Tihomir Blaškić
Tihomir Blaškić je rođen 2. novembra 1960. godine u mjestu Brestovsko u opštini Kiseljak u Bosni i Hercegovini. Živio je u Brestovskom. Roditelji su mu bili radnici, a otac mu je poginuo u vrijeme sukoba. Tihomir Blaškić je studirao na Vojnoj akademiji u Beogradu 1979. i 1980. godine, nakon čega su uslijedila unapređenja, najprije u JNA do kapetana prve klase, pa zatim u HVO-u u čin pukovnika i načelnika glavnog stožera HVO-a u Mostaru, te na kraju u čin generala 5. avgusta 1994. godine u godine i imenovan komandantom HVO-a s glavnim štabom u Mostaru. On je član bio Glavnog inspektorata vojske Republike Hrvatske.
Brojni su članovi HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), Mato Boban, predsjednik HZHB, Anto Valenta, predsjednik HDZ-a Viteza i predsjednik HDZ-a HZHB, čiji su nacionalistički napisi indikativni, Ignac Koštroman, glavni tajnik HZHB i Dario Kordić, dopredsjednik HZHB, raspirivali svojim govorima strasti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Za te je nacionaliste bilo neprihvatljivo da bi Muslimani mogli željeti da imaju vlastitu odbranu. Napetost je porasla u novembru 1991. s osnivanjem HZHB-a. Mate Boban 10. aprila 1992. na teritoriji HZHB-a zabranjuje bosansku Teritorijalnu odbranu (TO) koja je oformljena dan ranije. Hrvatski general Roso to potvrđuje naređenjem od 8. maja 1992. godine. Tihomir Blaškić provodi 11. maja to naređenje proglasivši TO nelegalnom na području opštine Kiseljak. Događaji u koje je bio uključen general Tihomir Blaškić odigrali su se u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u srednjoj Bosni. Napetost raste na području srednje Bosne od maja 1992. do januara 1993. godine što dovodi do rasplamsavanja sukoba u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. godine. Prije provođenje Vance-Owenovog plana i želeći ga provesti jednostrano, Hrvati, odnosno bosanski Hrvati, izazvaće otvoreni sukob između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni.
Ustanovljavanje HZHB je označilo početak pogoršavanja međunacionalnih odnosa u srednjoj Bosni i namjeri HDZ-a da preuzme kontrolu nad političkim i društvenim životom i uvede diskriminatornu politiku prema Muslimanima na području Lašvanske doline. Dana 18. juna 1992. vojne formacije HVO-a su zauzele štab u Vitezu i zgradu Skupštine opštine te su istakli zastavu Herceg-Bosne i države Hrvatske. U novembru 1992. general Blaškić organizuje zapovjednu strukturu, transformiše opštinska zapovjedništva u brigade i uspostavlja zapovjedništvo OZSB-a (Operativne zone srednja Bosna) u hotelu Vitez. Smijenjen je predsjednik viteškog Crvenog krsta (Sead Čajnić), a na njegovo je mjesto postavljen Hrvat, koji je zabranio upisivanje muslimanskih izbjeglica na spiskove. Njih su slali u muslimanske opštine. Dana 20. oktobra 1992. izbijaju prvi sukobi u Ahmićima između hrvatskih i muslimanskih snaga. Tako su 19. oktobra 1992. postavljeni kontrolni punktovi na glavnoj cesti Busovača-Vitez-Travnik, kod Ahmića, po naređenju komande Teritorijalne odbrane. Još od oktobra 1992. godine traje sukob između hrvatskih snaga i Teritorijalne odbrane oko Ahmića. Dana 20. oktobra 1992. Dario Kordić je Muslimanima naredio da uklone taj kontrolni punkt pod prijetnjom spaljivanja sela. Prema izjavi svjedoka Abdulaha Ahmića, kontrolni punkt su uklonile hrvatske snage. Ne samo da je “barikada u selu Ahmići u opštini Vitez potpuno razbijena”, nego su i “muslimanske snage protjerane iz sela i potpuno razbijene”. Svjedok Abdulah Ahmić je objasnio da je HVO najprije gađao minaret džamije u Donjim Ahmićima. Prema izjavi svjedoka Abdulaha Ahmića, 80% sela bilo je evakuisano, a jedan je dječak ubijen. Blaškić je tvrdio da je akciju vodila vojna policija. Prema izvještaju Tihomira Blaškića stoji da su muslimanske trupe u Ahmićima potpuno razoružane nakon tog napada i da su Ahmići nakon toga bili pod isključivom kontrolom HVO-a. Svojim naređenjem od 16. januara 1993. godine, Blaškić je stavio u stanje maksimalne pripravnosti snage HVO-a, jedinicu Vitezovi i 4. bojnu vojne policije, te im naredio da se pripreme za borbu. I u Busovači su se tokom 1992. desili mnogi važni politički i društveni događaji koji svjedoče o želji vlasti HVO-a da se domogne moći u opštini i da iz nje isključi Muslimane. Nakon odbijanja muslimanskih vojnih zapovjednika da prihvate ultimatum, hrvatske snage su u noći sa 20. na 21. januar 1993. započele napad na grad Busovaču. HVO je po zapovijedi Bože