane optužnice za optužene Zorana Žigića, Dragoljuba Prcaća, Miroslava Kvočku, Mlađu Radića i Milojicu Kosa.
Zoran Žigić se tereti u izmijenjenoj optužnici da je individualno odgovoran za učestvovanje u progonu, ubistvu, mučenju, okrutnom postupanju, nehumanim djelima i napadima na lično dostojanstvo (zakoni i običaji ratovanja) i (zločini protiv čovječnosti).
Optužbe kojima se Žigić tereti zasnovane su na navodima da je Zoran Žigić fizički i direktno učestvovao u ubistvu, mučenju i okrutnom postupanju prema zatočenicima u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje na području Prijedora.
Tačke optužnice:
• direktno učestvovanje u ubistvu, mučenju i okrutnom postupanju prema zatočenicima u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje na području Prijedora.
POSTUPAK U SKLADU S PRAVILOM 98 bis
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, ukoliko smatra da su izvedeni dokazi nedovoljni za dokazivanje optužbi, odbrana može tražiti da se donese oslobađajuća presuda. Ukoliko Pretresno vijeće smatra da optužba nije iznijela dovoljno dokaza, ono može donijeti oslobađajuću presudu po svim ili po nekim tačkama optužnice prije početka izvođenja dokaza odbrane. Dana 6. novembra 2000. godine Zoran Žigić, Mlađo Radić, Milojica Kos i Dragoljub Prcać (Žigić, Kos i Prcać – povjerljivo) podnijeli su prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, u składu s pravilom 98 bis. Rasprava o tom pitanju održana je 28. novembra 2000. godine. Dana 15. decembra 2000. Pretresno vijeće je donijelo sljedeću presudu u korist optuženog:
Pretresno vijeće je odbacilo ostale navode iz prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.
STATISTIČKI PODACI
Broj dana suđenja– 113
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 25
Broj svjedoka vijeća – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 305
Broj dokaznih predmeta odbrane – 32
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
Pretresno vijeće je u vezi sa Žigićevim učešćem u konkretno nabrojanim zločinima ili u
udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska utvrdilo sljedeće:
Pretresno vijeće je utvrdilo da Žigić snosi krivičnu odgovornost za ubistvo Bećira Medunjanina, mučenje Asefa Kapetanovića, mučenje svjedoka AK, AJ i T, mučenje Abdulaha Brkića, te okrutno postupanje prema Emiru Beganoviću.
Na osnovu gore pomenutog, Žigić je učestvovao u logoru Omarska kao saizvršilac udruženog zločinačkog poduhvata.
Žigićeva individualna odgovornost za zločine koji su dokazani na suđenju-logori Keraterm i Trnopolje
Za zločine počinjene u logorima Keraterm i Trnopolje Žigić se tereti kao za kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti. I ovdje je među zločinima za koje se tereti progon. Od zločina za koje se tereti su ubistvo i mučenje.
Pretresno vijeće je u vezi sa Žigićevim učešćem u zločinima u ova dva logora utvrdilo sljedeće:
Ukratko, Pretresno vijeće proglašava Žigića krivim za sljedeće zločine:
(a) Progon, za zločine počinjene u logoru Omarska te konkretno za zločine počinjene nad Bećirom Medunjaninom, Asefom Kapetanovićem, svjedocima AK, AJ i T, Abdulahom Brkićem i Emirom Beganovićem, kao i za zločine počinjene u logoru Keraterm nad Fajzom Mujkanovićem, svjedokom AE, Redžepom Grabićem, Jasminom Ramadanovićem, svjedokom V, Edinom Ganićem, Emsudom Bahonjićem, Dragom Tokmadžićem i Seadom Jusufagićem.
(b) Ubistvo, za zločine počinjene u logoru Omarska, te konkretno za zločin počinjen nad Bećirom Medunjaninom. U logoru Keraterm za ubistvo Drage Tokmadžića, Seada Jusufagića i Emsuda Bahonjića.
(c) Mučenje, za zločine počinjene u logoru Omarska, te konkretno za one počinjene nad Abdulahom Brkićem, svjedokom T, svjedokom AK, svjedokom AJ i Asefom Kapetanovićem, kao i za zločine počinjene u logoru Keraterm nad Fajzom Mujkanovićem, svjedokom AE, Redžepom Grabićem i Jasminom Ramadanovićem.
