Vaso Todorović sin Stojana i majke Mitre, rođene Ristić, rođen 2. marta 1968. godine u mjestu Žabokovica, opština Srebrenica, oženjen, otac dvoje djece, po zanimanju radnik, vojsku služio 1989/90. u Nišu i Bosilegradu.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
Vaso Todorović je bio pripadnik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići.
Nakon što su pripadnici VRS 11. jula 1992. godine zauzeli Srebrenici a desetine hiljada bošnjačkih civila se uputilo prema Potočarima kako bi zaštitu potražilo u bazi UN, pripadnici Drugog odreda Šekovići su 12. jula 1995. godine dobili zadatak da izvrše pretres terena u blizini Potočara prema Žutom mostu, odnosno sela Budak koje je bilo naseljeno bošnjačkim stanovništvom. Nakon što su „obavili“ zadatak pripadnici Drugog odreda Šekovići su se uputili prema Bratuncu gdje dobivaju novo naređenje. Naime, njihov komandir Milenko Trifunović im je rekao da produže prema Kravici i Sandićima gdje će dobiti dalja uputstva. Po dolasku pripadnici Drugog odreda Šekovići su raspoređeni duž dionice puta Bratunac – Konjević Polje, koji su trebali „osigurati“ budući da se očekivao veći priliv bošnjačkih muškaraca koji su kroz šumu pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ARBiH.
U ranim jutarnjim satima 13. jula 1995. godine došlo je do razmjene vatre između Bošnjaka i Prve čete PJP CJB Zvornik na potezu Sandići i Konjević Polje. U međuvremenu, pripadnici VRS su putem megafona pozivali Bošnjake da se predaju tvrdeći da im se ništa neće dogoditi. Bošnjački muškarci su počeli da se predaju taj dan te je izvan svake sumnje utvrđeno da se veliki broj Bošnjaka 13. jula 1995. godine predao pripadnici VRS koji su ih potom zatoči na livadi u Sandićima. Zarobljenicima su bili iscrpljeni, gladni a neki i ranjeni. General Ratko Mladić je na livadu u Sandićima došao isti dan oko 12. ili 13. časova, te je rekao zarobljenicima da im se ništa neće dogoditi te da će biti razmijenjeni. Prema riječima svjedoka, Dragomira Stupara, taj dan na livadi u Sandićima, je zajedno sa Ratkom Mladićem, bio prisutan i komandant Drugog odreda specijalne policije Šekovići, Miloš Stupar.
Istog dana, neutvrđen broj zatočenika, njih oko 1.000 je u koloni ili na drugi način odvedeno i zatočeno u Zemljoradničku zadrugu Kravica, gdje su pripadnici Drugog odreda Šekovići otvoriti vatru na njih. Pogubljenja u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica su se nastavila i 14. jula. Sudsko vijeće je van svake sumnje utvrdilo da je u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici ubijeno više od 1.000 zarobljenih srebreničkih muškaraca.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je optužnicom od 27. maja 2008. godine koja je potvrđena 3. juna 2008. godine optužilo Vasu Todorovića za počinjenje krivičnog djela genocid. Kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog muslimanskog stanovništva, znajući za takav napad, Vaso Todorović je pomagao u lišenju drugih osoba života, ubistvima i prisilnom preseljenju muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.
Statusna konferencija pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH, u predmetu Vaso Todorović, zakazana je za 17. septembar 2008. godine, sa početkom u 13:30 sati.
U optužnici se navodi da je Vaso Todorović, u svojstvu specijalca-policajca Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, sa namjerom da djelimično istrijebi grupu muslimanskog naroda, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao prisilno preseljenje oko 40 hiljada civila zaštićene UN zone Srebrenica. Prema navodima iz optužnice, Todorović je, 12. jula 1995. godine, učestvovao u pretresu muslimanskih sela u okolini Potočara radi njihovog istjerivanja i protjerivanja na područja pod kontrolom Armije RBiH. Nadalje, u optužnici Tužilaštva se navodi da je Todorović, 13. jula 1995. godine, učestvovao u zarobljavanju više hiljada muškaraca, Muslimana, koji su pokušavali pobjeći iz zaštićene UN zone, te je učestvovao u sprovođenju kolone od više stotina zarobljenih Muslimana iz mjesta Sandići u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica. Nakon zatvaranja zarobljenih Muslimana u skladište, pripadnici Drugog odreda su iz automatskog naoružanja i bacanjem bombi ubijali zarobljene Muslimane. Optuženi Todorović je tom prilikom vršio stražu kako neko od napadnutih zarobljenika ne bi pobjegao.
