Radisav Ljubinac, zvani Pjano, sin Veselina i majke Milke, rođen je 12. januara 1958. godine u selu Ćemanovići, opština Rogatica, automehaničar po zanimanju, oženjen, sa završenom srednjom školom, otac dvoje djece. Vojsku je služio u Rijeci.
Srpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Naselje Rudo u opštini Rogatici je takođe bilo napadnuto od strane srpskih snaga u junu 1992. godine. Tom prilikom je iz kuće Miroslava Jovičića, u kojoj je bilo zatvoreno 40-ak muslimanskih civila: muškaraca, žena i djece u nepoznatom pravcu iz kuće odvedeno 16 muškaraca kojima se od tada gubi trag.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je u periodu od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine držano oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Amor Mašović iz državne Komisije za nestala lica iznio je da su na području opštine Rogatica, u periodu od 1992. do 1995. godine nestale 553 osobe, od kojih 98 % Muslimana. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svjedok je iznio da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživjeli svjedok pokazao mjesto gdje se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998. Amor Mašović je predvodio tim koji je vršio ekshumacije.
“U Seljanima su pronađene dvije masovne grobnice iz kojih je ekshumirano 29 tijela. “Grobnice su smještene na lokaciji takozvanoj Dizdareva njiva”, rekao je Mašović. “U grobnici koja je obilježena kao Seljani II žrtve su spaljivanje, što se vidi prema ostacima drveća kojim su tijela bila pokrivena”, naglasio je Mašović.
Mašović je svjedočio o postojanju 31 masovne, 20 zajedničkih i 280 pojedinačnih grobnica na području Rogatice, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci više od 500 Muslimana i Muslimanki. Među njima su bile žene, djeca i stariji. Posebno je istakao da je na području Rogatice zabilježen nestanak više od 21 % žena, što je dvostruko više od prosjeka zabilježenog u ostatku Bosne i Hercegovine.
Rasdisav Ljubinac je bio pripadnik vojske Srpske Republike BiH, od 1994. godine rezervni artiljerijski vodnik I klase.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, Posebni odjel za ratne zločine, podiglo je dana 8. maja 2006. godine optužnicu protiv Radisava Ljubinca zbog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka h) u vezi ss tačkama a), d), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
Sudija za prethodno saslušanje je ovu optužnicu potvrdio 15. maja 2006. godine. Tužilaštvo BiH je u skladu sa članom 275. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine dana 31. januara 2007. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu.
Tačke optužnice
Optuženi Radisav Ljubinac se tereti optužnicom da je
Zastrašivanja muslimanskog stanovništva, koje je do ratnih zbivanja živjelo u Seljanima, opština Rogatica, počelo je već u proljeće 1992. godine kada je postavljen ultimatum za predaju oružja. Odvođenja vojno sposobnih muškaraca u junu 1992. godine, dovela su do toga da su se stanovnici Seljana morali koncentrisati u nekoliko kuća, pa su se tako mnoge porodice nalazile u kući Mehe Baždara, Fehima Begića i Sulejmana Ćurevca. Tako okupljeni bili su i početkom avgusta 1992. godine kada su im se, pod izgovorom da ih trebaju izmjestiti radi zaštite od granatiranja, obratili vojnici i naredili da uđu u autobus koji je pripadao njihovom komšiji Radisavu Ljubincu koji je bio vozač tog autobusa, njihov komšija, dakle, takođe stanovnik Seljana.
