Stanislav Galić je rođen je 12. marta 1943. u selu Goleš u Bosni i Hercegovini. Od novembra 1992. godine bio je komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, koji se nalazio oko Sarajeva. Imao je čin general majora.
Do septembra 1992. godine, dio VRS-a pod nazivom Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) praktično je opkolio Sarajevo. Stanislav Galić bio je komandant SRK-a od septembra 1992. do augusta 1994. godine, a tužitelj ga je teretio za odgovornost u vođenju kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja protiv civila u dijelovima Sarajeva pod kontrolom ARBiH, što je uzrokovalo veliki broj mrtvih i ranjenih civila. Dokazi su pokazali van razumne sumnje da su sarajevski civili bili meta namjernih napada snaga SRK-a. Svjedoci su opisali napade na civile u raznim situacijama – na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima, biciklima, pa čak i dok su obrađivali baštu ili kupovali na tržnici. Djeca su bila meta dok su se igrala ili šetala ulicama. Napadi su se uglavnom dešavali danju i nisu bili odgovor na vojne prijetnje, a napadači su mogli vidjeti da su njihove žrtve bile civilne osobe. Topografija Sarajeva, sa brdima i neboderima, omogućavala je pripadnicima SRK-a odličan vidik za gađanje civila. Neke lokacije postale su poznate kao mjesta s kojih su snajperisti gađali civile, poput glavne ulice koja je bila poznata kao “aleja snajpera”. Građani su prilagodili život često skrivajući se, minimalno se krećući i koristeći metalne kontejnere za zaštitu, ali ni tada nisu bili sigurni, jer su i dalje bili izloženi napadima.
Prije rata u Bosni i Hercegovini, Stanislav Galić je bio komandant 30. partizanske brigade Prvog krajiškog korpusa, koja je djelovala jugozapadno od Banje Luke. Dana 7. septembra 1992., ministar odbrane Republike Srpske imenovao ga je za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa. Tu dužnost preuzeo je 10. septembra 1992. od general-majora Tomislava Šipčića. U novembru iste godine, unaprijeđen je u čin general-majora.
SNAJPERSKA VATRA SA GRBAVICE
Grbavica je naselje u opštini Novo Sarajevo, smješteno u južnom dijelu centra Sarajeva. Tokom cijelog perioda bila je pod kontrolom SRK-a, a linija sukoba u Grbavici prolazila je duž rijeke Miljacke, dok je Grbavica bila južno od nje. SRK je također kontrolisao i područje Vraca, jugozapadno od Grbavice. Snajperska vatra u Novom Sarajevu često je dolazila s područja Grbavice. Vatra je otvarana iz snajperskih položaja u zgradama na Grbavici, s kojih su vojnici mogli doslovno pucati na ulice u centru Sarajeva, uključujući područja u blizini univerziteta, Holiday Inna i muzeja.
SNAJPERSKA VATRA NA ALIPAŠINOM POLJU
Svjedokinja R, koju je pogodio metak dok je išla po vodu, sjećala se da je metak doletio iz pravca Neđarića, jer je SRK “uvijek gađao iz tog dijela”. Medina Omerović je svjedočila o incidentu snajperskog djelovanja u proljeće 1994. godine na sjevernom dijelu Lukavičke ceste, pri čemu je poginuo desetogodišnji dječak. Tvrdila je da je vatra dolazila iz kuća koje je kontrolisao SRK. Za vrijeme suđenja, u dokaze su uvršteni predmeti koji se odnose na kompleks zgrada u Neđarićima, poznat kao “Zavod za slijepe”, koji je bio važan izvor vatre na teritoriji SRK-a. Svjedoci su označili da se linija sukoba protezala Lukavičkom cestom južno od raskrsnice gdje se nalazio Zavod za slijepe. Svjedoci odbrane, međutim, zanijekali su da je pucano iz ovog objekta.