(d) Okrutno postupanje za zločine počinjene nad Emirom Beganovićem u logoru Omarska i Hasanom Karabašićem u u logoru Trnopolje.
Dana 2. novembra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je Zoran Žigić proglašen krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za:
na kaznu zatvora od 25 godina.
Zoran Žigić je podnio obavijest o žalbi 16. novembra 2001. godine.
Žalbeno vijeće je 28. februara 2005. godine donijelo presudu kojom je potvrdilo kaznu zatvora od 25 godina koju je izreklo Pretresno vijeće za Zorana Žigića.
ZAVRŠETAK POSTUPKA
Postupak je okončan 28. februara 2005. godine. Dana 8. juna 2006. godine Zoran Žigić je prebačen u Austriju na izdržavanje preostalog dijela kazne. Žigiću je u kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 16. aprila 1998. godine.
https://detektor.ba/2014/12/23/zigicu-odobrena-prijevremena-sloboda/
Žigiću odobrena prijevremena sloboda
Haški tribunal odobrio je prijevremeno puštanje na slobodu Zorana Žigića, koji je osuđen zbog zločina na području Prijedora počinjenih 1992. godine.
Nakon odsluženja dvije trećine 25-godišnje kazne na koju je osuđen zbog zločina u prijedorskim logorima Omarska i Keraterm, Žigić je pušten na prijevremenu slobodu odlukom predsjednika Haškog tribunala Theodora Merona.
“Izvještaj iz austrijskog zatvora Graz Karlau, gdje se Žigić nalazio na izdržavanju kazne, govori pozitivno o njegovom ponašanju u zatvoru i navodi na zaključak da će Žigić moći da se reintegrira u društvo”, ističe Meron u odluci.
Žigić je 2005. godine osuđen zbog zločina počinjenih u prijedorskim logorima. Skupa s njim su još osuđeni i Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos i Mlađo Radić.
https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=267
2002-07-09 HAG/DEN HAAG
ZLOČIN SE (IPAK) ISPLATI!
Pored 25 godina zatvora na koje je osuđen zbog ubistava i drugih zločina počinjenih 1992. u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, Zoran Žigić je tokom četvorogodišnjeg pritvora u Hagu “zaradio” više od 200 000 eura! Najveći deo te sume – čak 178 280,49 eura – Žigić je dobio od svojih branilaca; još 16 214 eura stiglo mu je od vlade Republike Srpske i dobrovoljnih priloga pravoslavne crkve i srpske dijaspore u Holandiji; dok mu je supruga (s kojom se, inače, venčao u haškom pritvoru), na račun u Pritvorskoj jedinici UN uplatila 5810 eura. Tako, u najkraćem, glase dosadašnji rezultati istrage o imovnom stanju osuđenog i njegove bliže porodice, koju je poslednjih meseci sproveo Sekretarijat tribunala. Kada se, aprila 1998. godine iz vojnog zatvora u Banjoj Luci preselio u haški pritvor, bivši prijedorski taksista Zoran Žigić je potpisao izjavu da je nezaposlen i da nema sredstava za odbranu, kao i da ni on ni njegova bliža porodica ne poseduju nikakvu pokretnu ili nepokretnu imovinu. Sekretarijat je proverio tu izjavu i zaključio da nema razloga da se u nju sumnja, te je Žigiću omogućeno da o trošku tribunala imenuje svoje branioce. Četiri godine kasnije, istražitelji su vrednost pokretne i nepokretne imovine Zorana Žigića i njegove porodice procenili na najmanje 126 196,00 eura. U nju ulaze dva stana u Zrenjaninu, kupljena krajem 1998. i početkom 2000. godine; zatim poslovni prostor u Hetinu i rekonstrukcija porodične kuće u Prijedoru; kao i tri automobila (Mercedes, Golf i Mazda) i tri “lap-top” kompjutera. Putni troškovi članova porodice koji su posećivali optuženog u Hagu procenjeni su na najmanje 18 225 eura, a sam Žigić je u kantini Pritvorske jedinice u protekle četiri godine potrošio 33 175,20 eura.
