Stevan Todorović
Stevan Todorović poznat i kao Stiv, Stevo ili Monstrum je rođen 29. decembra 1957. godine u Donjoj Slatini, opština Bosanski Šamac. Todorović se školovao za mašinskog inženjera, a prije aprila 1992. godine je bio direktor u fabrici pletenog namještaja. U aprilu 1992. godine je imenovan za načelnika policije Bosanskog Šamca po vojnom preuzimanju vlasti 17. aprila 1992. godine. Bio ja član srpskog Kriznog štaba i na položaju pretpostavljenog u odnosu na sve druge policajce u Bosanskom Šamcu.
Napad na grad Bosanski Šamac izvršen je u ranim jutarnjim satima 17. aprila 1992. godine. U ranim jutarnjim satima 17. aprila 1992., pripadnici paravojnih snaga i srpske policije zauzeli su policijsku stanicu i druge ključne objekte u gradu. Stevan Todorović je da je u ulozi načelnika policije i kroz svoje članstvo u srpskom Kriznom štabu učestvovao u nasilnom preuzimanju Bosanskog Šamca. U zauzimanju Bosanskog Šamca učestvovali su i pripadnici paravojnih snaga. Dana 17. aprila 1992. godine srpske vojne snage iz Bosne i Hercegovine, kao i iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, nasilno su preuzele vlast u Bosanskom Šamcu. Zbog svog položaja na severozapadnom kraju “Posavskog koridora” kontrola nad gradom je bila važna u naporima bosanskih Srba da se stvori koridor pod srpskom kontrolom koji bi povezivao Srbiju na istoku sa krajiškim Srbima u Hrvatskoj i zapadnim delovima Bosne i Hercegovine. Nakon što su preuzele kontrolu vojnim putem srpske vlasti su započele kampanju terora smišljenu da primora većinu stanovnika Hrvata i Muslimana da napuste to područje. Nakon preuzimanja kontrole nad Bosanskim Šamcem 17. aprila 1992. godine, Srbi su objavili da su dotadašnje opštinske vlasti u opštini zamijenjene „Srpskom opštinom Bosanski Šamac“. Samoproglašena Skupština srpskog naroda opštine Bosanski Šamac osnovala je ubrzo „Krizni štab Srpske opštine Bosanski Šamac“, koji je preuzeo funkcije regularno izabrane skupštine opštine. Od 28. marta 1992. godine do 31. decembra 1993. godine Stevan Todorović je bio načelnik policije u Bosanskom Šamcu. U svojstvu načelnika policije, Stevan Todorović je bio i član srpskog Kriznog štaba.
PROGONI
Muškarci, Hrvati i Muslimani su nakon uspostavljanja Srpske opštine Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine hapšeni i zatočavani. Stanovništvo nesrpske nacionalnosti je bilo primorano da napusti svoje domove, a Srbima je bilo dozvoljeno da se usele u napuštene domove. Muškarci, žene i deca Hrvati i Muslimani su bili primorani da rade na radnoj obavezi poput kopanja rovova na linijama vojnog sukoba. Njima su otimana vozila, novac i dragocjenosti, a njihovi domovi su opljačkani. Izdavana su naređenja o zabrani javnog okupljanja Hrvata i Muslimana, a morali su da nose bijele trake oko ruke da bi bili identifikovani kao nesrbi. Bankovni računi mnogih Hrvata i Muslimana su zaplijenjeni, a njihova sredstva blokirana. Muškarci su mobilisani u VRS i poslani na linije fronta. Zbog atmosfere straha i ugnjetavanja koja je stvorena, većina nerpskog stanovništva je napustila te prostore. Tokom 1991. godine, gotovo 17.000 Hrvata i Muslimana, od ukupnog stanovništva od 33.000 živjelo je u opštini Bosanski Šamac. Do maja 1995. godine, ostalo je manje od 300 Hrvata i Muslimana. Stevan Todorović je priznao da je učestvovao u okrutnom i nečovječnom postupanju prema nesrpskim civilima kroz prisilni rad, uključujući kopanje rovova i gradnju bunkera. On je potvrdio da je isljeđivao određene zatočenike i primoravao ih da pod prisilom potpisuju lažne izjave. Naredio je deportacije i učestvovao u deportacijama i prisilnim premještanjima i izdavao naredbe i direktive kojima su kršena prava nesrpskih civila na jednak tretman pred zakonom i njihova fundamentalna prava. Bio je odgovoran za provođenje odluke Kriznog štaba srpske opštine Bosanski Šamac od 15. maja 1992. kojom se tražilo da svi ljudi hrvatske nacionalnosti sa tog područja budu “izolovani i odvedeni u vitalne objekte u gradu i u selima“. Nalog od 4. augusta 1992. godine, koji je on potpisao, zabranjivao je okupljanje tri ili više Muslimana ili Hrvata na javnim mestima. Opštinski Krizni štab izdao je nalog od 21. maja 1992. kojim se zabranjuje slobodno kretanje pojedinaca na tom području i kojim oni koji žele da napuste teritoriju srpske opštine Bosanski Šamac moraju da traže posebnu dozvolu. U Bosanskom Šamcu su uspostavljeni službeni kontrolni punktovi kojima se sprečavao slobodan izlaz pojedinaca iz grada. Stevan Todorović je takođe priznao svoje učešće u pljačkanju imovine koje se desilo u Bosanskom Šamcu. U nalogu od 24. aprila 1992. godine, koji je potpisao opštinski Krizni štab, stoji da se roba i oprema iz zone borbenih dejstava moraju predati mjesnim kriznim štabovima i da će protiv svakog ko ne postupi po tom nalogu biti preduzete “odgovarajuće mere”.