Rajića, ministra odbrane HZHB-a, izvršio napad na Muslimane u regiji Busovače, nakon kojih je uslijedio palež radnji i privatnih kuća. Dana 24. januara 1993. HVO je zapalio oko 19 kuća Muslimana u Busovači i protjerao njihove stanovnike. Hrvatske snage su pucale na osam muslimanskih radnji i oštetile ih eksplozivom, odnosno ručnim bombama. Te su snage takođe pljačkale kuće Muslimana i ubile jednog vojnika Teritorijalne odbrane. Na stotine Muslimana je uhapšeno, a mnogi od njih zatočeni su u Kaoniku, u nekadašnjim skladištima JNA. Kao i u opštinama Vitez i Busovača i u Kiseljaku se od aprila do novembra 1992. desilo više incidenata, koji svjedoče o želji vlasti HVO-a da preuzme političku i vojnu kontrolu nad opštinom Kiseljak. Najvažniji događaj u tom razdoblju jeste osnivanje, 21. aprila 1992. godine kriznog štaba, u kojemu su Hrvati imali apsolutnu većinu. Taj je štab preuzeo ovlasti Skupštine opštine. Taj štab, od kojega su potekle brojne diskriminatorne mjere protiv muslimanskih vlasti i stanovništva, donio je, između ostalih, sljedeće važne odluke: dana 23. aprila 1992. uspostavio je zapovjedništvo HVO-a opštine Kiseljak, na čelo kojega je istoga dana postavljen general Blaškić. Dana 27. aprila 1992. dodijelio je HVO-u kasarnu u Kiseljaku, koja je do tada pripadala JNA. Dana 25. maja i 1. juna 1992. rekvirirao je stanove bivše JNA za oficire HVO-a, među kojima su bili Tihomir Blaškić, Ivica Rajić i Mato Lučić. Dana 15. juna 1992. uveo je hrvatski dinar “kao obračunsku jedinicu na području opštine” i konačno 25. juna 1992. krizni štab je samoinicijativno preimenovao “Izvršno vijeće Skupštine opštine Kiseljak” u “Hrvatsko vijeće obrane Kiseljak”, čiji su članovi bili isključivo Hrvati. Hrvatske vlasti su preuzele kontrolu nad školama, javnim preduzećima, Domom zdravlja i policijskom stanicom u Kiseljaku; HVO je prisvojio poslovne prostore Muslimana. General Blaškić je 14. maja 1992. izbacio Teritorijalnu odbranu iz nekadašnjih zgrada JNA. HVO je početkom augusta 1992. uhapsio Seada Sinanbašića, komandanta Teritorijalne odbrane u Kiseljaku i držao ga nekoliko sedmica zatočenog u zatvoru u Busovači. Blaškić je direktno odgovoran za provođenje odluka budući da je bio nadređen jedinicama na terenu u vrijeme počinjenja krivičnih djela. U petak 16. aprila 1993. godine u ranim jutarnjima satima, hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioke, Šantiće, Piriće, Novake, Putič i Donju Večerisku. Vijeće smatra da se radilo o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva i njihovom progonu. Napad je izveden tokom jednog jutra. Cilj je bio da stanovništvo u bijegu stjera prema jugu, gdje su snajperisti ubijali bjegunce. Ostali pak vojnici, organizovani u malim grupama od njih oko pet do deset, kretali su se od kuće do kuće, palili i ubijali. Od svih tih jedinica se tražilo da razaraju i pale kuće Muslimana, da ubijaju civile Muslimane i da razaraju njihove vjerske objekte. Cilj napada na Ahmiće je bio da zastraši stanovništvo i da se pokaže što bi se moglo dogoditi stanovnicima drugih muslimaskih sela ako ne odu. Svjedok Kajmović je izjavio da je muslimansko stanovništvo Ahmića potpuno nestalo 1995.
UBISTVA
Tihomir Blaškić je kao pukovnik i načelnika glavnog stožera HVO-a u Mostaru učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na selo Ahmići (i druga sela Lašvanske doline) kojoj je cilj bio „čišćenje“ tih područja od Muslimana. Na sastanku političara, među kojima je bio i Dario Kordić, odobreno je naređenje generala Tihomira Blaškića da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. Pripadnici HVO-a se nisu ograničili na ubijanje vojno-sposobnih muškaraca. Ubijali su i žene i djecu. Vojnici, organizovani u malim grupama od njih oko pet do deset, kretali su se od kuće do kuće i ubijali. Napad na Ahmiće, koji je kulmirao pokoljem više od 100 Muslimana, među kojima je bilo 32 žena i djece, izveli su pripadnici HVO-a 16. aprila 1993. godine. Više međunarodnih posmatrača koji su nekoliko dana nakon napada na Ahmiće bili na mjestu događaja, izjavili su da se radi o “takvim okrutnostima i zvjerstvima kakve je gotovo nemoguće opisati”. Svjedok Marin je priznao da nijedan pripadnik HVO-a niti drugih jedinica hrvatskih snaga nije bio kažnjen za zločine počinjene protiv muslimanskog stanovništva ili njihove imovine nakon pokolja u Ahmićima. Svjedok Morsink je takođe ustvrdio da nikada nije vidio da su vlasti HVO-a vodile istragu o zločinima počinjenim protiv Muslimana.
