Radenko Ilić zvani Dok je rođen 11. januara 1965. godine u Rogatici.
rpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Naselje Rudo u opštini Rogatici je takođe bilo napadnuto od strane srpskih snaga u junu 1992. godine. Tom prilikom je iz kuće Miroslava Jovičića, u kojoj je bilo zatvoreno 40-ak muslimanskih civila: muškaraca, žena i djece u nepoznatom pravcu iz kuće odvedeno 16 muškaraca kojima se od tada gubi trag.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je u periodu od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine držano oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Amor Mašović iz državne Komisije za nestala lica iznio je da su na području opštine Rogatica, u periodu od 1992. do 1995. godine nestale 553 osobe, od kojih 98 % Muslimana. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svjedok je iznio da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživjeli svjedok pokazao mjesto gdje se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998. Amor Mašović je predvodio tim koji je vršio ekshumacije.
“U Seljanima su pronađene dvije masovne grobnice iz kojih je ekshumirano 29 tijela. “Grobnice su smještene na lokaciji takozvanoj Dizdareva njiva”, rekao je Mašović. “U grobnici koja je obilježena kao Seljani II žrtve su spaljivanje, što se vidi prema ostacima drveća kojim su tijela bila pokrivena”, naglasio je Mašović.
Mašović je svjedočio o postojanju 31 masovne, 20 zajedničkih i 280 pojedinačnih grobnica na području Rogatice, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci više od 500 Muslimana i Muslimanki. Među njima su bile žene, djeca i stariji. Posebno je istakao da je na području Rogatice zabilježen nestanak više od 21 % žena, što je dvostruko više od prosjeka zabilježenog u ostatku Bosne i Hercegovine
Radenko Ilić je bio pripadnik vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske i to Rogatičke brigade, VP 7084 Rogatica.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo) je optužnicom od 22. decembra 2021. godine, koja je potvrđena dana 11. januara 2022. godine, optužilo Zorana Ilića i Radenka Ilića da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka h) u vezi s tačkom i), a sve u vezi s članom 29 i članom 180, stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH).
Predmet: Zoran Ilić i drugi (Radenko Ilić)
Na osnovu člana 35, stav 2, tačka i), člana 226, stav 1 i člana 227 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovłne, Tužilaštvo BiH je podiglo
optužnicu protiv Zorana Ilića i Radenka Ilića
što su:
– u periodu od kraja maja 1992. godine do kraja 1993. godine u opštini Rogatica u okviru širokog i sistematičnog napada vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Rogatica osumnjičeni Zoran Ilić i Radenko Ilić, kao pripadnici vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske i to Rogatičke brigade VP 7084 Rogatica, znajući za taj napad i da njihove radnje čine dio napada, učestovali su u progonu muslimanskog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, postupajući s diskriminatornom namjerom, suprotno pravilima međunarodnog prava i to prisilnim nestankom osoba, civila Muslimana iz naselja Rudo, opština Rogatica, tako što su:
– dana 19. juna 1992.godine u naselju Rudo, opština Rogatica, u poslijepodnevnim satima, Zoran Ilić i Radenko Ilić, naoružani i u uniformama, zajedno s drugim njima poznatim vojnicima učestovali su u nezakonitom lišavanju slobode civila muslimanske nacionalnosti, na način da su Zoran Ilić i Radenko Ilić, nakon što je stradalo nekoliko pripadnika vojske Srpke Republike BiH u gornjem dijelu naselja Rudo, zajedno došli pred podrum kuće, vlasništvo Miroslava Jovičića u donjem dijelu naselja Rudo, u kojem su se nalazili civili muslimanske nacionalnosti: muškarci, žene i djeca, gdje im je naređeno da borave dok je trajao napad pripadnika vojske Srpske Republike BiH na gornji dio naselja naseljenog muslimanskim stanovništvom, da bi zatim naredili s vrata podruma da svi muškarci napuste podrum i izađu u dvorište ispred podruma, jer idu u zarobljeništvo, nakon čega su muškarci napustili podrum, a odmah potom bili postrojeni u kolonu, gdje su u pratnji i pod prijetnjom oružjem odvedeni od strane Zorana Ilića, Radenka Ilića i drugih njima poznatih vojnika u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag i čija tijela do danas nisu pronađena.