Nakon nasilnog vojnog preuzimanja vlasti u opštini Odžak, srpski Krizni štab u Bosanskom Šamcu preuzeo je kontrolu i nad civilnom upravom opštine Odžak. Približno od 1. septembra 1991. godine pa do kraja 31. decembra 1993. godine Krizni štab na čijem čelu je bio Blagoje Simić je učestvovao u provođenju plana koji je obuhvatao nasilno preuzimanje vlasti u gradu Bosanskom Šamcu, zauzimanje vitalnih objekata i institucija u gradu i progon nesrpskog civilnog stanovništva iz opštine Bosanski Šamac. Članovi Kriznog štaba, uključujući Blagoja Simića kao predsjednika, srpsku policiju, zajedno s načelnikom policije Stevanom Todorovićem koji je istovremeno bio i član Kriznog štaba, srpsku paravojsku, uključujući “Debelog” (Srećko Radovanović, “Pukovnik”), “Crnog” (Dragan Đorđević), “Lugara” (Slobodan Miljković) i “Lakija” (Predrag Lazarević), te 17. taktičku grupu JNA, bili su učesnici temeljnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, pri čemu su dijelili istu namjeru da provedu plan progona nesrpskih civila u opštini Bosanski Šamac.
Stevan Todorović je učestvovao u nezakonitom hapšenju i zatočavanju nesrpskih civila u na području Bosanskog Šamca. Vršio je često premlaćivanja civila Hrvata i Muslimana. Trojici ljudi je otprilike 19. juna 1992. naredio da pretuku jednog čoveka. Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine, a onda tokom cijele 1992. godine u opštini su vršena masovna hapšenja Muslimana i Hrvata. Ljudi su hapšeni i odvođeni iz svojih domova. Civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti su bili zatočeni u objektima u Bosanskom Šamcu, u policijskoj stanici (SUP), zgradi Teritorijalne odbrane (TO), osnovnoj i srednjoj školi, u Zasavici, Crkvini i na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko i Bijeljinu. Zatočenicima nisu navedeni razlozi za lišavanja slobode i zatočenje. Policija, paravojne jedinice, Krizni štab i JNA djelovali su zajedno na održavanju sistema hapšenja i zatočenja. Stevan Todorović je kao načelnik policije imao nadređeni položaj u odnosu na sve druge policajce u Bosanskom Šamcu. On je naređivao i sudjelovao u protivpravnom zatočavanju i surovom i nečovječnom postupanju prema bosanskim Hrvatima, bosanskim Muslimanima i drugim nesrpskim civilima. Učestvovao je u premlaćivanju i ispitivanju zatočenih lica i prisiljavao ih da potpisuju lažne i iznuđene izjave. Žrtve su pretrpjele teške fizičke i psihičke povrede kao posljedice premlaćivanja.
Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine, a onda tokom cijele 1992. godine u opštini su vršena masovna hapšenja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Ljudi su hapšeni i odvođeni iz svojih domova. U toku prve sedmice uhapšeno je i zatočeno u SUP-u čak 50 lica. Od maja 1992. do kraja te godine broj uhapšenih i zatočenih u SUP-u kretao se od 50 do 100 osoba. Civili su bili zatočeni u ćelijama i garažama u dvorištu SUP-a. Čuvali su ih pripadnici lokalne srpske policije i paravojske. Neki su bili zatočeni samo jedan dan prije nego što su bili prebačeni u TO koji se nalazio preko puta, dok su drugi bili zatočeni mjesecima. U maju ili junu 1992. oko 100 zatočenika bilo je premješteno iz SUP-a u TO. U SUP-u su bili zatočeni i stariji ljudi i žene. Mnogi zatočenici su bili prebačeni iz SUP-a u Batković. Tokom maja i juna 1992. godine, Stevan Todorović je naredio šestorici ljudu da jedni na drugima vrše fellatio u policijskoj stanici u Bosanskom Šamcu u tri navrata u maju i junu 1992. godine. Jedan svjedok je opisao kako je odveden u policijsku stanicu u Bosanskom Šamcu, gdje ga je Stevan Todorović počeo tući i udarati nogama u predio genitalija. Svjedok je zatim odveden drugom čovjeku i Stevan Todorović mu je naredio “da zagrize u njegov penis”. Nakon toga su ga ponovo tukli. Stevan Todorović je dana 29. jula 1992. godine premlatio Antu Brandića zvanog Anteša u hodniku u policijskoj stanici/SUP-u od čijih posljedica je Brandić preminuo. Premlaćivanje je trajalo otprilike sat vremena, a Stevan Todorović je u više navrata viđen kako žrtvu udara nogama i mlati ga po glavi. Stevan Todorović je premlatio sveštenika Jozu Puškarića u policijskoj stanici u Bosanskom Šamcu 29. jula 1992. godine.