U odnosu na osuđujući dio presude Sud je utvrdio sljedeće:
Tačka 1 osuđujućeg dijela presude (tačka 4 izmijenjene optužnice): Dana 3. i 4. avgusta 1992. godine je došlo do prisilnog preseljenja žena, djece i manjeg broja preostalih odraslih muškaraca s područja sela Seljani, tako što su prvo odvedeni u logor, koji se nalazio u SŠC „Veljko Vlahović” u Rogatici, a zatim su 5. avgusta 1992. godine, zajedno s ostalim civilima koji su bili zatočeni u istom centru, a nakon odvajanja muškaraca od žena i djece, prebačeni na područje Sarajeva, na lokalitet Hreša. Ova dešavanja su potvrdili svjedoci Meho Baždar, Enisa Zimić, Armin Baždar, Habiba Ramović, Osmana Jašarević te svjedoci pod pseudonimima C i D, koji su takođe bili žrtve ovog prisilnog preseljenja. Ocjenom iskaza ovih svjedoka, Sud je izvan svake razumne sumnje utvrdio da je Radisav Ljubinac učestvovao u navedenom prisilnom preseljenju stanovništva. Tu su, kako su bili obaviješteni, trebali ostati dva dana, dok ne prođe granatiranje. Međutim, u SŠC su ostali dan ili dva, odnosno do 5. avgusta 1992. godine, kada su umjesto da budu vraćeni svojim kućama, bili razdvojeni, a jedan dio njih potrpan u autobuse i kamione i potom prebačen na Hrešu, lokalitet na području Sarajeva, a drugi dio, koji su činili muškarci i to ne samo odrasli, zadržan u SŠC. Razdvajanju muškaraca od žena i djece je prisustvovao i Radisav Ljubinac.
https://www.glaszrtava.org/wp-content/uploads/2021/05/Armin-Bazdar-izjava-BSC.pdf
Svjedok Meho Baždar je zbog invalidnosti smješten uz žene i djecu dok je njegov tada 14-godišnji sin Armin, od njih razdvojen. Svjedok Meho Baždar Meho se tada za pomoć obratio Radisavu Ljubincu, pitajući ga može li išta uraditi za njegovog sina Armina, na što je mu je on odgovorio da ne smije jer bi i sam bio likvidiran. O prisustvu Ljubinca činu razdvajanja muškaraca od žena i djece, govori i svjedokinja D, koja ga je zamolila da pusti njenog muža da ide s njom, na što je optuženi odgovorio da to nije bezbjedno i da je odlazak na Hrešu bio “samo prebacivanje na sigurnije mjesto”. Iz navedenog nesporna je odgovornost optuženog. On je znao da je ono što se oko njega dešavalo bilo širok ili sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, u kojem je on učestvovao i na taj način počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Iz svega naprijed navedenog nesporna je odgovornost optuženog.
Tačka 2 osuđujućeg dijela presude (tačka 5 izmijenjene optužnice): Radisav Ljubinac je u periodu od kraja juna do oktobra 1992. godine, u logoru “Rasadnik” kod Rogatice, u više navrata, vojničkim čizmama na nogama i rukama tukao zatvorene civile: Muhameda Plehu, Muhidina Kapu, Šemsu Vatreša i Bećira Ćutahiju, nanoseći im teške fizičke ili psihičke povrede.
O postojanju logora „Rasadnik”, u kom su samo zbog svoje nacionalne pripadnosti bili zatvoreni mnogi Muslimani i Hrvati s područja opštine Rogatica, ali i drugih opština, svjedočili su bivši zatočenici Alija Isaković, Šemso Vatreš, Muhidin Kapo i svjedok pod pseudonimom B, koji su i sami bili žrtve tortura, dok su Šemso Vatreš i Kapo Muhidin i direktne žrtve optuženog Ljubinac Radisava.
Svjedok Muhidin Kapo nije imao nikakvih sumnji u pogledu identiteta osobe koja je, 27. jula 1992. godine prvo pretukla Muhameda Plehu, a potom i njega. Pretukao ga je Radisav Ljubinac zvani Pjano, koji je radio kao portir u “Sjemeću”. Ljubinac je bio u vojničkim čizmama bivše JNA i Muhameda je počeo udarati vrhom tih čizama. Toliko je udarao Muhameda, sjeća se svjedok Kapo, da su svi mislili da će ga „ubiti na mrtvo”. Muhamed je samo ječao i ležao na podu. Ljubinac je udarao i Muhidina Kapu, prvo udarcem u arkadu koja je pukla, a zatim ga je udarao vrhom čizama po glavi i ramenima. Vrhunac je, sjeća se svjedok, bio kada ga je optuženi udario u povrijeđenu ruku, usljed čega je počeo nekontrolisano krvariti.
