Naser Orić je rođen 3. marta 1967. godine. Obavezni vojni rok služio je 1985. i 1986. godine. Dvije godine kasnije 1988., Naser Orić je završio šestomjesečni policijski kurs u Zemunu. Nakon odrađenog pripravničkog staža, poslan je na Kosovo kao pripadnik policijske jedinice za specijalne zadatke MUP-a Socijalističke Republike Srbije. Po povratku u Beograd bio je tjelohranitelj Slobodana Miloševića. Dana 5. augusta 1991. godine raspoređen je na dužnost u SJB Ilidža, a krajem 1991. godine premješten je u Srebrenicu. Dana 8. aprila 1992. postao je komandir stanice policije u Potočarima.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronošena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Naser Orić i nekolicina lako naoružanih boraca stacioniranih u Potočarima postavili su zasjede i ubili više pripadnika srpskih paravojnih snaga. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Do 18. aprila 1992., dana kad je Srebrenica pala u ruke Srba, gotovo svi predstavnici opštinskih vlasti su napustili Srebrenicu. U narednim sedmicama, većina Muslimana koji su ostali, sakrili su se u obližnjim šumama. Kad je grad ponovno osvojen, nakon 8. maja 1992., postalo je nužno da se lokalne muslimanske grupe koordinišu pod jedinstvenom komandom kako bi se organizovala djelotvorna odbrana. Dana 20. maja 1992. godine, neformalna grupa ljudi koji su osnovali pojedinačne borbene grupe na tom području, okupila se u obližnjem zaseoku Bajramovići i odlučila da koordiniše svoje aktivnosti tako što će formirati Štab TO Srebrenica.
Sastanku je prisustvovalo nekoliko vođa lokalnih grupa, uključujući Akifa Ustića, Ahmu Tihića, Zulfu Tursunovića i Nasera Orića. Drugi, uključujući Hakiju Meholjića i Sidika Ademovića, nisu prisustvovali, bilo zato što su sastanak smatrali nezakonitim, bilo zato što nisu bili ni informisani ni pozvani. Nadalje, neka sela pod kontrolom Muslimana na području Srebrenice i Bratunca koja su imala vlastite borbene grupe nisu bila zastupljena u Bajramovićima i sama su organizovala svoju odbranu u to vrijeme.
Odluka donesena u Bajramovićima označila je trenutak formiranja Štaba TO Srebrenica, mada je bila riječ tek o rudimentarnom obliku vojne strukture. U Bajramovićima je odlučeno da će glavni zapovjednik biti Naser Orć iz Potočara, zamjenik zapovjednika Akif Ustić iz Srebrenice, privremeni komnadir civilne policije Bećir Bogilović iz Srebrenice, a članovi tog štaba Zulfo Tursunović iz Sućeske, Hamdija Fejzić iz Bajramovića, Ahmo Tihić iz Tihića i Ševket Đozić iz Bojne. Dana 26. maja 1992., Atif Krdžić iz Srebrenice, Nedžad Bektić iz Karačića i Senahid Tabaković iz Skenderovića takođe su postali članovi Štaba TO Srebrenica.
Dana 27. juna 1992., imenovanje Nasera Orića za komandanta Štaba TO Srebrenica službeno je potvrdio Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande ARBiH. Dana 8. augusta 1992., položaj Nasera Orića kao komandanta Štaba TO Srebrenica potvrdio je i predsjednik BiH Alija Izetbegović.
Na sastanku održanom 3. septembra 1992., Štab TO Srebrenica, koji se po prvi put nazvao „Štabom oružanih snaga Srebrenice“, formirao je kao jedan od svojih organa Operativni štab. Za načelnika Operativnog štaba i načelnika štaba Oružanih snaga Srebrenice imenovan je Osman Osmanović. Tom odlukom predviđeno je i spajanje Operativnog štaba i Štaba Oružanih snaga Srebrenice, do čega je zaista i došlo 14. oktobra 1992.
