Stojan Perković, sin Pere i majke Savke, rođen je 3. oktobra 1944. godine u mjestu Lađevine, opština Rogatica, vojni rok služio 1965. godine u Bileći, ima čin rezervnog vojnog starješine u rangu majora, oženjen, otac troje djece, penzioner, ranije neosuđivan
Srpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je držano od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Amor Mašović iz državne Komisije za nestala lica iznio je da su na području opštine Rogatica, u periodu od 1992. do 1995. godine nestale 553 osobe, od kojih 98 % Muslimana. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svjedok je iznio da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživjeli svjedok pokazao mjesto gdje se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998. Amor Mašović je predvodio tim koji je vršio ekshumacije.
“U Seljanima su pronađene dvije masovne grobnice iz kojih je ekshumirano 29 tijela. “Grobnice su smještene na lokaciji takozvanoj Dizdareva njiva”, rekao je Mašović. “U grobnici koja je obilježena kao Seljani II žrtve su spaljivanje, što se vidi prema ostacima drveća kojim su tijela bila pokrivena”, naglasio je Mašović.
Mašović je svjedočio o postojanju 31 masovne, 20 zajedničkih i 280 pojedinačnih grobnica na području Rogatice, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci više od 500 Muslimana i Muslimanki. Među njima su bile žene, djeca i stariji. Posebno je istakao da je na području Rogatice zabilježen nestanak više od 21 % žena, što je dvostruko više od prosjeka zabilježenog u ostatku Bosne i Hercegovine.
Stojan Perković je bio komandir čete VRS iz mjesta Lađevine.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo optužnicu protiv Stojana Perkovića dana 8. aprila 2009. godine.
Sud BiH je potvrdio optužnicu 20. aprila 2009. godine.
U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je dana 17. decembra 2009. godine Sudu dostavilo izmijenjenu optužnicu, u kojoj je iz činjeničnog opisa izostavljena tačka 3. prvobitne optužnice.
Tačke optužnice:
Optužnica tereti optuženog Stojana Perkovića da je
Optužnica tereti optuženog Stojana Perkovića za krivično djelo zločini protiv čovječnosti.
U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je dana 17. decembra 2009. godine Sudu dostavilo izmijenjenu optužnicu, u kojoj je iz činjeničnog opisa izostavljena tačka 3. prvobitne optužnice, koja se odnosila na napad na sela Kukavice, Kujundžijeviće i Mesiće, te je istovremeno dostavljen i Sporazum o priznanju krivice zaključen istog dana između tužiteljice Božidarke Dodik i optuženog Perkovića, zastupanog po braniocima. Ovim sporazumom optuženi je priznao krivicu za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1, tačka h), u vezi s tačkama a), e), f), g), i) i k) KZ BiH, na način kako je to činjenično opisano pod tačkama od 1) do 6) izmijenjene optužnice, pristajući da mu se za navedeno djelo izrekne kazna zatvora u rasponu od deset (10) do četrnaest (14) godina. U svrhu odlučivanja o postignutom sporazumu Sud je dana 22. decembra 2009. godine održao ročište na kojem je u direktnom kontaktu sa strankama i braniocima provjerio postajanje neophodnih i zakonom propisanih uslova za prihvatanje sporazuma. Tom prilikom ispitana je stvarna volja optuženog, odnosno da li je do sklapanja sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem. Optuženi je upozoren da se na ovaj način odriče prava koja su mu garantovana ustavom i zakonom, a tiču se prava na suđenje, te nemogućnosti izjavljivanja žalbe na krivičnopravnu sankciju koja će mu biti izrečena. Nakon održanog ročišta za razmatranje sporazuma o priznanju krivice, Sud se uvjerio da su ispunjeni svi uslovi propisani članom 231. stav 6. ZKP BiH. Dana 22. decembra 2009. godine Državni sud BiH je prihvatio sporazum. Sporazumom je ostvarena saradnja s Tužilaštvom BiH što je rezultiralo otkrivanjem masovne grobnice. Dana 24. decembra 2009. godine održano je ročište za izricanje krivično pravne sankcije, na kojem je data mogućnost strankama i braniocima da iznesu argumentaciju koja može biti od uticaja na odmjeravanje kazne u rasponu predviđenom sporazumom. Međutim, činjenica priznanja počinjenja zločina ne umanjuje njegovu težinu, niti njegove posljedice koje se ogledaju u gubitku života, povredi tjelesnog integriteta i teškom narušavanju dostojanstva žrtava. Takođe, optuženi je u inkriminisanom periodu imao komandnu ulogu, te je u počinjenju djela iskazivao naročitu brutalnost, dok su sve žrtve bili civili u inferiornom položaju i nisu imale stvarnu mogućnost suprotstavljanja. Optuženi je izrazio kajanje i saosjećanje prema žrtvama počinjenog zločina:
“Nikad nisam želio ovaj rat i živio sam s komšijama bez obzira na nacionalnost. Znam da se zlo dešavalo i dogodile su se ružne stvari koje nisam želio. Iskreno saosjećam s bolom i patnjom svih žrtava, jer sam i sâm to iskusio, te još jednom želim da izrazim iskreno kajanje svim žrtvama”, kazao je Stojan Perković.