Prvih dana nakon zauzimanja Bosanskog Šamca od strane srpskih snaga ljude su hapsili i zatvarali u zgradu Teritorijalne odbrane (TO) koja se nalazila preko puta SUP-a. Zatočenici su bili civili, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati. Mnogi su na dan hapšenja bili prebačeni iz SUP-a ili su odmah po hapšenju bili smješteni u zatočenički objekt TO-a. Sredinom aprila 1992. u TO-u je bilo zatočeno između 40-50 ljudi. Zatočenici u TO-u su koncem aprila 1992. prebačeni u Brčko. Zatočenici su u TO-u držani pod stražom u nekoliko prostorija, jednoj velikoj i jednoj maloj, te u prostoriji koju su nazivali spremište. U ljeto 1992. se broj zatočenika povećao na oko 250. U novembru 1992. svi zatočenici u Šamcu prebačeni su u logor u Batkoviću. Dok su bili u zgradi TO, Stevan Todorović je učestvovao u premlaćivanju Hasana Bičića, Kemala Bobića, Hasana Čeribašića, Abdulaha Drljačića, Zlatka Dubrića, Roke Jelavića i Hasana Subašića u više navrata između 17. aprila i 21. novembra 1992. godine u zgradi teritorijalne odbrane u Bosanskom Šamcu.
U osnovnoj koja je bila udaljena nekoliko stotina metara od SUP-a i zgrade TO broj zatočenih civila nesrba se popeo na 50. Prva grupa zatočenika u osnovnoj školi ovamo je prebačena 13. maja 1992. iz kasarne JNA u Bijeljini. Tokom proljeća i ljeta 1992. godine bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, civili bili su zatočeni u fiskulturnoj sali osnovne škole u Bosanskom Šamcu, gdje su ih čuvali pod stražom. U fiskulturnoj sali osnovne škole bilo je mnogo starijih osoba iz Bosanskog Šamca, uključujući i ljude u dobi od preko 80 godina. Tokom proljeća i ljeta 1992. ljudi su dovođeni u osnovnu školu gdje su zatočeni, uključujući i muškarce iz Doma kulture u Crkvini te iz Zasavice. Zatočenici su u školi držani i po nekoliko mjeseci. Kad je osnovna škola u pitanju, Stevan Todorović je oko 19. juna 1992. godine naredio trojici muškaraca da premlate Omera Nalića u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu. Todorović je izvršio premlaćivanje Silvestra Antunovića u gimnastičkoj dvorani osnovne škole u Bosanskom Šamcu oko 15. jula 1992. godine, kao i premlaćivanja Hasana Bičića, Kemala Bobića, Hasana Čeribašića, Abdulaha Drljačića, Zlatka Dubrića, Roke Jelavića i Hasana Subašića u više navrata između 17. aprila i 21. novembra 1992. godine u osnovnoj školi.
U srednjoj školi koja je bila udaljena nekoliko stotina metara od SUP-a i zgrade TO broj zatočenih civila nesrba se popeo između 300 i 500. Prva grupa zatočenika u srednjoj školi ovamo je prebačena 13. maja 1992. iz kasarne JNA u Bijeljini. Tokom proljeća i ljeta 1992. godine bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, civili, bili su zatočeni u fiskulturnoj sali srednje škole u Bosanskom Šamcu, gdje su ih čuvali pod stražom. Zatočenici su u srednjoj školi držani i po nekoliko mjeseci. Zgrada srednje škole korištena je kao zatočenički logor do 30. januara 1993. Fiskulturna sala je bila jedini dio srednje škole koji je ostao neoštećen nakon što je škola izgorjela. Srednju školu, u kojoj se nalazio veliki broj Hrvata koji su čekali da budu razmijenjeni, nazivali su “logorom za izolaciju.” Tu je skupljeno oko 500 Hrvata i ukrcano na autobuse nakon “izolacije”. U salu srednje škole su bili dovedeni i ljudi iz Doma u Crkvini. Neki od ljudi dovedenih iz Omladinskog doma u Crkvini izolovani su u fiskulturnoj sali u srednjoj školi u Bosanskom Šamcu. Tamo su se nalazili i ljudi iz Zasavice. Petar Karlović je svjedočio da je u srednjoj školi bilo zatočeno oko 200 Hrvata. Izjavio je da u jesen 1992. u Bosanskom Šamcu nije više bilo zatočenika, odnosno zatvorenika. Tokom proljeća i ljeta 1992. ljudi su dovođeni u osnovnu i srednju školu gdje su zatočeni, uključujući i muškarce iz Doma kulture u Crkvini te iz Zasavice. I u srednjoj školi je Stevan Todorović učestvovao u premlaćivanju Hasana Bičića, Kemala Bobića, Hasana Čeribašića, Abdulaha Drljačića, Zlatka Dubrića, Roke Jelavića i Hasana Subašića u više navrata između 17. aprila i 21. novembra 1992. godine.