I svjedok Šemso Vatreš je bio žrtva optuženog Radisava Ljubinca. Po dolasku u “Rasadnik”, Ljubinac je izvukao svjedoka iz autobusa, prislonio ga uz zid, te ga šamarao i tukao nogama. Bilo je tu oko desetak vojnika i jedni su ga, kaže svjedok, tukli a drugi polijevali vodom. Tada su svjedoku pukla dva rebra. Ime optuženog je saznao od ljudi koji su bili zatvoreni zajedno s njim.
O premlaćivanjima koja su se dešavala u logoru Rasadnik svjedoči i svjedokinja B. Tokom tri mjeseca koja je tu provela, često je gledala premlaćivanja muškaraca vršena u prostoriji do njene, a kada su vrata koja su ih dijelila bila zatvorena, ipak se moglo čuti i shvatiti šta se unutra dešavalo. Ta prostorija je samo šperpločom bila odijeljena od prostorije gdje su bile smještene žene i djeca, tako da se sve moglo čuti, a često je i morala čistiti hodnik krvav od premlaćivanja. Ova svjedokinja nije iz Rogatice, pa tako nije ni znala imena ljudi koji su bili zatvoreni s njom, ali je imena mnogih saznala tokom tromjesečnog boravka u logoru Rasadnik, pa tako i Radisava Ljubinca, kojeg nije poznavala do dolaska u logor Rasadnik. Svjedokinja se jasno sjeća, kada je optuženi tukao Šemsu Vatreša i jednog čovjeka bez noge. Bio je to Bećir Ćutahija. Sjeća se da ih je tukao nogama, rukama i nekim predmetom. Imena ove dvojice muškaraca saznala je sutradan, kada su i oni, zajedno sa ostalim zatvorenicima, na hodniku čekali red za kazan sa hranom. I jedan i drugi su, kaže svjedokinja, bili izobličeni. Očevidac premlaćivanja, svjedok Alija Isaković, se sjeća kad je bio zatvoren u logoru Rasadnik, da je optuženi Ljubinac tukao Bećira Ćutahiju, čovjeka koga su se svi svjedoci sjećali po tome što nije imao nogu. Sud je bez sumnje utvrdio da je Radisav Ljubinac, postupajući s direktnim umišljajem u nanošenju teških fizičkih ili psihičkih povreda ili narušenja zdravlja Muhidina Kape, Muhameda Plehe, Šemse Vatreša i Bećira Ćutahije Bećira, počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
Tačka 3 osuđujućeg dijela presude (tačka 6 izmijenjene optužnice): optuženi Radisav Ljubinac je dana 15. avgusta 1992. godine iz Rogatice odvezao 27 civila, među kojima su bila i četiri maloljetnika, u selo Duljevac, nakon čega su oni korišteni kao živi štit ispred srpskih vojnika prilikom napada na kotu Jačen.
Iz iskaza svjedoka Armina Baždara, Alije Isakovića, Mehe Baždara, svjedoka A i svjedoka D, nesporno je da je optuženi Ljubinac kritičnog dana odvezao grupu od 27 civila, među kojima i četiri maloljetnika, u selo Duljevac.