KAMION BOMBA U STAROM VITEZU – TERORISTIČKI ČIN KOJI SU IZVELI ELEMENTI UNUTAR HVO-a
Dana 18. aprila 1993. u blizini džamije u Starom Vitezu eksplodirao je kamion-cisterna natovaren s najmanje 500 kilograma eksploziva. Izuzetno jaka eksplozija prouzrokovala je znatnu materijalnu štetu i velik broj ljudskih žrtava. Nijedna žrtva nije nosila uniformu, dakle cilj napada je bio zastrašivanje civila Muslimana kako bi ih natjerali u bijeg.
VITEZ
Kino-dvorana u Vitezu dio je kompleksa koji su ljudi nazivali “kino” ili “dom kulture” ili “radnički univerzitet”. Tokom rata u tom se kompleksu nalazio štab Viteške brigade. U dijelovima kompleksa (prvo u podrumu, a zatim i u kino-dvorani) je nakon 16. aprila 1993. godine zatočeno 200-300 muškaraca Muslimana razne dobi, koji su prethodno uhapšeni. Zatvorenike su pripadnici HVO-a tukli. Vođeni su na kopanje rovova, a neki se nisu vratili. Šahovski klub nalazio se u zgradi nedaleko kina i korišten je za zatočavanje muslimanskih civila.
Dana 16. aprila 1993. vojnici HVO-a zatočili su brojne muške civile Muslimane, u veterinarskoj stanici u Vitezu. Ta stanica nalazila se u jednoj opštinskoj zgradi udaljenoj oko 900 metara od hotela Vitez. Sedamdesetšest zatočenika bilo je zatvoreno u podrumu i u prostorijama u gornjem dijelu zgrade. U podrumu je bilo tako malo mjesta da su zatočenici mogli samo čučati. Zrak je bio vlažan i zagušljiv. Mnoge zatočenike iz veterinarske stanice vojnici HVO-a su prisiljavali da kopaju rovove.
Sredinom aprila 1993. godine 63 muškarca, uglavnom vojno sposobna, bilo je nekoliko dana zatočeno od strane HVO-a u zgradi SDK u Vitezu. Pod nadzorom policije, zatočenici su bili zatvoreni u tri pretrpane i hladne prostorije. Mnoge zatočenike iz SDK vojnici HVO-a su prisiljavali da kopaju rovove.
Smještena u jednoj opštinskoj zgradi nedaleko od viteškog željezničkog kolodvora, oko dva i po kilometra od hotela Vitez, osnovna škola u Dubravici bila je baza jedinice Vitezovi i brigade Ludwig Pavlović. Tokom prve polovice mjeseca aprila 1993. škola je služila i kao zatočenički centar HVO-a. Ondje je bilo zatočeno dvjesto muslimanskih muškaraca, žena i djece, iz sela viteške opštine. Hrana im je bila oskudna, a životni uslovi loši. Nadalje, stražari su terorizirali žene i djecu i prijetili im. Žene su silovali pripadanici HVO-a i vojne policije. Mnoge zatočenike iz škole u Dubravici vojnici HVO-a su prisiljavali da kopaju rovove.
Dom kulture u Vitezu bio je smješten u jednoj opštinskoj zgradi jedva stotinjak metara udaljenoj od zapovjedništva generala Blaškića u hotelu Vitez. Ta je zgrada u početku služila kao sjedište političkih stranaka Viteza. Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, ondje je smjestio svoje zapovjedništvo. Od 16. aprila 1993. od 300 do 500 muslimanskih civila bili su ondje zatočeni pod nadzorom vojne policije i vojnika HVO-a. U podrumu su mnogi zatočenici, među kojima su bili i bolesni umirovljenici, morali stajati ili sjediti na hrpama zaliha ugljena. Kako im se broj velikom brzinom povećavao, zatočenici su premješteni u druge prostorije u zgradi, na primjer u dvoranu kina, koje su takođe bile pretrpane. Kad su bolesni i umirovljenici pušteni, ostali zatočenici, a naročito pripadnici ARBiH, SDA i intelektualci, krajem mjeseca su premješteni u druge zatočeničke centre, kao što je zatvor Kaonik u Busovači. Mnoge zatocenike iz Doma kulture, vojnici HVO-a su prisiljavali da kopaju rovove. General Blaškić je znao da su civili bili zatočeni u osnovnoj školi u Dubravici. Radilo se, konkretno, o ženama i djeci koji su dvije sedmice boravili u blizini komandnog mjesta generala Blaškića.