OPTUŽNICA PROTIV STEVANA TODOROVIĆA
Prvobitna optužnica protiv Stevana Todorovića, Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića, Milana Simića i Slobodana Miljkovića je potvrđena 21. jula 1995. godine. Nakon smrti Slobodana Miljkovića 7. avgusta 1998. godine, optužnica protiv njega je povučena. Stevan Todorović je prebačen na MKSJ 27. septembra 1998. godine. Izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tački optužnice 30. septembra 1998. godine. Druga izmenjena optužnica protiv Stevana Todorovića, Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića i Milana Simića je potvrđena 11. decembra 1998 godine. Na narednom stupanju pred sud 21. januara 1999. godine, Stevan Todorović se izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački sadržanoj u drugoj izmijenjenoj optužnici. Optužnica je dalje izmijenjena 25. marta 1999. Stevan Todorović je i dalje tvrdio da nije kriv do 29. novembra 2000. godine kada je podnesen zajednički zahtjev za Sporazum o dogovorenom pozitivnom izjašnjavanju o krivici po kojem bi Stevan Todorović priznao krivicu po tački 1 optužnice – progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločini protiv čovječnosti. Pretres po zajedničkom zahtevu je održan 13. decembra 2000. godine. Dana 24. januara 2001. godine Pretresno vijeće je izdalo nalog za odvajanje procesa protiv Stevana Todorovića od ostalih optuženih (Simić i drugi IT-95-9).
Stevan Todorović je optužen, kao načelnik policije u Bosanskom Šamcu, u deset tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, deportaciju, ubistvo i nehumana djela – u devet tačaka optužnice za teške povrede Ženevskih konvencija i u osam
tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja.
Tačke optužnice:
Uhapšen: 27. septembra 1998. godine
Prvo stupanje pred Sud: 30. septembar 1998. godine
Ipak, 13. decembra 2000. godine, Stevan Todorović se izjasnio krivim za progone
IZJAŠNJAVANJE O KRIVICI STEVANA TODOROVIĆA, PRESUDA O KAZNI PRETRESNOG VIJEĆA, DONESENA 31. JULA 2001. GODINE, OSUĐEN NA 10 GODINE ZATVORA
Dana 29. novembra 2000. godine, Tužilaštvo i odbrana su podnijeli zajednički podnesak koji je odražavao dogovoreno izjašnjavanje o krivici po kojem bi Stevan Todorović priznao krivicu po tački progona na političkoj, rasnoj i vJerskoj osnovi kao zločine protiv čovJečnosti. Ovaj sporazum je takođe uključivao uslov da optuženi “povuče sve još neriješene zahtjeve u proceduri pred Pretresnim većem koji se odnose na raspravu sa izvođenjem dokaza o okolnostima njegovog hapšenja i njegov zahtjev za pravnu pomoć”. Konkretno, on bi povukao navode da je njegovo hapšenje bilo nezakonito i da su SFOR i NATO bili umiješani u bilo kakvu nezakonitu aktivnost u vezi s njegovim hapšenjem. Tužilaštvo je navelo da će formalno zahtijevati povlačenje tačaka 2 do 27 optužnice protiv Stevana Todorovića i preporučiti Pretresnom veću izricanje kazne koja nije kraća od 5 niti duža od 12 godina. Dana 19. januara 2001. godine Pretresno veće ga je “proglasilo krivim na osnovu njegovog potvrdnog izjašnjavanja o krivici” nakon što se uvjerilo da su kriterijumi zadovoljeni – da je potvrdno izjašnjavanje o krivici dato dobrovoljno, s punim uvidom u raspoložive informacije i nedvosmisleno i da postoje dovoljne činjenične osnove za postojanje krivičnog dela i učešće optuženog u njemu.
