Slobodan Praljak je rođen 2. januar 1945. godine u Čapljini. Bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.
Napetosti između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini rasle su tokom 1992., i to naročito u opštini Prozor. Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Dana 18. januara 1993., HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. Pripadnici HVO-a su 17. aprila 1993. izveli napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., HVO je napao sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Kasnije, 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša. Vojnici specijalnih jedinica «Maturice» i «Apostoli» silovali su i seksualno zlostavljali tri žene. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Udruženi zločinački poduhvat (UZP)
Sukob između HVO-a i ARBiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Snage hrvatske vojske (HV) borile su se zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv ARBiH, a Republika Hrvatska je vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne. MKSJ je utvrdio da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Muslimanima od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na očevidan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne.
Slobodan Praljak je vršio funkciju u Ministarstvu obrane Hrvatske i bio je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a.
Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Nakon stavljanja grada Prozora i sela Paljike pod kontrolu, pripadnici HVO-a su, počevši od 24. oktobra 1992., uništili više muslimanskih kuća i vozila u gradu, te spalili jednu kuću i ubili dvije osobe u Paljikama. Početkom 1993., i to 18. januara HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. HVO je 17. aprila 1993. izveo napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., pripadnici HVO-a su napali sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor, gdje su spalili kuće Musliman. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Nakon borbi, i do 23. aprila 1993., HVO je uhapsio vojnike Armije RBiH, vojno sposobne muškarce Muslimane, žene, djecu i starce iz tih sela, i odveo ih u školu u Sovićima. Dana 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Vojnici HVO-a su masovno hapsili Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajali muškarce od žena, djece i staraca. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša, nakon čega je selo u potpunosti razoreno.
Dana 14. jula 1993., pripadnici Vojne policije HVO-a u Buni uhapsili su dječaka Muslimana i njegovog djeda, te ih žestoko pretukli u stanici Vojne policije. Nakon toga, odveli su ih do ruba ceste, gdje su pucali na njih. Djeda su usmrtili, dok su dječaku nanijeli teške povrede i ostavili ga u takvom stanju.
Od 1993. do proljeća 1994. godine, zatočenici su bili izloženi premlaćivanju i zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a, usljed čega je izvjestan broj zatočenika podlegao i preminuo. Tokom deset mjeseci zatočenici su redovno korišteni za radove na liniji fronta dok su borbe bile u toku, pri čemu su bili izloženi paljbi s položaja ABiH i HVO-a. Redovno su bivali ranjavani ili su gubili život, a da pritom nisu poduzimane nikakve mjere sigurnosti.
Sredinom jula 1993. godine, jedan Musliman po imenu Plavuškić preminuo je uslijed dehidracije jer su vojnici HVO-a, uskratili zatočenicima vodu i hranu. Zatočenici su bili zatvoreni u hangaru tokom nesnosnih julskih vrućina, što je dodatno pogoršalo njihove već teške uslove i dovelo do tragične smrti.
U Koštanoj bolnici, pripadnici Vojne policije i vojnici HVO-a brutalno su zlostavljali i uzrokovali smrt više zatočenih muškaraca Muslimana. Dana 3. augusta 1993., pripadnici Vojne policije pretukli su i ubili Vejsila Đulića i Salema Đulića. Također, vojnici HVO-a su u augustu 1993. pretukli Salku Kaplana, koji je ubrzo nakon toga preminuo od zadobijenih povreda, nakon što je prebačen u zatvor u Dretelju. Dana 25. septembra 1993., pripadnici Vojne policije su pretukli Ibru Razića i Suada Obradovića, koji su od posljedica premlaćivanja preminuli sljedećeg dana.
Nakon napada na selo Stupni Do 23. oktobra 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” ubili su 36 Muslimana, mještana ovog sela. Među žrtvama je bilo 28 civila ili razoružanih boraca koji su pali u ruke neprijatelju. Ove osobe su ubijene nožem ili vatrenim oružjem iz neposredne blizine, dok su neki od njih živi izgorjeli u kućama koje su napadači zapalili.