SNAJPERSKA VATRA NA DOBRINJI
Stanovnici područja Dobrinje, koje je kontrolisala ARBiH, svjedočili su o incidentima pucnjave sa područja pod kontrolom SRK-a, uključujući Dobrinju I i IV, te Nedžariće, naročito sa područja pravoslavne crkve i Teološkog fakulteta. Dobrinja je na početku bila pod zasebnom opsadom u odnosu na ostatak Sarajeva, a veza je uspostavljena krajem juna 1992. godine, kada je ARBiH zauzela brdo Mojmilo. Eldar Hafizović svjedočio je o incidentu u novembru 1992. godine, kada je pomogao djevojčici koja je ranjena dok je pretrčavala Ulicu oslobodilaca Sarajeva, a pucnjava je dolazila iz pravca Dobrinje I pod kontrolom SRK-a. Ostali svjedoci, kao što su Omer Hadžiabdić i Nedim Gavranović, izjavili su da su na civile pucali iz različitih dijelova Dobrinje, uključujući Dobrinju IV, dok je Ismet Hadžić, komandant brigade ABiH, istakao da je SRK razmještao vojnike na povišenim područjima oko Dobrinje kako bi pucali na stanovništvo. Stanovnici Dobrinje također su izdvojili pravoslavnu crkvu na Dobrinji IV kao jedan od izvora snajperske vatre prema civilima. Ta crkva bila je u izgradnji tokom rata, a nalazi se u vidokrugu sa tri mosta koji su spajali različite dijelove Dobrinje. Sadija Šahinović, stanovnica Dobrinje II, svjedočila je da se tokom sukoba “pucalo non-stop” iz Dobrinje IV.
GRANATIRANJE AERODROMA
Uprkos postignutom sporazumu o aerodromu, vlasti BiH dopuštale su prelazak piste određenim osobama, pa čak i izdavale dozvole za prolaz civila. U nekim periodima, svake noći pistu je prelazilo između 80 i 300 ljudi. Vojska ABiH, prerušena u civilnu odjeću, koristila je pistu za dopremanje vojnog materijala u grad. Čini se da je Predsjedništvo dozvoljavalo korištenje aerodroma i za vojne svrhe. SRK je često protestovao zbog prelazaka preko aerodroma, tvrdeći da ARBiH koristi pistu za dopremanje vojnog osoblja i opreme. Kao odgovor, 3. aprila 1993. izdata je naredba da se upotrebom sile spriječi svako kretanje preko aerodroma. UNPROFOR je noću patrolirao pistom kako bi spriječio takve prelaske, a pronađeno oružje oduzimano je i uništavano. Međutim, uprkos patrolama, prelazi su se nastavili, a ABiH je povremeno uspijevala unijeti oružje u grad koristeći trikove ili propuste UNPROFOR-a. Tokom prelazaka, veliki broj civila je stradao. General Abdel-Razek, komandant UNPROFOR-a za Sektor Sarajevo, izjavio je da su svakodnevno pristizali izvještaji o civilnim žrtvama, uključujući žene i djecu. Između novembra 1992. i marta 1993. noćni pokušaji prelaska često su završavali smrću ili ranjavanjem. Pored toga, aerodrom je povremeno granatiran, kako sa teritorije pod kontrolom SRK-a, tako i sa područja pod kontrolom ARBiH. Vojnici SRK-a pucali su bez jasnog saznanja da li su mete civili ili vojnici prerušeni u civile.
SNAJPERSKA VATRA NA SEDRENIKU
Špicasta stijena, litica na liniji fronta SRK-a, pružala je pogled na sjeveroistočni dio Sarajeva i naselje Sedrenik. Za vrijeme sukoba, ovo područje bilo je pod kontrolom SRK-a i poznato kao lokacija intenzivnog snajperskog djelovanja. Vojnici SRK-a imali su položaje u rovovima i osmatračnici na litici, s kojih su mogli vidjeti određene dijelove Sedrenika, dok su se položaji ABiH nalazili približno 50 metara ispod litice. Na tom području vodile su se stalne borbe između ABiH i SRK-a, pri čemu su linije fronta uglavnom ostajale nepromijenjene, osim u nekoliko situacija. Primjer takvog sukoba desio se u aprilu 1993. godine, kada je ABiH nakratko zauzela jedan od rovova SRK-a na litici, koji je nekoliko dana kasnije ponovo vraćen pod kontrolu SRK-a. Stanovnici Sedrenika, poput Nazije Oćuz i Svjedokinje E, svjedočili su da je Špicasta stijena bila pod kontrolom SRK-a, prepoznajući vojnike po povicima, psovkama i njihovom prisustvu na tom području.