Napad na području opštine Rogatica ogledao se u pozivu za opštu mobilizaciju na koju se odazivalo samo srpsko stanovništvo, otpuštanju s radnih mjesta u preduzećima, podizanju barikada i kontrolnih punktova na ulazu i izlazu iz grada, na kojima je nesrpsko stanovništvo redovno zaustavljano i pretresano, prestanku rada škola na području opštine Rogatica, nestanku struje u naseljima, ograničenoj slobodi kretanja, prolasku kolona vozila bivše JNA kroz Rogaticu, granatiranju sa srpskih položaja dijelova grada i opštine Rogatica u kojima je živjelo nesrpsko stanovništvo, oduzimanju naoružanja nesrpskom stanovništvu, te paljenju kuća u vlasništvu muslimanskog stanovništva.
O dešavanjima na području opštine Rogatica govorio je svjedok Ibrahim Sućeska. Svjedok se sjeća kada je u maju 1992. godine Ptičijak napadnut od strane srpske vojske. On je sa suprugom i djecom otišao kod zeta u naselje Gračanicu, opština Rogatica, gdje su ostali narednih dvadesetak dana. U naseljima Gračanica i Rudo je uglavnom bilo živjelo muslimansko stanovništvo. Dok su tu boravili priijetili su stotinjak pripadnika srpske vojske koja se kreće prema Zlatnom dolu. Akcija je krenula 19. juna 1992. godine od Rudog, počelo se pucati i kuće su paljene. Iznad njih su postavljeni zvučnici i čuo je Kušića kako komanduje i kaže da se „sav muslimanski narod preda u osnovnu školu, ako se ne predate bit ćete napadnuti“.
Optuženi Zoran Ilić, kao pripadnik Vojske Republike Srpske i stanovnik Rogatice, u vrijeme rasprostranjenog i sistematičnog napada, bio je prisutan i viđen na području opštine Rogatica. Imajući u vidu masovnost samoga napada, te sveobuhvatnost djelovanja srpskih snaga prema civilnom muslimanskom stanovništvu opštine Rogatica, opravdano je zaključiti da je optuženi Zoran Ilić kao stanovnik Rogatice, a naročito kao pripadnik formacija koje su svojim radnjama učestvovale u napadu na civilno stanovništvo, morao biti upoznat s dešavanjima na području opštine Rogatica, jer se području opštine Rogatica nije radilo o sporadičnom i izolovanom incidentu, niti o pojedinačnim zločinima koji bi se mogli smatrati izuzetkom, već o rasprostranjenom i sistematičnom načinu ponašanja prema civilima nesrpske nacionalnosti, njihovom životu, slobodi i imovini. Drugim riječima, optuženi je bio u potpunosti svjestan svojih djela i njihovih posljedica.
U odnosu na pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina optuženom Zoranu Iliću na teret je stavljeno da je dana 19. juna 1992. godine kao saizvršilac učestovao u prisilnom nestanku muslimanskog civilnog stanovništva iz naselja Rudo, opština Rogatica. Dana 19. juna 1992. godine civili muslimanske nacionalnosti i to Mehmed Hodžić, Saliha Hodžić, Edhem Kurtić, Zehrudin Hadžihasanović, Kemal Čavčić, Ćamil Čavčić, Mehmed Čavčić, Mehmed Parović, Ibrahim Salan, Seid Čamdžija, Advija Lutvić, Fuada Hećo, Avdo Hurla, Alija Omeragić, Himzo Omeragić i Alija Džaferović, izvedeni iz podruma kuće Miroslava Jovičića u donjem dijelu naselja Rudo, postrojeni u kolonu i odvedeni pod prijetnjom oružjem u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag i čija tijela do danas nisu pronađena. Zaključak vijeća o krivici optuženog Zorana Ilića za prisilni nestanak civila Muslimana iz naselja Rudo, na način kako je to opisano u izreci presude, zasnovano je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, neposrednih očevidaca događaja.
Svjedokinja Halima Ramić Čuhara navela je da se u podrumu nalazila zajedno sa suprugom Fuadom Hećom i ostalim Muslimanima iz Rudog, njih preko 40, kada je na vrata došao Zoran Ilić s još jednim borcem. Svjedokinja je istakla da je Zorana Ilića odlično poznavala. Svjedokinja je rekla da je navedene prilike Zoran Ilić bio je u smb uniformi i naoružan dugom cijevi, te se obratio mušakrcima riječima “dok naši ginu vi sjedite tu, idete u zarobljeništvo”. Svjedokinja je rekla da se pozdravila s mužem i njegovim zetom Zehrudinom, nakon čega su muškarci izlašli. S vrata podruma vidjela je da su ih postrojili Zoran Ilić i taj borac što je došao s njim, a da se tu nalazilo još vojnika. Zoran Ilić i ostali vojnici su ih odveli prema Rudom u koloni. Tada je odvedeno 16 muškaraca za koje nikada ništa nisu saznali.
