Zoran Tomić zvani Zgembo, sin Ratka i majke Đurđijane, djevojački Vasilić, rođen 3. avgusta 1971. godine u Stuparima, opština Kladanj, završio srednju školu (SSS), po zanimanju rukovalac građevinskih mašina, poslijeratni zaposlenik Policijske stanice Zvornik, MUP RS, neoženjen, vojsku služio u Kuršumliji.
NAPAD NA SREBRENICU I GENOCID
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
Datum potvrđivanja optužnice: 2. septembar 2008. godine
Glavni pretres počeo je 4. decembra 2008. godine.
U optužnici se navodi da je Zoran Tomić u svojstvu specijalca – policajca Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske (MUP RS), u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, s namjerom da djelimično istrijebi grupu muslimanskog naroda, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao prisilno preseljenje oko 40 hiljada civila zaštićene UN zone Srebrenica, te pogubljenje više od sedam hiljada Muslimana. U optužnici se, takođe, navodi da je Tomićdana 12. jula 1995. godine, učestvovao u pretresu muslimanskih sela u okolini Potočara s ciljem njihovog istjerivanja i protjerivanja na područja pod kontrolom Armije RBiH. Nadalje, u optužnici, između ostalog, stoji da je Tomić dana 13. jula 1995. godine, učestvovao u zarobljavanju više hiljada muškaraca, Muslimana, koji su pokušavali pobjeći iz zaštićene UN zone. Istog dana Tomić je, navodno, učestvovao u sprovođenju kolone od oko hiljadu zarobljenih Muslimana iz mjesta Sandići u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica znajući da će biti pogubljeni. Nakon zatvaranja zarobljenih Muslimana u skladište, pripadnici Drugog odreda su iz automatskog naoružanja i bacanjem bombi ubijali zarobljene Muslimane.
ODJEL I SUDA BiH JE IZREKAO 22. APRILA 2010. GODINE PRVOSTEPENU PRESUDU KOJOM JE ZORAN TOMIĆ OSUĐEN NA KAZNU DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU OD 31 GODINE.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku: Senadin Begtašević, Vesna Jasenković, David Re
U svojstvu specijalaca, Zoran Tomić i Radomir Vuković zajedno sa drugim pripadnicima Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske, te skupa s drugim pripadnicima VRS i MUP-a RS, dana 12. jula 1995. u popodnevnim satima i tokom narednog dana, 13. jula 1995. godine, na dijelu ceste Bratunac – Konjević Polje u mjestu Sandići, općina Bratunac, učestvovali u održavanju prohodnosti ceste radi nesmetanog transporta muslimanskog stanovništva autobusima i kamionima, osiguravanju ceste, zatvaranju i otvaranju za promet u skladu sa planom prisilnog preseljenja žena, djece i staraca muslimanske narodnosti, a nakon što su dana 13. jula 1995. godine učestvovali u zarobljavanju velikog broja muškaraca Muslimana, koji su nakon pada Zaštićene zone Srebrenica i njene potpune okupacije od strane VRS, pokušali napustiti zaštićenu zonu Srebrenice, u popodnevnim satima istog dana, učestvovali u sprovođenju zarobljenih Muslimana muškaraca iz mjesta Sandići u skladište ZZ Kravica, gdje su ovi bili zatvoreni skupa s drugim zarobljenim Muslimanima muškaricima, dovezenim autobusima u skladište, a kojih je ukupno bilo zatvoreno više od jedne hiljade, pa su optuženi, znajući da će zatvoreni Muslimani muškarci biti pogubljeni, zajedno s drugim pripadnicima Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske, usmrtili većinu zarobljenika tako što je Vuković učestvovao u likvidaciji zarobljenika bacajući na njih ručne bombe, a drugooptuženi Tomić pucao iz automatske puške. Dakle, ubijanjem pripadnika skupine Muslimana, pomogli da se ista djelomično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska skupina, čime su počinili krivično djelo genocid.
Sud Bosne i Hercegovine, nakon održanog glavnog pretresa, izrekao je 22. aprila 2010. godine prvostepenu presudu kojom je Zoran Tomić oglašen krivim da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona BiH (KZ BiH). Za navedeno krivično djelo Sud mu je odredio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godine.
DANA 25. JANUARA 2012. GODINE SUD JE IZREKAO DRUGOSTEPENU PRESUDU KOJOM JE ZORAN TOMIĆ OGLAŠEN KRIVIM I OSUĐEN NA KAZNU DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU OD 31 GODINE.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u drugostepenom postupku: Hilmo Vučinić, Miloš Babić, Philip Weiner
Dana 6. aprila 2011. godine, održana je sjednica Apelacionog vijeća u ovom predmetu.
Dana 11. maja 2011. godine održana je sjednica Apelacionog vijeća u ovom predmetu.
Dana 20. juna 2011. godine, Sud je u predmetu Radomir Vuković i drugi otpremio rješenje kojim se uvažavaju žalbe branilaca Tomića i Vukovića te se presuda Suda od 22. aprila 2010. godine ukida i određuje održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Odjela I za ratne zločine Suda.
Dana 25. januara 2012. godine, Sud je u predmetu Radomir Vuković i drugi izrekao drugostepenu presudu kojom je optuženi Zoran Tomić oglašen krivim za krivično djelo pomaganje u genocidu i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godine. Sud je takođe, drugostepenom presudom optuženog Zorana Tomića, oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo pomaganje u genocidu.