SNAJPERSKA VATRA NA ŠIROKAČI
Stijena Baba, litica na sjevernoj padini Trebevića s koje se pruža pogled na naselje Širokača u Sarajevu, bila je pod kontrolom SRK-a. Sa ovog položaja na civile je otvarana snajperska i artiljerijska vatra. Civili koji su živjeli u Širokači svjedočili su o svakodnevnom izlaganju artiljerijskoj vatri od početka sukoba. Ekrem Pita i njegova supruga Fatima, stanovnici ovog naselja, opisali su kako su promijenili način života zbog opasnosti. Ekrem je prestao odlaziti na posao jer je putovanje postalo previše rizično. Porodica je provodila većinu vremena, oko 90 posto, u podrumu, dok su van izlazili samo u maglovitim danima kako bi potražili osnovne potrepštine poput hrane i drva za ogrjev. Njihova kćerka, Anisa Pita, ranjena je 13. decembra 1992. godine metkom, a Ekrem ju je tri sedmice nakon toga redovno vodio pješke na preglede u bolnicu Koševo. Opisao je kako je prelazak udaljenosti od tri do četiri kilometra bio izuzetno opasan zbog stalne artiljerijske paljbe i granatiranja.
SNAJPERSKA VATRA U VOGOŠĆI
Kobilja Glava u opštini Vogošća, sjeverno od Sarajeva, bila je pod stalnom snajperskom vatrom s područja Orahov Brijeg na Poljinama, blizu linije fronta pod kontrolom SRK-a. Stanovnici su svjedočili o kontinuiranoj paljbi, posebno tokom 1993. godine. Poljoprivredno imanje svjedoka G, udaljeno od vojnih objekata, bilo je često gađano. Svjedokinja K koristila je sporedne puteve kako bi izbjegla opasnost od snajperske i artiljerijske vatre. Svjedok L je potvrdio da su mještani odlazili po vodu i obavljali druge aktivnosti u zoru ili sumrak kako bi smanjili rizik. Ifeta Šahić, stanovnica Kobilje Glave, izjavila je da se “pucalo na sve što se micalo,” što je značajno ugrožavalo svakodnevni život i sigurnost civila.
SNAJPERSKA VATRA NA PODRUČJE STAROG GRADA
Tokom sukoba u Sarajevu, Stari Grad bio je pod čestim granatiranjem, što je rezultiralo brojnim civilnim žrtvama. Harding, vojni posmatrač UN-a, svjedočio je o intenzivnom granatiranju 31. oktobra 1992. godine, pri čemu je pružao pomoć ranjenim civilima. Prema njegovim riječima, granate su dolazile s teritorije pod kontrolom vojske bosanskih Srba. UNPROFOR je dokumentovao dan u 1993. godini kada je na šire područje Starog Grada palo više od 400 granata, uz zaključak da su civili namjerno gađani. Jedan izvještaj iz 1993. opisuje eksploziju minobacačke granate od 82 mm, koja je ubila dvije i ranila šest osoba, a analiza kratera ukazala je na vjerovatnoću da je granata ispaljena sa srpskog položaja. Lokalni svjedoci također su opisivali česta granatiranja. Svjedokinja P je 15. januara 1993. vidjela kako je granata pogodila pivaru na Bistriku, pri čemu je poginulo 15 osoba, dok su dvoje djece teško ranjeni. Svjedok AF opisao je granatiranje Vratnika 14. oktobra 1993., pri čemu je teško ranjena njegova supruga. Fatima Zaimović, medicinska sestra, svjedočila je o liječenju djece ranjene u granatiranjima, naglašavajući psihološku traumu koju su pretrpjela. Mesud Jusufović, vatrogasac, sjeća se incidenta iz 1993. kada je granata pala ispred vatrogasne stanice na Vratniku, ranivši pet-šest osoba i usmrtivši mladu dobrovoljku. Ova svjedočenja ukazuju na intenzitet i brutalnost granatiranja koja su pogađala civile u Sarajevu.
