Zoran Vuković, sin Milojice, rođen je 6. septembra 1955. godine u selu Brusni u opštini Foča. Prije izbijanja oružanog sukoba živio je u Foči i radio kao konobar i vozač.
Nekoliko mjeseci prije napada na Foču koji su pripadnici srpskih snaga izveli 8. aprila 1992. godine, muslimaskom stanovništvu ove opštine bila je ograničena sloboda kretanja a njihova okupljanja su bila zabranjena. Javno je oglašeno da se zabranjuju okupljanja a Muslimane su obavještavalo da se ne smiju slobodno kretati po svojim selima. Na putu su bile postavljene barikade tako da muslimansko stanovništvo iz sela nije moglo doći u grad a pojedini su bili u takozvanom „kućnom pritvoru“. Ako su željeli napustiti grad ili selo, Muslimani su morali od vlasti dobiti izlaznu dozvolu. Tokom dana koji su neposredno prethodili napadu srpske porodice su u velikom broju neometano napuštale regiju.
Dana 8. aprila 1992. godine u Foči su izbile borbe. Srbi su koristili tešku artiljeriju kako bi granatirali grad a u borbama su učestvovali i pripadnici paravojnih formacija. Srpske snage su zauzele Foču do sredine aprila. Borbe su se nastavile u obližnjim selima i opštinama do sredine jula. Tokom zauzimanja tih sela ili odmah po njihovom zauzimanju Muslimani su bili sistematski zlostavljani.
Karakteristično je da je vojno zauzimanje sela i mjesta oko Foče postignuto bez mnogo borbi, no pritom se ipak koristilo nepotrebno nasilje. Muslimansko stanovništvo je sistematski okupljano i odvodeno na sabirna mjesta, sa kojih bi ih se potom prebacivalo u razne zgrade ili škole, da bi tamo bili zatočeni.
Tokom oružanog sukoba Zoran Vuković je bio pripadnik vojne jedinice “Dragan Nikolić”.
Oko 14. jula 1992. godine Zoran Vuković je došao u Sportsku dvoranu “Partizan”, u kojem su bile zatočene žene i djevojke koje su prethodno dovedene iz Srednjoškolskog centra u Foči, po svjedokinje FWS-50 i FWS-87 te ih odveo u jedan stan u blizini “Partizana”. U tom stanu Zoran Vuković je silovao FWS-50, a drugi nepoznati vojnik je silovao FWS-87. Majka svjedokinje FWS-50 ju je došla tražiti u WC, kamo se svjedokinja sakrila. FWS-50 je rekla da ju je Vuković odveo u jednu sobu u tom stanu, gdje ju je silovao.
Zorana Vukovića su uhapsili pripadnici SFOR-a u decembru 1999. godine u Bosni i Hercegovini.
IZJAVA TUŽITELJA
Gospođa Carla Del Ponte, tužitelj MKSJ-a, pozdravlja hapšenje Zorana VUKOVIĆA.
“Ovo posljednje hapšenje je šesto po redu koje su snage SFOR-a izvele ove godine. Od jula 1997., snage SFOR-a su uhapsile 17 optuženih, na osnovu javnih ili zapečaćenih optužnicama. To znači da su snage SFOR-a uhapsile polovicu optuženih koji su trenutno pritvoreni u Pritvorskoj jedinici MKSJ-a.
Odajem priznanje SFOR-u na tom značajnom doprinosu međunarodnoj pravdi. Uvjerena sam da će SFOR i dalje vršiti hapšenja”.
OPTUŽNICA
Optužnica protiv Zorana Vukovića je podignuta 26. juna 1996. godine; Redigovana optužnica: 16. februar 2000. godine
Tačke optužnice:
PRVO STUPANJE PRED SUD
Prvo stupanje pred Sud: 29. decembra 1999. godine
Zoran Vuković se izjasnio po svim tačkama optužnice da nije kriv.