PROZOR
Od jula 1993. Srednja škola služila je kao privremeni “Vojni pritvor Brigade Rama” za muškarce, Muslimane iz opštine Prozor. Zatočenici su bili smješteni u učionice na prvom spratu, s kapacitetom od oko 400 osoba, gdje su bili podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostvljanju od strane stražara.
Godine 1993., zapovjedništvo HVO-a nalazilo se u Unisovoj zgradi, gdje je u julu u atomskom skloništu bio smješten zatočenički centar. Prostorija je bila zatvorena, a stražu je držao vojnik HVO-a. Prema svjedočenju ljekara Nijaza Islamovića, u aprilu i maju u toj zgradi bio je zatočen jedan muslimanski policajac.
Vatrogasni dom u Prozoru služio je kao sjedište 4. satnije 2. bojne Vojne policije HVO-a i zatočenički centar. Krajem juna do kraja jula 1993. u podrumu doma bilo je zatočeno oko 30 muslimanskih muškaraca iz Luga i Lapsunja.
Objekti MUP-a u Prozoru obuhvatali su policijsku stanicu i bivše skladište TO. U julu 1993. najmanje 15 Muslimana bilo je zatočeno u dvije mračne ćelije policijske stanice, uz postojanje jedne samice. U skladištu TO, od 13. avgusta do 19. novembra 1993., nalazilo se između 209 i 250 zatočenika, pod nadzorom civilne policije.
GORNJI VAKUF
Nakon hapšenja 18. januara 1993. u selima Duša i Hrasnica, vojno sposobni muslimanski muškarci premješteni su u fabriku namještaja u Trnovači. Zatočenici su dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od komadića hljeba i supe. Senad Zahirović i Svjedok BW izjavili su da su tokom dvije sedmice zatočenja izgubili značajnu težinu – jedan 7-8 kg, a drugi 20 kg. Takođe, muškarci su patili od hladnoće jer prostorije nisu imale grijanje.
JABLANICA
Nkon što su snage HVO-a napale sela Sovići i Doljani 17. aprila 1993., n vojno sposobni muslimanski muškarci su odvedeni i zatočeni u školu u Sovićima i na Ribnjaku kod Doljana od 17. do 23. aprila 1993. Od 18. aprila do 5. maja 1993. U školi u Sovićima i kućama u zaseoku Junuzovići držani su muškarci, žene, djeca i starije osobe. Zatočenici su živjeli u nehumanim uslovima, bili su izloženi nasilju i zlostavljanju, a neki su korišteni za prisilni rad.
MOSTAR
Snage HVO-a su tokom 1993 godine, uhapsile i zatočile na Heliodromu na stotine Muslimana, s procjenom da je istovremeno bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Tokom 9. i 10. maja 1993. pohapsili su muškarce, žene, djecu i starije osobe iz zapadnog Mostara, prevezli ih ili natjerali da pješače do Heliodroma, gdje su bili zatočeni do deset dana. Prostorije su bile pretrpane, sa neadekvatnim zdravstvenim i higijenskim uslovima. Nije bilo dovoljno hrane ni vode, ventilacija je bila loša, a ljeti je bilo nesnošljivo vruće. Zatočenici su često spavali na betonskim podovima bez kreveta ili pokrivača, a stražari HVO-a uskraćivali su im hranu i vodu kao kaznu za nepovoljan vojni ishod. Pripadnici HVO-a redovno su maltretirale i zlostavljale zatočene Muslimane na Heliodromu, nanoseći im velike patnje ili dopuštajući drugima da to čine. Vojnici HVO-a su nasumično pucali na zatočenike, dok su stražari katkad puštali pse na njih, s ciljem ozljeđivanja ili zastrašivanja.
Tokom 1993. i 1994. godine logor Vojno korišten je za zatočavanje muslimnskog stanovništva iz Mostara, koji su prethodno u logor Vojno dovedeni iz Heliodrom. U Zatočeničkom centru Vojno uslovi zatočenja bili su izuzetno loši. Zatočenici su bili smješteni u dvije prostorije: garaži dimenzija 6×4 m bez stakala na prozorima i neosvijetljenoj kotlovnici privatne kuće. Dnevno su dobijali obrok koji se sastojao od četvrtine hljeba i 200 grama mesa. Morali su vršiti nuždu u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati, a oduzete su im osobne stvari. Za one koji su bili zatočeni od novembra 1993., “prvo kupanje” je organizovano tek u januaru 1994. godine. Zatočenici su bili svakodnevno zlostavljani, te su svakodnevno trpili udarce nogama, šakama, gumenim pendrecima i raznim drvenim predmetima, podvrgavani su elektro-šokovima, često su ih prisiljavali da tuku jedni druge, i zlostavljali ih i ponižavali na druge načine.