Podignuta optužnica 24. aprila 1998., djelimično povjerljiva do 2. novembra 2001. (uključivala je i Dragomira Miloševića); 26. mart 1999. (podinuta optužnica samo protiv Galića), objelodanjena 20. decembra 1999.
Stanislav Galić je optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3)) za:
• protivpravno terorisanje civila, napadi na civile (kršenja zakona ili običaja ratovanja, član 3).
Stanislav Galić je uhapšen 20. decembra 1999., od strane međunarodnih Stabilizacijskih snaga (SFOR), a 21. decembra je premješten u pritvorsku jedinicu MKSJ. Stanislav Galić se izjasnio po svim tačkama optužbe da nije kriv.
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 223
Broj svjedoka optužbe – 120
Broj svjedoka odbrane – 51
Broj dokaznih predmeta optužbe – 603
Broj dokaznih predmeta odbrane – 651
Broj dokaznih predmeta sudskog vijeća – 14
SUĐENJE
Zločini za koje je proglašen krivim:
Žalbeno vijeće je izreklo presudu 30. novembra 2006., preinačilo kaznu, te osudilo Stanislava Galića na kaznu doživotnog zatvora.
Dana 15. januara 2009. godine, Stanislav Galić je prebačen u Njemačku na izdržavanje kazne.
Piše: A. ŠA.
09.12.2024. (15:56)
I u ranijim odbijanjima njegovih molbi za prijevremeno puštanje na slobodu, MMKS je navodio da je posebno važno pridržavati se praga od dvije trećine, jer je u sudskoj presudi rečeno da su Galićevi zločini “izuzetno brutalni i okrutni“
Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) odbio je zahtjev za puštanje Stanislava Galića na prijevremenu slobodu. Galić je bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), koji je osuđen za terorisanje građana Sarajeva tokom opsade grada.
MMKS je Galićev zahtjev za puštanje na slobodu odbio 4. decembra 2024. godine. Bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa služi kaznu doživotnog zatvora u Njemačkoj, pa su njemačke vlasti obavestile MMKS da Galić, prema njihovom zakonu, ima pravo na uslovnu suspenziju ostatka kazne.
Iz MMKS su podsjetili na to da je u nekoliko navrata Galić zatražio puštanje na slobodu, ali da mu je svaki put zahtjev odbijen.
Podsjetili su i na to da sve osuđene osobe koje kaznu služe pod pod nadzorom MMKS, ispunjavaju uslove za prijevremeno puštanje na slobodu nakon što odsluže dvije trećine te kazne.
Naveli su i to da su te dvije trećine kazne navedene kao “prag dopuštenosti” te da osoba koja je toliko provela u zatvoru samo ispunjava uslove za prijevremeno puštanje, ali ne i pravo na njega. Dodaju da prijevremeno puštanje može odobriti samo predsjednik MMKS po diskrecijskoj osnovi, a nakon što u obzir uzme sve okolnosti slučaja.
U ovogodišnjoj apelaciji MMKS Galić je, između ostalog, kao olakotne okolnosti za prijevremeno puštanje na slobodu naveo da je njegovo ponašanje u zatvoru bilo izvanredno, kao i to da njegov izlazak ne bi izazvalo nikakve političke rizike. Naveo je i da je sarađivao sa Tužilaštvom MMKS kada se pojavio u svojstvu svjedoka u predmetu protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića. Navedeno je i to da je Galić u poodmakloj životnoj dobi te da je upitno da li će moći dočekati da ispuni uslove za njegovo prijevremeno puštanje na slobodu, piše N1.
Iz MMKS su naveli da je iste ovakve zahtjeve Galić naveo i tokom ranijih upita za prijevremeno puštanje na slobodu.