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 58
Broj svjedoka optužbe – 33
Broj svjedoka odbrane – 29
Broj svjedoka Sudskog vijeća – 1
Broj dokaznih predmeta optužbe – 132
Broj dokaznih predmeta odbrane – 130
SUĐENJE
Početak suđenja – 20. mart 2000. godine
Završne riječi – 20.-22. novembar 2000. godine
Prvostepena presuda – 22. februara 2001. godine
Drugostepena presuda – 12. juna 2002. godine
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 22. FEBRUARA 2001. GODINE ZORAN VUKOVIĆ JE OSUĐEN NA 12 GODINA ZATVORA
Zoran Vuković proglašen krivim za:
IZREKA PRESUDE
“Dokazi koje je izvelo tužilaštvo u Vašem slučaju nisu u dovoljnoj mjeri potkrijepili većinu tačaka kojima Vas tereti optužnica, i zbog toga Vaša kazna mora biti blaža nego za drugu dvojicu optuženih. Međutim, Pretresno vijeće smatra veoma ozbiljnim to što ste pokazali potpuno odsustvo grižnje savjesti i moralnosti, govoreći o vlastitoj kćeri nakon što ste silovali svjedokinju 50, koja je tada imala samo 15 godina, te se izrugivali njenoj patnji rekavši joj da ste joj mogli uraditi i nešto mnogo gore. Vaša djela zahtijevaju tešku kaznu. Pretresno vijeće Vas stoga osuđuje, Zorane Vukoviću, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.”
Zoran Vuković je 6. marta 2001. godine podnio najavu žalbe na presudu i kaznu Pretresnog vijeća. Izneseno je više žalbenih osnova i navodnih grešaka Pretresnog vijeća u vezi s raznim pravnim pitanjima. Žalbeno vijeće je izreklo presudu 12. juna 2002. godine i potvrdilo presudu i kaznu koje je izreklo Pretresno vijeće u trajanju od 12 godina.
Dana 28. novembra 2002. godine, Zoran Vuković je prebačen u Norvešku na izdržavanje kazne. Dana 11. marta 2008., Vukoviću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
vijesti.me
SRBIJA ĆUTI O RATNOM ZLOČINCU SKORO SEDAM GODINA
Ministarstvo pravde Crne Gore uputilo molbu i dvije urgencije za izručenje Zorana Vukovića, ali iz Beograda nema nikakvog odgovora, kao ni na pitanja Vijesti o ovom slučaju. Ti zahtjevi posljednji put upućeni su u julu 2020. godine, u vrijeme Vlade Duška Markovića.
Najčudnije u ovom slučaju je da je Vuković 25. decembra 2015. godine uhapšen u Srbiji, na graničnom prelazu Kotroman, po međunarodnoj potjernici Crne Gore. Određen mu je ekstradicioni pritvor, ali umjesto izručenja, njemu se gubi svaki trag. Srpsko Ministarstvo pravde uporno ćuti o ovom ratnom zločincu ne odgovarajući na molbu i dvije urgencije iz Crne Gore.
Sud je utvrdio da su okrivljeni 6. jula 1992. godine za novac prevezli Hasana, Feridu i njihovu kćerku Senu Klapuh iz Foče u Crnu Goru. Kada su stigli nadomak brane Mratinje, na rijeci Pivi, zaustavili su se, izveli iz vozila oca, majku i kćerku, pucali u njih i gurnuli ih niz liticu.
”Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom. Za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković…u tunelu se čuo pucanj”, svjedočio je Vidoje Golubović.
Viši sud u Podgorici je prvom pravosnažnom presudom u Crnoj Gori za ratne zločine počinjene devedesetih godina na području bivše Jugoslavije, osim Golubovića, na po 20 godina zatvora, osudio Janka Janjića, Radomira Kovača, Zorana Simovića i Zorana Vukovića, pripadnike Vojske Republike Srpske.
Međutim, nijedan od njih, osim Golubovića, nije izdržao kaznu. On je osuđen na osam mjeseci zbog neprijavljivanja zločina i zločinaca.
