Saša Perković zvani Sale, sin Bože i majke Rajke, rođen 14. oktobra 1971. godine u Rogatici, nastanjen u Rogatici, po zanimanju viši zubni tehničar, zaposlen u Domu zdravlja Rogatica, viša stručna sprema, oženjen, otac dvoje djece, služio vojsku u Novom Sadu 1989/90. godine, nema čin, neodlikovan, nije ranije osuđivan.
Srpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je u periodu od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine držano oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Saša Perković je u periodu od 20. maja 1992. godine do 31. maja 1993. godine i u periodu od 1. decembra 1995. godine do 21. aprila 1996. godine bio u sastavu VRS, 7084 Rogatica.
Postupajući po nalogu Tužilaštva BiH, ovlašteni policijski službenici SIPA, dana 17. oktobra 2013. godine na području Rogatice i okoline, lišili su slobode 8 osoba (Radomira Markovića, Mila Kušića, Dragana Božovića, Sašu Perkovića, Radomira Gluhovića, Peru Radovića, Iliju Vukašinovića i Miloša Vukašinovića), osumnjičenih da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti.
OPTUŽNICA PROTIV SAŠE PERKOVIĆA (i ostalih)
Tužilaštvo BiH je podiglo 23. oktobra 2014. godine optužnicu protiv optuženih Radomira Markovića i drugih, kojom se terete da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka a) i e) KZ BiH, u vezi s članom 180, stav 1 i 29 istog zakona.
Sud BiH je potvrdio optužnicu 31. oktobra 2014. godine.
Predmet Radomir Marković i ostali (Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović)
Optužnica
– Osumnjičeni Radomir Marković, Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović su pod istragom Tužilaštva BiH i osumnjičeni su da su u okviru širokog i sistematičnog napada, usmjerenog protiv muslimanskog stanovništva na području opštine Rogatica, kao pripadnici snaga VRS, u mjesecu septembru 1992. godine, naoružani automatskim naoružanjem, vršili progon muslimanskog civilnog stanovništva iz više sela, uključujući sela Vragolovi, Golubovići i Karačići.
– Optuženi Radomir Marković, Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović vršili su progon stanovništva i pljačku imovine, a kada su na području sela Karačići u jednoj garaži pronašli oko 20 civila muslimanske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i djece, koji su se tu sakrili bježeći od napada, premjestili su ih u obližnju štalu, gdje su zatvoreni, nakon čega je osumnjičeni Mile Kušić pucao rafalno iz automatskog oružja na ove osobe s namjerom da ih usmrti, te su tada ubijene zatočene osobe. Tom prilikom štalu je zahvatio požar, pa su na toj lokaciji, na zgarištu, pronađeni ostaci tijela 4 osobe, a za tijelima ostalih žrtava još uvijek se traga.
– Prilikom napada na Kramer Selo u opštini Rogatica, osumnjičeni Mile Kušić se tereti da je pucao iz automatskog oružja u noge jednom muškarcu muslimanske nacionalnosti, zahtijevajući da mu preda zlato i dragocjenosti, a osumnjičeni Ilija Vukašinović se tereti da je izdvojio i usmrtio jednog muškarca muslimanske nacionalnosti.
– Osumnjičeni Mile Kušić, Ilija Vukašinović i Saša Perković se terete da su, nakon što su nezakonito lišeni slobode civili iz mjesta Kramer Selo i Rakitnica, natjerali civile da se kreću prema naselju Han Stjenica i zgradi osmogodišnje škole, te tom prilikom odvajali muškarce od žena i djece, nakon čega su žene i djeca protivzakonito zatvoreni, a veći broj muškaraca ubijen, čija tijela do danas nisu pronađena.