Najveći deo novostečenog bogatstva Zorana Žigića i njegove porodice, utvrđeno je u istrazi, potiče od njegovih branilaca s kojima je optuženi po dolasku u Hag razradio shemu podele honorara. Zbog težine optužbi, sekretarijat je Žigiću odobrio da formira osmočlani tim branilaca, pravnih savetnika i istražitelja. Njegov prvi branilac, s kojim je shema razrađena, bio je banjalučki advokat Simo Tošić, čiji je pomoćnik bio Slobodan Stojanović iz Beograda. Početkom 2000. advokati su zamenili uloge, pa je Stojanović postao glavni, a Tošić pomoćni branilac, da bi avgusta 2000. Žigić otpustio Tošića i na mesto pomoćnika postavio Miodraga Deretića. Prema nalazima istrage koju je sproveo Sekretarijat tribunala, Zoran Žigić je od branilačkog tima Tošić-Stojanović u protekle četiri godine primio najmanje 178 280,49 eura. U to, kako je utvrđeno, ulazi najmanje 80 odsto honorara za dvojicu istražitelja (Svetozara Davidovića i Radovana Stanića), kao i za dve dame (Jadranka Ivanović i Jasminka Jovišević) koje su, kako se navodi, ispostavile službi Pravne pomoći tribunala račun na 81 679,65 eura za istražiteljske poslove koje nikada nisu obavljale. Žigić je, trenutno, u žalbenom postupku, ali mu je zbog utvrđenih zloupotreba kao i zbog činjenice da “sada ima sredstava da plaća svoju odbranu”, odlukom sekretara tribunala Hansa Holthuisa uskraćeno dalje finansiranje branilačkog tima. Simo Tošić i Slobodan Stojanović će, po svemu sudeći, biti brisani sa spiska advokata koji mogu da brane optužene pred tribunalom i njihovi će se slučajevi naći pred advokatskim komorama u Banjoj Luci i Beogradu. Pošto je za Miodraga Deretića utvrđeno da nije bio uključen u shemu podele honorara, sekretarijat nema ništa protiv da on nastavi da zastupa Žigića u žalbenom postupku, ali o trošku optuženog. Tribunal, kako je saopšteno, zadržava pravo da od Žigića traži povraćaj dela sredstava potrošenih za njegovu odbranu. Ukupni troškovi Žigićeve odbrane u protekle četiri godine su, inače, dosegli impozantnu sumu od 1 425 683,37 američkih dolara!
https://avaz.ba/vijesti/bih/155909/monstrum-zoran-zigic-iz-austrije-prebacen-u-bih
Monstrum Zoran Žigić iz Austrije prebačen u BiH
Nikola Sladoje, pomoćnik ministra pravde BiH, potvrdio za “Avaz”
Monstrum iz Prijedora Zoran Žigić nije dugo uživao na slobodi nakon što ga je Haški tribunal oslobodio poslije odslužene dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne zbog ratnog zločina počinjenog nad bošnjačkim civilima zatočenim u prijedorskim logorima.
Nisu urodile plodom ni Žigićeve molbe upućene Tribunalu da ne izda saglasnost vlastima Austrije, gdje je bio u zatvoru, da ga ne izruče BiH, kako bi se sakrio u nekoj drugoj zemlji i izbjegao nastavak izdržavanja 15-godišnje kazne zatvora zbog počinjenog drugog krivičnog djela, ubistva.
Nikola Sladoje, pomoćnik ministra pravde za međunarodnu pravnu pomoć, potvrdio je za „Avaz“ da je to ministarstvo dobilo obavijest od Direkcije za koordinaciju policijskih tijela da je 16. decembra 2014. Žigić iz Austrije prebačen u našu zemlju.
Žigić je tako ponovo završio iza rešetaka zbog ubistva u Prijedoru. Kao što je „Avaz“ već pisao, Žigić je tokom rata osuđen pred nekadašnjim vojnim sudom u Banjoj Luci 1997. za ubistvo jedne žene, koju je optužio da je “špijun i švercerka”, te ranjavanje druge ženske osobe. Zbog toga je osuđen na 15 godina zatvora. Odslužio je četiri godine, ali je ubrzo prebačen u Hag. Izručenjem u BiH, Žigić će u zatvoru provesti 11 godina.
Osuđenici za ratne zločine
Zoran Žigić 2005. godine osuđen je zbog zločina počinjenih u logorima u Prijedoru. Zajedno s njim su osuđeni i Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos i Mlađo Radić.