Svjedokinja Hasija Hadžihasanović je takođe navela da su se nalazili u podrumu, kada su došli srpski vojnici, među kojima i Zoran Ilić, kojeg je poznavala, odjeven u smb uniformu i naoružan, te se obratio muškarcima riječima “vi sjedite tu dok naši gore ginu”, te im je naredio da se spreme da idu. Muškarci, njih 16, su izašli iz podruma, poredani su u kolonu i odvedeni od strane Zorana Ilića i ostalih srpskih vojnika. Te prilike svjedokinji je odveden muž Zehrudin Hadžihasanović i brat Fuad Hećo, za koje nikada ništa nije saznala.
Saglasno iskazima svjedokinja Halime Ramić Ćuture i Hasije Hadžihasanović, svjedokinja Behija Parović u svom iskazu je navela da se nalazila u podrumu zajedno s ostalim ženama, muškarcima i djecom kada je došao Zoran Ilić, kojeg je poznavala iz viđenja, jer ga je viđala kad je razvozio hljebove i peciva iz pekare u Donjem polju. Navela je da se on te prilike pojavio se u maskirnoj uniformi s dužom kosom, brkovima, bradom, kapom, naoružan do zuba, te je naredio da muškarci izađu iz podruma. Muškarci su izašli jedan za drugim, među njima i njen suprug Mehmed Parović, od kada nije saznala ništa o njegovoj sudbini.
I svjedokinja Suvada Čavčić, koja se, zajedno sa svojom porodicom i ostalim komšijama iz Rudog, nalazila u podrumu kuće Jovičić gdje su bili zatvoreni navela je da je na vrata došao Zoran Ilić, kojem tada nije znala ime, ali ga je poznavala iz viđenja. Od drugih žena je saznala da se zove Zoran Ilić. Svjedokinja je navela da su te prilike muškarci, među kojima i njen suprug Ćamil Čavčić i djever Mehmed Čavčić odvedeni, te da nikada nisu saznali šta se s njima desilo.
Da je Zoran Ilić osoba koja je došla na vrata podruma i naredio muškarcima da izađu, kao i da je isti u datom trenutku identifikovan od strane neposrednih očevidaca tog događaja koji su ga poznavali, potvrdila je i svjedokinja Edina Salan. Svjedokinja, koja se u podrumu nalazila sa suprugom Ibrahimom, koji je te prilike odveden i za čiju sudbinu nikada ništa nije saznala, navela je da je u trenutku odvođenja muškaraca neko od prisutnih rekao da je to bio Zoran Ilić.
Vijeće je iskaze svjedokinja Halime Ramić Ćuture, Hasije Hadžihasanović, Behije Parović, Suvade Čavčić i Edine Salan, koje su bile neposredni očevici događaja, našlo uvjerljivim, pouzdanim i vjerodostojnim, te im je u cjelosti poklonilo vjeru. Analizom iskaza svjedoka vijeće je utvrdilo, van razumne sumnje, da je optuženi Zoran Ilić zajedno s drugim njemu poznatim vojnicima učestovao u prisilnom nestanku 16 civila muslimanske nacionalnosti, kojima se gubi svaki trag te se i danas smatraju nestalim. Vijeće je na temelju svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom ocjenom, te posmatranjem u međusobnoj vezi, došlo do nesumnjivog zaključka, da je optuženi Zoran Ilić, djelujući kao saizvršilac, radnjama opisanim u izreci presude, kriv za počinjenje zločina protiv čovječnosti, te da je odgovoran po osnovu individualne krivične odgovornosti.
Optuženom Radenku Iliću na teret je stavljeno da je dana 19. juna 1992. godine kao saizvršilac učestovao u progonu i prisilnom nestanku muslimanskog civilnog stanovništva iz naselja Rudo.