Dana 8. aprila 1992. godine usljed cjelokupne političko-bezbjedonosne situacije u Republici BiH, bosansko predsjedništvo donijelo je Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti na području BiH, a s obzirom na proširivanje i intenziviranje ratnih dejstava, dana 20. juna 1992. godine, donesena je i Odluka o proglašenju ratnog stanja na području BiH. Sukob na prostorima koje su držali bosanski Srbi za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, pa tako i na širem području Rogatice doveo je do napada na civilno nesrpsko stanovništvo Rogatice, kao i okolnih sela, među kojima i sela Karačići. Tužilaštvo je u okviru okolnosti širokog i sistematičnog napada u Rogatici ispitalo svjedokinju Hasibu Pašić. Svjedokinja je ispričala da je sa drugim muslimanksim stanovništvom bila smještena u podrumu jedne od kuća, odakle je ugledala trojicu srpskih vojnika, među kojima je bio i Ilija Vukašinović, kojeg je poznavala od ranije. Rekli su joj da izvede djecu i zaprijetili da će baciti bombu ako ne izađu iz podruma. Kasnije je tu došlo još srpskih vojnika. Odveli su ih na Stjenice, gdje su muškarci odvojeni od žena i djece. Među muškarcima je bio njen suprug: “Nas je bilo 80 žena i djece, a 40 do 50 muškaraca. Muškarci ostaju ispred škole, a mi idemo iza škole. Čula sam pomaganje ljudi, vrisak, masakriranje ljudi”, rekla je svjedokinja. Jedan vojnik je naredio ženama da mu predaju zlato, uz prijetnju da će ubiti najmanje dijete “ako bude suprotno”. “Nakon šest sati, nastala je rafalna pucnjava. Nama su rekli da ulazimo u školu. Krv ispred škole je saprana. Svako je svom prepoznao glas, tužno i žalosno, vrisak veliki”, prisjetila se Hasiba Pašić, napomenuvši da su ubijeni muškarci odvezeni, a među njima i njen suprug. Svjedokinja je kazala da je pronašla posmrtne ostatke muža, ali da još nisu pronađene ostale žrtve.
Što se tiče optuženih lica koja se dovode u vezu sa selom Karačići, pa tako i optuženog Saše Perkovića, izostala je individualna aktivnost, odnosno realna djelatnost svakog saizvršioca ponaosob, pa tako i Saše Perkovića. Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi Perković, i ostali optuženi, počinio krivično djelo koje im se stavlja na teret.
Srpske snage su počevši od 22. maja granatirale područje opštine Rogatica približno sedam dana i na kraju zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Nakon granatiranja, srpske snage su izvršile zatočavanje Muslimana u više zatočeničkih objekata. Osim toga civilno stanovništvo se često sklanjalo u privatne kuće i druge objekte gdje su se osjećali sigurnije. Jedno od takvih mjesta je bila kuća Alije Pinje, gdje je prema optužnici bilo oko 20 civila, među kojima su bili Zahida Pinjo, Salko Pinjo, Latifa Pinjo i Behija Dobrača. Među civilima je bilo žena i djece, koji su se tu sakrili bježeći od napada, koje su premjestili u obližnju štalu, gdje su zatvoreni, nakon čega je osumnjičeni Mile Kušić pucao rafalno iz automatskog oružja na ove osobe s namjerom da ih usmrti, te su tada ubijene zatočene osobe. Tom prilikom štalu je zahvatio požar.