ZATOČENIČKI OBJEKTI U SREBRENICI
Stanica policije u Srebrenici je višespratnica koja se nalazi u sjevernom dijelu Srebrenice, u glavnoj ulici koja vodi do centra grada iz pravca Bratunca. Od augusta 1992., u stanici policije u Srebrenici bilo je sjedište i vojne i civilne policije. Kancelarije vojne policije bili su u prizemlju, a kancelarije civilne policije na prvom spratu. U septembru i oktobru 1992., pet muškaraca Srba (iz BiH i Srbije) bilo je zatočeno u ćelijama u prizemlju stanice policije u Srebrenici od jedne do nekoliko sedmica. U decembru 1992. i januaru 1993., u istoj ćeliji je zatočeno još nekoliko srpskih muškaraca. Osim toga, više žena i maloljetnika, Srba bilo je zatočeno u sobi na prvom spratu te zgrade.
Ćelija u kojoj su bili zatočeni muškarci Srbi bila je desno iza ugla, nekoliko metara dalje niz hodnik, dijagonalno u odnosu na prijavnicu. Ćelija, u koju se ulazilo kroz mali hodnik, bila je veličine približno tri sa četiri kvadratna metra, a prema malom hodniku je bila osigurana vratima od željeznih šipki. Srpske zatočenike su tukli u samoj ćeliji i kroz rešetke na vratima.
U toj ćeliji nije bilo kreveta ni madraca na kojima bi zatočenici mogli spavati. Povremeno zbog pretrpanosti nije čak bilo ni mjesta da se legne. Na vanjskom zidu bio je prozor bez stakla. Zbog toga je u ćeliji bilo jako hladno, a nije bilo grijanja.
Zgrada Opštine u Srebrenici i zgrada suda bile su jedna do druge u glavnoj ulici u centru grada, nekoliko stotina metara od stanice policije. Od januara do marta 1993., do 15 srpskih muškaraca i od 12 do 15 žena, Srpkinja, bilo je zatočeno odvojeno u dvije ćelije u “Zgradi”, na period od tri sedmice do gotovo dva mjeseca.
Dok su muškarce Srbe zatočene u “Zgradi” rutinski tukli, srpske žene i djecu nisu tukli. Zatočenike, kako muškarce, tako i žene, povremeno su odvodili iz “Zgrade” na druga mjesta radi ispitivanja.
Dokazi pokazuju da su neki zatočenici, muškarci i žene, bili odvedeni u bolnicu u Srebrenici na više dana i da im je tamo pružena ljekarska pomoć kakva je bila dostupna u to vrijeme. S obzirom na okolnosti, sa zatočenicima se u bolnici uglavnom dobro postupalo. Nisu ih tukli ni maltretirali, ali su i dalje bili pod stražom. Iz dokaza nije jasno po čijem nalogu su zatočenici bili prebačeni u bolnicu i iz nje.
Dragutin Kukić bio je porijeklom iz Inđije u Srbiji. Negdje 1992. godine, zaposlio se kao radnik obezbjeđenja u rudniku boksita Braćan, na području Podravanja. Dana 24. septembra 1992., zarobljen je u blizini rudnika u borbi s muslimanskim borcima. Tokom iste noći, ruku vezanih na leđima, Dragutin Kukić je u malom kamionu prebačen u Srebrenicu zajedno s drugim zarobljenim Srbima. Dragutina Kukića su putem tukli vojnici u maskirnim uniformama i civilnoj odjeći. Po dolasku u Srebrenicu, zatočen je u ćeliji u prizemlju stanice policije, zajedno s još četiri Srbina.
Uveče 25. septembra 1992., osoba u civilnoj odjeći po imenu Šabahudin Omerović zvani Čude odveo je Dragutina Kukića iz ćelije u prijemnu sobu. Ondje su bili izvjesni Kemo u maskirnoj uniformi i jedna osoba u civilnoj odjeći s nadimkom Mrki. Kemo, punim imenom Kemal Mehmetović, bio je porijeklom iz zaseoka Pale pokraj Potočara i imao je tridesetak godina. Godine 1992., bio je pripadnik jedne od lokalnih borbenih grupa. Kemo je bio poznat kao nasilna osoba koja se opirala subordinaciji. O identitetu Mrkog dokazi su nepotpuni.
