Zlatko Aleksovski je rođen 8. januara 1960. godine u Pakracu, opština Pakrac, Republika Hrvatska. Odrastao je u Zenici, gdje je završio srednju školu. Aleksovski je 28. septembra 1983. godine završio fakultet političkih nauka u Sarajevu na odsjeku sociologije. Od 23. februara 1987. godine je radio kao vaspitač u Popravnom domu u Zenici do oko 29. januara 1993. godine, kada je prešao da radi kao upravnik zatvora u Kaoniku, blizu Busovače. Od januara 1993. godine do maja 1993. godine je bio upravnik zatvorskog objekta u Kaoniku, opština Busovača. Nakon toga je u maju 1993. godine postao načelnik okružnog zatvora HVO-a „Heliodrom“ u Mostaru, koji je bio pod upravom HZHB.
U Busovači su se tokom 1992. godine desili mnogi važni politički i društveni događaji koji svjedoče o želji vlasti HVO-a da se domogne moći u opštini i da iz nje isključi Muslimane. Nakon odbijanja muslimanskih vojnih zapovjednika da prihvate ultimatum, hrvatske snage su u noći sa 20. na 21. januar 1993. započele napad na grad Busovaču. HVO je po zapovijedi Bože Rajića, ministra odbrane HZHB-a, izvršio napad na Muslimane u regiji Busovače, nakon kojih je uslijedio palež radnji i privatnih kuća. Dana 24. januara 1993. HVO je zapalio oko 19 kuća Muslimana u Busovači i protjerao njihove stanovnike. Hrvatske snage su pucale na osam muslimanskih radnji i oštetile ih eksplozivom, odnosno ručnim bombama. Te su snage takođe pljačkale kuće Muslimana i ubile jednog vojnika Teritorijalne odbrane. Na stotine Muslimana je uhapšeno, a mnogi od njih zatočeni su u Kaoniku, u nekadašnjim skladištima JNA. Napetost raste na području srednje Bosne od maja 1992. do januara 1993. godine što dovodi do rasplamsavanja sukoba u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. godine.
Krajem januara 1993. godine došlo je do otvorenih neprijateljstava između HVO-a i ARBiH u Lašvanskoj dolini. Rezultat je bio da je HVO zarobio muškarce bosanske Muslimane u gradu Busovači, kao i u susjednim selima. Otprilike četristo muškaraca odvedeno je u pritvor u obližnji zatočenički objekt u Kaoniku. Sredinom aprila 1993. hrvatske snage ponovo su zarobile muškarce Muslimane, a kao rezultat zarobljavanja je bar još sto muškaraca odvedeno u zatočeništvo u zatvor u Kaoniku. Od januara 1993. pa do maja 1993. godine Zlatko Aleksovski je od pripadnika HVO-a ili njihovih saradnika, preuzeo zatvorenički objekat u Kaoniku, a time je u svoju nadležnost preuzeo stotine uhapšenih Muslimana civila. Aleksovski je bio odgovoran za sigurnost i tretman zatvorenika u tom vremenskom razdoblju. Zatvorenici su dolazili s velikog područja, između ostalog s područja opština Busovača, Travnik i Vitez. Mnogi od zatvorenika u njegovoj nadležnosti podvrgavani su nečovječnim postupcima, između ostalog prekomjernom i surovom ispitivanju, fizičkim i psihičkim povredama, prisilnom radu (kopanje rovova) u opasnim situacijama, postavljanju u živi štit.a neki su ubijeni ili na drugi način protuzakonito izgubili život. Nadalje, kao upravnik zatvora, takođe je bio u nadređenom položaju zatvorskim stražarima i stoga je bio odgovoran za njihovo ponašanje i postupanje. Kao nadređena osoba u logoru, Aleksovski je bio svjestan da se u logoru vrše krivična djela, ali nije preduzeo ništa da ih spriječi ni da kazni počinioce. Kao upravnik, Zlatko Aleksovski se sastajao s predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) i Posmatračkom misijom Evropske zajednice (dalje PMEZ) te im davao popise s imenima zatvorenih lica i priznavao svoj položaj upravnika tog objekta. U pritvor je prihvatao lica koja je HVO uhapsio, dopuštao protuzakonita ispitivanja zatvorenih lica i dozvoljavao da se ta lica tjeraju na prinudni rad i koriste za živi štit. Osim toga, zatočenici su bili izloženi zlostavljanju. Od 15 zatočenika uhapšenih 25. januara koji su stupili pred Vijeće, osam je izjavilo da je Aleksovski bio prisutan od prvog dana njihovog zatočeništva u Kaoniku.” Svjedoci A i Hajdarević rekli su da su ga vidjeli dva ili tri dana nakon svog dolaska. Sve žrtve su izjavile da ih uhapsila i u Kaonik prebacila vojna policija ili vojnici HVO-a. Odluke o zatočavanju i puštanju zarobljenih Muslimana donosio je HVO u Busovači i u Vitezu. Osoblje zatvora je pripadalo vojnoj policiji. Aleksovski je izdavao naloge o premještaju zatvorenika bez kojih se nije mogao izvršiti premještaj nijednog zatvorenika u neki drugi zatvor.