Činjenica je da su u štali, u mjestu Karačići, pronađeni fragmenti skeletnih ostataka ljudskog porijekla koji su dijelom bili izloženi posmrtnom djelovanju visoke temperature, koji bi po lokalitetu pronalaska, te njihovim anatomno-morfološkim karakteristikama, kao i brojnosti, mogli pripadati najmanje četirima osobama, od kojih se može zaključiti da skeletni ostaci jedne osobe pripadaju muškom polu, a preostala tri ženskom. Navedeno proizilazi iz Izvještaja o sudsko-medicinskoj ekspertizi, Kantonalni sud Goražde od 1. septembra 2000. godine koji je sačinio prof. dr Zdenko Cihlarž koji je na glavnom pretresu potvrdio navode iz izvještaja. Vijeće je u cijelosti poklonilo vjeru nalazu i mišljenju vještaka. Vijeće, takođe, nalazi utvrđenim i da se, u konkretnom, radi o posmrtnim ostacima Zahide Pinjo, Salka Pinje, Latife Pinjo i Behije Dobrače, s obzirom da su njihov identitet potvrdili bliski srodnici, koji su svoje najbliže prepoznali po ostacima odjeće i predmeta pronađenih na licu mjesta. Svjedok Fikret Pinjo potvrđuje da je dolaskom u Sarajevo dobio poziv od mlađeg brata koji mu je rekao da ga je zvao stari porodični prijatelj, koji mu je prvi signalizirao gdje se nalaze kosti njegove majke, rekavaši mu: „Dijete ovo što ti govorim je zbog sjećanja i poštovanja tvojih starih i porodice”, te da se kosti nalaze u štali. Nakon toga je otišao u Karačiće, gdje je dok je čistio njihovu porodičnu kuću i štalu koje su bile porušene, na ulazu štale našao pršljen koji je njega, kao ljekara, asocirao na ljudski pršljen. To je prijavio u goraždanski MUP da bi 2000. godine bila izvršena ekshumacija, kojom prilikom su pronađena četiri nekompletna ostatka tijela. Svjedok Pinjo potvrđuje da nije vršena DNK analiza, već je vršeno prepoznavanje pronađenih predmeta na licu mjesta, na osnovu kojih je zaključio da se radi o njegovoj majci Zahidi Pinjo, budući da su uz pojas dimija bili zakačeni ključevi od kuće. Svjedok Osman Dobrača je izjavio da je bio prisutan vršenju ekshumacije u štali Muhameda Pinje u selu Karačići, kada su pronađene kosti, čaure i zlato. Majku Behiju Dobraču je identifikovao po odjeći koja je pronađena. Svjedok Vasvija Vražalica je takođe prisustvovala ekshumaciji 2000. godine, te navodi da su posmrtni ostaci pronađeni u štali, zajedno s dijelom prsluka i tokom od kaiša njenog oca, na osnovu kojih predmeta je i izvršena identifikacija njenog oca Salka Pinje, a majku Latifu Pinjo je prepoznala s obzirom da je imala slomljenu kičmu i da su kao takvi pronađeni dijelovi skeletnih ostataka. Prilikom vršenja ekshumacije bila je prisutna i njena sestra Esma Omeragić. U Zapisniku o saslušanju svjedoka Esme Omeragić pročitanom na glavnom pretresu 14. jula 2015. godine, vezano sa ekshumaciju i pronalazak skeletnih ostatataka, svjedokinja je izjavila da je prisustvovala ekshumaciji, koja je izvršena u štali, vlasništvo Muhameda Pinje i njegove žene Zahide, a štala se nalazila u selu Karačići, u neposrednoj blizini njihove porodične kuće. Osim posmrtnih ostataka, Vijeće je prihvatilo kao istinite i vjerodostojne iskaze navedenih svjedoka čije su izjave razložne, uvjerljive i ničim dovedene u sumnju, a u određenoj mjeri i potvrđene Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u opštini Rogatica od 1. septembra 2000. godine i opisom predmeta pronađenih prilikom ekshumacije žrtava.
Vijeće nalazi utvrđenim pripadnost optuženih VRS. Kada je u pitanju pripadnost u ovom slučaju optuženog Saše Perkovića, Vijeće je prije svega cijenilo materijalni dokaz Tužilaštva, Izvod iz vojne evidencije na ime Saša Perković od 14. oktobra 2013. godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu: u periodu od 20. maja 1992. godine do 31. maja 1993. godine i u periodu od 1. decembra 1995. godine do 21. aprila 1996. godine bio u sastavu VRS, 7084 Rogatica. Navedeno je, ujedno, i jedino što je Vijeće, u ovom predmetu, moglo utvrditi, van svake razumne sumnje.