Svjedokinja J je izjavila da je 10. juna 1992. godine vidjela Žigića kako stoji na pisti pred
kafeterijom. Raspitivao se kod stražara o izvjesnim zatočenicima i prozivao ih je, uključujući Asefa Kapetanovića, svjedoka AJ i svjedoka AK. O događajima koji su nakon toga uslijedili svjedočilo je nekoliko svjedoka, a među njima posebno svjedok AJ i svjedok AK. Svjedok AJ se sjetio da je bio u Mujinoj sobi i da je čuo nečiji snažan glas kako ga doziva po imenu i viče: “Došao je Žigić da te vidi.” Zatim je u prostoriju utrčao Asef Kapetanović i rekao mu da ga Žigić zove da izađe. Svjedok AJ je izašao ispred trpezarije, gdje ga je Žigić zgrabio za kosu i vrat i tražio 100 000 njemačkih maraka, koje svjedok nije imao. Svjedoka AJ su potom odveli u bijelu kuću, gdje su se već nalazili svjedok AK, Asef Kapetanović i Emir Beganović. Svjedok AK je izjavio da su ga odveli u bijelu kuću nakon što je čuo kako neko po imenu doziva svjedoka AJ. Žigić je istupio iz grupe ljudi koji su čekali na ulazu u bijelu kuću i, izazivajući ga, zagrlio svjedoka AK riječima: “Gdje si ti … brate”, što je svjedok AK protumačio kao: “Sad te imam. Moj si. Neću te pustiti”.
Svjedok AK i svjedok AJ izjavili su da su ih zajedno s Asefom Kapetanovićem odveli u jednu prostoriju na lijevoj strani bijele kuće, gdje im je prema iskazu svjedoka AK Žigić naredio da zauzmu položaj poput pasa, sjedeći na rukama i stopalima. Žigić i ostali, među kojima je bio i jedan krupan čovjek po imenu Dušan Kneževic, počeli su da tuku njih dvojicu i Asefa Kapetanovića. Prema iskazu svjedoka AK: “Žigić je psovao. U jednom trenutku osjetio sam užasne udarce po leđima. Ne znam čime me je udarao, kakvom palicom ili batinom, niti da li je bila metalna, drvena ili ko zna kakva. Međutim, osjetio sam kako mi niz lice curi krv, jer su me udarali odozdo, ispod lica nagore. U jednom trenutku osjetio sam da zajedno s krvlju koju sam pljuvao ispljuvavam i komade zuba. U toj prostoriji, dok su tukli pomenutu trojicu ljudi, nalazio se i čovjek koji se zvao Slavko Ećimović (zvani Ribar), a koji je, prema iskazu svjedoka AK, bio umiješan u neke vojne aktivnosti oko Prijedora, Slavko Ećimović je bio žestoko napadnut. U jednom trenutku Žigić je okrenuo Slavka Ećimovića prema Asefu Kapetanoviću, koji je priznao da je jednom bio na zbornom mjestu vojne grupe Slavka Ećimovića. Žigić je psovao Asefa Kapetanovića i zajedno s Dušanom Kneževićem tukao ga dok nije izgubio svijest. I svjedok AK i svjedok AJ svjedočili su da im je Žigić, nakon dugotrajnog batinanja, svima naredio da izađu iz bijele kuće. Natjerali su ih zatim da puze vani kao psi i da operu krvlju oblivena lica u jednoj lokvi prljave kišnice. Žigić je uhvatio svjedoka AJ za glavu rekavši: “Krvavi ste. Operite se. Svinje jedne, idite i operite se”. Svjedok AK je izjavio da se Žigić cerekao i rekao: “Pa, djeca su brala jagode, pa su im lica malo crvena zato što su ih jela”. Svu trojicu ljudi su zatim vratili u istu prostoriju, gdje su ih Žigić i Dušan Knežević nastavili tući. Žigić je svjedoku AK rekao da su mu njih trojica ubila cijelu porodicu i da će on isto uraditi njima. Prema riječima svjedoka AK, izgledalo je “kao da ga je potpuno obuzeo bijes”. Batinanje je prestalo tek kada je jedan, čini se viši oficir ušao u tu prostoriju i tada su im ponovo naredili da se operu u lokvi ispred bijele kuće. Svjedok AK je izjavio da je izgubio svijest kad se vratio u Mujinu sobu i da mu je od tog batinanja jedna ruka slomljena na dva mjesta, te da mu je slomljeno jedno ili dva rebra, prednji zubi i nos.
