Predrag Banović zvani Čupo je rođen 28. oktobra 1969. godine u Prijedoru, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba je radio kao konobar. Ubrzo nakon izbijanja sukoba u Prijedoru Banović je bio mobiliziran u policijske snage i nakon toga raspoređen na položaj stražara u logoru Keraterm.
Nakon što su 30. aprila 1992. zbacile organe vlasti u opštini Prijedor, snage bosanskih Srba izvršile su niz napada na sela i područja nastanjena nesrbima, što je za posljedicu imalo raseljavanje i zarobljavanje velikog broja muškaraca, žena i djece. Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru prijedorski Krizni štab Srba je za nesrbe, uglavnom Muslimane i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Od maja do augusta 1992. godine srpske vlasti u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje više od 7000 Muslimana, Hrvata i drugih nesrba iz prijedorskog kraja. Jedan od logora je bio logor Keraterm, smješten u fabrici keramičkih proizvoda na istočnoj periferiji grada Prijedora, u Čirkin polju. Otvaranje logora, među kojima i logora Keraterm predstavljalo je jednu od ključnih karakteristika udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bio trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s teritorije planirane srpske države unutar Bosne i Hercegovine. Logori Keraterm i Omarska bili su vođeni tako da su bili sračunati na zlostavljanje i progon nesrba iz Prijedora i s drugih područja, s ciljem da se nesrbi uklone s te teritorije ili da se podjarme oni koji ostanu. Zatočavanje nesrba u logore bilo je uvertira u njihovo ubijanje ili premještanje na nesrpska područja.
Logor Keraterm je otvoren i vođen kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, s ciljem zatvaranja nesrba u ponižavajućim i dehumanizirajućim uslovima, kako bi se s tog područja nesrbi uklonili zbog njihove etničke pripadnosti. Do krivičnih djela koja je počinio Predrag Banović došlo je u okviru rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo, uz diskriminatronu namjeru. Predrag Banović je učestvovao u sljedećim djelima progona:
(a) ubistvo petorice zatvorenika;
(b) premlaćivanje dvadeset sedam zatočenika i
(c) zatočenje u nehumanim uslovima, maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje Muslimana, Hrvata i drugih nesrba zatočenih u logoru Keraterm. Pretresno vijeće je konstatovalo da je zatvaranje i zatočenje nesrba u nehumanim uslovima u logoru Keraterm sprovođeno s namjerom da se nesrpski zatočenici diskriminiraju. Pretresno vijeće se uvjerilo da je optuženi zloupotrebljavao svoj položaj vlasti nad zatočenicima dok je bio na dužnosti tako što je zlostavljao i ponižavao zatočenike ne pokazujući pritom nimalo obzira prema ljudskom životu i dostojanstvu. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Banović dobrovoljno učestvovao u zlostavljanju, premlaćivanju i ubijanju zatočenika u logoru Keraterm. Predrag Banović je osuđen za progon, zločin protiv čovječnosti.
Predrag Banović je vršio dužnosti stražara u logoru Keraterm, koji se nalazio u krugu fabrike keramičkih proizvoda na istočnom kraju grada Prijedora u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Logor Keraterm je počeo da funkcioniše 23. maja 1992. godine, a u njemu se nalazilo i do 1500 zatočenika. Od 20. juna do 6. augusta 1992. godine komandant logora je bio Duško Sikirić. Stražarsko osoblje u logoru Keraterm uključivalo je rezerviste policije, a bilo je organizovano u smjene od 10 do 15 stražara, koje su nadgledali Dragan Kolundžija, Damir Došen i Dušan Fuštar, komandiri smjena stražara. Predrag Banović je bio stražar u smjeni pod komandom Damira Došena. Zatočenici su trpjeli surove, nehumane i ponižavajuće uslove tokom svog zatočeništva, a uz to su bili izvrgavani i ponižavanju, šikaniranju, te fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Logor je bio vođen na takav način koji je rezultirao narušavanjem fizičkog zdravlja ili smrću zatočenih nesrba. Zatočenike bi po njihovom dolasku u logor pretresli i oduzeli im svu vrijednu ličnu imovinu. Mnoge od njih su tukli prije no što bi ih odveli u jedan od četiri skladišna prostora, iza metalnih vrata gdje su boravili tokom vrućih ljetnih mjeseci 1992. godine. Prostorije su bile pretrpane, tako da zatočenici često nisu mogli ni leći niti se kretati. Zatočenici nisu imali odjeću za presvlačenje ni posteljinu, a ljekarska pomoć je bila ograničena. Dobijali su nedovoljna sljedovanja hrane, a pristup vodi im je bio ograničen. Toaleti i sanitarne instalacije bili su neadekvatni, tako da su higijenski uslovi bili izrazito loši. Zatočenicima nisu dozvoljavali da redovno izlaze na svjež vazduh. Tokom svog zatočeništva većina zatočenika u logoru Keraterm bila je pozvana na ispitivanje koje su obično obavljali “inspektori” iz Banje Luke i Prijedora. Na odlasku i povratku s ispitivanja zatočenici su redovno dobivali batine. Na taj način su zatočenici bili kategorizovani ili za prebacivanje u obližnji logor Omarska ili za smještanje u odgovarajuću prostoriju u Keratermu. Nadležni organi u logoru, kao i “posjetioci”, zatočenike su redovno podvrgavali teškim premlaćivanjima, te okrutnim i ponižavajućim postupcima, a mnogi zatočenici su ubijeni. Za premlaćivanja su korištene sve vrste oružja i oruđa, uključujući policijske palice i palice za bejzbol. Premlaćivanja su se često odvijala pred očima drugih zatočenika, a pratili su ih pogrdni i ponižavajući komentari. Većina premlaćivanja i ubijanja bila je usmjerena na političke vođe i uticajne ljude koji nisu bili Srbi, kao i na one za koje se znalo da su Srbima pružali otpor. Usljed premlaćivanja dolazilo je do teškog narušavanja fizičkog i duševnog zdravlja. Zatočenicima nakon takvih premlaćivanja nije pružana skoro nikakva medicinska pomoć. Mnogi zatočenici nisu preživjeli logor. Tijela su često tovarena u vozila, nakon čega su ih odvozili i kasnije sahranjivali na groblju Pašinac u Prijedoru. Neke zatočenike su izvodili iz prostorija u kojima su bili zatočeni radi obavljanja radnih zadataka, nakon čega ih više niko nikada ne bi vidio. U vrijeme obavljanja svojih dužnosti u logoru Keraterm Predrag Banović nije imao nikakav čin i nije imao kontrolu nad drugim stražarima u logoru. Međutim, kao stražar u logoru Keraterm od 20. juna do 6. augusta 1992. godine, Predrag Banović je bio svjestan sistema zlostavljanja u logoru, učestvovao je u zlostavljanjima, premlaćivanjima i ubijanjima zatočenika u logoru i namjera mu je bila da ostvaruje taj opšti dogovoreni sistem zlostavljanja. Predrag Banović je učestvovao u premlaćivanju zatočenika u logoru Keraterm koje je završavalo njihovom smrću. Predrag Banović je odgovoran za učestvovanje u pet ubistava. Imena žrtava pročitana su na javnoj sjednici tokom pretresa o odmjeravanju kazne, a to su: Jovo Radočaj, Drago Tokmadžić, Jasmin zvani Zvjezdaš, Dževad Karabegović i Džemal Mešić. Uz to Predrag Banović je odgovoran za premlaćivanja dvadeset i pet zatočenika i pucanje u još dvojicu, odnosno za premlaćivanje Ramadana Bahonjića, Mehe Kapetanovića, Faruka Hrnčića, Envera Modronje, Adiba Bajrića, Uzeira Čauševića zvanog Zejro, Šabana Elezovića, Edina Ganića; premlaćivanje tri brata s prezimenom Ališić, Armina, Ede i trećeg brata čije je ime nepoznato; premlaćivanje Ismeta Garibovića, Vasifa Mujkanovića, Muje Sivca, Sulejmana Sivca, Mirsada Karagića, Esada Islamovića, zatvorenika s prezimenom Mešić, Jasmina Ramadanovića zvanog Sengin, Suada Halvadžića, Besima Fazlića, Mehmeda Avdića, Muharema Sivca, Mirsada Crljenkovića, Ismeta Bajića; za pucanje u zatočenika zvanog Smail, te u jednog neidentifikovanog zatočenika.
