Zdravko Mucić zvani Pavo je rođen 31. augusta 1955. godine u mjestu Spiljani u opštini Konjic. Bio je komandant logora „Čelebići“ u opštini Konjic negdje od maja 1992. do novembra 1992. godine.
Grad Konjic se nalazi 59 kilometara jugozapadno od Sarajevo i 71 kilometar sjeverno od Mostara. Kako se oružani sukob širio po cijeloj Bosni i Hercegovini u martu i aprilu 1992. godine ni Konjic nije bio izuzetak u smislu porasta napetosti i uzajamne sumnjičavosti među nacionalnim grupama koje su sačinjavale stanovništvo. Ovo je dovodilo do čestih oružanih sukoba, odbrambenih dejstava, raseljavanja stanovništva i nestašica hrane. Od naročitog značaja u ovoj opštini su: njen značaj za Hrvate i prisustvo naoružanih i organizovanih jedinica Hrvatskog vijeća obrane (HVO); postojanje raznih vojnih objekata kojima je upravljala JNA i koji su bili od potencijalne važnosti za lokalne, nedovoljno opremljene snage Teritorijalne odbrane (TO); naoružavanje manjinskog srpskog stanovništva od strane Srpske demokratske stranke (SDS) i JNA i propagandna kampanja uperena protiv njihovih susjeda Muslimana i Hrvata; kao i neophodnost kontrole ključnih cestovnih i željezničkih veza koje su povezivale opštinu sa Sarajevom, Mostarom i obalom. Već u aprilu 1992. godine, kada su se srpski predstavnici povukli iz Skupštine opštine i Izvršnog vijeća, redovni administrativni organi u Konjicu prestali su da funkcionišu. Stoga su funkcioneri Muslimani i Hrvati formirali privremeni “Krizni štab” da bi se nastavilo upravljanje opštinom. Do sredine aprila 1992. godine grad Konjic je potpuno opkoljen i odsječen kako od Sarajeva tako i od Mostara. Muslimani i Hrvati iz okolnih sela počeli su da stižu u grad Konjic, bježeći iz svojih domova. Pored toga, počele su da pristižu i izbjeglice iz drugih dijelova BiH, koje su putovale preko planina i kroz šume i donosile priče o ubijanju i etničkom čišćenju. Izvještaji o dolasku vojnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Konjic su još više pojačali atmosferu straha i panike, tako da je srpsko stanovništvo počelo da napušta grad i odlazi u sela u opštini s većinskim srpskim stanovništvom. Prvobitni pokušaji odbrambenih snaga Konjica, koje su se u to vrijeme sastojale od TO, lokalnih snaga HVO-a i policije pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), da pregovaraju sa SDS-om i drugim predstavnicima srpskog naroda bili su neuspješni, tako da su napravljeni planovi za pokretanje vojne kampanje protiv srpskih snaga. Pokrenute vojne operacije u konačnici su bile neuspješne, a do juna 1992. izbio je otvoreni sukob između snaga HVO-a i TO. Dana 4. maja 1992. godine na Konjic su pale prve granate, koje su po svemu sudeći ispalile jedinice JNA i druge srpske snage s obronaka Borašnice i Kisere. To granatiranje, koje je trajalo svakodnevno više od tri godine, do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, prouzrokovalo je znatne štete i rezultiralo gubitkom mnogih života, a uslove za preživjelo stanovništvo učinilo još nepodnošljivijim.