https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/Zlocin_u_Rogatici_Izvjestaji_sa_rasprava.pdf
Tako svjedok A, govoreći o optuženom Ljubincu kao osobi koja je često dolazila sa minibusom i izvodila zatvorenike iz Rasadnika na prinudni rad, a potom ih opet vraćala, govori kako je i tog kobnog 15. avgusta 1992. godine, po njih, grupu od oko 30 ljudi zatvorenih u logoru Rasadnik, došao optuženi Radisav Ljubinac i odvezao ih na jednu livadu u pravcu sela Duljevac. Svjedok ističe da je optuženi Radisav Ljubinac ovu grupu zatvorenika samo dovezao na tu livadu i da ga poslije više nije vidio. Nakon dolaska na tu livadu, zatvorenici su od strane izvjesnog Špire i još dvojice nepoznatih vojnika vezani po dva i odvedeni u živi štit. Po završetku akcije u kojoj su korišteni kao živi štit, zatvorenici su streljani, a preživjeli su samo svjedok A, svjedok Armin Baždar i svjedok Ago Kapo, koji nema sumnji u identitet optuženog, jer je to osoba s kojom je radio u istoj firmi. I svjedok Armin Baždar, koji je u to vrijeme imao 14 godina, govori o Ljubincu kao vozaču minibusa kojim je 15. avgusta 1992. godine zajedno s još oko 30 zatvorenika odvezen u pravcu sela Duljevac. Jasno se sjeća i akcije na koti Jačen, u kojoj su korišteni kao živi štit, a nakon koje su svi dovezeni zatvorenici streljani. Iako ranjen u obje ruke, svjedok Baždar je, poklopljen tijelima drugih ubijenih ljudi, preživio ovo streljanje. O odvođenju ove grupe svjedoči i svjedok Alija Isaković, koji je takođe bio zatvorenik u logoru Rasadnik. Iako u dobi vojno sposobnog muškarca, ovaj svjedok nije izvođen na prinudni rad, s obzirom da je bilo lošeg zdravstvenog stanja, koje se još više pogoršalo usljed premlaćivanja kojima je bio izložen u Rasadniku. U grupi odvedenih muškaraca koje je, dobro se sjeća, odvezao upravo optuženi Radisav Ljubinac, bio je i njegov sin. Tek kasnije, kada je razmijenjen, svjedok Isaković je od preživjelih zatvorenika koji su kritičnog dana bili odvedeni u pravcu sela Duljevac, saznao za sudbinu svog sina. Njegov sin nije preživio streljanje. Iako je svjedok Armin Baždar rekao da je, nakon ranjavanja i ležeći pod tijelima ubijenih zatvorenika, čuo glas optuženog, Sud je ovaj dio njegovog iskaza morao cijeniti u odnosu na iskaz svjedoka A koji je bio izričit kada je rekao da je optuženi samo dovezao zatvorenike na livadu u selu Duljevac i da ga poslije više nije vidio. Takođe, svjedoci Armin Baždar i svjedok A su imali priliku vidjeti i prepoznati osobe koje su u njih pucale. Medutim, oni nisu vidjeli optuženog Radisava Ljubinca. Vidjeli su Dragoja Paunovića zvanog Špiro, osobu koja je pravosnažnom presudom ovog Suda BiH osuđena zbog ovog ubistva.
Imajući u vidu ovakve iskaze svjedoka, Sud nije mogao izvan svake sumnje zaključiti da je optuženi pomogao u ubistvu ovih zatvorenika. Nadalje, iako je optuženi, po mišljenju Suda, znao da odvozi zatvorenike na mjesto gdje su trebali biti upotrijeb]jeni kao živi štit, nijedan od njih tada nije bio ubijen, nego su ih kasnije ubili srpski vojnici.
Sud je radnju optuženog cijenio u kontekstu opštih okolnosti, odnosno činjenice da je u toku bio širok ili sistematski napad na civilno nesrpsko stanovništvo, te da je u sklopu tog napada i postojao logor Rasadnik iz kojeg je optuženi odvezao zatvorenike u selo Duljevac, gdje su bili upotrijebljeni kao živi štit za vriieme napada na kotu Jačen. Prema svjedočenju svjedoka Armina Baždara, kada je optuženi tog dana došao po njih, rekao je da ima naredbu da ih vodi u akciju. On je praktično pomogao prebacivanje tako što je svojim autobusom prevezao navedene zatvorenike iz Rogatice u selo Duljevac, nakon čega su upotrijebljeni kao živi štit pred srpskim vojnicima. Zbog svega naprijed navedenog, Sud je nespornom našao odgovornost optuženog u izvršenju krivičnog djela zločina protiv čoviečnosti koje je optuženi počinio pomažući u prevozu zatvorenika koji su bili iskorišteni kao živi štit, što je nesumnjivo predstavljalo nanošenje velike patnje.
