Sefer Halilović je rođen 6. januara 1952. u Prijepolju u Srbiji. Po završetku vojnog školovanja postao je oficir JNA. Od 1990. godine pohađao je dvogodišnju nastavu na Komandno-štabnoj školi u Beogradu. Sefer Halilović je imao čin majora kada je u septembru 1991. odlučio da napusti JNA, vrati se u Bosnu i Hercegovinu i stupi u Patriotsku ligu. Dana 25. maja 1992. godine, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine imenovalo ga je za komandanta Teritorijalne odbrane (TO). Sefer Halilović je bio najviši vojni starješina s titulom “načelnika” Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine do 8. juna 1993., kada je ustanovljena nova funkcija “komandanta Glavnog štaba” ABiH. Odlukom koju je 8. juna donio predsjednik RBiH Alija Izetbegović, na položaj komandanta ARBiH imenovan je Rasim Delić, a Sefer Halilović ostao je na položaju “načelnika Glavnog štaba” ARBiH. Odlukom predsjednika RBiH Alije Izetbegovića od 1. novembra 1993. Sefer Halilović “razriješen” je dužnosti “načelnika Glavnog štaba”. Kada se dobrovoljno predao Međunarodnom sudu 25. septembra 2001., Sefer Halilović je bio penzionisani general ARBiH i ministar za izbjeglice, socijalna pitanja i raseljene osobe u Vladi Bosne i Hercegovine.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine postojao je oružani sukob u kojem su učestvovali Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Vojska Republike Srpske (VRS), a područja na kojima je sukob djelovao uključivao je i područja sela Grabovica, Uzdol, Prozora, Mostara, Sarajeva, planine Igman, te Jablanice. Tokom ljeta 1993. godine zabilježeno je nekoliko oružanih sukoba između ARBiH i HVO-a na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema izjavi Selme Cikotića, komandanta Operativne grupe Zapad, HVO je imao materijalnu nadmoć, dok je prednost ABiH ležala u ljudstvu i poznavanju terena. Taktika ABiH uključivala je napade na manjim frontovima s ciljem odvraćanja pažnje protivnika i razvlačenja linije fronta HVO-a.
Sa ciljem provođenja borbenih operacija u Hercegovini – kako bi se prekinula blokada koju je u Mostaru držao HVO – u predmetno vrijeme optužnice jedinice 9. brigade, 10. brigade i 2. samostalnog bataljona, sve iz sastava 1. korpusa Armije BiH, su bile upućene u sektor Jablanice. Tu se nalazila Grabovica, a ovo područje je u to vrijeme bilo u zoni odgovornosti 6. korpusa. Utvrđeno je da su te jedinice na područje Hercegovine bile raspoređene na osnovu naređenja koje je izdao Sefer Halilović. Grabovica je bila selo koje su nastanjivali bosanski Hrvati. Utvrđeno je da je Grabovica bila pod kontrolom Armije BiH od maja 1993. godine i da su odnosi između mještana Grabovice i tamo stacioniranih vojnika Armije BiH bili dobri. Budući da za vojnike koji su pristizali nije bilo drugih mogućnosti smještaja, oni su trebali biti smješteni kod mještana.
ULOGA SEFERA HALILOVIĆA TOKOM SUKOBA
Sefer Halilović je bio zamjenik komandanta Štaba Vrhovne komande Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i načelnik Štaba Vrhovne komande ABiH; vođa inspekcijskog tima za komandu i koordinaciju operacije “Neretva-93”. Sefer Halilović je, s činom majora, u septembru 1991. godine napustio JNA, vratio se u Bosnu i Hercegovinu i pridružio Patriotskoj ligi. Dana 25. maja 1992., Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine imenovalo ga je komandantom Teritorijalne odbrane (TO). Bio je najviši vojni starješina s titulom načelnika Glavnog štaba Armije RBiH (ABiH) sve do 8. juna 1993. Godine.