Uslovi zatočenja u logoru Keraterm opisani su kao surovi, nehumani i ponižavajući za sve zatvorenike. Zatočenici su stalno fizički i psihološki terorisani i bili su prepušteni milosti i nemilosti vlasti u logoru. Ponižavanje, maltretiranje i psihičko zlostavljanje zatvorenika bili su uobičajeni. Za Predraga Banovića se tvrdi da je svoj položaj stražara u logoru Keraterm zloupotrebljavao da zatvorenike izlaže bezrazložnom i stalnom ponižavanju, maltretiranju i nasilju. Optuženi je priznao da je neposredno učestvovao u premlaćivanju zatvorenika, usljed čega su njih petorica preminuli, a dvadeset sedmorici su nanesene teške tjelesne povrede. Banović je priznao da je učestvovao u premlaćivanju zatvorenika pomoću raznih oruđa, uključujući palice za bejzbol, policijske palice i kablove s gvozdenim kuglicama, čime je žrtve izložio teškoj fizičkoj patnji, a one koji su tim događajima bili svjedoci psihičkoj povredi. Ta krivična djela predstavljala su dio sveobuhvatnog zlostavljanja usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva. Banović je kao stražar u logoru Keraterm mogao poboljšati uslove zatočeništva u onoj mjeri koja je u datim okolnostima bila moguća. Međutim, on je odabrao da te uslove pogorša.
OPTUŽNICA PROTIV PREDRAGA BANOVIĆA
Lal Chand Vohrah potvrdio je 21. jula 1995. prvobitnu optužnicu protiv Predraga Banovića. Prvobitna optužnica protiv Predraga Banovića mijenjana je nekoliko puta, a njena posljednja verzija (Konsolidovana optužnica) dostavljena je 5. jula 2002. godine. Predrag Banović je po 25 tačaka optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, sve u vezi s događajima koji su se tokom ljeta 1992. odigrali u opštini Prijedor. Prvobitna optužnica protiv Predraga Banovića i drugih odmah je objavljena i istog dana kada su izdani nalozi za hapšenje. Predrag Banović je prvobitno optužen 21. jula 1995. zajedno s još 11 drugih suoptuženih – Duškom Sikiricom, Damirom Došenom, Dušanom Fuštarom, Draganom Kolundžijom, Nenadom Banovićem (Predragov rođeni brat, blizanac), Nikicom Janjićem, Dušanom Kneževićem, Draganom Kondićem, Goranom Lajićem, Dragomirom Šaponjom i Nedjeljkom Timarcem. Optužnica protiv Nikice Janjića povučena je nakon njegove smrti. Optužnica protiv Dragana Kondića, Gorana Lajića, Dragomira Šaponje i Nedjeljka Timarca povučena je 5. maja 1998. nakon što je u skladu s cjelokupnom politikom krivičnog gonjenja Međunarodnog suda odlučeno da se tim optuženima treba suditi pred nekim nacionalnim sudom. U periodu od juna 1999. do juna 2000. godine uhapšena su trojica optuženih – Dušan Sikirica, Damir Došen i Dragan Kolundžija. Nakon što su se svaki od optuženih potvrdno izjasnio o krivici, osuđeni su u novembru 2001. Optuženi Predrag Banović uhapšen je i prebačen u Haag 9. novembra 2001. Dana 21. novembra 2002., Pretresno vijeće je naložilo da konsolidovana optužnica, priložena Zahtjevu optužbe za spajanje postupaka od 5. jula 2002. godine bude važeća optužnica u ovom predmetu. Dana 27. marta 2002. godine optužba je podnijela molbu za povlačenje optužnice protiv Nenada Banovića. Pretresno vijeće je odobrilo zahtjev optužbe i naložilo da se Nenad Banović odmah pusti iz pritvora.
Tačke optužnice:
Predrag Banović se tereti za:
Pošto je Sporazum o potvrdnom izjašnjavanju o krivici postignut prije početka suđenja, nije bilo potrebe za suđenjem.
Dana 26. juna 2003. godine Pretresno vijeće je održalo raspravu i razmotrilo “Zajedniĉki zahtjev za razmatranje sporazuma o izjašnjavanju o krivici Predraga Banovića i Tužilaštva”. Taj zahtjev je odražavao dogovoreni sporazum o krivici prema kojem se optuženi pristao izjasniti krivim po tački jedan konsolidovane optužnice, za progon kao zločin protiv čovječnosti. Zahtjev je prihvaćen i Predrag Banović se potvrdno izjasnio o krivici. Rasprava o kazni je održana 3. septembra 2003.