https://www.hlc-rdc.org/krivicna-pravda/sudjenja-za-ratne-zlocine/sudjenja-pred-mksj-i-u-drugim-post-jugoslovenskim-zemljama/bosna-i-hercegovina/tuzilac-protiv-dragoja-paunovica/
U odnosu na oslobađajući dio presude, Sud je utvrdio sljedeće:
Tačka 1 (tačka 1 izmijenjene optužnice): Optuženi se tereti da je u vrijeme širokog ili sistematičnog napada vojske i policije takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojnih formacija pod vodstvom SDS-a, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Rogatica, u periodu od maja do novembra 1992. godine, vršio progon civilnog muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to: ubistvima, prisilnim preseljenjem stanovništva, zatvaranjem civila, nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja ozbiljne fizičke ili psihičke povrede i narušenja zdravlja, na način da je: dana 26. maja 1992. godine Nurija Zimić odveden iz svoje kuće u naselju Seljani na ispitivanje kod Radisava Ljubinca, nakon čega mu se gubi svaki trag. Nesporno je da je Nurija Zimić Nurija odveden navedenog dana od strane dvojice vojnika na ispitivanje kod Radisava Ljubinca, nakon čega mu se gubi svaki trag, dok ni do danas nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. To proizilazi iz iskaza svjedoka Muje Zimića i Nazifa Zimića.
Mujo Zimić, sin oštećenog, kao posredni svjedok govori o onome što je čuo od Ramiza Mednolučanina kao očevica odvođenja Nurije Zimića, i to kako su ga dva uniformisana čovjeka odvela radi neke konsultacije. Iako je Sud poklonio vjeru ovim svjedocima u pogledu onoga što su neposredno, odnosno posredno čuli ili vidjeli, nije mogao van razumne sumnje izvesti zaključak da se oštećeni uistinu i nalazio na ispitivanju kod Radisava Ljubinca, jer niko od svjedoka nije vidio da je optuženi na bilo koji način učestvovao u radnji za koju se tereti, niti da je oštećeni barem ušao u kuću Radisava Ljubinca, ni ispitivanje Nurije, niti njegov nestanak. Dakle, u svjetlu izvedenih dokaza, Sud nije mogao van svake razumne sumnje utvrditi krivičnu odgovornost optuženog po ovoj tački optužnice, stoga ga je Sud oslobodio optužbi po ovoj tački optužnice.
