Zoran Ilić, sin Borka i majke Milane, rođen 25. oktobra 1968. godine u Rogatici, razveden, otac dvoje djece, po zanimanju ugostitelj, vojsku služio u Nišu, nije odlikovan, po vlastitoj izjavi ranije osuđivan za krivično djelo nasilja u porodici.
Srpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je držano u periodu od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Amor Mašović iz državne Komisije za nestala lica iznio je da su na području opštine Rogatica, u periodu od 1992. do 1995. godine nestale 553 osobe, od kojih 98 % Muslimana. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svjedok je iznio da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživjeli svjedok pokazao mjesto gdje se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998. Amor Mašović je predvodio tim koji je vršio ekshumacije.
“U Seljanima su pronađene dvije masovne grobnice iz kojih je ekshumirano 29 tijela. “Grobnice su smještene na lokaciji takozvanoj Dizdareva njiva”, rekao je Mašović. “U grobnici koja je obilježena kao Seljani II žrtve su spaljivanje, što se vidi prema ostacima drveća kojim su tijela bila pokrivena”, naglasio je Mašović.
Mašović je svjedočio o postojanju 31 masovne, 20 zajedničkih i 280 pojedinačnih grobnica na području Rogatice, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci više od 500 Muslimana i Muslimanki. Među njima su bile žene, djeca i stariji. Posebno je istakao da je na području Rogatice zabilježen nestanak više od 21 % žena, što je dvostruko više od prosjeka zabilježenog u ostatku Bosne i Hercegovine.
Zoran Ilić je bio pripadnik Vojske Republike Srpske.
Optužnicom Tužilaštva BiH od 21. septembra 2015. godine optuženim licima Milisavu Ikoniću, Draganu Lubardi i Zoranu Iliću je na teret stavljeno izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Predmet: Milisav Ikonić i drugi (Dragan Lubarda i Zoran Ilić)
Dana 2. oktobra 2015. godine Tužilaštvo BiH je dostavilo izmijenjenu optužnicu.
Sud BiH je dana 12. oktobra 2015. godine potvrdio optužnicu.
Sudija za prethodno saslušanje: Zoran Božić
Tačke optužnice
Optužnicom se Milisav Ikonić tereti da je
1) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, kao pripadnik MUP-a RS, na području opštine Rogatica u julu 1992. godine izvršio višestruko silovanje. Neutvrđenog datuma u drugoj polovini jula 1992. godine iz Srednjoškolskog centra, opština Rogatica izveo je civila muslimanske nacionalnosti, tada dvadesetogodišnju djevojku i prinudno je odveo u stan zgrade koja se nalazila u donjem dijelu grada u blizini autobuske stanice u Rogatici, te silovao S1, da bi je nakon toga ponovo vratio u Srednjoškolski centar, odvodeći je narednih šest dana iz SŠC u prostorije iste zgrade gdje ju je svaki put silovao i nakon toga vraćao u Srednjoškolski centar.
Optuženi Milisav Ikonić se optužnicom tereti za počinjenje krivičnog djela zločin protiv civilnog stanovništva.
Optužnicom se Zoran Ilić tereti da je
2) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, dana 20. juna 1992. godine u večernjim satima u stanu zgrade zvane Tekija silovao maloljetnu S3, civila muslimanske nacionalnosti koja je izvedena iz prostorija zatočeničkog objekta Crkveni dom u Rogatici i dovedena do pomenute zgrade
Optuženi Zoran Ilić se tereti da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
U periodu obuhvaćenom izmijenjenom optužnicom na području BiH, odnosno opštine Rogatica postojao je oružani sukob između oružanih snaga ARBIH i Vojska Srpske Republike BiH.