Selo Gaćice nalazi se u opštini Vitez, oko dva kilometara od grada Viteza. Nakon napada na selo 20. aprila 1993. grupa od 180 muslimanskih žena, djece, starijih muškaraca i civila okupljeno je u nekoliko preostalih kuća u selu pod nadzorom vojnika HVO-a. Uslovi života bili su iznimno teški. Nakon otprilike dvije sedmice HVO je odveo te ljude na teritoriju pod kontrolom muslimanskih snaga. Zatvorenici iz Gaćica (247 civila) odvedeni su u štab HVO-a u hotelu “Vitez” i tamo su držani više sati kao taoci za slučaj da ARBiH počne sa granatiranjem“. Svjedok Hrustić sjedio je u krateru od granate, nasuprot hotela Vitez.
BUSOVAČA
Tokom prve polovice 1993. godine muški civili Muslimani, naročito oni iz Busovače, bili su zatočavani od strane HVO-a u zatvoru Kaonik, nekadašnjem skladištu JNA, udaljenom nešto više od desetak kilometara od Viteza. U tom zatvoru je bilo dvadesetak prostorija veličine otprilike 9 kvadratnih metara, koje su pretvorene u ćelije da bi se u njima zatočili Muslimani. Kada je u januaru 1993. godine u njemu bilo oko 400 osoba zatočenih od strane HVO-a, zatvor je bio pretrpan. Higijenski i životni uslovi bili su loši, količina i kvaliteta hrane nedostatna. Zatočenici su bili žrtve sadističkog nasilja od strane vojnika HVO-a. Zatočenici su u zatvoru Kaonik takođe bili prisiljavani da kopaju rovove. Oni su u grupama odvođeni na razna mjesta. Rad je bio naporan i dugotrajan, a hrana nedovoljna. Osim toga, zatočenike su bili izloženi zlostavljanju. General Blaškić je znao za nasilje počinjeno tokom prve polovice 1993. godine u zatvoru Kaonik.
KISELJAK
Dana 23. aprila 1992. HVO je zaposjeo nekadašnju kasarnu JNA u Kiseljaku i Tihomir Blaškić je u bivšoj kasarni JNA u Kaoniku postavio jedno od svojih zapovjedništava. Od mjeseca aprila do novembra 1993. ta kasarna je korištena i kao zatvor za brojne muške civile Muslimane, koje je HVO zarobio u selima opštine Kiseljak. U jednom trenutku u zatvoru su bili zatočeni i žene i djeca. Zatočenici su bili izloženi teškim životnim uslovima. Naročito su loši bili higijenski uslovi i hrana. Osim toga, vojnici HVO-a, kao i pripadnici vojne policije, odgovorni su za brojna premlaćivanja zatočenika te duševna i tjelesna zlostavljanja. Tako su na primjer u mraku zatočenicima dali motorno ulje da se “operu”.
Od aprila 1993. do januara 1994. Muslimani opštine Kiseljak takođe su bili zatočeni u selu Rotilj. Zatočenici su bili spriječeni da napuste selo, naročito zbog snajperista koji su bili raspoređeni po brdima oko sela. Kad su zatočeni, Muslimani su ostali u okruženju i nisu mogli otići, pošto su ih kontrolisali vojnici i snajperisti HVO-a razmješteni po okolnim brdima. Uslovi su bili loši i kuće su bile pretrpane. Svjedok koji je u Rotilju bio od septembra 1993. do septembra 1994. rekao je da Muslimanima nije bilo dozvoljeno da napuštaju selo i da u selu nije bilo grijanja. HVO je svakodnevno muškarce odvodio na kopanje rovova.
| OPTUŽNICA PROTIV TIHOMIRA BLAŠKIĆA
Tihomir Blaškić je prvobitno optužen u optužnici koja je potvrđena 10. novembra 1995. godine zajedno s pet drugih optuženika: Darijem Kordićem, Marijem Čerkezom, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom. Blaškić se dobrovoljno predao Međunarodnom sudu u Hagu 1. aprila 1996. godine. S obzirom da su drugi optuženici bili u bijegu, optužnica protiv Blaškića je razdvojena i nalogom sudije McDonald od 22. novembra 1996. godine dozvoljeno je podizanje nove optužnice. Druga izmijenjena optužnica je podnesena 25. april 1997. godine s korigirajućim dijelom koji je podnesen 16. marta 1999. godine. Tačke optužnice: – Namjerno ubijanje; namjerno nanošenje teških patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja; opsežno uništavanje imovine; nečovječno postupanje; uzimanje civila za taoce (teška kršenja Ženevskih konvencija) – Razaranje koje nije opravdano vojnom potrebom; protuzakoniti napadi na civile; protuzakoniti napadi na civilne objekte; ubojstvo; nasilje protiv života i osobe; pljačka javne ili privatne imovine; uništavanje ili oštećivanje vjerskih i obrazovnih ustanova; okrutno postupanje; uzimanje talaca (kršenje ratnih zakona ili običaja – Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nečovječna djela (zločini protiv čovječnosti) |
Datum predaje: 1. april 1996. godine
Nakon što se dobrovoljno predao Međunarodnom sudu, Tihomir Blaškić je odmah prebačen u Hag.