Tačka 2 (tačka 2 izmijenjene optužnice): Dana 3. juna 1992. godine nakon napada na nebranjeno selo Seljani te nakon razdvajanja muškaraca od žena i djece, odvedeno je 15 civila, i to: Huso Ramović, Hasan Ramović, Sulejman Ramović, Emin Ćurevac, Sunija Ćurevac, Alija Zimić, Salih Zimić, Šaćir Zimić, Omer Halilović, Aga Ramić, Amir Begić, Hamza Heljić, Ćamil Mednolučanin, Ramiz Mednolučanin, Hasib Jašarević, koji su zatim ubijeni, a njihova tijela su u periodu od 28. septembra do 1. oktobra 2004. godine ekshumirana iz masovne grobnice na lokalitetu Dizdareva njiva. Svjedoci Mujo Zimić, Enisa Zimić, Habiba Ramović i Osmana Jašarević su izjavili da tog dana nisu vidjeli Radisava Ljubinca niti prilikom zarobljavanja, niti prilikom razdvajanja muškaraca od žena i djece kod kuće Sulejmana Ćurevca i odvođenja 15-orice civila. Svjedoci su saglasni u svojim iskazima da su ih tog dana na Ovlagijama zarobili Ranko Arbinja, Rajko Ljubinac i Zoran Karišik, a da su u razdvajanju i odvođenju muškaraca pored ove trojice učestvovali i Simo Čarkić, Sekula Čarkić, Slavko Vasiljević i drugi, koje su inače poznavali kao svoje komšije Srbe, tako da nisu mogli doći u zabunu u pogledu identiteta pomenutih lica. Na osnovu iskaza svjedoka te materijalnih dokaza, odnosno Službene zabilješke o obavljenoj obdukciji posmrtnih ostataka 22 tijela od 23. decembra 2004. godine, obdukcionih zapisnika Seljani-Rogatica te Zapisnika o utvrđivanju identiteta za 15 ubijenih civila-muškaraca, Sud je zaključio da ne postoji nikakva sumnja da se ovaj događaj i desio, međutim Sud ne može van svake razumne sumnje zaključiti da je u istom učestvovao Radisav Ljubinac, bilo kao direktni izvršilac, saizvršilac ili pomagač, pa ga Sud oslobađa optužbi po ovoj tački optužnice.
Tačka 3 (tačka 3 izmijenjene optužnice): Optuženi se tereti da je dana 28. jula 1992. godine, skupa s izvjesnim Macolom, iz logora u prostorijama SŠC „Veljko Vlahović” odveo zubara Mustafu Bešliju, kome se nakon toga gubi svaki trag, a njegovi posmrtni ostaci ni do dan danas nisu pronađeni. Svjedok Alija Isaković je opisao događaj vezan za odvođenje zubara Mustafe Bešlije iz SŠC “Veljko Vlahović”. Svjedok je s udaljenosti od oko 30 metara u hodniku škole posmatrao kada su Macola i još jedan muškarac došli po zubara u logor i odveli ga. Svjedok je kasnije od Mustafine žene saznao da je taj drugi muškarac s Macolom bio Radisav Ljubinac. Na temelju opisanog događaja Sud ne može van svake razumne sumnje zaključiti da je optuženi odgovoran za odvođenje zubara u smislu krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti, a u vezi s krivičnim djelom ubistva.
U prilog ovoj konstataciji ide i svjedočenje Envera Bešlije, brata ubijenog, koji iznosi svoja saznanja o sudbini brata. On kaže kako je čuo da je njegov brat odveden iz logora i ubijen te da su to učinili Macolini ljudi, ali da mu nije poznato da jeRadisav Ljubinac bio među njima ili da je učestvovao u ubistvu.
Sud je zaključio da je zubar Mustafa Bešlija bez sumnje 28. jula 1992. godine odveden iz logora SŠC „Veljko Vlahović”, nakon čega mu se gubi svaki trag, te da je nakon toga vjerovatno ubijen. Međutim Sud na temelju izvedenih dokaza ne može van svake razumne sumnje zaključiti da je optuženi Radisav Ljubinac direktno počinio ili bar učestvovao u radnji izvršenja opisanog krivičnog djela i stoga ga oslobađa optužbi iz ove tačke optužnice, odnosno za izvršenje krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti.
SUĐENJE
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku: sudija Zorica Gogala, predsjednica vijeća, sudije Tore Lindseth i Roland Dekkers, članovi vijeća.