Na navode iz optužnice da je u kući, odnosno štali bilo oko 20 osoba, svjedočili su zaštićeni svjedoci MR1, koji navodi da je bilo 10 do 20 civila i MR2, koji navodi da je bilo 19 do 20 civila. Analizirajući iskaze zaštićenih svjedoka MR1 i MR2, koji predstavljaju ključne svjedoke optužbe, vijeće ih smatra nesigurnim i konfuznim, u bitnim dijelovima protivrječnim samim sebi i jedan drugome, s nizom praznina i proizvoljnih zaključaka, te stoga nepouzdanim i neuvjerljivim, iz kojih razloga se na osnovu istih nije moglo sa sigurnošću, zasnovati utvrđenje u pogledu krivične odgovornosti optuženog i drugih optuženih, zbog čega je vijeće i donijelo odluku kao u izreci presude.
Analizirajući iskaze navedenih svjedoka vijeće nalazi brojne i bitne razlike u njihovim izjavama, počev od toga da svjedok MR2 navodi da ih Mile Kušić i Saša Perković pozivaju u akciju „čišćenja”, u koju kreću isti dan, dok svjedok MR1 tvrdi da su se, zapravo, po pozivu Kušića i Perkovića priključili jedinici na Stjenicama i to desetak dana nakon njihovog poziva. Nisu se svjedoci složili ni oko toga iz kojeg mjesta kreću u akciju, da li iz Batova ili iz Stjenica ili Rudina, a razlike postoje i o tome koji je bio pravac kretanja jedinice, odnosno kroz koja mjesta, na putu do Karačića, prolaze, a pogotovo se ne slažu u broju učesnika u akciji, s obzirom da se broj kreće od 50 do 70 vojnika, kako kaže svjedok MR1 ili čak od 700 do 800, kako to tvrdi svjedok MR2.
Iako tvrde da su sve vrijeme bili zajedno, različito svjedoče i tome gdje su se oni nalazili dok su išli prema selu Karačići, da li 15-20 metara iza kolone, kako kaže svjedok MR2 ili pak u sredini stroja, kako navodi svjedok MR1, koji za razliku od svjedoka MR2, tvrdi da su, kao i ostali vojnici, i njih dvojica imali naoružanje
Nadalje, neslaganja u iskazima oba svjedoka nastaju kada opisuju izgled, odnosno veličinu štale, te materijal od kojeg je sagrađena, a u kojoj su, prema njihovim navodima, ubijeni civili. Iako oba svjedoka tvrde da su sa mjesta na kojem su se nalazili, mogli sve dobro vidjeti, ipak se ne slažu u tome koliko vojnika vide da razvaljuju vrata na garaži u kojoj su, prema njihovim navodima, pronađeni civili, da li jedan vojnik, kako to navodi svjedok MR1 ili pak četiri vojnika, kako kaže svjedok MR2. Izjave svjedoka u pogledu broja i uzrasta civila koji su ubijeni i zapaljeni, te međusobne razlike u odnosu na ove činjenice i razlike u odnosu na druge provedene dokaze, po svom smislu i snazi, bez sumnje dovode ubjedljivost iskaza svjedoka MR1 i MR2 u pitanje
Imajući u vidu navedeno, a u nedostatku drugih dokaza, vijeće nije moglo na osnovu iskaza zaštićenih svjedoka MR1 i MR2 zaključiti da je u štali ubijeno, a potom zapaljeno oko 20 civila. Ne samo da su iskazi ovih svjedoka suprotni ostalim provedenim dokazima već su, kako je to već rečeno, u pogledu broja civila i njihove starosti, suprotni jedan drugom. Navedena razlika u iskazu svjedoka je, vjerovatno, i bila razlog što je u činjeničnom opisu optužnice navedeno da je kritične prilike, pored civila koji su identifikovani, ubijeno i ukupno „oko 16 NN civila”, jer ni samo Tužilaštvo nije sigurno o kojem se broju osoba, zapravo, radilo.