“Časni sude, ja sam se o svojoj krivici pred Vama nedvosmisleno izjasnio. Ta moja izjava je bila istine i iskrenoga kajanja o događajima u Prijedoru, a posebno u logoru Keraterm. O mome udjelu u tome dao sam intervju istražiocima Tribunala. Danas bih dodao samo sljedeće: hapšenje i prebacivanje u Hag moga brata i mene proživeo sam sa velikim strahom i to najviše zbog toga što je propaganda uvijek širila da je Hag mjesto za tiho ubijanje Srba. Na moju sreću, brzo sam zaključio da je to posljednja laž te vrste. Kroz dosadašnji postupak ja sam u pritvoru doživio prosvjećenje. Sakupio sam snage da se suočim sa istinom i samim sobom. To me je i opredijelilo da svoju izjavu o krivici promijenim. Proklinjem to vrijeme rata i mržnje. Žao mi je što tada nisam pronašao načina da izbjegnem mobilizaciju i svoje učešće u logoru. Žao mi je svih žrtava i proklinjem svoje ruke što su na bilo koji način nanijele bol nevinim ljudima. Želio bih da se ove moje riječi, iskrene riječi, shvate kao lijek ranama i kao put ozdravljenja i pomirenja svih u Prijedoru, onako kako je bilo prije rata.” (Predrag Banović, pretres u vezi s odmjeravanjem kazne, 3. septembar 2003. godine)
Predmet protiv Predraga Banovića odnosi se na događaje u opštini Prijedor. Nakon što su u ljeto 1992. godine zbačene opštinske vlasti u Prijedoru, vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su izvršile segregaciju velikog broja muškaraca, žena i djece koje su potom privele i zatvorile u tri glavna logora, od kojih je jedan bio Keraterm, logor koji se nalazio u fabrici keramike na istočnom kraju grada Prijedora.
Dana 28. oktobra 2003. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je Predraga Banovića proglasilo krivim i osudilo ga na 8 godina zatvora.
Dana 28. jula 2004. godine Predrag Banović je prebačen u Francusku na izdržavanje preostalog dijela kazne. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od hapšenja 9. novembra 2001. godine.
Dana 3. septembra 2008. godine Predragu Banoviću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/zlocinci-slobodno-setaju-gradom-svjedoci-strahuju/101221072
EDIN RAMULIĆ, NVO “IZVOR”
“Zločinci slobodno šetaju gradom, svjedoci strahuju”
Piše: Tatjana Sekulić
Edin Ramulić (Foto: Arhiv)
Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić, nepravosnažno su proglašeni krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu na području općine Prijedor koji je za cilj imao progon, pljačku i ubistva nesrpskih civila tokom 1992. godine. Dušan Janković nije se pojavio na izricanju presude i, kako je saznao Sarajevo-x.com, nalazi se u bjekstvu.
Ubice slobodno šetaju Prijedorom
“Glavnooptuženi je u bjekstvu. Naprosto je neprihvatljivo da se osobe optužene za takve zločine brane sa slobode. Takva praksa se još jednom pokazala neuspješnom i nadamo se da državne institucije neće dozvoliti da se ovakvo nešto ponovi i u narednim slučajevima”, kazao je za Sarajevo-x.com Edin Ramulić, aktivista udruženja “Izvor” iz Prijedora. Svjedoci stravičnih zločina počinjenih u Prijedoru tokom rata su u strahu, tvrdi Ramulić. Nije jednostavno u svom rodnom gradu sretati na ulici egzekutore i naredbodavce razdvajanja, pljačkanja i ubistava i prisilnog protjerivanja civilnog stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Zbog straha sve manje ljudi odlučuje se da svjedoči, a saznanje da se zločinci slobodno šetaju ulicama snažno utječe kako na svjedoke, tako i na preživjele u maskru i na porodice stradalih.
Tijela nisu pronađena, a zločinci odslužili kazne
“Na ulicama često susrećemo zločince. Prije nekoliko mjeseci sjedio sam u jednom restoranu, a stol pored mene sjedio je Dušan Janković, iako mu je zabranjeno da se pojavljuje na javnim mjestima. Nedavno je pored mene svoje bijesno vozilo parkirao Predrag Banović, haški osuđenik koji je bio čuvar u logoru Keraterm kraj Prijedora i koji je priznao učestvovanje u premlaćivanjima, torturi i ubijanju zatočenika u logoru. On je svoju kaznu odslužio, kao i brojni drugi osuđeni u Haagu, a tijela svih žrtava još nisu pronađena”, istakao je Ramulić, čiji brat, otac i mnogobrojni članovi familije ubijeni u prijedorskim logorima.