U pitanju višestrukog silovanja dvadesetogodišnje djevojke S1, svjedokinje S1 i S2 su izjavile da su živjele u svom stanu u Rogatici do početka juna 1992. godine otprilike, te da su poslije otišle u stan kod rodice, gdje su bila još 4 člana te porodice, kako bi bile sigurnije, te su iz tog stana odvedene u srednjoškolski centar (SŠC). Zaštićeni svjedok S1 je izjavila da su oni bili primorani da idu u SŠC, da ponesu samo najosnovnije stvari sa sobom i da im je rečeno da će biti sigurnije u SŠC. Dolaskom u centar zatekla je veći broj žena i djece, a ove koje je prepoznala bili su Muslimani. Nakon tog dolaska smješteni su u kabinet hemije, to je bila učionica s dodatnim kabinetom, a svjedokinja je izjavila: “Mi smo se smjestili onako znate svi kako izgleda učionica, po podovima, sjeli smo, legli, na što smo mogli i bili smo tu izvjesno vrijeme”. Kako je rekla, u tom objektu nije bilo struje a uslovi za život su bili loši, što je potvrdila i svjedokinja S2.
Svjedokinja Lejla Akšamija Tanović je izjavila da je krajem jula srpska vojska upala u njihovu kuću, odvela njenog oca iza kuće i da su se tu čuli pucnji, a ona je odvedena u SŠC gdje je zatekla svjedokinje S1 i S2. Svjedokinje Marija Kurćehajić i Hasija Hadžihasanović su takođe bile dovedene u SŠC.
Navedene svjedokinje nisu učestvovale neposredno u neprijateljstvima, niti su bile borci, već su naprotiv, bez naoružanja i uniformi, odvedene iz stana i kuće i potom zatvorene u SŠC. Svjedokinja S1 je van razumne sumnje imala status zaštićene kategorije – civila. Optuženi Ikonić je bio pripadnik Stanice javne bezbjednosti Rogatica, dakle jedne od sukobljenih strana, te je radnje nečovječnog postupanja i silovanja počinio prema zatvorenim civilima, koji su zatvoreni jer su pripadali narodu suprotstavljene strane u sukobu. Dalje, u odnosu na situaciju gdje su žene smatrane zatvorenicima, ovaj modalitet zločina objašnjava da je počinilac znao da seksualni odnos nije bio i ne može biti s pristankom žrtve.
Nakon što je ispričala gdje i s kim je živjela u junu 1992. godine, zaštićeni svjedok S1 navodi način odvođenja iz kuće rodice do srednjoškolskog centra. Nije nikoga poznavala od vojnika koji su nju i ostale proveli kroz Rogaticu do SŠC. Zaštićeni svjedok S2 joj je tada rekla da je jedan od vojnika koji ih vode Miko Ikonić. Opisujući dolazak u prostorije SŠC svjedokinja navodi da je škola bila puna žena, djece i starih ljudi, da nije bilo muškaraca i da su svi koje je vidjela i prepoznala bili Muslimani. Nakon 2-3 sata boravka u prostorijma škole, otprilike poslijepodne, došlo je nekoliko vojnika koji izvode nju i još tri djevojke, te je izjavila da nije poznavala vojnike koji su ih izveli. Svjedokinja je nadalje izjavila da su nju i tri osobe nakon izvođenja odveli u zgradu koja se nalazila u donjem dijelu grada, preko puta osnovne škole u jedan stan i da se u stanu tada desilo njeno prvo silovanje, ali tada ne od strane optuženog Milisava Ikonića.
Prema kazivanju svjedokinje S1, nakon toga su one vraćene ponovo u SŠC, noć je već pala, struje nije bilo, mrak je bio svuda, a potom je „bahnula” grupa vojnika u kabinet hemije. Svjedokinja je izjavila „Mene su zgrabili, mama je pošla da me brani, Miko je mene izveo pod prisilom, znači udarao me je i nogama i rukama, izvukao me je iz te učionice, poveo me je hodnikom, a ostali vojnici pošto je mama branila mene, ostali su i nju su tukli.” Na pitanje tužioca koji je to Miko, svjedokinja je odgovorila – Miko Ikonić. Nakon izvođenja iz SŠC, svjedokinja je izjavila da je Miko Ikonić „zgurao u auto”. „Ugurao me je znači, izvukao me je iz auta, izvukao me je, gurao me je do stana i tu me je pod prisilom udarcima, šamarima, silovao me je. „Znači natjerao me je udarcima, psovkama, vriskom, morala sam se skinuti i silovao me”. Svjedok je izjavila da je silovao tu u jednom od stanova u zgradi, ali da to nije ista zgrada, niti stan u kojem je prvi put silovana.