Nakon pada Vranice, vojno sposobni muškarci su uhapšeni i odvedeni na nekoliko lokacija i to: Duhanski institut, Mašinski fakultet i zgradu MUP-a. Muškarce Muslimane iz Vranice su u Duhanskom institutu izveli pred visoke funkcionere i časnike HZ HB/HVO-a, gdje su ih tukli, zlostavljali i maltretirali. Također, Mašinski fakultet je korišten za zatočenje, ispitivanje i zlostavljanje uhapšenih ili zarobljenih muškaraca muslimanske nacionalnosti.
LJUBUŠKI
Tokom 1993. godine, zatvor u Ljubuškom služio je za zatočavanje muslimanskog stanovništva. Zatvor u Ljubuškom bio je smješten u zgradi policijske stanice. Zgrada je imala dva dijela: glavnu zgradu, gdje su se obavljala ispitivanja zatočenika, i dio u kojem su bile ćelije. Uslovi zatočeništva u Zatvoru u Ljubuškom bili su surovi i nezdravi. Prostorije su bile pretrpane, a ventilacija loša. Nije bilo ležaja niti posteljine, a zatočenici nisu imali dovoljno vode ni hrane.Dešavalo se da vojnici HVO-a ulaze u Zatvor u Ljubuškom i tuku te vrijeđaju zatočenike. Vojnici HVO-a su zatočenike tokom zatočenja šamarali, udarali šakama i i mnogim drugim predmetima.
Dana 6. jula 1993. oko 430 muškaraca, Muslimana u dobi od 20 do 60 godina, iz srednje Bosne dovedeno je u Logor Vitina-Otok. Zatočenici su bili smješteni u malom aluminijskom hangaru približnih dimenzija 20 sa 10 m, bez ležaja, stolica i pokrivača. Pedeset zatočenika moralo je da spava van hangar, jer u hangaru nije bilo dovoljno mjesta. Jednom prilikom pripadnici Vojne policije HVO-a su jednog zatočenik žestoko pretukli pred drugim zatočenicima u logoru, naredivši im da ne gledaju. NAkon tog incidenta, taj zatočenik više nije viđen. Također, vod Vojne policije je najmanje dva puta morao intervenisati kako bi zaštitio zatočenike Logora Vitina-Otok od stanovnika sela Vitina. Stanovnici tog sela su pucali prema logoru, a 7. jula 1993. pokušali su ući u logor.
ČAPLJINA
HVO je u periodu od aprila 1993. do aprila 1994. držao Muslimane, i civile i vojnike, zatočene u hangarima i tunelima kasarne u Dretelju, u surovim i nezdravim uslovima. Zatočenici su bili izloženi tjelesnom i duševnom zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a. Mnogi su zbog toga zadobili teške tjelesne ili psihičke povrede, dok su neki od njih uslijed zlostavljanja i loših uslova preminuli.
Snage HVO-a držale su muškarce Muslimane u zatočeništvu u četiri limena hangara u bivšoj logističkoj bazi JNA pokraj sela Gabela u opštini Čapljina, od aprila 1993. do aprila 1994. godine. Muškarci su pritvarani bez obzira na njihov status, naročito nakon 8. juna 1993. godine. Zatočenici su bili izloženi surovim i nezdravim uslovima, dok su ih pripadnici HVO-a podvrgavali fizičkom i psihičkom nasilju, uz vrijeđanje na nacionalnoj osnovi.
Od 11. augusta 1993. godine, pripadnici HVO-a su držali civile, bosanske Muslimane iz sela Višići, pritvorene u Silosu, prije nego što su ih protjerale s teritorije pod svojom kontrolom. Oko 23. augusta 1993., 3.000 civila, bosanskih Muslimana iz grada Čapljine, odvezeno je u dugačkom konvoju kamiona izvan grada. Tokom kratkog zaustavljanja u Silosu oduzete su im lične stvari, nakon čega su odvezeni u Bunu i prisiljeni da pješače do Blagaja.