Logor Čelebiće su uspostavile snage Muslimana i Hrvata sredinom 1992. u bivšem objektu Jugoslovenske narodne armije (JNA) pored Konjica. Vojne operacije su rezultirale pritvaranjem brojnih pripadnika srpskog stanovništva. Donesena je odluka da se uspostavi neki objekat gdje bi oni mogli biti smješteni. Osobe zatočene tokom tih operacija držane su u logoru Čelebići. Tokom boravka u tom logoru zatočenici su ubijani, mučeni, seksualno zlostavljani, premlaćivani i na druge načine podvrgavani okrutnom i nečovječnom postupanju. Kasarna i skladišta Čelebići od kojih se sastojao logor, koji se nalazio na periferiji sela bili su i jesu relativno veliki kompleks zgrada koji pokriva površinu od oko 50 000 kvadratnih metara, kroz čiju sredinu prolazi željeznička pruga. JNA je koristila ovaj objekat za skladištenje goriva, tako da je, pored raznih hangara i drugih zgrada, kompleks imao podzemne tunele i rezervoare. Većina zatvorenika koji su bili zatočeni između aprila i decembra 1992. bili su muškarci, zarobljeni u toku i poslije vojnih operacija u selima Bradina i Donjem Selu i njihovoj okolini. Krajem maja 1992. godine nekoliko grupa je prebačeno u logor s raznih lokacija. Grupa od 15-20 ljudi iz Cerića uhvaćena je 23. maja 1992. i odvedena u Čelebiće istog dana. Jedna druga grupa uhvaćena je blizu Bjelovčine oko 22. maja i provela je jednu noć u sportskoj dvorani Musala prije nego što je prebačena u logor. Vojna policija je takođe krajem maja uhapsila veliki broj stanovnika sela Brđana muškog pola i oni su kamionom odvezeni u logor. Jedna veća grupa uhapšena je u centru Bradine 27. maja i natjerana da ide pješke u koloni putem do Konjica. Kada su stigli do tunela na putu, koji je bio dignut u vazduh, ljudi koji su ih zarobili pretražili su ih i tukli prije nego što su ih ukrcali na kamione i odveli u logor. Drugi su uhapšeni pojedinačno ili u manjim grupama kod svojih kuća ili na vojnim kontrolnim punktovima u, između ostalog, Bradini, Viništu, Ljutoj, Kralupima i Homolju ili nakon predaje ili zarobljavanja u toku i poslije operacije u Donjem Selu. Po dolasku u logor Čelebići, postrojeni su uza zid blizu ulaza i pretraženi ili natjerani da predaju dragocjenosti. Pored toga, nekoliko ih je izjavilo da su ih tom prilikom prisutni vojnici i stražari teško premlatili. U logoru je vladala atmosfera straha i zastrašivanja, prouzrokovana nasumičnim premlaćivanjima zatvorenika. Zatočenici su svakodnevno premlaćivani raznim predmetima kao što su gumene palice, kablovi, lanci, bejzbol palice, udarani su kundakom puške. Stražari su neke zatočenike polijevali benzinom, a onda im palili ruke i noge tako da zatočenici su bili izloženi velikoj patnji i bolu. Kada im je to bilo dozvoljeno medicinsku pomoć su im pružala dva ljekara koji su i sami bili zatočenici. Kroz ovaj logor je od aprila do decembra 1992. godine prošlo oko 400 srpskih zatočenika uglavnom muškaraca civila, ali je bilo i žena. Ubijeno je najmanje 14 zatočenika. Slavko Šušić iz Čelebića, Simo Jovanović iz Čelebića, Željko Klimenta iz Konjica, Šćepo Gotovac iz Konjica, Gojko Miljanić, Milorad Kuljanin, Miroslav Vujičić, Petko Gligorijević, Boško Samouković, Pero Markajlić, svi iz Bradine. Željko Ćećez iz Donjeg Sela, Željko Milošević iz sela Ovčari i Slobodan Babić iz sela Homolje. Najmanje dvije zatočenice su bile silovane. U decembru 1992. godine jedan broj zatočenika je razmijenjen, drugi oslobođen, a preostali su prebačeni u Sportsku dvoranu Musala koja je služila kao zatvor. Zatočenicima je bila uskraćena adekvatna hrana, pristup vodi, ljekarskoj njezi, kao i uslovi za spavanje i higijenski uslovi. Posljednji zatvorenici koji su napustili logor Čelebići činili su grupu od oko 30 ljudi, koji su prebačeni u sportsku dvoranu Musala 9. decembra 1992. godine
Optužnica protiv četvorice optuženih Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića potvrđena je 21. marta 1996. godine. Dana 21. aprila 1997. i 19. januara 1998. godine na osnovu zahtjeva Tužilaštva, od prvobitnih 49 tačaka optužnice povučene su ukupno četiri. U važećoj optužnici, Zdravko Mucić je bio optužen na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 142
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 6
Broj svjedoka koje je pozvalo vijeće – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 192
Broj dokaznih predmeta odbrane – 218
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
SUĐENJE
Dana 16. novembra 1998. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu, kojom je Zdravko Mucić, de facto komandant logora, proglašen krivim za krivična djela koja su počinili njegovi podređeni. Dana 16. novembra 1998. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu optuženom Muciću. Krivična djela za koja je osuđen su:
Zdravko Mucić je osuđen na kaznu zatvora od 7 godina.