Svjedok S1 je izjavila da je to silovanje njoj tada trajalo cijelu vječnost, kao i da se poslije čina silovanja osjećala jako prljavo. Nakon silovanja Miko Ikonić je vratio ponovo u SŠC, gdje je zatekla majku i ispričala joj šta se desilo i da joj je to uradio Miko Ikonić. Ono čega se svjedok S1 posebno sjeća i što joj je ostalo urezano u pamćenje jesu riječi Mike Ikonića, koji joj je poslije prvog silovanja rekao da se nadao da ima više iskustva u seksu i da su to riječi koje ona nikad neće zaboraviti. U SŠC je ostala sedam noći i svaku noć osim jedne, odnosno treće noći, izvodio ju je i silovao Miko Ikonić i da je to bio isti scenario, kao prve noći izvođenja. Svjedokinja S2 je rekla da je svjedokinju S1 šest noći izvodio Miko Ikonić. Svjedokinja Lejla Akšamija Tanović je potvrdila da je vidjela odvođenje svjedokinje S1.
Usljed protoka vremana, te različitih okolnosti subjektivne i objektivne prirode, u iskazima svjedoka prilikom svjedočenja postoje izvjesne razlike. Međutim, zaštićeni svjedok S1 je prilikom davanja iskaza bila uvjerljiva, te su iskazi zaštićenih svjedokinja S1 i S2 u svim bitnim elementima vezanim za kritični događaj podudarni, a u dijelu koji se odnosi na sam čin odvođenja S1 iz SŠC potkrepljuju ih i iskazi svjedoka Lejle Akšamije-Tanović i Marije Kurćehajić.
Optuženi je bio svjestan da je seksualni odnos s oštećenom S1 protivan njenoj volji i protivpravan čin, bio je svjestan podređenog odnosa oštećene u datim uslovima, kao i toga koje će sve posljedice po oštećenu nastupiti, pa ipak preduzima opisane radnje i vrši čin silovanja, dakle optuženi je postupao s direktnim umišljajem.
Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je optuženi Milisav Ikonić upotrebom fizičke sile prisiljavao S1 na seksulani odnos te je i silovao u više navrata, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142, stav 1, tačka c) KZ SFRJ.
U pogledu oslobađajućeg dijela presude, Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje uspjelo dokazati da je optuženi Zoran Ilić počinio radnje koje mu se stavljaju na teret – silovanje zaštićene svjedokinje S3, koja je u to vrijeme imala 15 godina.