Prvo stupanje pred Sud: 3. april 1996.
STATISTIČKI PODACI
Broj dana u sudnici – 239
Broj svjedoka optužbe – 104
Broj svjedoka koje je pozvalo vijeće – 9
Broj svjedoka odbrane – 46
Broj dokaznih predmeta optužbe – 787
Broj dokazanih predmeta vijeća – 13
Broj dokaznih predmeta odbrane – 614
Premda je znao za kaznena djela u pritvorskim objektima počinjena u kino-dvorani i veterinarskoj stanici u Vitezu, kao i za okolnosti i uvjete u kojima su Muslimani bili zatočeni, nije kaznio svoje podređene koji su bili odgovorni i nad kojima je mogao imati efektivnu kontrolu. Nadalje, kršenja zakona za koja je znao nije prijavio nadležnim vlastima.
Generale Blaškiću, sada ću Vas zamoliti da ustanete.
Napokon, generale Blaškiću, proglašavate se krivim što ste počinili sve zločine koji su vam stavljeni na teret (osim granatiranja Zenice).
Krivi ste, generale Blaškiću,
jer ste:
između 1. svibnja 1992. i 31. siječnja 1994., u općinama Vitez, Busovača i Kiseljak, a osobito u gradovima i selima Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići, Očehnići, Vitez, Stari Vitez, Donja Večeriska, Gaćice, Lončari, Grbavica, Behrići, Svinjarevo, Gomionica, Gromiljak, Polje Višnjica, Višnjica, Rotilj, Tulica i Han Ploča/Grahovci naredili zločin protiv čovječnosti, odnosno progone civila bosanskih Muslimana (točka 1 optužnice), i to sljedećim radnjama:
– napadima na gradove i sela;
– lišavanjem života i teškim povredama tjelesnog integriteta;
– uništavanjem i pljačkom dobara, naročito institucija posvećenih religiji i obrazovanju;
– nečovječnim postupcima prema civilima, naročito uzimanjem civila za taoce i njihovim korištenjem kao ljudski štit;
– prisilnim premještanjem civila;
te ste, tim djelima, budući da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu, počinili:
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 Statuta i predviđeno člankom 51(2) Prvog dopunskog protokola: protuzakoniti napadi na civile (točka 3 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 Statuta i predviđeno člankom 52(1) Prvog dopunskog protokola: protuzakoniti napadi na objekte civilnog karaktera (točka 4 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(a) Statuta: hotimično lišavanje života (točka 5 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 i predviđeno člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija: ubojstvo (točka 6 optužnice)
– zločin protiv čovječnosti, zabranjen člankom 5(a) Statuta: ubojstvo (točka 7 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(c) Statuta: namjerno nanošenje teške patnje ili teških tjelesnih ili zdravstvenih povreda (točka 8 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 i predviđeno člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija: nasilje protiv života i tijela (točka 9 optužnice)
– zločin protiv čovječnosti, zabranjen člankom 5(i) Statuta: nečovječna djela (točka 10 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(d) Statuta: uništavanje imovine velikih razmjera (točka 11 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3(b) Statuta: razaranja koja nisu opravdana vojnom nuždom (točka 12 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3(e) Statuta: pljačka javne ili privatne imovine (točka 13 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3(d) Statuta: razaranje ili hotimično uništavanje institucija namijenjenih religiji ili obrazovanju (točka 14 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(b) Statuta: nečovječni postupci (točka 15 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 Statuta i predviđeno člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija: okrutno postupanje (točka 16 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(h) Statuta: uzimanje civila za taoce (točka 17 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 Statuta i predviđeno člankom 3(1)(b) Ženevskih konvencija: uzimanje talaca (točka 18 optužnice)
– tešku povredu, zabranjenu člankom 2(b) Statuta: nečovječni postupci (točka 19 optužnice)
– kršenje ratnog prava i običaja, zabranjeno člankom 3 Statuta i predviđeno člankom 3(1)(a) Ženevskih konvencija: okrutno postupanje (točka 20 optužnice).
U svakom slučaju, vi ste kao hijerarhijski nadređena osoba propustili poduzeti potrebne i razumne mjere koje bi pomogle u sprječavanju izvršenja zločina, te ste propustili kazniti njihove počinitelje
KAZNA
Pri odmjeravanju kazne, generale Blaškiću, Vijeće je imalo u vidu, kao što je objašnjeno u presudi, sveukupne okolnosti koje se mogu smatrati otegotnim odnosno olakotnim. U vrijeme događaja bili ste veoma mladi i bili ste odgovorni za operativnu zonu središnja Bosna. Dokazi koji su izvedeni pred Vijećem omogućavaju da se ocrta vaša uloga. Iz njih je takođe očigledno da ne trebate sami snositi odgovornost za počinjena zvjerstva.