Ustavni sud BiH je na sjednici od 27. oktobra 2015. godine usvojio apelaciju Zorana Tomića, osuđenog pred Sudom Bosne i Hercegovine, utvrdio povredu prava apelanta i ukinuo drugostepenu presudu Suda BiH od 25. januara 2012. godine i naložio Sudu Bosne i Hercegovine da „po hitnom postupku, donese novu odluku. U postupku odlučivanja povodom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 27. oktobra 2015. godine kojom je ukinuta presuda Suda Bosne i Hercegovine od 25. januara 2012. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg krivičnog zakona, nakon održane javne sjednice Apelacionog vijeća, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine je dana, 17. decembra 2015. godine donijelo presudu kojom je presuda Suda Bosne i Hercegovine od 25. januara 2012. godine, preinačena u dijelu primjene materijalnog zakona tako da su radnje za koje je Zoran Tomić prvostepenom presudom oglašen krivim pravno kvalifikovane kao krivično djelo genocid iz člana 141. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. S tim u vezi, Sud je osuđenom Zoranu Tomiću izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.
Sud je dana, 22. decembra 2015. godine u predmetu Zoran Tomić i Radomir Vuković otpremio drugostepenu presudu kojom se presuda Suda od 25. januara 2012. godine preinačava u dijelu primjene materijalnog zakona i odluke o kazni, pa se radnje za koje su Zoran Tomić i Radomir Vuković navedenom presudom oglašeni krivim, pravno kvalifikuju kao krivično djelo genocid iz člana 141. Krivičnog zakona SFRJ i osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Krivična sankcija:
Kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.
https://radioosvit.com/vijesti/promocija-knjige-ratni-put-jurisnika-i-specijalaca
11.03.2023
Promocija knjige „Ratni put jurišnika i specijalaca“
U Šekovićima se danas obilježava 30 godina od formiranja Drugog odreda Specijalne brigade policije Šekovići, koja je u toku rata izgubila 21-og pripadnika.
Prvog dana obilježavanja 30 godina od formiranja Drugog odreda Specijalne brigade policije Šekovići, u prepunoj sali Doma kulture u ovom gradu je predstavljena knjiga “Ratni put jurišnika i specijalaca” autora Ljubiše Milutinovića i izložba ratnih eksponata pod nazivom “Sačuvajmo od zaborava” autora Aleksandra Saše Samardžije.
Na otvaranju promocije, učesnike je pozdravio načelnik opštine Šekovići Miladin Lazić, koji se zahvalio svima koji su došli na promociju knjige, za koju je rekao da je u njoj ispisano sve ono kroz što su prirpadnici jedinice prošli.
O ideji, zašto je važna knjiga “Ratni put jurišnika i specijalaca” autora Ljubiša Milutinović na promociji je govorio komandant Miloš Stupar, koji je izrazio zahvalnost Zoranu Obrenoviću, borcu iz jedinice, koji je finansirao izdavanje knjige. Stupar je rekao da je knjiga napisana, ali da priča nije ispričana, jer uvijek može više, a da će ova knjiga u ljudima probuditi želju da ispričaju svoje priče.
Na promociji knjige „Ratni put jurišnika i specijalaca“ govorili su i borci Zoran Tomić Zgembo i Goran Kurtuma, koji su i sami posredno učestvovali u pisanju.
Enver Husić je rođen 4. jula 1978. godine i u julu 1995. godine je upravo napunio 17 godina. Svjedočio je o granatiranju Srebrenice koje je počelo 10. jula 1995. godine. Njegova majka i sestra su krenule prema Potočarima, a on, njegov brat i otac su se pridružili koloni koja je krenula u pravcu Kazana. Enver Husić je rekao da su u koloni bili civili i da on nije vidio oružje. Enverov otac je ranjen u granatiranju, jer je na kolonu pucano sa svih strana. Sud je saslušao iskaze svjedoka o zlostavljanju zarobljenika na livadi u Sandićima. Dvojica ljudi koji su preživjeli masakr i Enver Husić bili su među zarobljenicma na livadi u Sandićima. Zarobljenici su na livadi proveli nekoliko sati i opisali uslove svog zatočeništva na vrelom ljetnjem suncu. Mnogi zarobljenici su bili ranjeni. Nije im ukazana medicinska pomoć. Dobili su vodu, ali ne i hranu. Jedan vojnik je naredio Enveru Husiću da donese vodu za zarobljenike. On je uzeo dva kanistera i otišao do potoka da ih napuni vodom. Prema njegovoj procjeni na livadi je bilo nešto manje od 1000 muškaraca. Muškarci su sjedili zbijeni jedan uz drugog, a mnogi su bili ranjeni. Temperatura je bila oko 30 stepeni. Enver je na livadi bio dva-tri sata. Prema procjeni Envera Husića na livadi je bilo oko 300 srpskih vojnika. Uspio je pobjeći kada su ga ponovo poslali po vodu. Žene su ga sakrile u autobusu prekrivši ga torbama. Izašao je u Tišću i nastavio pješačiti prema Kladnju. Njegov otac koji je bio ranjen ostao je na livadi i više nikad nije viđen. Na livadi su ostala i dvojica njegovih prijatelja, braća Tihić iz Skelana. I oni se od tada vode kao nestali. Njegov brat je preživio, spasio ga je jedan čovjek iz Vlasenice. Sud konstatuje van svake razumne sumnje da su Zoran Tomić i Radomir Vuković bili prisutni na livadi u Sandićima dana 13. jula 1995. godine.