Što je:
u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini u kom su Vojska i MUP Republike Srpske u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine preduzeli širok i sistematičan napad na bošnjačko civilno stanovništvo u zaštićenoj UN zoni Srebrenica, u okviru plana da se civilno bošnjačko stanovništvo žene, djeca i starci prisilno premjesti iz zaštićene zone UN Srebrenica, a muškarci odvoje, zarobe i likvidiraju, optuženi Todorović Vaso, svjestan tog napada i plana, pomogao u 2 ubistvima muškaraca Bošnjaka i prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva na nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj osnovi, tako što je u svojstvu specijalca – policajca, zajedno sa više pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, MUP-a Republike Srpske:
2. dana 13. jula 1995. godine učestvovao u zarobljavanju više hiljada muškaraca Bošnjaka koji su pokušavali kroz šumu da pobjegnu iz zaštićene zone bojeći se zarobljavanja i likvidacije od strane MUP-a i Vojske RS, a zatim, učestvovao u sprovođenju kolone od više stotina zarobljenih Bošnjaka iz mjesta Sandići u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, znajući da će biti pogubljeni, i nakon zatvaranja zarobljenih Bošnjaka u skladište, dok su ostali pripadnici II odreda iz pušaka, puškomitraljeza i eksplozijama bombi ubijali zarobljene Bošnjake, optuženi Todorović Vaso vršio stražu, kako ne bi neko od napadnutih zarobljenika pobjegao, kojom prilikom je ubijeno preko hiljadu zarobljenih Bošnjaka, čime je počinio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti.
DANA 16. OKTOBRA 2008. GODINE OPTUŽENI VASO TODOROVIĆ JE U PRISUSTVU SVOGA BRANIOCA HARISA BOJIĆA ZAKLJUČIO SPORAZUM O PRIZNAVANJU KRIVICE SA TUŽIOCEM TUŽILAŠTVA BIH.
Na statusnoj konferenciji održanoj 17. septembra 2008. godine strane u postupku su obavijestile sud da je u toku pregovaranje o sklapanju sporazuma o krivici. Na ročištu za glavni pretres održanom dana 15. oktobra 2008. godine odbrana je predložila da se kao dokaz provede iznošenje odbrane od strane Vase Todorovića, odnosno davanja iskaza u svojstvu svjedoka. Nakon što se tužilac složio s prijedlogom, Vijeće je donijelo odluku da promijeni redoslijed izvođenja dokaza, pa je u svojstvu svjedoka saslušan Vaso Todorović. Tužilac je uvidom i čitanjem zapisnika o ispitivanju osumnjičenog od 8. aprila 2008. godine i zapisnika od 18. aprila 2008. godine na istom ročištu podnio izmijenjenu optužnicu kojom optuženog tereti za izvršenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti.
Optuženi Vaso Todorović je pristao na izricanje kazne u rasponu od pet (5) do deset (10) godina zatvora.
Vaso Todorović se takođe obavezao da će svjedočiti u sličnim predmetima. Optuženi Vaso Todorović se obratio Sudu rekavši da se želi ispričati žrtvama i njihovim porodicama. Iskazao je lično žaljenje zbog toga što je uopšte bio prisutan kada su žrtve ubijane. Optuženi je sporazumom priznao krivicu za sva djela koja mu se stavljaju na teret.
Sud je prihvatio sporazum o priznanju krivnje po kojem se Todorović izjasnio krivim za pomaganje u krivičnom djelu zločin protiv čovječnosti.
Sud ga je osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od šest godina koja teče od 28. maja 2007. godine, odnosno datuma kada je optuženi pritvoren.
https://ntv.ba/sramotan-bilbord-u-vlasenici-velicanje-osoba-koje-su-ubijale-bosnjake-u-kravici/
Sramotan bilbord u Vlasenici: Veličanje osoba koje su ubijale Bošnjake u Kravici
NTV Portal
Na putu prema Srebrenici, u Vlasenici, nalazi se bilbord posvećen drugom odredu Šekovići, jedinici Policije Republike Srpske koja je izvršila egzekucije više od 1300 ljudi u Kravici.
Na plakatu su fotografije Rade Čuturića i Krste Dragičevića za koje se na osnovu svjedočenja u Haškom tribunalu zna da su učestvovali u ubijanju zarobljenih Srebreničana.
Ubistva Srebreničana u Kravici počinjena su 13. i 14. jula 1995. godine. Haso Hasanović preživio je pogubljenje u Kravici i o tome više puta svjedočio.