Djela koja ste počinili, generale Blaškiću, izuzetno su teška. Ta ratna djelovanja provođena bez obzira na međunarodno humanitarno pravo i iz mržnje prema drugome, ta porušena sela, te zapaljene i uništene kuće i staje, ti ljudi prisiljeni da napuste svoje domove, ti izgubljeni, slomljeni životi – sve je to neprihvatljivo. Međunarodna zajednica ne smije trpjeti da budu počinjeni takvi zločini, bez obzira na to gdje su počinjeni, tko ih je počinio i iz kojih pobuda. Ako već mora biti oružanog sukoba, na onima je koji o njemu odlučuju, kao i na onima koji ga vode, da bdiju nad poštivanjem najelementarnijih pravila međunarodnog javnog prava. Na međunarodnim je sudištima, danas na ovom Međunarodnom sudu a sutra na Stalnom međunarodnom krivičnom sudu, da kako dolikuje kazne sve one, a prije svega odgovorne na najvišoj razini, koji prekrše ova načela.
Ta ste načela, generale Blaškiću, prekršili, i vi to znate. Stoga vas Vijeće osuđuje na kaznu od 45 godina zatvora.
| Tihomir Blaškić je 17. marta 2000. godine podnio najavu žalbe na presudu i na izrečenu kaznu. Žalbeno vijeće je održalo raspravu 29. jula 2004. godine u odgovoru na žalbu. Žalitelj je predočio 10 žalbenih osnova. Dana 29. jula 2004. godine Žalbeno vijeće je svojom presudom ukinulo većinu osuđujućih presuda Raspravnog vijeća i smanjilo kaznu izrečenu Tihomiru Blaškiću sa 45 godina na 9 godina zatvora. Sudac Schomburg je priložio izdvojeno mišljenje koje se odnosi samo na kaznu, a sutkinja Weinberg de Roca priložila je djelomično suprotno mišljenje. |
Dana 29. srpnja 2004., nakon presude Žalbenog vijeća, obrana Tihomira Blaškića podnijela je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu koji je predsjednik Suda odobrio istog dana. Pušten na slobodu 2. avgusta 2004. godine. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu i Tihomir Blaškić je od tada na slobodi.
ZAHTJEV ZA PREISPITIVANJE
Dana 29. jula 2005. godine Tužilaštvo je zatražilo preispitivanje presude Žalbenog vijeća. Na osnovu pravila 119 Pravilnika Međunarodnog suda i Tužilaštvo i odbrana mogu zatražiti preispitivanje presude u roku od godinu dana nakon izricanja konačne presude ako su u predmetu utvrđene nove činjenice. Žalbeno je vijeće zaključilo da te činjenice nisu bile presudni faktor u donošenju presude i 23. novembra 2006. je odbilo zahtjev Tužilaštva.
GENERAL
Tihomir Blaškić
01.12.2016.
Krajem osamdesetih bio je kapetan prve klase bivše JNA. Bio je pukovnik HVO-a, a od 27. lipnja 1992. te zapovjednik regionalnog stožera oružanih snaga HVO-a središnje Bosne. Nepravomoćnom presudom 2000. godine osuđen je na 45 godina zbog zločina u Ahmićima. (HVO). Od osnivanja HVO-a 8. travnja 1992. aktivno sudjeluje u osnivanju i operacijama HVO-a u Operativnoj zoni središnja Bosna. Bio je pukovnik HVO-a, a od 27. lipnja 1992. bio je i zapovjednik regionalnog stožera oružanih snaga HVO-a središnje Bosne. Tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata poginuo mu je i otac Ivo. Bio je kurir u HVO-u, 12. studenoga 1993. Ubijen je iz snajpera dok je nosio lijekove i zavoje za ranjenike. Na ruci je imao vidljiv znak saniteta. U kolovozu 1993. Blaškić postaje general i načelnik stožera HVO-a u Mostaru. Krajem 1994. zapovijeda HVO-om u operaciji Cincar kojom je Kupres oslobođen. Sudjeluje i u Oluji kao dio hrvatskih snaga. U studenom 1995. Imenovan je inspektorom Generalnog inspektorata Hrvatske vojske. U Haag je otišao 1. travnja 1996.
Ako treba živog me zapalite, ali ja sutra ne idem, rekao je Tihomir Blaškić 28. ožujka 1996. kolegama generalima koji su ga uvjeravali da već sljedeći dan treba otići u Haag zbog podignute optužnice za zločin u Ahmićima. Poslije će reći, kako nije bilo upitan njegov dragovoljni odlazak, nego termin, je mu je supruga tek bila rodila, a sina nije dugo bio vidio jer je bio kod bake u Austriji. Priznaje kako je bio nestao jedino od 17.30 sati 28. ožujka do podneva 29. ožujka kada sam shvatio da su me namjeravali isporučiti u Haag kao „poštanski paket“.