Zatvor u Kaoniku nalazio se pokraj rijeke Lašve, otprilike tri kilometra sjeverno od grada Busovače. Prije rata, koristila ga je Jugoslovenska narodna armija (JNA), uglavnom za skladištenje municije. Na ulazu u logor nalazila se zgrada sa spavaonicama, kuhinjom i kancelarijama na spratu. Raspored je bio isti kao u vrijeme kada je tu bila JNA. Sam zatvor u Kaoniku činila su dva skladišta koja su se nalazila na stotinjak metara od ulaza u logor. Jedno od njih je bilo preuređeno u zatvor pomoću pregrada kojima je prostor podijeljen na ćelije s obje strane glavnog hodnika. U toj zgradi dužine oko 30 metara nalazilo se 16 ćelija, kancelarija stražara te kancelarija optuženog. Kancelarija Zlatka Aleksovskog nalazila se lijevo od ulaznih vrata, a kancelarija stražara desno. Pored tog objekta nalazilo se jedno neuređeno skladište dužine 30-35 metara i širine 18 do 20 metara. To skladište nije imalo ni struje ni vode. Događaji o kojima su govorili bivši zatočenici desili su se uglavnom u tim objektima. Tokom prve polovice 1993. godine muški civili Muslimani, naročito oni iz Busovače, bili su zatočavani od strane HVO-a u zatvoru Kaonik, nekadašnjem skladištu JNA, udaljenom nešto više od desetak kilometara od Viteza. U zatvoru je bilo dvadesetak prostorija veličine otprilike 9 kvadratnih metara, koje su pretvorene u ćelije da bi se u njima zatočili Muslimani. Kada je u januaru 1993. godine u njemu bilo oko 400 osoba zatočenih od strane HVO-a, zatvor je bio pretrpan. Higijenski i životni uslovi bili su loši, količina i kvaliteta hrane nedostatna. Zatočenici su bili žrtve sadističkog nasilja od strane vojnika HVO-a. Zatočenici su u zatvoru Kaonik takođe bili prisiljavani da kopaju rovove, a korišteni su i kao živi štit. Oni su u grupama odvođeni na razna mjesta. Rad je bio naporan i dugotrajan, a hrana nedovoljna. Prvi period zatočeništva trajao je 15 dana, od 25. januara do 8. februara 1993. godine. U tom periodu je u zatvoru u Kaoniku bilo zatočeno oko 400 Muslimana. Drugi talas hapšenja trajao je od 14. aprila do oko 20. aprila 1993. Neki Muslimani su dovedeni direktno u logor Kaonik; drugi su prvo bili pritvoreni u Domu kulture u Vitezu. To je bio slučaj sa trinaestoricom Muslimana, mještana Viteza, koji su uhapšeni sredinom aprila i prebačeni u logor Kaonik početkom maja. Muslimani koji su zatvoreni u tom drugom talasu hapšenja proveli su u zatvoru jedan do dva mjeseca.