Azedin Oklopčić je svjedočio da je vidio Žigića kako naređuje Emiru Beganoviću i svjedoku AK da piju vodu iz lokve na pisti i da se operu tom vodom. I Abdulah Brkić je tada bio u bijeloj kući. On je izjavio da ga je Žigić, nakon što ga je premlatio Dušan Knežević, odveo u jednu drugu prostoriju na desnoj strani i naredio mu da napiše ime predsjednika SDA u Puharskoj. U toj drugoj prostoriji vidio je kako tuku Emira Beganovića.
Bećir Medunjanin i svjedok T došli su u logor Omarska oko 10. juna 1992. godine, a odveli su ih u jednu prostoriju na prvom spratu upravne zgrade, gdje su ih natjerali da se okrenu licem prema zidu. Tada su tukli Bećira Medunjanina. Zatim su ih zatočili u prostoriju “A3” u bijeloj kući, zajedno sa još dvadesetak zatočenika. Svjedok T je izjavio da je Bećir Medunjanin tada već bio pretučen. Svjedok DD/10 je potvrdio da je Bećir Medunjanin bio premlaćen i da je fizički bio u vrlo lošem stanju. Sljedećeg dana svjedoka T i Bećira Medunjanina su ispitivali u upravnoj zgradi. Tokom tog ispitivanja tukli su svjedoka T, a on je čuo kako u susjednoj prostoriji zlostavljaju Bećira Medunjanina. Sljedećeg dana su ih ponovo ispitivali, ali tom prilikom svjedoka T nisu tukli. Međutim, on je izjavio da se Bećir Medunjanin kasnije vratio u bijelu kuću s vrlo teškim povredama. Svjedok T je izjavio da su sljedećeg dana u bijelu kuću došli Žigić i Dušan Knežević, dok je treća osoba stajala na vratima prostorije Rastjerali su druge zatočenike, prišli svjedoku T i Bećiru Medunjaninu i Dušan Kneževic je rekao: “Tu su naše ptičice”. Zatim se obratio Bećiru Medunjaninu i rekao mu da “ono što se desilo u kasarni nije ništa u poređenju s onim što će sada dobiti”. Svjedok T je potanko opisao kako su Žigić i Dušan Knežević počeli nemilosrdno da tuku i njega i Bećira Medunjanina. Dušan Knežević je imao drvenu palicu, a Žigić nekakvu specijalnu palicu na čijem je vrhu bila metalna kugla. Dušan Knežević se usredotočio na Bećira Medunjanina. Žigic se usredotočio na svjedoka T: “Svaki udarac tom kuglom nanosio mi je takav bol da sam jedva mogao da vidim; pred očima su mi bile mrlje. Pokušao sam da se zaštitim rukama. Kad god bi me udario u kost, osjećao sam kao da mi kosti pucaju. Osjetio sam kako mi niz glavu curi krv. Tokom tog nasrtaja Žigić je naredio i jednom drugom zatočeniku da tuku svjedoka T. U jednom trenutku svjedok T je čuo kako je Bećir Medunjanin zavikao: “Ubij me kao ljudsko bice. Što me ovako muciš?” Kad je batinanje završeno, svjedok T i Bećir Medunajnin su bili teško povrijeđeni. Svjedok T je izjavio: “Imao sam šest dubokih posjekotina na glavi. Oba zglavka ruku su mi bila slomljena, kao i dva prsta lijeve ruke”. Što se Bećira Medunjanina tiče, svjedok T je izjavio da “mu je cijela glava bila prekrivena ranama. Bio je sav obliven krvlju. Krv je liptala. Na glavi su mu se vidjele velike, duboke rane”. Dušan Knežević i Žigić su došli i sljedećeg dana i ponovo su tukli svjedoka T i Bećira Medunjanina. U jednom trenutku su obojica tukla Bećira Medunjanina. Žigić je zatim tukao svjedoka T gumenom palicom po licu. Prije nego što je izgubio svijest, svjedok T je čuo kako Dušan Knežević naređuje Bećiru Medunjaninu da liže svoju krv. Svjedok T se osvijestio na travi preko puta bijele kuće. Izjavio je da je Bećir Medunjanin u trenutku kad je vraćen u bijelu kuću bio kritično povrijeđen i da je umro rano sljedećeg jutra.