Vijeće je razmotrilo sve provedene dokaze, cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u vezi s ostalim dokazima, te našlo da nema dovoljno dokaza iz kojih se može izvesti pouzdan zaključak, van svake razumne sumnje, da je optuženi preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela za koje se tereti. Za vijeće nije sporna činjenica da je zaštićeni svjedok S3 zaista preživjela čin silovanja. To je jedino što je vijeće u ovom predmetu moglo utvrditi, van svake razumne sumnje, dok je utvrđivanje drugih činjenica, bitnih za pravilno donošenje odluke, imajući u vidu provedene dokaze, ali i sam činjenični opis radnji koje se stavljaju na teret optuženom, ostalo prema mišljenju vijeća, bez potvrde u provedenim dokazima. Ostao je sporan identitet počinioca ovog krivičnog djela. Vijeće je zaključilo da Tužilaštvo BiH nije uspjelo van razumne sumnje dokazati da je optuženi Zoran Ilić bio taj ko je silovao zaštićenog svjedoka S3.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku: Halil Lagumdžija, predsjednik vijeća, Željka Marenić i Minka Kreho, članovi vijeća
Na osnovu odredbe člana 285, stav 1 ZKP BiH
optuženi Milisav Ikonić je kriv
što je:
– za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, kao pripadnik MUP-a RS, u vremenskom periodu juna i jula 1992. godine na području opštine Rogatica, suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3, stav 1, tačka c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12. avgusta 1949. godine silovao civila muslimanske nacionalnosti
Pod tačkom 1. optužnice Tužilaštva BiH
1 ) Neutvrđenog datuma u drugoj polovini jula 1992.godine, iz Srednjoškolskog centra opština Rogatica, izveo S1 civila muslimanske nacionalnosti, tada dvadesetogodišnju djevojku i prinudno je odveo u stan zgrade koja se nalazila u donjem dijelu grada u blizini autobuske stanice u Rogatici, te silovao S1, na način što ju je uz upotrebu sile ugurao u prazan stan i uz udarce gurnuo na jedan krevet nakon čega ju je silovao, te je istu nakon komentara ”Mislio sam da imaš više iskustva!” ponovo vratio u Srednjoškolski centar, da bi potom narednih šest dana odvodio S1 u prostorije iste zgrade gdje ju je svaki put silovao, a nakon toga vraćao u Srednjoškolski centar što je sve za posljedicu imalo nanošenje psihičkih i fizičkih povreda u vidu povrede životnog i tjelesnog integriteta i povredu ličnog dostojanstva oštećene S1
čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva propisano odredbom člana 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine te ga vijeće, primjenom iste zakonske odredbe te uz primjenu odredbi člana
38 i 41 KZ SFRJ
osuđuje
na kaznu zatvora u trajanju od devet (9) godina.
Na osnovu člana 284, tačka c) ZKP BiH
optuženi Zoran Ilić
oslobađa se optužbe da je
kao pripadnik Vojske Republike Srpske
1) Dana 20. juna 1992. godine u večernjim satima u stanu zgrade zvane Tekija silovao maloljetnu S3 civila muslimanske nacionalnosti koja je ranije te večeri od strane nepoznatih srpskih vojnika zajedno s majkom izvedena iz prostorija zatočeničkog objekta Crkveni dom u Rogatici i dovedena do pomenute zgrade na način što ju je uveo u pomenuti stan na trećem spratu zgrade, bacio je na krevet i silovao govoreći joj da ne smije pustiti glasa, jer ako pusti nakon toga će joj biti još gore, što je sve za posljedicu imalo nanošenje psihičkih i fizičkih povreda u vidu povrede životnog i tjelesnog integriteta i povredu ličnog dostojanstva oštećene S3
čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
| VIJEĆE ODJELA I ZA RATNE ZLOČINE APELACIONOG ODJELJENJA SUDA BIH POTVRDILO JE 14. FEBRUARA 2019. GODINE PRVOSTEPENU PRESUDU SUDA BIH OD 14. SEPTEMBRA 2018. GODINE KOJOM JE ZORAN ILIĆ OSLOBOĐEN OPTUŽBE ZA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Sudsko vijeće/sudija pojedinac u drugostepenom postupku: Mirza Jusufović, predsjednik vijeća, Hilmo Vučinić i dr Dragomir Vukoje, članovi vijeća. Sjednica vijeća Apelacionog odjeljenja održana je 14. februara 2019. godine. Kako nije bilo žalbe na oslobađajući dio prvostepene presude, to je ovaj dio prvostepene presude u odnosu na optuženog Zorana Ilića postao pravosnažan. Zoran Ilić oslobođen optužbe za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
|
Predmet pravosnažno okončan:
Na osnovu člana 50 KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Milisav Ikonić proveo u pritvoru, u periodu od 3. marta 2015. godine do 3. aprila 2015. godine, ima se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.