DRUGA PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA OD 9. OKTOBRA 2001. GODINE O KAZNI ZATVORA OD 9 GODINA
Pretres o podnescima strana u postupku održan je 21. septembra 2001. godine. Dana 9. oktobra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu. Ovom presudom je optuženi Mucić osuđen kako slijedi na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
Zdravko Mucić je osuđen na kaznu zatvora od 9 godina.
| Dana 27. novembra 1998. godine Mucićev branilac je podnio najavu žalbe na presudu i kaznu. Dana 20. februara 2001. godine Žalbeno vijeće je presudu o kazni vratilo Pretresnom vijeću radi mogućeg preinačenja.
Presuda Žalbenog vijeća po žalbi na kaznu Nakon druge presude Pretresnog vijeća, Mucić je osporio zaključak novog Pretresnog vijeća da bi mu trebalo “malo” smanjiti kaznu zbog toga što se prvo Pretresno vijeće negativno osvrnulo na činjenicu da nije svjedočio na suđenju. Takođe je osporio kaznu od devet godina zatvora koju je izreklo novo Pretresno vijeće umjesto kazne od sedam godina koju je izreklo prvobitno Pretresno vijeće. Dana 8. aprila 2003. godine Žalbeno vijeće je izreklo presudu i donijelo sljedeći nalog: – žalba na kaznu je odbijena. Potvrđena je kazna presude Pretresnog vijeća. |
Dana 18. jula 2003. godine odobreno je prijevremeno puštanje Mucića na slobodu, nakon što je izdržao dvije trećine kazne u Pritvorskoj jedinici MKSJ-a u Hagu. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. marta 1996. godine.
PRONAĐENO TIJELO
Haški osuđenik Zdravko Mucić Pavo utopio se u Jablaničkom jezeru
4 godine
Pretpostavlja se da se Mucić utopio, ali je naređena obdukcija kako bi se utvrdio tačan uzrok smrti
U Jablaničkom jezeru jučer je pronađeno tijelo Pave Mucića (65) iz Konjica, čiji je nestanak prijavljen u petak. Kako nam je potvrdila dežurna tužiteljica Tužilaštva HNK, riječ je o haškom osuđeniku Zdravku Muciću Pavi, piše Avaz. Tijelo je pronađeno u subotu oko 15 sati u Jablaničkom jezeru u naselju Cerići kod Konjica. Mucić, koji se već odavno nalazio na slobodi, bio je strastveni ribar i ronilac. Pretpostavlja se da se Mucić utopio, ali je naređena obdukcija kako bi se utvrdio tačan uzrok smrti. Prema riječima dežurne tužiteljice, vanjskim pregledom je nesumnjivo utvrđeno da smrt nije nastupila djelovanjem druge osobe. Zdravko Mucić oslobođen je 2003. godine iz pritvora Haškog suda nakon odluke o njegovom prijevremenom puštanju na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Mucić je osuđen na devet godina zatvora zbog zločina nad srpskim zatočenicima logora Čelebići u srednjoj Bosni 1993/94. godine. Zbog dužine postupka u predmetu Čelebići, kaznu je izdržao u pritvoru u Ševeningenu. Kao prvooptuženi u predmetu Čelebići osuđen je 16. novembra 1998. na sedam godina zatvora, a u drugom stepenu mu je novo raspravno vijeće 9. oktobra 2001. povećalo kaznu na devet godina.
https://n1info.ba/crna-hronika/a449064-u-jablanickom-jezeru-se-utopio-haski-osudjenik-zdravko-mucic-pavo/
U Jablaničkom jezeru se utopio haški osuđenik Zdravko Mucić Pavo
Autor: Berina Bahtanović 19. juli 2020.