OPTUŽNICA PROTIV ZLATKA ALEKSOVSKOG
Dana 10. novembra 1995. godine podignuta je prvobitna optužnica protiv Zlatka Aleksovskog, Darija Kordića, Marija Čerkeza, Tihomira Blaškića, Ivana Šantića i Pere Skopljaka. Optužbe protiv Šantića i Skopljaka su kasnije povučene, a sudski postupci protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza su razdvojeni. Aleksovskog je 8. juna 1996. na teritoriji Republike Hrvatske uhapsila hrvatska policija. Nakon što je proveo 10 mjeseci i 20 dana u pritvoru u Republici Hrvatskoj, Aleksovski je 28. aprila 1997. prebačen na Međunarodni sud. Zlatko Aleksovski je bio optužen u tri tačke u zajedničkoj optužnici od 10. novembra 1995. Izjasnio se da nije kriv ni po jednoj od tri tačke optužnice nakon čega je odveden u pritvor do početka suđenja.
Tačke optužnice:
U važećoj optužnici Aleksovski je terećen za:
Povrede ličnog dostojanstva (kršenja zakona ili običaja ratovanja.
STATISTIČKI PODACI
Broj dana u sudnici – 43
Broj svjedoka optužbe – 38
Broj svjedoka odbrane – 26
Broj svjedoka koje je pozvalo sudsko vijeće – 0
Broj dokaznih predmeta optužbe – 139
Broj dokaznih predmeta odbrane – 37
Dana 7. maja 1999. godine Pretresno vijeće je izreklo usmenu presudu, a 25. juna 1999. godine i pismenu presudu i osudilo Aleksovskog za povrede ličnog dostojanstva (kršenje zakona i običaja ratovanja) na kaznu od dvije i po godine zatvora.
Optuženom je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u Hrvatskoj i u pritvoru Međunarodnog suda (od 8. juna 1996. godine). Kako je vrijeme provedeno u pritvoru bilo duže od izrečene kazne, Pretresno vijeće je naložilo da odmah bude pušten na slobodu, bez obzira na to hoće li biti pokrenut žalbeni postupak. U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru: dvije godine, deset mjeseci i 29 dana, tako da je odmah pušten na slobodu.
Dana 17. i 19. maja 1999. odbrana i optužba su podnijele najave žalbi i na presudu i na kaznu koju je izreklo Pretresno vijeće. Žalbeni podnesci su podneseni 24. septembra 1999. godine. Žalbeno vijeće je prihvatilo žalbu tužilaštva na kaznu od dvije i po godine zatvora. Zaključilo je da je Pretresno vijeće pogriješilo, jer nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir težinu ponašanja optuženog. Žalbeno vijeće je zaključilo da krivična djela Aleksovskog nisu bila trivijalna, da umjesto da spriječi krivična djela, učestvovao u nasilju nad onima koje je trebao štititi, kao što je i dopustio da budu izloženi psihičkom teroru. Takođe nije kaznio odgovorne za ta djela. Učestvovao je u odabiru zatočenika koji će biti korišteni za živi štit i za kopanje rovova. Svojim neposrednim sudjelovanjem, kao upravnik, pružio je dodatno ohrabrenje svojim podređenima da čine slična djela. Žalbeno vijeće je takođe uzelo u obzir činjenicu da je Aleksovski pušten na slobodu nakon izricanja presude Pretresnog vijeća, da se zatim morao javiti drugi put radi kazne za isto postupanje, kao i da je pritvoren drugi put nakon što je devet mjeseci proveo na slobodi. Osuđenik “se morao pojaviti dva puta na izricanju kazne za isto postupanje, zbog čega je pretrpio tjeskobu i uznemirenost”, a i “pritvoren je po drugi put nakon razdoblja od devet mjeseci koje je proveo na slobodi”. “Da nije tih faktora, kazna bi bila znatno duža”, konstatovalo je Žalbeno vijeće u presudi.