Na izricanju presude za masakr na Korićanskim stijenama više od deset minuta bilo je potrebno da se pročitaju imena žrtava, više od 150 muškaraca koji su streljani na Korićanskim stijenama. Žrtve su i osobe koje su preživjele masakr, stradalnici su i njihove porodice koje pate od tog augusta 1992. godine.
Suđenje za završni zločin
“Izricanje dugotrajne kazne bez mogućnosti pomilovanja i ranijeg puštanja iz zatvora predstavlja satisfakciju porodicama žrtava. No, jedna stvar mora biti jasna. Njima je suđeno za završni zločin, a prije 21. augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijani i protjerivani Hrvati i Bošnjaci. No, zadovoljni smo presudom barem za jedan zločin i nadamo se da će biti potvrđena”, kazao je Ramulić. Državni sud je u utorak osudio Zorana Babića i Milorada Škrbića, nekadašnje pripadnike Interventnog voda SJB Prijedor, na po 22 godine dugotrajnog zatvora. Željko Stojnić, pripadnik iste jednice, osuđen je na 15 godina, a Sud mu nije mogao izreći kaznu dugotrajnog zatvora, jer u vrijeme izvršenja zločinačkog djela nije imao napunjenu 21. godinu. Dušana Jankovića, bivšeg komandira SJB Prijedor, koji se nalazi u bjekstvu Sud je proglasio krivim za naređivanje ubistava na planini Vlašić i osudio na 27 godina dugotrajnog zatvora.
https://www.blic.rs/vesti/hronika/u-zatvoru-se-ozenila-cetvorica-prijedorcana/5n3wzs2
U zatvoru se oženila četvorica Prijedorčana
blic arhiva
hronika
HAG, BEOGRAD – Bosanski Srbin Predrag Banović (32), kome je prekjuče na venčanju kum bio bivši predsednik SRJ Slobodan Milošević, četvrti je Prijedorčanin koji se oženio u pritvoru Haškog tribunala u Ševeningenu. Pre Banovića, u haškom pritvoru oženili su se Zoran Žigić, Damir Došen i Dušan Tadić, optuženi za zločine u okolini Prijedora. Žigić je u međuvremenu osuđen na 25 godina zatvora i čeka pravosnažnu presudu. Došen je na izdržavanju kazne od pet godina u Austriji, a Tadić je prebačen u Nemačku, gde izdržava kaznu od 20 godina. Agencija Beta je prenela da je Džim Lendejl, portparol Tribunala, potvrdio vest o venčanju i Miloševićevom kumstvu, ali da nije želeo da iznese dodatne informacije o tom događaju. Televizija B92 prekjuče je javila da je venčanje obavljeno po pravoslavnom obredu. Banović je optužen za mučenje zatvorenika u logoru Keraterm 1992. godine u zapadnoj Bosni i čeka na početak suđenja. Uhapšen je u novembru prošle godine u Obrenovcu, zajedno sa bratom Nenadom, koji je prošlog meseca pušten iz zatvora zbog nedostatka dokaza. Milošević je smešten na istom spratu u Ševeningenu kao i Predrag Banović. Braća Banović su, kako je u jednom intervjuu ispričao Nenad, posle raspisivanja poternice za njima iz Republike Srpske najpre otišli u Crnu Goru, a zatim u Beograd. Predrag je u Beogradu upoznao Jelenu, rođenu Obrenovčanku, i preselili su se u Obrenovac. Njih dvoje imaju dvogodišnjeg sina, a Jelena je nezaposlena i živi u iznajmljenom stanu. – Venčanje Banovića nije prvo koje se desilo u Ševeningenu i očigledno je da sud i uprava zatvora nemaju ništa protiv toga. Zatvorenicima su omogućene posete svaki dan od 9 do 16.45 sati i nema nikakvih ograničenja. Svi zatvorenici imaju na raspolaganju takozvanu intimnu sobu, u kojoj mogu da ostanu nasamo sa suprugama. Potrebno je samo na vreme najaviti posetu – kaže Zoran Jovanović, advokat sa velikim iskustvom u Haškom tribunalu.