Prema nalazu i iskazu vještaka – da nisu sve pronađene kosti bile izložene djelovanju visoke temperature, te da je neophodna izuzetno visoka krematorijumska temperatura pa da bi kosti izgorile do forme neprepoznatljivosti, a koju je teško dostići u konkretnom slučaju – te utvrditi da je 16 posmrtnih ostataka sagorjelo do tačke da se isti ne mogu identifikovati ni kao fragmenti, zbog čega se u činjeničnom opisu navodi da su isti odvezeni u nepoznatom pravcu i da još uvijek nisu pronađeni.
Ukratko, iz iskaza vještaka proizilazi da su ekshumirani posmrtni ostaci jedne muške i tri ženske osobe, te da se radi o licima starije životne dobi, a što je korespodentno sa izjavama članova porodice. Svjedok Enes Milavica koji je kao kriminalistički inspektor prisustvovao uviđaju u mjestu Karačići, u svom iskazu navodi da su u jednom objektu — štali pronašli ostatke jedne ili dvije osobe, a u sušari preko puta pronašli su fragmente ljudskih ostataka koji su zapaljeni, u stvari pronašli su 3 ili 4 tijela, a identifikacija je izvršena od strane porodice na osnovu odjeće i nakita.
Vijeće nema namjeru svoje zaključke bazirati na tezama koje nisu potvrđene izvedenim dokazima ili na pretpostavkama, ali ipak izražava ozbiljnu sumnju u pogledu činjenice koju navode svjedoci da je 20-ak civila ubijeno sa 2-3 kratka rafala, s obzirom da se iz štale ništa ne čuje i niko ne pokušava da pobjegne, posebno u momentu kada je štala zapaljena, niko ne prilazi, planula je nakon 10-ak minuta, da bi u štali, prilikom ekshumacije, pronašli 4 posmrtna ostatka, što samo potvrđuje ubjeđenje vijeća da se zaštićenim svjedocima MR1 i MR2 ne može pokloniti vjera u pogledu istinitosti njihovog svjedočenja.
Svjedoci su izjavili da su vidjeli kako optuženi Mile Kušić puca s vrata štale, međutim, isti nisu bili dovoljni, ali ni podobni, u mjeri koja je neophodna, da bi se na njima, a u nedostatku drugih dokaza u vezi s inkriminisanim događajem, utvrdila krivična odgovornost optuženih, pa ni odgovornost optuženog Mila Kušića. Tužilaštvo nije ponudilo nijedan drugi dokaz, bilo da se radi o svjedocima ili materijalnim dokazima, koji bi potvrdio učešće optuženih u ovom događaju.
Prije svega, ukoliko bi vijeće i prihvatilo iskaze zaštićenih svjedoka MR1 i MR2 kao pouzdane i vjerodostojne, onako kako su dati na glavnom pretresu, onda je problem u tome što svjedoci, svojim iskazima, ne potvrđuju činjenične navode iz optužnice, ne opisuju događaj ni radnje optuženih, odnosno činjenični opis nema potporu ni u jednom izvedenom dokazu, pa ni u iskazima ključnih svjedoka.