Žalbeno vijeće je izjavilo da bi kazna bila znatno duža da nije bilo tih faktora. Žalbeno vijeće je izreklo presudu (usmenu) 9. februara 2000. godine, a 24. marta 2000. godine i pismenu presudu i osudilo Aleksovskog na 7 godina zatvora.
Aleksovskom je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 3 godine i 12 dana. Dana 22. septembra 2000. Aleksovski je prebačen u Finsku na izdržavanje ostatka kazne. Dana 14. novembra 2001. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu.
Svjedoci L i M, koji su bili zatvoreni u ćeliji broj 6, izjavili su da su bili redovno batinani za vrijeme zatočeništva. Obojica su ispričali da su ih već prve noći udarali pesnicama i to izvjesni Anto Cakić. Svjedok M je zadobio jak udarac pesnicom od kojeg je prokrvario i rekao je, između ostalog, da ga je jedan vojnik tukao pendrekom. Svjedoka L stražari su duže vremena tukli. Obojica tvrde da su ih nekoliko dana kasnije tukli na zahtjev optuženog. Prema svjedočenju te dvojice zatočenika, Zlatko Aleksovski je jedne večeri ušao u njihovu ćeliju, u pratnji pet ili šest vojnika HVO-a, kojima je rekao: “Ovi su iz mog sela”. Nakon toga je otišao, a ta dva “vojnika”, po imenu Žarko i Mirko, počeli su udarati tu dvojicu svjedoka. Ista dva vojnika još su dvaput dolazila da ih batinaju. Drugi put je i Zlatko Aleksovski došao upitavši jednog od njih zašto je prestao udarati. Ovaj je potom nastavio sa batinanjem. Malo kasnije, jedan drugi “vojnik” po imenu Goran Međugorac ušao je u njihovu ćeliju i ponovo ih počeo tući. Drugom prilikom, jedan od stražara koji su donosili obroke, bacio im je hranu u lice i stao ih tako udarati da je svjedok M izgubio svijest. Svjedok M je iznio da su ga ponekad tukli i četiri-pet puta na dan i to Anto Cakić, Goran Međugorac i Zoran Micić. Svjedok L je rekao da mu je Anto Cakić naredio da stoji u stavu mirno i da je kasnije dolazio svakih petnaest minuta da provjeri da li svjedok još uvijek stoji.
Svjedok U kaže da je vidio kako su vojnici HVO-a tukli i pokrali dva čovjeka po imenu Senad i Alen.
Svjedok F je ispričao kako su se prve večeri zatočenici iz skladišta koji su išli po vodu ili koji su dobili dozvolu da idu u klozet, vraćali prebijeni. I svjedok B je rekao da su zatvorenici iz skladišta bili redovno premlaćivani.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo da su bili ispitivani za vrijeme zatočeništva u zatvoru u Kaoniku, no većina ih je izjavila da nisu bili izloženi zlostavljanju za vrijeme ispitivanja. Ta ispitivanja – kojima je bio cilj utvr|ivanje da li zatočenici imaju oružje ili ne, uglavnom je vodio vojni policajac po imenu Žarko Petrović, s kojim je povremeno bio i Marko Krilić. Ispitivanje je najčešće trajalo između pet i deset minuta, za koje vrijeme im je objašnjavano da su zatočeni iz sigurnosnih razloga. Ispitivanja koja je je vodio Žarko Petrović nisu bila sprovođena u dvjema zgradama samog zatvora u Kaoniku, nego u zgradi koja se nalazila odmah na ulazu u logor. Dva svjedoka su rekla da su bili žrtve zlostavljanja tokom tih ispitivanja.
Neki svjedoci su izjavili da je slanje zatočenika na mjesto kopanja rovova bilo veoma dobro organizovano, dok su drugi ispričali da su vojnici HVO-a povremeno ulazili u ćelije i nasumce birali zatočenike bez intervencije stražara ili optuženog. Optuženi je ponekad bio prisutan kad su birani zatvorenici.