“Otac i ja smo krenuli 11. jula iz sela, zajedno s komšijama, kroz šumu prema Tuzli. Bilo nas je oko 1.000. Na Kameničkom brdu otvorena je sa svih strana vatra na nas, i tu sam se izgubio”, rekao je Hasanović, koji je u to vrijeme imao 16 godina.
Ubrzo je zarobljen i doveden u skladište u Kravici.
“Gledao sam strijeljanja. Srpski vojnici izvedu po deset i strijeljaju ih. Gledao sam strijeljanja sa udaljenosti od 50 metara, vršena su uz drugi dio zida”, ispričao je on.
Za egzekucije u Kravici osuđeno ukupno devet nekadašnjih pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, od kojih su većina bivši pripadnici Trećeg voda Skelani ove jedinice.
Tako su na po 20 godina zatvora osuđeni Željko Ivanović, Brano Džinić i Radomir Vuković, a ista kazna je izrečena komandiru Trećeg voda Skelani Milenku Trifunoviću te nekadašnjim pripadnicima tog voda Slobodanu Jakovljeviću, Branislavu Medanu, Aleksandru Radovanoviću i Petru Mitroviću.
Jedini bivši pripadnik Drugog odreda Šekovići koji je sporazumom priznao krivicu za sudjelovanje u pretresanju bošnjačkih sela u Srebrenici, zarobljavanju i spovođenju muškaraca do magacina u Kravici, a potom čuvanju straže kako neko od napadnutih ne bi pobjegao, jeste Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina.
klix.ba
https://banjalukain.com/clanak/48806/srebrenicki-zlocinac-vaso-todorovic-na-uslovnoj-slobodi
SUD BIH
Srebrenički zločinac Vaso Todorović na uslovnoj slobodi
Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina zatvora zbog zločina u Srebrenici bit će uslovno pušten na slobodu, potvrđeno je u Sudu BiH
Kako je navedeno, rješenjem Komisije za uslovni otpust BiH, Todorović će od 1. septembra biti na uslovnoj slobodi. U oktobru 2008. Todorović je proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti zbog pomaganja u ubistvima, deportaciji i prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva s područja Srebrenice u julu 1995. godine.
On je s Tužilaštvom BiH prethodno postigao sporazum o priznanju krivice, koji je Sud prihvatio. Todorović je u vrijeme zločina bio pripadnik Drugog odreda Specijalne brigade policije Republike srpske. Pripadnici te jedinice iz Šekovića, kako se navodi u presudi, 13. jula 1995. godine učestvovali su u zarobljavanju muškaraca, a potom ubijanju oko 1000 njih u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici.
“Sud je utvrdio da Todorović lično nije direktno učestvovao u ubistvima, ali snosi visok stepen krivične odgovornosti zbog pomaganja onima koji su izvršili ubistva”, navedeno je u presudi.
(FENA/em)
Preživjeli svjedok S1 je opisao šta se događalo u skladištu.
“S mjesta gdje sam sjeo, mogao sam vidjeti da se unutrašnjost skladošta puni i svima je naređeno da sjednu tako da posljednji zarobljenik nije imao mjesto da sjedne. Dok je pokušavao da shvati šta da radi, vojnik na vratima mu je opsovao sunce i naredio mu oštrim glasom da sjedne. Zarobljenik je rekao: “vidiš da nemam gdje da sjednem”, a vojnici su na njega i sve nas uperili puške i ispalili rafal. U istom momentu vidio sam kako bi po dva vojnika stala na vrata i pokosila nas rafalom. Čuli smo eksplozije ručnih bombi, lomljavu, skladište je postalo mračno od dima, eksplozija i baruta. Ovo nije prestalo, dok se vani nije smrklo”.
Svjedok S je ostao u skladištu preko noći, među tijelima ubijenih, slušajući jauke ranjenih. Vojnici su ostali vani i razgovarali. Svjedok je po svitanju shvatio da je u lokvi krvi. Drugi zarobljenik je ustao, tražio je vode. Pokošen je. Svjedok S1 se pretvarao da je mrtav, navukao je na sebe dva leša i tako ležao cijeli dan. Vojnici su dozivali preživjele da izađu. Ko god je to učinio, bio bi ubijen.
Svjedok K je ocijenio da se s njim u skladištu nalazilo između 1000 i 1500 zarobljenika. Opisao je šta se dogodilo.