Svjedoci MR1 i MR2, po vlastitom iskazu, nisu se mogli sjetiti ni drugih imena pripadnika sočičke čete. S tim u vezi, samo zaštićeni svjedok MR2 navodi da su u akciju krenuli optuženi Radomir Marković, Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović, dok za optuženog Peru Radovića navodi da ne zna da je pripadao njihovoj četi, te tvrdi da ga uopšte nije vidio. Svjedok MR2, kao učesnike inkriminisanog događaja, spominje samo Mila Kušića i Sašu Perkovića, ali ne i ostale optužene, dok za optuženog Peru Radovića kaže da nije bio pripadnik sočičke čete. U činjeničnom opisu optužnice nema niti jedne riječi opisa koji bi se odnosio na komandnu odgovornost optuženog Markovića. Ono što se optuženom Marković Radomiru optužnicom stavlja na teret, kao uostalom i svim drugim optuženim u ovom predmetu jeste da je, zajedno sa drugim optuženim u ovom predmetu, u selu Karačići, u namjeri da ih liši života, istjerao i zarobio oko 20 civile s uperenom puškom, držeći ih na nišanu, sprečavajući zarobljene civile da pobjegnu, udarao kundacima pušaka i gurao u pravcu štale udaljene oko dvadesetak metara od kuće, pa kada su ih ugurali u ovaj objekat, osumnjičeni Mile Kušić iz automatske puške ispalio više rafala u pravcu civila i usmrtio Zahidu Pinjo, Salka Pinju, Latifu Pinjo, Behiju Dobraču i oko 16 NN osoba, kojim pucanjem je izazvao požar u štali usljed čega su izgorila tijela Zahide Pinjo, Salka Pinje, Latife Pinjo, Behije Dobrače, koji su ekshumirani i identifikovani dana 1. septembra 2000. godine, dok su ostale NN osobe, njih ukupno oko 16 NN osoba, odvezene u nepoznatom pravcu i još uvijek nisu pronađene.
Samo dva zaštićena svjedoka su bila očevici – MR1 i MR2. Njihovi iskazi su, prema Sudskom vijeću nesigurni, nepouzdani, neuvjerljivi te protivrječni. Mnoge su bitne razlike u izjavama, broju učesnika, poziciji na kojoj su se oni nalazili, te poziciji i mjestu štale. MR2 tvrdi da je bilo 19 do 20 civila, a MR1 navodi da je bilo 10 do 20 civila, a razlike su bile i u njihovom uzrastu. Ukoliko bi vijeće i prihvatilo njihov iskaz, onda je problem to što oni ne potvrđuju činjenične navode optužnice, onako kako to čini Tužilaštvo. Bez obzira ko je zaista učestvovao u akciji, niko od svjedoka to nije opisao na način kako je to opisano u optužnici.
Kako je već rečeno, vijeće nalazi da u pogledu predmetne inkriminacije, izvedeni dokazi od strane optužbe, po svom sadržaju i kvalitetu, nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti, niti daju osnov za logičan zaključak u pogledu utvrđenja činjenica koje se odnose na identifikaciju optuženih, načina i vremena izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo, s ciljem dokazivanja odgovornosti optuženih, nisu bili takve vrijednosti da isključe svaku razumnu sumnju da su optuženi počinili krivična djela za koja ih optužnica tereti, iz kojeg razloga je vijeće, u skladu s članom 284, tačka c) ZKP BiH donijelo oslobađajuću presudu.
SUĐENJE
Vijeće sastavljeno od sudije Željke Marenić kao predsjednice vijeća, te sudija Minke Kreho i Halila Lagumdžije kao članova vijeća u krivičnom predmetu protiv optuženog Saše Perkovića, zbog krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka a) i e) KZ BiH, u vezi s članom 180, stav 1 i 29 istog zakona donijelo je dana 30. avgusta 2016. godine presudu kojom se Saša Perković oslobađa optužbe da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti. Optužene je Sudsko vijeće oslobodilo optužbe da su u rogatičkom selu Karačići streljali i zapalili 20 Muslimana, jer Tužilaštvo BiH nije van razumne sumnje dokazalo da su počinili navedeno dijelo. Tokom suđenja, Vijeće je kazalo da su utvrdili pripadnost optuženih VRS, a ostali navodi optužnice Tužilaštva BiH su ostali u domenu pretpostavke.