VAREŠ
Od oktobra 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatvarali uhapšene muškarce Muslimane u školu i Gimnaziju u Varešu, gdje su bili držani u nesnosnim uslovima. Zatočenici su imali nedovoljno hrane, nisu imali pristup sanitarnim uslovima i bili su prisiljavani da danju stoje s rukama na leđima, gledajući u pod. Vojnici HVO-a često su ulazili u prostorije, fizički ih zlostavljali i primoravali da tuku jedni druge, čak i članove iste porodice, što je dodatno povećavalo patnje zatočenika.
Dana 8. novembra 1993. godine, jedan tenk oružanih snaga HVO-a otvorio je vatru na Stari most u Mostaru, a granatiranje je trajalo cijeli dan. Tenk, smješten na brdu Stotina, nastavio je granatiranje i narednog dana, 9. novembra 1993. godine, a šesta granata je bila odlučujuća, jer je tom granatom Stari most srušen u rijeku Neretvu.
Prvobitna optužnica protiv Slobodana Praljka, potvrđena je 4. marta 2004., a objelodanjena 2. aprila 2004. Dana 16. novembra 2005., tužilaštvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženog. Dana 22. maja 2008., tužilaštvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica je podnesena 11. juna 2008. i postala je važeća optužnica.
Slobodan Praljak se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta) za sljedeće:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 465
Ukupan broj svjedoka – 320
Ukupan broj svjedoka koji su svjedočili u sudnici – 208
Svjedoci tužilaštva koji su svjedočili u sudnici – 145
Svjedoci odbrane koji su svjedočili u sudnici – 11
Ukupan broj usvojenih dokaza u predmetu – 9872
Broj dokaznih predmeta sudskog vijeća – 15
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 4913
Broj dokaznih predmeta odbrane – 494
| SUĐENJE |
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 29. MAJA 2013. GODINE SLOBODAN PRALJAK JE OSUĐEN NA 20 GODINA ZATVORA
Slobodan Praljak, je proglašen krivim, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) za:
Slobodan Praljak je bio informisan o tome da pripadnici oružanih snaga HVO-a premještaju i zatočavaju muslimansko stanovništvo Prozora u periodu od jula do augusta 1993. godine. Znao je da će u opštini Mostar biti počinjeni zločini, konkretno, znao je za ubistva, rušenje zgrada u istočnom Mostaru (uključujući džamije i Stari most), i za ranjavanje i napade na članove međunarodnih organizacija. On je omogućio ubistva Muslimana koji nisu pripadali nikakvim oružanim snagama, kao i uništavanje imovine u Stupnom Dolu u oktobru 1993. godine. Nije ulagao nikakve ozbiljnije napore da se stane u kraj zločinima koje su činile oružane snage HVO-a.
Podnošenje podnesaka u ovom predmetu završeno je 29. maja 2015, a žalbeni postupak je trajao od 20. do 28. marta 2017. godine. Žalbeno vijeće izreklo je presudu 29. novembra 2017. godine, kojom je Slobodanu Praljku potvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Slobodan Praljak je u sudnici, prilikom izricanja presude popio otrov.
‘Nisam ratni zločinac’: Dan kad je general Praljak popio otrov
Piše 24sata,
srijeda, 29.11.2023. u 10:22
Posljednje što su gledatelji suđenja s galerije haške sudnice vidjeli bilo je Praljkovo lice koje se crveni i grči od bolova. Prije toga je, tijekom čitanja presude, rekao:
‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu’.
01:52
Dva sata nakon što je u haškoj sudnici iz skrivene bočice popio cijankalij general Praljak preminuo je od zastoja srca.
Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdilo je 29. studenog 2017. presude ‘bosanskohercegovačkoj šestorci’ zbog zločina počinjenih u Bosni i Hercegovine tijekom rata 90-ih godina.