“Dok sam bio u skladištu, pucali su iz svakakvog naoružanja. Prvo su pucali iz pješadijskog naoružanja, automatskih pušaka. Zatim bi to prestalo. Pucali bi oko pola sata, zatim se malo odmorili, a zatim bi uslijedila nova serija pucnjave. Bacali bi ručne bombe kroz prozore i bombe su padale dva tri metra od mene. Mogao sam samo osjetiti eksploziju, detonaciju, i od toga sam ranjen malim gelerom iz tih bombi. Tako da sam bio ranje, bio sam ozlijeđern, ali sam se dobro osjećao. Nisam bio teško ranjen. Ljudi su počerli vrištati, bilo je grozno. Teško mi je to opisati. Nisam tako što vidio ni u jednom horo filmu koji sam gledao. Ovo je bilo puno gore od bilo kojeg filma. Sve je ovo trajalo cijelu noć, s kratkim pauzama. Bosanski Srbi bi se malo odmorili, naprtavili kratku pauzu, a zatim bi nastavili. Otvarali su vatru iz protivvazdušnog naoružanja, koje je bilo postavljeno na asfaltiranom putu, takođe i iz zolja. Sve što sam vidio je nekakav bljesak iz oružja. Pogodio me metak za koji mislim da je isdpaljen iz pješadijskog naoružanja, ali nisam siguran”.
Ubistva Srebreničana u Kravici počinjena su 13. i 14. jula 1995. godine. Haso Hasanović preživio je pogubljenje u Kravici i o tome više puta svjedočio.
“Otac i ja smo krenuli 11. jula iz sela, zajedno s komšijama, kroz šumu prema Tuzli. Bilo nas je oko 1000. Na Kameničkom brdu otvorena je sa svih strana vatra na nas, i tu sam se izgubio”, rekao je Hasanović, koji je u to vrijeme imao 16 godina. Ubrzo je zarobljen i doveden u skladište u Kravici. “Gledao sam strijeljanja. Srpski vojnici izvedu po deset i strijeljaju ih. Gledao sam strijeljanja sa udaljenosti od 50 metara, vršena su uz drugi dio zida”, ispričao je on.
Preživjeli su svjedočili o masakru.
Stravična svjedočenja preživjelih iz Kravice: Ubijali su cijelu noć, pravili pauze kad se umore pa onda nastavljali.
– Počela je onda rafalna pucnjava. Ja sam samo savio glavu u ćošku i zažmirio. Čulo se kako ispred magacina pričaju i smiju se. Ja sam ležao i podlila je krv pod mene. Prevukao sam dva tijela mrtva na sebe i tu sam čitav dan proveo. Već kada je bio mrak, čuo sam da komanduje: “Parkiraj utovarač. Operite asfalt. Pokrijte mrtve sijenom.” Po nama su posuli sijeno – kazao je jedan od svjedoka.
Drugi svjedok je kazao da je ubijanje trajalo cijelu noć.
– Naprave pauzu, umore se, pa ponovo uđu unutra i onda pucaju koliko im je želja. Onda kada to prekinu, počnu bacati bombe kroz prozor i ulaze. Kao da je bio žar pod mojim stomak, kao da je neko vatru naložio, toliko je bilo toplo od te krvi. Vidio sam da mogu dohvatiti prozor, provukao sam se i iskočio vani – rekao je svjedok.
Vaso Todorović je izjavio da na cesti nije bilo saobraćaja, dok je kolona zarobljenika sprovođena prema skladištu i dok je trajalo ubijanje zarbljenika. Nije vidio ni autobuse ni kamione sa civilima iz Potočara. Shvatio je da je saobraćaj zaustavljen. Vjeruje da je neko naredio da se saobraćaj zaustavi, dok je trajala pucnjava.
Luka Marković je bio poslovođa u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici. On je dao izjavu Tužilaštvu. Opisao je autobuse pune muškaraca civila koji su dolazili u sklaoštwe prijepodne 13. jula 1995. godine, a civili su ostajali u autobusima pod policijskom stražom. U svakom autobusu se nalazilo između 50 i 70 zarobljenika. Markovič je izbrojao ukupno 17 autobusa. Zarobljenici su izvođeni iz autobusa i odvođeni u skladište. Te noći je gledao iz svog ureda kako počocajci i vojnici pucaju iz automatskog oružja, a zatim bacaju ručne bombe u hangar. Svi su ubijeni. Ispred hangara je vidio veliku gomilu tijela koja se protezala gozovo do ceste. Rano ujutro 14. jula 1995. godine je počelo sakupljanje tijela. Došla su dva kipera, utovarivač i cisterna. Utovarivanje tijela je trajalo od 8.00 sati ujutro u petak 14. jula 1995. do 15.00 u subotu 15. jula 1995. godine. Na tijela na kamionima je stavljeno sijeno i prevezena su ka Bratuncu.