Krivična djela za koja je osuđen:
Pretresno vijeće upozorava na opseg i raznovrsnost krivičnog ponašanja koje je osnov za osudu. Posebno smatra da su ubistvo i seksualni delikti koje je optuženi počinio teška krivična djela. Zbog toga Pretresno vijeća zaključuje da je zločin Stevana Todorovića posebno težak. Stevan Todorović je 1992.-1993. bio načelnik policije i član Kriznog štaba bosanskih Srba u Bosanskom Šamcu u Bosni iHercegovini. Vršio je progone nesrpskih civila na političkim, rasnim i vjerskim osnovima. Tokom perioda od osam mjeseci, tukao je i mučio muškarce, te naredio i učestvovao u ispitivanju zatočenika i prisiljavao ih da potpišu lažne izjave. Izdavao je naređenja i direktive koji su kršili pravo nesrpskih civila na jednakost pred zakonom. Stevan Todorović je pristao da sarađuje s Tužilaštvom i pruži istinite i potpune informacije, te svjedoči u predmetu protiv svojih ranijih saoptuženika. Pretresno vijeće je uzelo u obzir njegovu želju da svoje kajanje pretvori u pozitivno djelovanje na način da doprinese pomirenju u Bosni i Hercegovini. Osuđen je na 10 godina zatvora. Pretresno veće je odlučilo da ga osudi na 10 godina zatvora i kada je izricalo presudu o kazni objasnilo je da bi on dobio znatno dužu zatvorsku kaznu da nije bilo njegovog pozitivnog izjašnjavanja o krivici i značajne saradnje s tužilaštvom.
“Gospodo sudije, ja nikada u životu nisam imao želju da budem šef policije, ali možda sudbina ili splet nesretnih okolnosti doveli su me na to mjesto i to u najgore ratno vrijeme. I evo me danas, stojim pred vama, pred svjetskom javnošću i pred Bogom. Rat je pakao. Grad Bosanski Šamac, kao i policijska stanica, cijelo vreme rata su bili na samoj liniji fronta. Artiljerijske granate su skoro svaki dan padale po gradu, kao i po cijeloj teritoriji opštine. Česte pogibije, ranjavanje vojnika, civila i djece. Često sam prisustvovao sahranama mojih rođaka, prijatelja i poznanika. Ispovijesti nekih Srba koji su kroz razmjene došli iz Odžaka i Orašja… događaji su se izmjenjivali velikom brzinom i ponekad je bilo teško donijeti pametnu odluku. Veliki strah, panika, umor, stres, a ponekad i alkohol uticali su na moje postupke. U takvom stanju donosio sam i pogrešne odluke i činio pogrešne postupke. Tada nisam imao dovoljno hrabrosti i odlučnosti da spriječim dobrovoljce i lokalne kriminalce da čine zlo i da pljačkaju nesrpsko stanovništvo i za to se uvelike kajem. Prije rata nisam planirao etničko čišćenje i progon, niti mi je bio poznat takav plan. Nakon par nedjelja rata, vidio sam da je veliki broj nesrba napustio i da i dalje napušta područje opštine Šamac. Shvatio sam, ali nisam bio dovoljno hrabar da spriječim nepravde i neljudske aktivnosti prema nesrpskom civilnom stanovništvu koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje opštine Šamac. Neki su otišli zbog straha prije sukoba, neki preko Jugoslavije u zapadnu Evropu, dok je jedan dio otišao kroz razmjene protiv svoje volje. Te razmjene u to vrijeme su mi izgledale kao privremeno rješenje. Ja danas shvatam da su te razmjene bile nepravične i nepravedne. U jesen 1992. godine sam shvatio da su dobrovoljci iz Srbije napravili više štete i zla nego koristi. Pošto sam ih se još uvijek plašio, tajno smo pokrenuli inicijativu da ih se riješimo i protjeramo u Srbiju. Poslije toga su bili uhapšeni i prebačeni u Vojni zatvor u Banju Luku. I te 1992. godine postao sam svjestan da su Hrvati i Muslimani nažalost mnogo patili. Zbog toga se istinski duboko kajem. Svakodnevno se Bogu molim da mi oprosti grijehe. Ovom sudu sam pružio punu saradnju i spremam sam i ubuduće svjedočiti, sarađivati i reći sve što znam, u interesu istine i pravde. Moja želja i nada je, a to zavisi od vas, gospodo sudije, da se vratim u ono lijepo predratno stanje, kada su svi u Bosni živjeli složno i srećno. Ja nažalost ne mogu da promijenim prošlost. Ja želim i spremam sam, ako mi date šansu, da probam da popravim budućnost. Ako mi sudbina pruži mogućnost, ja ću se posvetiti porodici i mom potomstvu. Takođe sam spremam da svim svojim naporima u toj novoj multietničkoj Bosni pozitivno utičem na okolinu da se međuetničke rane što prije zaliječe i da ljudi i narodi treba da žive u slozi i međusobnom uvažavanju, te da na neki način iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu. Iako sam pred vama, gospodo sudije, kao optuženi, ja vam zahvaljujem za pažnju, razum i na vašoj zaštiti mojih prava. Hvala vam.”