JABLANICA
UBISTVA U GRABOVICI
Grabovica je bila pod kontrolom Armije BiH od maja 1993. godine te su odnosi između mještana Grabovice i tamo stacioniranih vojnika Armije RBiH bili dobri. Budući da za vojnike koji su pristizali nije bilo drugih mogućnosti smještaja, oni su trebali biti smješteni kod mještana. Izvedeni su dokazi o prirodi 9. i 10. brigade, o kojima se u optužnici govorilo kao o jedinicama “ozloglašenim zbog kriminalnog i nekontrolisanog ponašanja”. Iz dokaza je proizašlo da pripadnici obiju brigada ne samo da su pokazivali znakove nedostatka discipline, nego su i odvodili civile na kopanje rovova na liniji fronta, krali i na druge načine otuđivali imovinu. Međutim, konstatovano je da se ti prekršaji ne mogu usporediti s krivičnim djelima počinjenim u Grabovici. U vezi s tim, uzet je u obzir iskaz komandanta 1. korpusa Vahida Karavelića koji je, iako je znao za kršenja discipline i prethodno ponašanje pripadnika tih brigada, kazao da njemu nikada nije palo na pamet da bi oni mogli izvršiti zlodjela nad civilima u Grabovici. Izvedeni su dokazi da se dolaskom jedinice 9. brigade atmosfera u selu Grabovica promijenila i da su se počela odigravati nasilna djela.
Tokom cijele noći 8. septembra u selu se čula pucnjava. Jedna svjedokinja izjavila je da je čula žene kako zapomažu i plaču, dok je ona “samo šutke sjedila na podu i čekala svoju sudbinu”. Utvrđeno je da su do ranog poslijepodneva 9. septembra pripadnici jedinica Armije RBiH, koje su u to vrijeme bile prisutne u Grabovici, ubili određeni broj mještana. Naročito je uzet u obzir bešćutan način na koji je jedan pripadnik 9. brigade ustrijelio Peru Marića sjedeći za stolom preko puta svoje žrtve. Također je uzet u obzir okrutan način na koji su ubijene Ljubica Zadro i Mladenka Zadro. Ljubica Zadro nosila je u naručju svoju četverogodišnju kćer Mladenku kada su u njih obje iz blizine pucali pripadnici 9. brigade.
UBISTVO PORODICE ZADRO
Porodica Zadro živjela je u dvije susjedne kuće na desnoj obali rijeke u Grabovici. Porodicu su činili stariji par Ivan i Matija Zadro, mlađi par Mladen i Ljubica Zadro, te njihova djeca: dva dječaka, Goran i Zoran Zadro, i djevojčica Mladenka Zadro. Negdje između podneva i 13:30 sati 9. septembra, pripadnici 9. brigade Enes Šakrak, Sead Karagić i Haris Rajkić stigli su do kuća porodice Zadro. Zatražili su da im pokažu gdje je stoka, a Mladen, Ivan i Matija Zadro odveli su ih do obližnje štale, dok je Ljubica Zadro ostala kod kuće. Enes Šakrak ušao je u štalu sa Mladenom Zadrom, dok su Ivan i Matija Zadro ostali napolju sa Seadom Karagićem i Harisom Rajkićem. Enes Šakrak je čuo pucnjeve izvana, a Mladen Zadro je odmah istrčao iz štale zajedno sa Šakrakom. Ispred štale, Enes Šakrak ugledao je leševe Ivana i Matije Zadro. Zatim su Sead Karagić i Haris Rajkić iz vatrenog oružja ubili Mladena Zadra dok je izlazio iz štale. Enes Šakrak morao se izmaknuti kako ne bi bio pogođen. Tri vojnika su se potom vratila u kuću, gdje su zatekla Ljubicu Zadro, koja je nosila svoju mlađu kćer Mladenku. Vojnici su ih odveli do štale, gdje su od Ljubice Zadro zatražili da ode u štalu i dovede kravu. Nakon što je Ljubica Zadro izašla iz štale i predala kravu, Enes Šakrak je iz blizine pucao na nju, dok je još nosila svoju kćerku Mladenku Zadro. Obje su odmah usmrćene. Nakon ovog ubistva, tri vojnika su otišla.