Nepravomoćnom presudom 2000. godine osuđen je na 45 godina zbog zločina u Ahmićima gdje je 16. travnja 1993. ubijeno 116 osoba. Sljedeće godine, haški liječnici su mu dijagnosticirali leukemiju. S tim je živio šest mjeseci dok se nije ispostavilo kako je dijagnoza bila pogrešna. U Žalbenom postupku, presuda je 2. kolovoza 2004. s 45 smanjena na 9 godina koje je već bio odslužio u pritvoru pa je kratko nakon izricanja presude izišao na slobodu. Branio ga je odvjetnik Anto Nobilo.
Nedugo nakon izlaska iz pritvora Blaškić je u intervjuu medijima rekao kako se i danas pita je li mogao spriječiti zločin, što je tada propustio i je li trebao znati da se priprema nešto takvo, iako je objasnio kako je sastanak na kojem je dogovoren napad na Ahmiće, održan u kući Darija Kordića bez njegova znanja, jer je u to vrijeme postojala dvostruka linija zapovijedanja koja je često isključivala njegove naredbe ili ih je jednostavno mimoilazila.
Poslije se u javnosti spekuliralo i s informacijom kako je dokument Hrvatske izvještajne službe (HIS) o tom navodnom sastanku zapravo krivotvorina.
Blaškić je danas zaposlen kao menadžer u jednoj računalnoj tvrtki u kojoj također radi i njegova supruga Ratka. Imaju troje djece. Sin Dejan studirao je informatiku u Beču, Ivan i kći Jelena koju zovu „Haškićka“ idu u gimnaziju odnosno osnovnu školu u Zagrebu.
Najavio je pisanje memoara. Sačuvao je sve bilješke koje je pravio tijekom rata za opstanak Lašvanske doline. Odnos snaga bio je jedan prema deset u korist Bošnjaka. Blaškić kaže kako mu je zapovjednik britanskog bataljuna UN-a pukovnik Williams predlagao da se Hrvati isele iz Lašvanske doline. „Nudio mi je da se iselimo, a on bi osiguravao evakuaciju naroda i branitelja“, rekao je Blaškić o ponudi koja ga je šokirala.
Danas često razgovara s bivšim kolegama koji su bili u Haagu. Ponekad nazove i zapovjednika haškog pritvora. Nije ogorčen. U Ahmićima je bio nekoliko puta i iskazao žaljenje zbog žrtava.
https://www.vecernji.hr/enciklopedija/tihomir-blaskic-18192
U Kupresu se obratili Milanović i ratni zločinac Tihomir Blaškić
03.11.2022. u 15:13
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ocijenio je kako je oslobođenje Kupresa 1995. godine bio početak kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Milanović je to izjavio na svečanosti obilježavanja 28. godišnjice vojne operacije Cincar u kojoj je oslobođen Kupres i veći dio Kupreške visoravni.
– Ovakve stvari ne smijemo zaboraviti, a da ne bismo zaboravili, moramo ponavljati. Ovo je bio početak one slavne Oluje i operacija koje su uslijedile iza nje, Južnog poteza i Maestrala u kojem su skoro do polovine desetog mjeseca 1995. godine, u sudjelovanju s Armijom BiH; a danas tog savezništva i prijateljstva kao da nikada nije ni bilo; i djelovanjem hrvatskih gardijskih brigada i domobranskih brigada, gardijskih brigada HVO-a i vojne policije, oslobođen je prostor kojim ne samo da je završen rat, nego smo natjerali tadašnjeg neprijatelja da sjedne za pregovarački sto, a svaki rat završava pobjedom, ako ne završi pobjedom, on traje svjesno ili nesvjesno – kazao je Milanović.
Dodao je kako treba čuvati demokratsku Bosnu i Hercegovinu.
– Za nju se treba boriti, ne vojnim sredstvima, ne jezikom mržnje, ne isključivošću, nego upornim ponavljanjem. Pravna poslovica kaže “Ko previše dokazuje, ne dokazuje ništa”. Ne možeš se umoriti od dokazivanja, svaki validan dokaz, svaki logičan dokaz ima dodatnu vrijednost – kazao je Milanović.
Cjelodnevni program obilježavanja 28. godišnjice oslobođenja Kupresa počeo je svetom misom za poginule branitelje. Uslijedio je svečani mimohod branitelja kroz grad do središnjeg spomen obilježja gdje su položeni vijenci i upaljene svijeće za žrtve Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.
Na ovom obilježavanju obratio se i ratni zločinac Tihomir Blaškić.
Blaškić je govorio o ratnim podvizima i taktičkim ratnim manverima. Nije govorio o zločinima za koje je osuđen. Blaškić je kazao da mu je to prvi put da se obraća.