(Stevan Todorović, Rasprava o odmeravanju kazne, 4. maj 2001. godine, izvod iz prepisa transkripta)
Iz gore navedenih razloga, razmotrivši argumente obje strane, dokaze iznesene na pretresu pred izricanje kazne, Statut i Pravilnik Međunarodnog suda, PRETRESNO VIJEĆE IZRIČE KAZNU Stevanu Todoroviću u trajanju od 10 godina zatvora i UTVRĐUJE da mu se u kaznu koju izriče Pretresno vijeće uračunavaju dvije godine, deset mjeseci i tri dana, računajući od dana donošenja ove Presude o kazni, uz dodavanje vremena koje provede u zatvoru čekajući na odluku po žalbi. U skladu sa pravilom 103(C), Stevan Todorović će ostati u zatvoru Međunarodnog suda sve dok se ne pripremi njegov transfer u državu u kojoj će služiti kaznu. Dana 11. decembra 2001. godine Stevan Todorović je prebačen u Španiju na izdržavanje ostatka kazne. U kaznu mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 27. septembra 1998. godine. Dana 22. juna 2005. godine je prijevremeno pušten na slobodu. Stevan Todorović je preminuo 3. septembra 2006. godine.
FENA
03.09.2006.
Haški osuđenik Stevan Todorović (1957), koji je odslužio višegodišnju kaznu zatvora, pronađen je tokom jučerašnjeg dana ispred porodične kuće u šamačkom naselju Srednja Slatina, s prostrijelnom ranom u predjelu glave, potvrdila je danas Feni Tamera Despenić, šefica Biroa za informisanje MUP-a RS-a. Nezvanično se saznaje da je Todorović izvršio samoubistvo. Despenić je potvrdila da je tužilac Okružnog tužilaštva u Doboju naredio da se izvrši obdukcija Todorovićevog tijela, kao i balističko vještačenje i hemijsko biološko-vještačenje kako bi se sa sigurnošću moglo potvrditi da li se radi o saomoubistvu. Stevan Todorović, koji je tokom rata u BiH, bio je šef policije u Šamcu, osuđen je pred Haškim tribunalom na 10 godina zatvora zbog progona kao zločina protiv čovječnosti. Nakon izdržane dvije trećine kazne 2005. godine pušten je na slobodu. Todorović je u pritvor Haškog suda prebačen 27. septembra 1998. godine nakon što ga je uhapsio SFOR. Bio je optužen s još pet osoba po 15 tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija, kršenja zakona i običaja ratovanja, odnosno zločine protiv čovječnosti, od kojih se sve odnose na događaje koji su se desili na području Bosanskog Šamca u ljeto 1992. godine. Potvrdno se izjasnio o krivnji za zločine protiv čovječnosti, 13. decembra 2000. godine. U Sporazumu o izjašnjavanju o krivici, optužba i Stevan Todorović prihvatili su određene činjenice kao istinite i kao činjeničnu osnovu za potvrdno izjašnjavanje o krivici. One uključuju premlaćivanje i ubistvo Ante Brandića 29. jula 1992. godine; naređivanje šestorici muškaraca da jedan drugom izvrše fellatio u policijskoj stanici u Bosanskom Šamcu, u tri navrata, u maju i junu 1992. godine; premlaćivanje Envera Ibralića, Hasana Jašarevića, Omera Nalića i svećenika Joze Puškarića oko 29. jula 1992. godine; premlaćivanje Silvestra Antunovića oko 15. jula 1992.; i višekratna premlaćivanja Hasana Bičića, Kemala Bobića, Hasana Čeribašića, Abdulaha Drljačića, Zlatka Dubrića, Roka Jelavića i Hasana Subašića u periodu između 17. aprila i 21. novembra 1992. godine. Osim toga, potvrđeno je da je Stevan Todorović naređivao i sudjelovao u protivpravnom zatočavanju i surovom i nečovječnom postupanju prema bosanskim Hrvatima, bosanskim Muslimanima i drugim nesrpskim civilima, da je trojici ljudi kojima je bio nadređen naredio da muče Omera Nalića na dan ili oko 19. juna 1992., da je naredio i učestvovao u ispitivanju zatočenih i prisiljavao ih da potpisuju lažne i iznuđene izjave, naređivao i učestvovao u deportaciji i prisilnim preseljenjima, te izdavao naređenja i direktive koji su kršili pravo nesrpskih civila na jednakost pred zakonom i narušili njihova temeljna prava.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/haski-optuzenik-stevan-todorovic-izvrsio-samoubistvo/060903008
Piše: Jutarnji.hr
Objavljeno: 07. prosinac 2008. 11:10