Kovač i Simović se najverovatnije nalaze u Bosni i Hercegovini, dok je četvrti osuđeni, Janko Janjić, izvršio samoubistvo 2000. godine prilikom pokušaja pripadnika SFOR-a da ga uhapse na osnovu optužnice Haškog tribunala.
Gdje se, međutim, nalazi Zoran Vuković teško je sa sigurnošću utvrditi.
Iz Ministarstva pravde, kojim rukovodi ministar Marko Kovač, Vijestima su odgovorili da su 18. januara 2016. godine uputili Ministarstvu pravde Republike Srbije molbu za izručenje osuđenog Zorana Vukovića.
”Radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 20 godina, pravosnažno, u odsustvu izrečene presudom Višeg suda u Podgorici K.br.20/96 od 16.12.1996. godine”.
Objašnjavaju da su Višem sudu Beogradu, koji je tražio dopunu dokumentacije potrebne za odlučivanje po molbi za izručenje Crne Gore, još 23. februara 2016. godine dostavili tražene spise.
”Kako odgovor pravosudnih organa Republike Srbije nije stizao, Ministarstvo pravde Crne Gore je 12. 9. 2018. godine uputilo prvu, a 7. 7. 2020. godine drugu urgenciju Ministarstvu pravde Republike Srbije za dostavljanje odgovora po molbi za izručenje. Odgovor na molbu i urgencije još nije stigao”, ističu u Ministarstvu pravde u pisanom odgovoru dostavljenom Vijestima.
Iz tog Vladinog resora nije odgovoreno da li su ikada dobili objašnjenje zbog čega ekstradicioni postupak traje sedam godina.
Bez odgovora ostalo je i pitanje da li MP i dalje insistira na izručenju Vukovića.
Odgovor iz srpskog Ministarstva pravde nije do danas stigao ni Vijestima, koje su takođe zatražile pojašnjenje o detaljima u vezi Zorana Vukovića.
Silovanje FWS-50 u Srednjoškolskom centru i privatnom stanu u Foči
Neutvrđenog datuma tokom 1992. godine u glavnu učionicu Srednjoškolskog centra u Foči u kojoj je bilo zatočeno više žena i djevojaka muslimanske nacionalnosti, ušlo je pet vojnika. Među njima su bili Dragan Zelenović, Zoran Vuković i još jedan vojnik. Prozvano je pet žena koje su odvedene u drugu učionicu. Među njima se nalazila i FWS-50 koju je odmah izveo jedan od vojnika. Također su prozvali svjedokinju FWS-50 lično, FWS-75, FWS-88 i D.B., iako su D.B. vratili u veliku prostoriju i zamijenili je sa FWS-95. Dragan Zelenović je svakoj od djevojaka naredio da ode na određeno mjesto u prostoriji i za svaku je odredio po jednog vojnika. On joj je naredio da legne, skinuo joj odjeću i vaginalno je silovao. I ostale žene istovremeno su silovane u ovoj prostoriji. Žene su kasnije vraćene u glavnu učionicu. Svjedokinja FWS-50 se sjeća da je u “Partizan” odvedena otprilike 11 dana nakon što je 5. ili 6. jula 1992. dovedena u Srednjoškolski centar Foča. Odande su je izveli Zoran Vuković, kojeg je već poznavala iz Buk Bijele, i još jedan vojnik, a njih su je dvojica došli tražiti otprilike dva dana nakon njenog dolaska tamo. Pokušala se sakriti u kupaonici, ali je njena majka došla po nju jer je bila zabrinuta šta bi se moglo dogoditi drugim zatočenicima ako svjedokinja ne izađe. Vuković je odveo nju i FWS-87 u jedan stan, gdje ju je Vuković odveo u jednu sobu i silovao je. Nije spominjala da li je drugi vojnik tada silovao FWS-87. FWS-50 je u svom iskazu rekla da je tokom drugog silovanja Zoran Vuković spomenuo kako je njegova kćerka istih godina kao i ona. Izjavila je da ga je možda viđala i prije rata, ali nije bila sigurna da ga je poznavala.