Tihomir Blaškić je optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti i po komandnoj odgovornosti za zločine koje su hrvatske snage počinile od maja 1992. do januara 1994. nad Bošnjacima tokom etničkog čišćenja Lašvanske doline, što uključuje zločine protiv čovječnosti (član 5 – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi), teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (član 2 – namjerno ubijanje, masovno razaranje imovine, nečovječno postupanje, uzimanje civila za taoce, nanošenje teških patnji), te kršenja ratnih zakona i običaja (član 3 – protivzakoniti napadi na civile i civilne objekte, razaranje vjerskih objekata, ubistva). U inicijalnoj optužnici “Lašvanska dolina” od 10. novembra 1995. je optužen zajedno sa još pet optuženika Darijem Kordićem, Marijem Čerkezom, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom, da bi se nakon presuda Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu optužnica razdvojila.
Blaškić se dobrovoljno predao 1996. godine, a 2000. godine je osuđen na 45 godina po svim tačkama optužnice, da bi nakon žalbenog postupka bila izrečena konačna kazna od devet godina zatvora. Iz zatvora je izašao 2004. godine, prenosi N1.
https://faktor.ba/bosna-i-hercegovina/aktuelno/u-kupresu-se-obratili-milanovic-i-ratni-zlocinac-tihomir-blaskic/139413
04/10/2016
piše Ivica Đikić
Tihomir Blaškić, umirovljeni general HVO-a i HV-a, samozatajno živi u Zagrebu otkako je u ljeto 2004. izišao iz haškog zatvora u kojem je proveo skoro devet godina, na koliko je i osuđen zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u centralnoj Bosni. Zaposlen je na visokoj menadžerskoj poziciji u informatičkoj tvrtki Combis. Ne daje intervjue ni izjave, a uglavnom ga se ne može vidjeti ni na učestalim okupljanima Hrvatskog generalskog zbora. Javno ne istupa ni umirovljeni general Mirko Norac, koji nije osuđen u Haagu nego u Hrvatskoj prema ustupljenoj haškoj optužnici zbog zločina u operaciji ‘Medački džep’: dobio je šest godina zatvora i slobodan je od studenoga 2011. Norac je prošle godine u Zagrebu otvorio zaštitarsku firmu Noky Security i posao mu dobro ide, njegovi radnici već štite nekoliko trgovačkih centara na istoku Hrvatske. Posljednji put viđen je u javnosti na Klicinom pogrebu.
https://www.portalnovosti.com/moj-je-tata-zlocinac-iz-rata
Naša ekipa bila je sinoć u Mostaru na promociji knjige Ilije Vrljića “Svjedok jednog vremena”. Knjigu su predstavili general Tihomir Blaškić i prof. dr. Ivica Šarac sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Nastupila je i klapa sv. Juraj HRM-a.
Mandino Selo
https://www.facebook.com/watch/?v=292144130209524
Svjedok Abdulah Ahmić izjavio je kako je vidiou Ahmićima vojnike s obilježjima HV-a koji su djelovali združeno s vojnicima HVO-a. Svjedoci G, H i Zec izjavili su takođe da su vojnici djelovali na veoma koordiniran način. Više svjedoka je izjavilo da su vojnici djelovali u grupama od pet do deset, a pri tome su pripadnici svake od tih grupa nosili oko ruke trake različitih boja.
Svjedok A rekao je kako je čuo izvjesnog Cicka da u tom smislu govori o događajima od 16. aprila: “Svi sada peru ruke. Niko neće ništa da ima s Ahmićima, a svi znamo da je Blaškić izdao zapovijed da se ne uzimaju zarobljenici”.
Dana 19. aprila 1993. dr. Mujezinovića su dva vojnika HVO-a odvela u Dom kulture u Vitezu. U jednoj kancelariji bio je Mario Čerkez sa još pet osoba koje su sve nosile uniforme HVO-a. Mario Čerkez je rekao da trupe ARBiH napreduju prema gradu i da se svjedok mora pokoriti njegovim naređenjima. Rekao je svjedoku da mora nazvati komandu 3. korpusa, da mora nazvati Aliju Izetbegovića, Silajdžića i sve osobe koje je poznavao kako bi tim osobama rekao da, ako Armija Bosne i Hercegovina nastavi napredovati prema gradu, oni u zatočeništvu drže 2223 Muslimana koje su zarobili. Čerkez je naglasio da među njima ima žena i djece i da će ih sve pobiti. Takođe mu je rekao da mora preko lokalne televizije poslati apel Muslimanima iz Starog Viteza da predaju oružje. Dr. Mujezinović je nazvao komandanta 3. korpusa Armije BiH generala Hadžihasanovića, a na televiziji je održao govor u kojem je pozvao Muslimane da predaju oružje. I drugi ljudi s kojima se s dr. Mujezinovićem sastao takođe su prenijeli poruku Marija Ćerkeza svojim poznanicima.