BOSANSKI ŠAMAC – U mjestu Gornja Crkvina kod Bosanskoga Šamca otkrivena je masovna grobnica u kojoj su zakopani Hrvati koje su postrojbe bosanskih Srba pobili na početku rata 1992. godine, potvrdio je u nedjelju predstavnik bosansko-hercegovačkog državnog Instituta za nestale osobe. “Do sada smo otkrili dvanaest posmrtnih ostataka žrtava rata. Prema podacima kojima raspolaže Institut za nestale osobe BiH u ovoj primarnoj masovnoj grobnici trebalo bi se nalaziti 18 posmrtnih ostataka žrtava rata, većinom Hrvata koji su bili zatočeni u logoru Magacin u selu Crkvina”, rekao je u nedjelju u telefonskoj izjavi za Hinu član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Marko Jurišić. Prema Jurišićevim riječima iskapanja traju od srijede, a preliminarno je utvrđen identitet Luke Gregurevića. Posmrtni ostaci su otpremljeni u mrtvačnicu u Odžak radi sudsko-medicinske obrade a identitet tijela utvrdit će se analizom DNK. Prema navodima svjedoka, ovi Hrvati su ubijeni 7. svibnja 1992. godine, a zločin je počinio Slobodan Miljković zvani Lugar, rekao je Jurišić. Stevan Todorović, koji je osuđen kao ratni zločinac, zapovjedio je da se tijela odvezu na lokaciju Gornja Crkvina i pokopaju u masovnu grobnicu. Većina ubijenih Hrvata je jedno vrijeme bila zatočena u ‘Štabu Teritorijalne obrane JNA’ u Šamcu gdje su zlostavljani i premlaćivani. S njima je u zatočeništvu bilo više hrvatskih i bošnjačkih uglednika, među kojima je i bivši bošnjački član BiH Predsjedništva Sulejman Tihić, zamjenik direktora državne policijske agencije SIPA-e Dragan Lukač i fra Jozo Puškarić, kazao je Jurišić. (Hina)
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/u-bih-otkrivena-masovna-grobnica-hrvata-iz-1992.-3988404
Posljednji razgovor sa Stevanom Stivom Todorovićem
Marko Lopusina 6/9/2006
Stiv
Poslednji razgovor sa Stevanom Stivom Todorovićem, haškim osuđenikom iz Bosanskog Šamca, koji je prošle nedelje u svojoj kući u Donjoj Slatini izvršio samoubistvo, a koji se pre toga stalno žalio: Srbi mi zagorčavaju život ! Osuđen sam u Hagu zbog laži srpskih generala. Srbi mi ne daju posao, pa ne smem da se ženim
– U španskom zatvoru upravnik me molio da ne izlazim u grad, jer je imao podatke da su mi i muslimanski, ali i srpski atentatori pripremili likvidaciju.
– Istražni organi su u subotu, nešto posle 16 sati, na parceli iza porodične kuće u visokoj travi pronašli telo Stevana Todorovića u položaju na leđima s prostrelnom ranom u glavi iznad desnog uha. Dok mu je u ruci zatečen pištolj marke CZ kalibra 7,65 milimetara. Pored Todorovićevog tela je pronađena jedna čaura. Nema elemenata koji bi upućivali na postojanje krivičnog dela. Ovo kratko saopštenje izdao je prošle nedelje Centar javne bezbednosti u Doboju, čime je potvrđeno da je haški osuđenik Stevan Todorović, šef lokalne policije tokom rata u BiH, na livadi iza porodične kuće u Donjoj Slatini, u opštini Šamac, izvršio samoubistvo. – Stevan je ujutro izašao iz kuće oko 9 sati, ali se čitav dan nije vraćao kući. Tek popodne našli smo u travi njegovo telo ovde u blizini kuće – izjavile su Todorovićeva majka Cvijeta i sestre Jovanka i Dijana i zaćutale. Stevan Todorović, poznat i kao Stiv i Stevo, rođen je 1957. u svom selu Donjoj Slatini, opština Bosanski Šamac, u kojoj se školovao. Radio je neko vreme u fabrici pletenog nameštaja, a kada je završio fakultet u Beogradu vratio se kući i bio je imenovan za šefa policije Bosanskog Šamca po vojnom preuzimanju vlasti 17. aprila 1991. Zbog krivičnog dela zločina protiv čovečnosti, počinjenog u periodu od 1991. do 1993. u Bosanskom Šamcu, dok je bio načelnik policije, Stiv Todorović je optužen od Haškog tribunala. Skrivao se u Srbiji, gde je kidnapovan i krajem devedesetih predat ovom međunarodnom sudu. Od kako je krajem 2005. pušten na slobodu, Stiv Todorović nam je u više navrata obećavao da će nam dati svoju ispovest i ispričati šta mu se sve dešavalo u Srbiji, u Holandiji i u Španiji, gde je robijao kaznu od 10 godina zatvora. Poslednji put smo razgovarali pre sedam dana: Zovu me Monstrum.