Svjedokinja Ramiza Kundo
Dana 2. novembra 1993., oko 16:00 sati, Ramiza Kundo, koja je tada imala 38 godina, i Rasema Menzilović žurno su se vraćale s izvora koji se nalazi pedesetak metara od kuće svjedokinje Menzilović ulicom Briješko brdo, noseći pune kanistre od deset litara u svakoj ruci. Prelazeći ulicu koja se blago spuštala nizbrdo, obje svjedokinje su čule hitac. Ramiza Kundo je posvjedočila da je isprva “dok me to pogodilo, ja sam mislila da je me pogodio kamen”, ali onda je shvatila da je riječ o metku. Iz lista lijeve noge počela joj je obilno teći krv. U svojoj pismenoj izjavi Ramiza Kundo je izjavila da je pucanj došao iz “željezničkog depoa”. Njen suprug Hilmo Kundo u pismenoj izjavi navodi da je “gledala prema neprijateljskim položajima u Rajlovcu, kada je pogođena iz pravca depoa”. U Službenoj zabilješci Stanice javne bezbjednosti Novi Grad ponovo se kaže da je Ramiza Kundo ranjena metkom iz pravca “depoa Rajlovac”. Međutim, Ramiza Kundo je u svom iskazu rekla da je začula pucanj “odozdo, srpske linije su dole bile”, možda zdesna. Dodala je: “Pa zvao se Srpsko polje, depo, željeznica, depo, kako se zove, ne znam, mi ga zovemo polje, pa sad, Bačići valjda, ne …, ne znam ja kako se …, nije Bačići, Srpsko polje, depo- željeznica doli”. Svjedokinja Menzilović je posvjedočila da se pucanj čuo iz pravca Polja, ističući: “Pa, to je uvijek bilo Polje, jer s druge strane, rekla sam, nikad nas niko nije, nit’ je mog’o nas vidjet’, osim samo iz Polja.” Dodala je da je jedne noći, dok je obrađivala zemlju niže od svoje kuće, vidjela vatru iz usta topa u osamljenoj kući s krovom na četiri vode. Pomenula je i čestu pucnjavu “snajpera” iz polja po njenoj kući.
Svjedokinja E
U svom iskazu, svjedokinja E je izjavila da je na dan incidenta imala devet godina i dugu kosu, te da je bila visoka najviše 150 centimetara. Bilo je sunčano i svjedokinja E, koja je na sebi imala tamne hlače i plavu jaknu, izašla je u dvorište da se igra pod prozorom svoje kuće na Sedreniku. Bila je u dvorištu približno sat i po kada je pogođena jednim hicem dok je klečala igrajući se s cvjećem uz pročelje svoje kuće. U tom trenutku, bila je okrenuta leđima prema zidu kuće i licem prema Špicastoj stijeni. Metak ju je pogodio “u predjelu plećke […], prošao kroz [nju] i zabio se u zid” iza nje. Zovući majku upomoć, svjedokinja E je krenula prema kući da sjedne na prag. Prvu pomoć joj je pružila tetka koja je medicinska sestra. Nešto kasnije tog istog dana, svjedokinja E je uz pomoć susjeda autom prevezena u Sarajevo. Dok se auto udaljavao od kuće svjedokinje E, u njega je ispaljen hitac koji ga je pogodio u stražnji dio. Većina se uvjerila da je iskaz svjedokinje E o okolnostima u kojima je ranjena pouzdan, a bolnička evidencija pokazuje da je svjedokinji E na dan incidenta pružena pomoć za prostrelnu ranu koja je uzrokovala ozljede “kože i potkože”. U svom iskazu svjedokinja E je rekla da vjeruje da je metak kojim je ranjena ispaljen s litice zvane Špicasta stijena, prema kojoj je bila okrenuta kada je pogođena i koja se, između dvije kuće, vidi iz dvorišta. Dodala je da je i stražnji dio auta u trenutku kad je pogođen bio okrenut prema Špicastoj stijeni. Na dvjema fotografijama uvrštenim u dokaze vide se kuće oko dvorišta u kojem je ranjena svjedokinja E kao i to da se iz dvorišta, ako se gleda između dviju od tih kuća, ta litica vidi. Drugi dokazi u sudskom spisu potvrđuju da se sa Špicaste stijene pruža pogled na Sedrenik i da je Špicasta stijena bila pod kontrolom SRK-a.