Prema iskazu Ervina Ramića, svakog dana njegovog zatočeništva u Keratermu, od 31. maja do 5. avgusta 1992. godine Žigić je zlostavljao zatočenike: “Sjećam se kad se to desilo prvi put. Bio je utorak. Ušao je zeleni mercedes tamo gdje sam ja bio. Iz njega su izašla četvorica ili petorica ljudi. Žigić je već bio u logoru i oni su počeli da tuku sve odreda bez ikakvog razloga. Jednostavno su počeli sve odreda da tuku”.
Žigić je redovno dolazio u logor Keraterm kako bi tukao zatočenike, što je u zvaničnom dopisu upućenom srpskim vlastima naveo i šef bezbjednosti logora. Premda se činilo da Žigić ima neograničen pristup logoru, neke vođe smjena nisu htjeli da mu daju odriješene ruke da neselektivno zlostavlja zatočenike u logoru. Svjedok Y je izjavio da je krajem juna, nakon batinanja jednog od zatočenika, čuo nekoga (vjerovatno vođu smjene Kajina) kako govori Žigiću: “Nećeš ti raditi šta ti se prohtije. Neće ti više biti dozvoljen pristup u logor”.
Batinanje koje je dovelo do smrti Emsuda Bahonjića i Seada Jusufagića. Nekoliko svjedoka je svjedočilo o tome kako su tokom perioda od nekoliko dana policajac Emsud Bahonjić i Sead Jusufagić zvani Car postepeno nasmrt pretučeni od strane Žigića i drugih.
Svjedok N je izjavio da je 8. ili 9. juna 1992. Žigić prozvao Emsuda Bahonjića iz prostorije 2, pitao ga: “Hoću li ja morati da ti hranim djecu?” i nazivao ga “snajperistom”. Emsuda Bahonjića su pretukli kad je došao u logor, nakon čega je Žigić počeo da ga udara rukama i nogama, tjerajući ga da u isto vrijeme pjeva. Emsud Bahonjić se poslije toga vratio u prostoriju broj 2 s brojnim povredama. Sljedećeg dana su Zoran Žigić, Dušan Knežević i Predrag Banović ponovo prozvali Emsuda Bahonjića i Seada Jusufagića: Natjerali su ih da skaču na kamion, pa onda skaču s kamiona, dok su ih istovremeno tukli. Poslije toga su Emsuda vratili u prostoriju, a Žigić je Caru dao mitraljez i natjerao ga da trči uokolo. Potom mu je naredio da rastavi mitraljez. Car je uspio da to uradi. Međutim, nije mogao da ga ponovo sastavi. Kasnije su Caru naredili da pozove Emsuda napolje da bi mu on pomogao da sastavi mitraljez. Istovremeno su ga tukli šakama, nogama i kundacima pušaka. Poslije toga Emsuda su vratili u prostoriju, dok je Car ostao napolju i dalje trčeći uokolo. Nakon što se vratio u logor, Emsud Bahonjić je svjedoku N rekao da su ga Žigić i
drugi nastavili zlostavljati i u bolnici. Na čelu su mu nacrtali krst i “bio je još uvijek pri svijesti, ali je izgledao strašno. Slabine su mu bile prekrivene modricama, kao i leđa, a lice mu je bilo izubijano. Jedva je hodao.” Prema iskazu svjedoka N, Emsud Bahonjić je umro 19. juna 1992. godine, desetak dana nakon batinanja.
Fadil Avdagić je bio u bijeloj kući na dan koji je identifikovao kao 16. juni 1992. godine, kada je vidio Žigića, Dušana Kneževića i još dvojicu ljudi u uniformama u prostoriji broj 3. Među otprilike 25 zatočenika u toj prostoriji prepoznao je Bećira Medunjanina i svjedoka T. Bećir Medunjanin je sjedio na stolici. Bio je teško premlaćen i nije bio priseban. Svjedok T je ležao na zemlji obliven krvlju koja mu je tekla iz rane na glavi. Fadil Avdagić je zatim vidio kako Žigić i još trojica muškaraca tuku svjedoka T i Bećira Medunjanina, koji je već bio onesviješten od udaraca nogom koje mu je prethodno zadao Dušan Knežević.