– Predomislio sam se. Neću da govorim za NT, jer imam jako velike probleme u opštini Bosanski Šamac. Od kako sam se vratio sa robije, dakle, od novemrba 2005. godine, ja ne mogu nikako da nađem posao. Srbi u opštini me smatraju monstrumom, a neki me i zovu Monstrum, onako, kako su me zvali mudžahedini i odbijaju da mi daju bilo kakav posao. Rešio sam da se ženim, ali kako ću, ako ne mogu da izdržavam staru majku i mladu ženu, zato je bolje da ćutim – požalio nam se Stevan Todorović, koji je u Šamcu pokušavao prvo da otvori zanatsku radionicu, a potom da nađe posao preko Biroa za zapošljavanje. Pre nego je Stevan Todorović 2001. godine osuđen u Haškom tribunalu na 10 godina zatvora, lokalna policija u Šamcu mu je oduzela lično naoružanje i privatna vozila. Tokom suđenja, koje je trajalo 3 godine, porodica Stevana Todorovića je bila izložena strašnim pritiscima i pretnjama, o čemu je sam Stiv želeo da nam priča:
– Ja sam u Hagu proglašen krivim za ubijanje, mučenje i seksualno zlostavljanje bosanskih Hrvata i Muslimana za vreme kampanje, kako je to rečeno, etničkog čišćenja u Bosanskom Šamcu, gde sam bio načelnik policije. Priznao sam sve optužbe, ali i naveo sve ličnosti, koje su mi naređivale šta da radim, tako da sam u Šamcu zbog toga proglašen za izdajnika i za nepoželjnu osobu – pričao nam je Stiv Todorović, koji je zbog toga razmišljao da proda svoju kuću i imanje i da se preseli u Srbiju. Od te ideje je odustao zbog toga jer je u Šamcu živeo sa majkom i sestrama, koje su brinule o njemu dok je bio u španskom zatvoru. Radost Stevana Todorovića zbog slobode, zbog mogućnosti da živi sa majkom i sestrama, zbog skorašnje svadbe, trajali su nepunih sedam meseci. Jer kada su mu u policiji u Šamcu vratili oduzeto oružje i vozila, kada je u opštini izvadio nova lična dokumenta Stevan Todorović je, kako nam je pričao, planirao da krene u biznis. – Kad sam video da ne mogu da dobijem dozvolu da otvorim privatnu firmu, krenuo sam da tražim posao, ali ga nisam našao. Direktno mi je više puta, od strane Srba na vlasti u Šamcu, stavljeno do znanja da sam ja nepoželjan u opštini, jer eto kvarim njihove dobre odnose s Hrvatima i Bošnjacima. https://www.mail-archive.com/sim@antic.org/msg31174.html
Svjedok A je opisao kako je odveden u policijsku stanicu u Bosanski Šamac, gdje ga je Stevan Todorović počeo tući i udarati nogama u predio genitalija. Svjedok A je zatim odveden do drugog čovjeka, a Stevan Todorović mu je naredio “da ga ugrize u penis”. Nakon toga su ga ponovo tukli.
Svjedok C je izjavio da mu je Todorović telefonirao i tražio da dođe u policijsku stanicu u Bosanskom Šamcu. Tamo su svjedoka C tukli oko pola sata. Svjedok C izjavljuje: ”U kancelariji smo bili prisutni samo Todorović i ja i premlaćivanje je trajalo oko pola sata. Nakon toga je u kancelariju doveden svjedok D, pa je nastavio tući obojicu. Premlaćivanje je trajalo još sat vremena. Nakon toga nam je naredio da jedan drugom izvršimo fellatio.”
Svjedok E opisuje kako je 9. ili 10. maja 1992. uhapšen i odveden u policijsku stanicu u Bosanskom Šamcu. Tamo su ga Stevan Todorović i ostali tukli nekoliko sati. Svjedok E je izjavio: “Nakon premlaćivanja Todorović nam je naredio (svjedoku E i svjedoku F) da jedan drugom vršimo fellatio. Smijao se dok smo to radili.”
Preuzeto sa digitalne platforme REKOM mreže pomirenja „Glas žrtava“
Svjedočenja u Haškom tribunalu (sa digitalne platforme REKOM mreža pomirenja „Glas žrtava“
Sulejman Tihić, Policijska stanica Bosanski Šamac
Izet Izetbegović, Policijska stanica Bosanski Šamac
Hasan Subašić, Bosanski Šamac
Muhamed Bičić, osnovna i srednja škola Bosanski Šamac