Na osnovu člana 188, stav 4 i 189, stav 1 ZKP BiH, optuženi Milisav Ikonić i Zoran Ilić se u cijelosti oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.
Zoran Ilić tuži BiH nakon oslobađajuće presude za silovanje maloljetnice u Rogatici
Zoran Ilić, koji je pravosnažno oslobođen optužbi za silovanje maloljetne ženske osobe na području Rogatice, tužio je BiH za naknadu štete u iznosu od 21.000 konvertibilnih maraka (KM) zbog boravka u pritvoru i izrečenih mjera zabrane, koje su imale posljedice na njegovo psihičko stanje, kako je utvrdio vještak.
Autor:
Svjedočeći o posljedicama koje su uticale na njegov život zbog hapšenja, jednomjesečnog pritvora i mjera zabrane koje su trajale ukupno 397 dana, Zoran Ilić je rekao da mu je “posebno teško pala sama priroda krivičnog djela koja mu se stavlja na teret, te da nema riječi da to opiše”.
Prema njegovim riječima, u pritvoru u Trebinju je bio “s narkomanima i ubicama, i zbog te činjenice nije mogao da spava”, te je pritvor negativno uticao i na njegovo bavljenje stočarstvom i poljoprivredom.
“Nakon sveobuhvatnog kliničkog pregleda i analize dobivenih rezultata, zaključio sam da, između traumatskog stresnog događaja koji je predmet sudskog procesa i privremenog duševnog poremećaja, radnje prilagođavanja, postoji uzročno-posljedična veza”, kazao je Abdulah Kučukalić, vještak neuropsihijatrijske struke.
Vještak je naglasio da je Ilić trpio duševnu bol jakog intenziteta u trajanju deset dana, srednjeg 20 dana i blagog intenziteta 60 dana.
“Trpio je također i sekundarni strah zbog mogućnosti izricanja zatvorske kazne, egzistencijalne situacije, straha od bolesti u trajanju 50 dana. Opća životna aktivnost mu je bila privremeno smanjena 30 dana u procentu od deset posto”, rekao je Kučukalić.
Prvostepenom presudom izrečenom u septembru 2018., a koju je potvrdilo Apelaciono vijeće naredne godine, Ilić je oslobođen krivice za silovanje. Njega se teretilo da je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), 20. juna 1992. godine u stanu u zgradi “Tekija” silovao S-3, koju su nepoznate osobe prethodno dovele iz Crkvenog doma.
Iliću se sudilo zajedno s Milisavom Ikonićem, koji je osuđen na devet godina zatvora zbog višestrukog silovanja počinjenog u julu 1992. u Rogatici.
Odgovarajući na pitanja Safije Kreštalice iz Pravobranilaštva BiH, Ilić je kazao da je prije hapšenja bio domar u Osnovnoj školi “Sveti Sava” u Rogatici, gdje se vratio nakon ukidanja mjera pritvora.
Nada Mandić, Ilićeva pravna zastupnica, u završnoj riječi je naglasila kako smatra da je tužba od 21.000 KM osnovana, jer je Ilić neosnovano uhapšen, te jer je trpio duševne bolove i jer mu je povrijeđena čast, budući da je prije hapšenja bio “ugledna osoba”.
Kreštalica je zatražila da se odbije tužbeni zahtjev, koji je, prema njoj, postavljen u visini koja nije u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i sa sudskom praksom.
“Vještak nije našao da su duševni bolovi doveli do trajnog umanjenja životne aktivnosti”, rekla je Kreštalica, dodavši da je utvrđeno da kod predlaganja i određivanja mjera zabrane Tužilaštvo i Sud nisu nezakonito postupali i da se “mjere zabrane ne mogu stavljati u isti rang s pritvorom”.
Sud će odluku o Ilićevoj tužbi donijeti naknadno.