U svom iskazu svjedok Milovan Sredojević posvjedočio je da mu je dana 19. juna 1992. godine iz komande saopšteno da kaže komšijama da pređu u kuću Miroslava Jovičića i da ostave kuće otključane radi pregleda. Naveo je da je naredbu komande prenio Avdiji Lutviću, a on drugima, te je pet ili šest porodica prešlo u kuću Miroslava Jovičića, koju su obezbjeđivali Miroslav Ikonić i Slavko Lubarda. Svjedok je naveo da se nalazio na straži kod jedne kuće odakle je gledao kada su Rade Marković i Radenko Ilić došli pred podrum Miroslava Jovičića gdje su se nalazili civili Muslimani. Svjedok je naveo da su odvojili muškarce od žena, muškarcima je naređeno da napuste podrum, nakon čega su odvedeni u gornji dio naselja. Svjedok je izjavio da je navedeni događaj gledao kroz razmak između dasaka zakovanog prozora kuće Limića gdje je čuvao stražu.
Svjedok Slavko Lubarda je u svojim iskazima naveo je da je dana 19. juna 1992. godine prolazeći pored kuće Mire Jovičića, vidio Ilića zvani Dok, kojeg je poznavao od ranije, u uniformi i s automatskom puškom, kako je viknuo nekom u podrumu “izlazite napolje”, nakon čega su iz podruma jedan po jedan izašli mušakrci, njih 10 do 15, u koloni prema ćošku kuće, a za njima je išao Ilić zvani Dok. Svjedokinja Stanojka Kovač je izjavila u svom iskazu da je dana 19. juna 1992. godine prolazila pored kuće Mire Jovičića gdje je u podrumu kuće vidjela veći broj muškarca, žena i djece. Nakon što se začula pucnjava iz drugog dijela naselja u kuću njenog tetka počeli su dovoziti tijela srpskih vojnika koji su poginuli, a pola sata nakon toga pored kuće njenog tetka se okupila vojska među kojima je prepoznala Radenka Ilića zvani Dok, Zorana Ilića, brata konobara kojeg su zvali Hapac i druge. Navedeni vojnici otišli su u pravcu kuće Mire Jovičića.
Iskazi svjedoka Slavka Lubarde i Stanojke Kovač su pročitani na glavnom pretresu, zbog čega odbrana nije bila u prilici unakrsno ispitati navedene svjedoke, dok na osnovu iskaza svjedoka Milovana Sredojevića vijeće nije moglo van svake razumne sumnje zaključiti da je upravo optuženi Radenko Ilić osoba koja je učestvovala u progonu civila Muslimana prisilnim nestankom, imajući u vidu da iskaz ovog svjedoka nije potkrijepljen iskazima svjedoka, neposrednih očevidaca događaja, koji su se kritične prilike nalazili u podrumu kuće Miroslava Jovičića. Vijeće nije moglo sa sigurnošću zasnovati uvjerenje u pogledu identiteta optuženog Radenka Ilića kao saizvršioca predmetnih inkriminacija, zbog čega je vijeće i donijelo odluku kao u izreci presude i oslobodilo Radenka Ilića odgovornosti za predmetnu inkriminaciju.
SUĐENJE
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku:
Darko Samardžić, predsjednik vijeća, Jasmina Ćosić Dedović i Enida Hadžiomerovi, članice vijeća
Optuženi Zoran Ilić je kriv
što je
– u periodu od kraja maja 1992. godine do kraja 1993. godine u opštini Rogatica u okviru širokog i sistematičnog napada vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Rogatica, Zoran Ilić, kao pripadnik vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske i to Rogatičke brigade VP …, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, suprotno pravilima međunarodnog prava, učestvovao u prisilnom nestanku osoba, civila Muslimana iz naselja Rudo, opština Rogatica, tako što je:
– dana 19. juna 1992 .godine u naselju Rudo, opština Rogatica, u poslijepodnevnim satima, Zoran Ilić, naoružan i u uniformi, zajedno s drugim njemu poznatim vojnicima učestovao u nezakonitom lišenju slobode civila bošnjačke nacionalnosti i to Mehmeda Hodžića, Saliha Hodžića, Edhema Kurtića, Zehrudina Hadžihasanovića, Kemala Čavčića, Ćamila Čavčića, Mehmeda Čavčića, Mehmeda Parovića, Ibrahima Salana, Seida Čamdžije, Advije Lutvića, Fuada Heće, Avde Hurle, Alije Omeragića, Himze Omeragića i Alije Džaferovića, na način da je Zoran Ilić, nakon što je stradalo nekoliko pripadnika vojske Srpke Republike BiH u gornjem dijelu naselja Rudo, došao pred podrum kuće vlasništvo Miroslava Jovičića u donjem dijelu naselja Rudo, u kojem su se nalazili civili muslimanske nacionalnosti: muškarci, žene i djeca, gdje im je naređeno da borave dok je trajao napad pripadnika vojske Srpske Republike BiH na gornji dio naselja naseljenog muslimanskim stanovništvom, da bi zatim naredio s vrata podruma da svi muškarci napuste podrum i izađu u dvorište ispred podruma, jer idu u zarobljeništvo, nakon čega su muškarci napustili podrum, a odmah potom bili postrojeni u kolonu, gdje su u pratnji i pod prijetnjom oružjem odvedeni od strane Zorana Ilića i drugih njemu poznatih vojnika u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag i čija tijela do danas nisu pronađena.
Čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka i), a sve u vezi s članom 29 i članom 180, stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
pa ga Sud primjenom člana 285 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP
BiH) i primjenom članova 39, 42, stavovi 1, 2, i 48, stav 1 KZ BiH
osuđuje
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD JEDANAEST (11) GODINA
Optuženi Radenko Ilić
oslobađa se optužbe
da je:
– u periodu od kraja maja 1992. godine do kraja 1993. godine u opštini Rogatica u okviru širokog i sistematičnog napada vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Rogatica, Radenko Ilić, zajedno sa Zoranom Ilićem, kao pripadnik vojske Srpske Republike BiH, a potom vojske Republike Srpske i to Rogatičke brigade VP …, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, učestovao u progonu muslimanskog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, postupajući s diskriminatornom namjerom, suprotno pravilima međunarodnog prava i to prisilnim nestankom osoba, civila Muslimana iz naselja Rudo, opština Rogatica, tako što je:
– dana 19. juna 1992. godine u naselju Rudo, opština Rogatica, u poslijepodnevnim satima, Radenko Ilić, naoružan i u uniformi, zajedno sa Zoranom Ilićem i drugim njima poznatim vojnicima učestovao u nezakonitom lišenju slobode civila muslimanske nacionalnosti i to: Mehmeda Hodžića, Saliha Hodžića, Edhema Kurtića, Zehrudina Hadžihasanovića, Kemala Čavčića, Ćamila Čavčića, Mehmeda Čavčića, Mehmeda Parovića, Ibrahima Salana, Seida Čamdžije, Advije Lutvića, Fuada Heće, Avde Hurle, Alije Omeragića, Himze Omeragića i Alije Džaferovića, na način da je Radenko Ilić, zajedno sa Zoranom Ilićem, nakon što je stradalo nekoliko pripadnika vojske Srpke Republike BiH u gornjem dijelu naselja Rudo, došao pred podrum kuće, vlasništvo Miroslava Jovičića u donjem dijelu naselja Rudo, u kojem su se nalazili civili muslimanske nacionalnosti: muškarci, žene i djeca, gdje im je naređeno da borave, dok je trajao napad pripadnika vojske Srpske Republike BiH na gornji dio naselja naseljenog muslimanskim stanovništvom, da bi zatim naredili s vrata podruma da svi muškarci napuste podrum i izađu u dvorište ispred podruma, jer idu u zarobljeništvo, nakon čega su muškarci napustili podrum, a odmah potom bili postrojeni u kolonu, gdje su u pratnji i pod prijetnjom oružjem odvedeni od strane Zorana Ilića, Radenka Ilića i drugih njima poznatih vojnika u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag i čija tijela do danas nisu pronađena.
Čime bi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172, stav 1, tačka h) u vezi sa tačkom i), a sve u vezi s članom 29 i članom 180, stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
VIJEĆE ODJELA I ZA RATNE ZLOČINE APELACIONOG ODJELJENJA SUDA BIH DONIJELO JE 28. NOVEMBRA 2024. GODINE DRUGOSTEPENU PRESUDU KOJOM JE POTVRĐENA PRVOSTEPENA PRESUDA SUDA BIH OD 3. JUNA 2024. GODINE, A KOJOM JE RADENKO ILIĆ OSLOBOĐEN OPTUŽBE ZA KRIVIČNO DJELO ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI
Apelaciono vijeće u sastavu: Staniša Gluhajić, predsjednik vijeća, Amela Huskić i Hilmo Vučinić, članovi vijeća.
Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo 28. novembra 2024. godine drugostepenu presudu u predmetu Zoran Ilić i drugi, kojom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 3. juna 2024. godi, a kojom je
Radenko Ilić oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti.
Tužilaštvo se žalilo na oslobađajući dio presude za Radenka Ilića, ali je žalba odbijena