Za zločine protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1, tačka h), u vezi s tačkama a), e), f), g), i) i k) KZ BiH, a u vezi s članom 29 i članom 180 stav 1 i 2 i uz primjenu citiranih zakonskih odredbi te člana 39, 42 i 48 KZ BiH,
Na osnovu člana 56. KZ BiH optuženom se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i to počevši od 14. januara 2009. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne zatvora.
Sud je u skladu s odredbom člana 188. stav 4. ZKP BiH odlučio osloboditi optuženog u cijelosti dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, imajući u vidu da je isti penzioner, da se relativno duže vrijeme nalazi u pritvoru, te ga u narednom periodu očekuje izdržavanje dugogodišnje zatvorske kazne, pa bi obavezivanjem na plaćanje troškova postupka, nesumnjivo bila dovedena u pitanje njegova, kao i egzistencija njegove porodice.
https://www.slobodnaevropa.org/a/plp_perkovic_rogatica/1915599.html
Perković osuđen, žrtve zadovoljne priznanjem krivice
Nekadašnji komandir čete Vojske Republike Srpske Stojan Perković, nakon priznanja krivice osuđen je na zatvorsku kaznu od 12 godina za učešće u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog nesrpskog stanovništva Rogatice, u okviru kojeg je sudjelovao u ubistvima, premlaćivanjima, progonu i prisilnim nestancima civila u selima Surovi, Mesići i Varošište.
Priznanje krivice doprinijelo je smanjenju kazne, a Mira Smajlović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, upitala je optuženog da li je sporazum o priznanju bio postignut pod prisilom:
„Kad ste zaključivali ovaj sporazum, da li je vama neko prijetio?
PERKOVIĆ: Nije niko.
PREDSJEDAVAJUĆA: Jeste li imali neko obećanje u smislu prihvatanja sporazuma?
PERKOVIĆ: Ne, ništa.
Sudsko vijeće je također oglasilo Perkovića krivim za silovanje zaštićene svjedokinje X1, počinjeno tokom 1992. godine u selu Varošište.
Prije izricanja presude, Sudu se obratio i optuženi koji je uputio izvinjenje svim žrtvama.
Hašim Šabanić, iz Udruženja logoraša Rogatice, pozdravlja priznanje Perkovića ističući da je i to vid satisfakcije žrtvama i svjedocima:
„Uglavnom da je prihvatio i da je priznao. Znamo da je počinio te zločine, glavno da je priznao da je učinio.“
U završnoj riječi koju je iznijelo na ovom ročištu državno tužilaštvo je istaklo da je Perković, “kao nadređena osoba u VRS-u, voljno učestvovao u napadu”, ali i to da je saradnja koju je obećao potpisivanjem sporazuma “već pokazala rezultate”.
ZLOČINCI SE I DALJE ŠETAJU ROGATICOM
Hašim Šabanić, iz Udruženja logoraša Rogatice, kaže kako se nada da će svjedočenje Perkovića doprinijeti novim hapšenjima, jer povratnici u opštinu Rogatica viđaju još pet osumnjičenih za zločine koji se slobodno šeću:
U mnoga sela oko Rogatice Bošnjaci se još nisu vratili.
„Mi imamo informaciju da ti zločinci se šetaju Rogaticom, još uvijek nisu uhvaćeni i ja ne znam zbog čega. Da li je trebalo da neko kaže da se pohvataju, ili još uvijek čekaju, kako su meni rekli, da bi se pojavio i ovaj šesti, Vinko – Vili zvani, jer ove koji su na ruci mogu uvijek, ali ovi koji dođu sa strane da ih hvataju.“
To je i razlog, kaže Šabanić, što se povratnici ne odlučuju na svjedočenja na sudu:
„Vrlo teško se ljudi usuđuju da bilo šta kažu, jer ako žive u Rogatici većinom neće da se iskazuju po tim pitanjima – jer valja živjeti, da ne bi neko prislušao, da ne bi otkrio, porodica je u pitanju i tako.“
Prema podacima Instituta za nestala lica BiH na području Rogatice je tokom rata ubijeno oko 1.500 ljudi, od toga više od 50 posto su civili, a 500 se još uvijek vodi kao nestali.
Zločini u Rogatici imaju i svoju specifičnost, kaže Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu:
„Ono što je na neki način specifično, izneneđujuće specifično za područje Rogatice jeste da je učešće žena u ukupnim žrtvama veoma visoko. Kada je riječ, naravno, o civilnim žrtvama, od 1057 ubijenih civila u općini Rogatica 35,19 posto su žene, što je jedan od najvećih procenata u BiH, jer je prosjek na nivou države negdje oko 10 posto.“
Za zločine u Rogatici na Sudu BiH ranije je osuđen Dragoje Paunovića na 20 godina zatvora za ratni zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine, pri čemu je ubijeno 24 osobe.