Optuženi Radisav Ljubinac
KRIV JE
što je:
– U vrijeme širokog ili sistematičnog napada vojske i policije tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojnih formacija pod vođstvom SDS-a, usmjerenog protiv civilnog muslimanskog stanovništva na području opštine Rogatica, u periodu od maja do novembra 1992. godine učestvovao u prisilnom preseljenju stanovništva te u drugim nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja ozbiljne fizičke ili psihičke povrede i narušenja zdravlja, tako što je:
Dakle, da je
u sklopu široko rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv muslimanskog civilnog stanovništva na području opštine Rogatica, znajući za takav napad i svjesno svojim radnjama učestvujući u njemu, počinio radnje opisane u tačkama l . do 3. osuđujućeg dijela izreke ove presude,
čime je
počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to kako slijedi:
u odnosu na tačku 1: krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačke d) u vezi s članom 180, stavom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
u odnosu na tačku 2: krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačke k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
– u odnosu na tačku 3: krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačke k) u vezi s članom 180, stavom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine,
pa ga Sud, na osnovu navedenih zakonskih propisa, a u vezi s odredbama člana 39, 42 i 48 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine,
osuđuje
na kaznu zatvora u trajanju od deset (10) godina.
Nasuprot tome, a na osnovu odredbe člana 284, tačke c) Zakona o krivičnom postupku
Bosne i Hercegovine,
optuženi Radisav Ljubinac
oslobađa se optužbe da je
– dana 26. maja 1992. godine Zimić Nurija odveden je iz svoje kuće u naselju Seljani na ispitivanje kod Ljubinac Radisava, nakon čega mu se gubi svaki trag, a ni do danas nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci.
čime bi počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačke
| DANA 4. OKTOBRA 2007. GODINE APELACIONO VIJEĆE ODJELA I ZA RATNE ZLOČINE SUDA BIH DONIJELO JE PRAVOSNAŽNU PRESUDU KOJOM JE POTVRĐENO DA JE RADISAV LJUBINAC OSUĐEN NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 GODINA.
Vijeće Apelacionog odjeljenja u sastavu: sudija Azra Miletić, predsjednica vijeća, sudije Finn Lynghjem i José Ricardo de Prada, članovi vijeća. Dana 4. oktobra 2007. godine održana je sjednica Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom su kao neosnovane odbijene žalbe Tužilaštva BiH i branioca optuženog Radisava Ljubinca. Apelaciono vijeće je našlo da je sudsko vijeće propustilo da u prvostepenoj presudi odbije tačku optužnice – da je optuženi na području Rogatice početkom avgusta 1992. godine, zajedno s izvjesnim Macolom i drugim vojnicima od civila koji su bili zatvoreni u SŠC “Veljko Vlahović” u Rogatici oduzimao zlato i druge vrijednosti prilikom saslušanja u jednoj prostoriji SŠC “Veljko Vlahović” – od koje je Tužilaštvo u toku glavnog pretresa odustalo. Shodno tome, prvostepena presuda je preinačena tako da se odbija pomenuta tačka optužnice, dok u ostalom dijelu presuda sudskog vijeća ostaje neizmijenjena. Apelaciono vijeće je ispravilo i očiglednu grešku prvostepenog suda u pogledu pritvora – prvostepenom presudom je uračunato u kaznu vrijeme provedeno u pritvoru od 20. decembra 2005. godine, dok iz rješenja o određivanju pritvora od 20. decembra 2005. godine proizilazi da je optuženi bio u pritvoru počev od 16. decembra 2005. godine. Presudom sudskog vijeća Radisav Ljubinac je oglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
|
Predmet pravosnažno okončan: 4. oktobra 2007. godine
Vrijeme koje je optuženi Radisav Ljubinac proveo u pritvoru uračunato je u izrečenu kaznu zatvora.
Iako je odredbom člana 188, stav 1 ZKP BiH propisano da će optuženi koji je oglašen krivim snositi troškove krivičnog postupka, odnosno, kako je propisano narednim stavom, da neće snositi troškove u pogledu djela za koja je oslobođen optužbe, ako se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih, Sud je u predmetu optuženog Ljubinac Radisava cijenio posebne okolnosti koje su ukazale na primjenu stava 4 ovog člana. Imajući u vidu da bi plaćanjem troškova od strane optuženog bilo dovedeno u pitanje izdržavanje porodice, Sud je odlučio da optuženog oslobodi dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.