PROZOR-RAMA
UBISTVA U UZDOLU
Godine 1993. Uzdol je bio selo bosanskih Hrvata koje se sastojalo od nekoliko zaselaka i u njemu je živjelo stotinjak ljudi. U septembru 1993. HVO je držao nekoliko položaja u Uzdolu i oko sela. Konstatovano je da je u ranim jutarnjim satima 14. septembra Samostalni prozorski bataljon, zajedno s nekim pripadnicima snaga civilne policije Ministarstva unutrašnjih poslova, napao zapovjedništvo HVO-a koje se nalazilo u zgradi škole u jednom od zaselaka u Uzdolu. Ubrzo nakon početka napada, HVO je započeo s granatiranjem Uzdola. Također je utvrđeno da su vojnici pod komandom Armije RBiH tokom napada ubili određeni broj seljana. Neka od ubistava počinjenih u Uzdolu bila su osobito okrutna. U vezi s tim, utvrđeno je ubistvo Anice Stojanović koja je bila u polu-sjedećem stavu pokraj svoje kuće kada ju je vojnik, koji je stajao tri metra dalje, ubio hicem u glavu. Dokazi su pokazali da je kriknula ime svog sina prije nego što je ubijena. Također utvrđeno je i ubistvo Ruže Zelić i njeno dvoje djece koja su u vrijeme smrti bila stara 13 i 10 godina. Njih troje su pokušali pobjeći vojnicima, no ovi su ih uhvatili. Ruža Zelić je preklinjala vojnike da ih ne ubiju, no sve troje je ustrijeljeno.
Prvobitna optužnica je potvrđena 12. septembra 2001., a objelodanjena 25. septembra 2001.
Sefer Halilović je bio optužen na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta međunarodnog suda) za:
• Ubistvo (kršenja zakona i običaja ratovanja, član 3).
Sefer Halilović se predao 25. septembra 2001. godine Međunarodnom sudu u Haagu. Sefer Halilović se izjasnio po svim tačkama optužbe da nije kriv.
STATISTIČKI PODACI
Broj dana u sudnici – 77
Broj svjedoka optužbe – 39
Broj svjedoka odbrane – 3
Broj dokaznih predmeta optužbe – 287
Broj dokaznih predmeta odbrane – 207
SUĐENJE
Početak suđenja 31. januar 2005. godine
Završne riječi 30. august – 31. august 2005. godine
Prvostepena presuda 16. novembar 2005. godine
Drugostepena presuda 16. oktobar 2007. godine
Tužilaštvo je podnijelo najavu žalbe na oslobađajuću presudu za Sefera Halilovića 16. decembra 2005. godine. Žalbeni podnesak dostavljen je 1. marta 2006., a pretres po žalbi održan je 10. i 11. jula 2007. godine.
Žalba je sadržavala četiri osnova:
Žalbeno vijeće je odbacilo žalbu jer Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je Halilović imao efektivnu kontrolu nad počiniocima zločina. Ostali žalbeni osnovi su postali nevažni, a oslobađajuća presuda potvrđena je 16. oktobra 2007. Sudije Meron i Schomburg su iznijele izdvojena mišljenja, dok je sudija Shahabuddeen dodao deklaraciju.
Sefer Halilović je jedini bh.general koji se iz Den Haag-a vratio u svoju domovinu BiH sa oslobađajućom presudom, i jedini general njegovog ranga u bivšoj SFRJ koji je oslobođen optužbi do danas. Nakon povratka iz Haaga ponovno se počinje baviti politikom. Obnovio je stranku pod novim imenom, Bosanskohercegovačka patriotska stranka – Sefer Halilović. Na općim izborima 2006. osvojio je 8240 glasova i ponovno postao zastupnik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Godine 2010. je napisao knjigu o pravnom procesu pred Tribunalom u Den Haag-u i svemu što mu je prethodilo. U knjizi “Nije kriv“ – priča o optužnici i haškom suđenju. U Sarajevu je 2010. ponovno izabran za predsjednika BPS-a. Na općim izborima 2010. također je ponovno izabran za zastupnika u Zastupničkom domu PS-e BiH s 8433 glasa.
https://web.archive.org/web/20130826041756/http://bps-seferhalilovic.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=24&Itemid=75