Prema iskazima svjedoka s kojima je nizozemsko državno odvjetništvo razgovaralo Praljak je o samoubojstvu razmišljao neko vrijeme. Već je spakirao stvari za slanje u Hrvatsku i s nekoliko se ljudi oprostio u nekoliko navrata.
Zagreb: Hrvoje Zekanović u Saboru upalio svijeću uz sliku Slobodana Praljka | Foto: Patrik Macek/PIXSELL/ilustracija
U oproštajnom pismu obitelji napisao je da je davno odlučio okončati svoj život u slučaju osuđujuće presude. A osuđen je na 20 godina zatvora.
‘Praljak me je činio boljim čovjekom’
Miroslav Međimorec (81), književnik i kazališni redatelj prisjetio se 2017. svog prijatelja Bobiše. Kazao nam je tada, nekoliko dana nakon generalove smrti, da ga je Praljak učinio boljim čovjekom.
– Ako jedno prijateljstvo može odrediti nečiji život, bilo je to moje prijateljstvo s Bobišom – rekao je Međimorec.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL/ (ILUSTRACIJA)
Upoznali su se 1969. na Akademiji. Praljak je tada, kazao je, uz studij na tri fakulteta honorarno radio u tom kazalištu kao majstor rasvjete.
– Bio je bučan, spontan, ponekad nagao, odlučan Hercegovac, sjajno obrazovan na Franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu, bistar i okretan, a ja gradski dečko, osrednje visine, od malo riječi, promišljen, već uspješan u kazalištu, s domaćim i inozemnim nagradama. On je učio od mene o režiji i kazališnom stvaranju, ja od njega o životu – rekao je. Bili su zajedno i u godinama oskudice.
VIDEO VIJESTI Praljak je bio hrabar, rekao je: ‘Ako ideš u rat, pozovi i mene!’
‘Svima je uvijek pomagao’
– U mnogo životnih situacija, posebice u ratu, pokazivao je svoje ljudsko lice. Dao bi bez naknade sobu u svojoj kući kolegi s Akademije, okupljao i dao krov nad glavom mladim umjetnicima Peri Kvesiću, Slamnigu junioru, Miri Furlan, posuđivao novac, pomagao kod selidbe, nošenja drva… Takav je bio u ratu – kazao je.
Praljak je u Sunju otišao u kolovozu 1991., a Međimorec 16. rujna.
Foto: ilustracija / kamp kućica
– Kad sam ja kao dragovoljac htio doći, rekao mi je: ‘Dođi pa vidi hoćeš li ostati ili ne. Ja odgovaram za tebe, imam odgovornost prema tvojim roditeljima i ženi’ – istaknuo je Međimorec.
PRLIĆEV ODVJETNIK: Praljak nije očekivao poništenje presude, već pravično suđenje
On je sve godine pomagao Praljku na razne načine nadajući se da će ga ipak osloboditi.
‘Čuvao sam žilavku da je zajedno pijemo’
– No dobrota je dana mnogima, ono što imaju samo rijetki ljudi su dosljednost i spremnost umrijeti za svoje ideale. On je odbio laž sudaca, prezrivo odbacio presudu i uzeo slobodu u svoje ruke – kazao je Međimorec kojeg je Praljkov čin u sudnici šokirao.
.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL/ (ILUSTRACIJA)
– Nisam to očekivao. Rečenicu prezira da, odlučno otklanjanje presude da, ali otrov, nikako, ne. Pa samo sedam dana ranije se šalio sa mnom, pitao za knjigu, pitao moju Vedranu je li na fotografiji na ovitku knjige ispao lijep. Imam bocu žilavke koju mi je darovao prije pet godina i zarekao sam se da ću je sačuvati i popiti s njim kad se vrati iz Haaga – rekao je Međimorec, koji je s akademikom Josipom Pečarićem autor knjige ‘General Praljak’ objavljene 2018. godine.
Pero Kovačević pozvao je 2019. preko svog Facebooka na molitvenu hodnju za generala Praljka.
24sata.hr – https://www.24sata.hr/news/nisam-ratni-zlocinac-dan-kad-je-general-praljak-popio-otrov-662244
Heliodrom u Mostaru
Zatvor u Ljubuškom
Gimnazija u Varešu
Rušenje Starog mosta u Mostaru