Predmet Radomir Marković i ostali (Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović)
Saša Perković se oslobađa optužbe da je
– za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, a u okviru širokog i sistematičnog napada koji je vojska i policija Srpske Republike Bosne i Hercegovine preduzimala u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području opštine Rogatica, znajući za takav napad i da njihove radnje čine dio toga napada, izvršili ubistvo civilnog muslimanskog stanovništva tako što su;
– dana 18. septembra 1992.godine ili približno tog datuma Radomir Marković kao komandir „Sočičke čete” koja je bila u sastavu Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske i komandovao tom četom među kojima su bili osumnjičeni: Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović i drugi neidentifikovani vojnici, obučeni u maskirne uniforme i naoružani automatskim puškama, izvršili napad na područje opštine Rogatica i to sela Karačići, Vragolovi, Golubovići, nastanjena muslimanskim stanovništvom, tako što su vršili pretrese kuća i drugih objekata, pa kada su došli u selo Karačići, u garaži kuće Pinjo Alije, nakon što su provalili vrata na garaži i pronašli oko dvadeset (20) civila bošnjačke nacionalnosti, žena, djece i starijih lica, među kojima su bili Zahida Pinjo, Salko Pinjo, Latifa Pinjo, Behija Dobrača i još oko 16 NN civila, koji su bili iz navedenih sela, a koji su bježeći pred srpskim snagama zbog straha za svoju sigurnost, skrivali se u toj garaži, pa u namjeri da ih liše života, istjerali i zarobili civile s uperenim puškama držeći ih na nišanu, sprečavajući zarobljene civile da pobjegnu, udarali kundacima pušaka i gurali u pravcu štale udaljene oko dvadesetak metara od kuće, pa kada su ih ugurali u ovaj objekat, osumnjičeni Mile Kušić iz automatske puške ispalio više rafala u pravcu civila i usmrtio Zahidu Pinjo, Salka Pinju, Latifu Pinjo, Behija Dobraču i oko 16 NN osoba, kojim pucanjem je izazvao požar u štali, usljed čega su izgorila tijela Zahide Pinjo, Salka Pinje, Latife Pinjo, Behije Dobrače, koji su ekshumirani i identifikovani dana 1. septembra 2000. godine, dok se ostalim NN osobama, njih ukupno oko 16 NN osoba, odvežena u nepoznatom pravcu i još uvijek nisu pronađena.
VIJEĆE ODJELA I ZA RATNE ZLOČINE APELACIONOG ODJELJENJA SUDA BIH DONIJELO JE 3. APRILA 2017. GODINE DRUGOSTEPENU PRESUDU, KOJOM JE POTVRĐENA PRVOSTEPENA PRESUDA SUDA BIH OD 30. AVGUSTA 2016. GODINE, A KOJOM JE SAŠA PERKOVIĆ OSLOBOĐEN OPTUŽBE DA JE POČINIO KRIVIČNO DJELO RATNI ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI.
Vijeće Apelacionog odjeljenja u sastavu: sudija Senadin Begtašević, predsjednik vijeća, Redžib Begić i Mirko Božović, članovi vijeća.
Protiv navedene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo BiH zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i odredi ponovno održavanje pretresa, koji će se provesti pred Apelacionim vijećem Suda BiH. Apelaciono vijeće je održalo javnu sjednicu 3. aprila 2017. godine, na kojoj je Tužilaštvo ostalo kod svih navoda iz žalbe, a optuženi i njihovi branioci kod navoda iz odgovora na žalbu. Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga i navoda, Apelaciono vijeće donijelo je navedenu odluku:
Na sjednici vijeća Apelacionog odjeljenja održanoj 3. aprila 2017. godine odbija se kao neosnovana žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine te se potvrđuje presuda Suda Bosne i Hercegovine od 30. avgusta 2016. godine
Optuženi se u skladu s članom 189, stav 1 ZKP BiH, u cijelosti oslobađa naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.
https://detektor.ba/2019/01/22/perkovic-trazi-13-000-km-odstete/
Perković traži 13.000 KM odštete
Saša Perković, koji je pravosnažno oslobođen optužbe za ratni zločin počinjen u Rogatici, tužio je državu zbog više od 800 dana provedenih pod mjerama zabrane, sa zahtjevom da mu se na ime nematerijalne štete isplati iznos od 13.000 konvertibilnih maraka (KM).
Autor:
Pored naknade štete, kako je rečeno na pripremnom ročištu, Perković je tužbeni zahtjev podnio i zbog pretrpljene duševne boli.