https://dnevnik.hr/tema/zdravko+mucic/#lmState=4540081:1
https://www.vecernji.hr/vijesti/utopio-se-haaski-osudenik-zdravko-mucic-tijelo-pronadeno-u-jablanickom-jezeru-1418397/komentari
https://www.telegram.hr/politika-kriminal/haaski-osudenik-zdravko-mucic-pronaden-je-mrtav-u-jezeru-u-hercegovini-policija-pretpostavlja-da-se-utopio/
Haaški osuđenik Zdravko Mucić pronađen je mrtav u jezeru u Hercegovini. Policija pretpostavlja da se utopio
Mucić je bio zapovjednik logora bošnjačke Armije BiH osuđen na devet godina zatvora
Muškarac koji se utopio u Jablaničkom jezeru je Zdravko Mucić Pavo
Hercegovina.info
U Jablaničkom jezeru jučer je pronađeno tijelo Pave Mucića (65) iz Konjica, čiji je nestanak prijavljen u petak. Kako je za Avaz potvrdila dežurna tužiteljica Tužiteljstva HNŽ, riječ je o haškom osuđeniku Zdravku Muciću Pavi.
Velika metalna zgrada, duga 30 metara i široka 13 metara, nazvana hangar broj šest, bila je potpuno zatvorena i duž jedne strane je imala vrata. Hangar broj 6 je imao kapacitet za veći broj zatočenika. U jednom trenutku, u njemu je bilo oko 240 zatočenika. Zatočenicima su bila određena mjesta na podu zgrade na kojima su morali da sjede. Bili su poredani u redove, jedan okolo, uz zid i dva po sredini. Hangar je bio od metala, pa je u njemu po danu bilo jako vruće zbog visokih vanjskih temperatura, a zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da napuštaju svoja mjesta, izuzev u malim grupama kada su tražili da idu u WC. Za ovu svrhu je korišten jedan jarak napolju, sa stražnje strane hangara. Zatočenici su dobijali vrlo malo vode. Na sjeveroistoku logora se nalazio tunel, nazvan tunelom broj devet, koji se protezao oko 30 metara pod zemljom i vodio nizbrdo. Kada se prođu čelična ulazna vrata, dolazi se u stanicu za mjerenje i distribuciju goriva. Iza čeličnih vrata se nalaze otvor i šaht koji vodi prema gore, izvan tunela. Tunel broj devet nije bio naročito dugačak i korišten je za držanje oko 80 zatočenika. Bio je širok svega 1,5 metar i visok 2,5 metra. U tunelu 9 zatočenici se nisu mogli kretati, zbog malog kapaciteta prostora, a da bi legli, morali da se okrenu na bok i pokušaju da spavaju sabijeni jedni uz druge. Ventilacija jedva da je postojala, a zatočenici nisu imali ćebad, spavali su u onome u čemu su bili, poredani po betonskom podu. Tunel se spuštao nizbrdo prema čeličnim vratima. U tom dijelu su zatvorenici vršili nuždu, budući da su ih vrlo rijetko puštali da izađu napolje. Neki zatočenici su bili smješteni u šahtove, od kojih su neki bili duboki 2 ili 3 metra, prije odvođenja u hangar broj 6. Šahtovi su najčešće korišteni za držanje zatočenika preko noći.
Otprilike sat vremena nakon što je Hazim Delić silovao Grozdanu Ćećez i napustio prostoriju, Zdravko Mucić, komandir logora Čelebići i Rale Mušinović, čiji je rođak nekada bio komandir njenog muža u policiji, ušli su da je vide. Mucić ju je pitao gdje joj se nalazi muž i da li ju je ko dirao. Gđa Ćećez se nije usudila reći istinu jer joj je Hazim Delić rekao da nikom ne govori. Međutim, prema riječima gđe Ćećez, mogli su vidjeti da je bila silovana. Rekla je da ako je Mušinović mogao primijetiti da na prstu nema prsten, onda je sasvim sigurno mogao primijetiti veliku mrlju koja je od sperme ostala na krevetu.
Milojka Antić je 1992. godine imala 42 godine i živjela je s majkom u selu Idbar nedaleko Konjica. Dana 15. juna 1992. godine uhapsile su je bošnjačko-hrvatske snage i odvele u logor Čelebići. “Odmah nakon dolaska u zatvor Čelebići nju i još jednu ženu ispitivali su Hazim Delić, Zdravko Mucić i još jedna osoba. Odgovarajući na pitanje g. Mucića, rekla je da nije udata, našta je g. Mucić rekao g. Deliću: ‘Ova je baš tvoj tip’”, stoji u haškoj presudi. Zdravko Mucić bio je zapovjednik logora Čelebići; Hazim Delić njegov zamjenik. Hazim Delić je počinio silovanje nad Milojkom Antić.