Safija Kreštalica iz Pravobranilaštva BiH je tražila da se Perkovićev tužbeni zahtjev odbije uz obrazloženje da se u ovom slučaju “ne može govoriti o protivpravnosti”.
“Mjere zabrane su bile nužne da bi se pravilno i zakonito vodio postupak, a što je u službi vladavine prava. Tužena strana smatra da mjere same po sebi ne predstavljaju osnov za naknadu nematerijalne štete. Prema Zakonu o krivičnom postupku, osnov za takvu naknadu je lišenje slobode, pritvor, dok mjere zabrane kao takve nisu”, kazala je Kreštalica, koja je osporila i visinu tužbenog zahtjeva.
Advokatica Zorana Čarkić, koja zastupa Perkovića, naglasila je kako je neupitno postojanje štete na tužiteljevoj strani zbog dugog ograničenja kretanja i napuštanja mjesta boravka te ostalih mjera zabrane pod kojima je bio.
“Tužba je rezultat stanja u kojem se tužilac nalazio za vrijeme trajanja neopravdanog krivičnog postupka, što je kod tužitelja uticalo na sve oblike psihičkog preživljavanja”, istakla je Čarkić, koja je stav Pravobranilaštva ocijenila paušalnim i neosnovanim.
Predložila je da se u toku postupka po ovoj tužbi kao dokazi provedu rješenja Suda BiH, zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), presude kojima je Perković oslobođen krivnje, ali i dokazi o njegovoj ranijoj nekažnjavanosti i radu u Domu zdravlja, te saslušanje svjedoka i vještaka neuropsihijatra.
Čarkić je na kraju ročišta spomenula da je spremna na nagodbu o sudskom poravnanju, te bi u tom slučaju tužbeni zahtjev precizirala na 11.000 KM, uz obrazloženje da postoje pravosnažne presude za osobe koje su bile optužene s Perkovićem, a nekima od njih je šteta isplaćena nagodbom.
Kreštalica je dodala da će ovaj prijedlog iznijeti na Kolegiju Pravobranilaštva, koji će donijeti odluku o nagodbi.
Perković je pravosnažnom presudom, skupa s još sedam osoba, oslobođen krivnje da su u septembru 1992. u rogatičkom selu Karačići strijeljali i zapalili 20 Bošnjaka. Tužilaštvo je tvrdilo da je bio pripadnik Sočićke čete Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).
Nastavak postupka po Perkovićevoj tužbi je 2. aprila, a stranke su obavezane da obavijeste Sud ukoliko dođe do nagodbe.
https://detektor.ba/2019/10/02/zavrsne-rijeci-po-tuzbi-sase-perkovica/
Završne riječi po tužbi Saše Perkovića
Autor:
Zastupnici strana uložili su završne riječi u postupku po tužbi Saše Perkovića protiv BiH zbog duševne boli prouzrokovane procesom u kojem je oslobođen optužbi za ratne zločine počinjene u Rogatici.
Advokatica Zorana Čarkić kazala je da ostaje kod zahtjeva da Perkoviću bude isplaćeno 13.000 KM uz zatezne kamate na ime duševne boli zbog povreda slobode i prava ličnosti, kao i povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha.
Ona i pravobraniteljica Safija Kreštalica uložile su završne riječi u pisanom obliku.
Kreštalica je rekla da osporava tužbeni zahtjev jer mjere zabrane nisu uzrokovale umanjenje životne sposobnosti.
Ona je navela da su mjere zabrane bile nužne radi vođenja postupka, a da pretrpljena duševna bol nije bila u tolikoj mjeri da bi se ispunio tužbeni zahtjev.
Ulaganjem završnih riječi okončan je upravni spor, a Sud BiH će naknadno donijeti odluku.
Perković je, s još sedmoricom nekadašnjih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), 2017. godine pravosnažno oslobođen optužbi za zločine počinjene u Rogatici.