U prijemnoj sobi, Kemo i Mrki su počeli da tuku Dragutina Kukića. Kad je Mrki bacio Dragutina Kukića na pod, on je Mrkiju i Kemi opsovao “ustašku majku”. Kao odgovor na tu uvredu, Kemo je uzeo cjepanicu i njome snažno udario Dragutina Kukića u prsa. On je odmah prestao pokazivati znakove života i čini se da je na mjestu umro. Navodno u pokušaju da ga oživi, Kemo je Dragutinu Kukiću ulio u usta vodu iz boce, ali bez uspjeha. Dva zatočena Srbina potom su odnijeli Kukićevo tijelo nazad u ćeliju, gdje je ono ostalo do idućeg dana.
Sutradan ujutro, Kemo je došao u ćeliju i raspitivao se kod drugih srpskih zatočenika o Dragutinu Kukiću, kao da ne zna za njegovu sudbinu. Zatočenici su iz straha rekli da je imao srčani napad. Kemo je potom naredio trojici zatočenika da stave tijelo na kamion parkiran pokraj stanice policije u Srebrenici. Kamion je zatim odvezen na područje Podravanja, gdje je Kemo bacio tijelo Dragutina Kukića u rezervoar s vodom. Prije nego što je tijelo bacio u rezervoar, Kemo je u njega ispalio nekoliko metaka. Posmrtni ostaci Dragutina Kukića nisu pronađeni.
Dana 17. maja 1992., Jakova Đokića zarobili su Muslimani na području Konjević-Polja, kad se vratio kući sa vojne službe. On je potom više od sedam mjeseci bio zatočen u štali na području Cerske, zajedno s drugim zatočenim Srbima. Dana 26. januara 1993., kada su Cersku napale srpske snage, Jakova Đokića i druge zatočenike premjestili su iz štale u Srebrenicu. Kada je grupa stigla u Srebrenicu, Jakov Đokić je već bio u lošem fizičkom stanju zbog ranijeg zlostavljanja. Najprije je odveden u stanicu policije u Srebrenici, gdje ga je nekoliko mladića tuklo štapovima dok nije izgubio svijest. Nakon toga je odveden u “Zgradu” i zatočen u ćeliji za muškarce, zajedno sa drugim srpskim zatočenicima. Nije poznato kakva je sudbina zadesila Jakova Đokića poslije 21. marta 1993., kada je posljednji put viđen živ. Postoje samo nejasni pokazatelji da je kasnije podlegao ranama koje je zadobio prilikom premlaćivanja u zatočeništvu i da je pokopan u Srebrenici.
U ljetu 1992., Dragana Ilića su u Kasabi zarobili muslimanski vojnici. Potom je nekoliko mjeseci bio zatočen u štali na području Cerske, zajedno sa drugim srpskim zatočenicima. Dana 26. januara 1993., prebačen je u Srebrenicu. Kada je ta grupa stigla u Srebrenicu, Dragan Ilić je već bio u teškom fizičkom stanju zbog ranijeg zlostavljanja. Kao što je bio slučaj i sa Jakovom Đokićem, najprije je odveden u stanicu policije u Srebrenici, gdje ga je nekoliko mladića tuklo štapovima dok nije izgubio svijest.
Nakon toga je odveden u “Zgradu”, gdje je zatočen u ćeliji za muškarce, zajedno sa drugim srpskim zatočenicima. Tu su Dragana Ilića rutinski tukli i zlostavljali raznim predmetima, između ostalog, štapovima, noževima i kundacima pušaka. Napadači, od kojih su neki bili naoružani, nosili su civilnu odjeću ili dijelove vojne uniforme. I za njega je rečeno da mu je tijelo bilo toliko natučeno i krvavo da ga je bilo strašno gledati. Dragan Ilić umro je u ćeliji za muškarce u “Zgradi” između 9. februara i 20. marta 1993., a tačan datum nije poznat.
Dana 24. decembra 1992., muslimanski vojnici su na području Glogove zarobili Milisava Milovanovića zvanog Mićo, KV flotera u rudniku Sase. On je potom zatočen u stanici policije u Srebrenici, gdje su kasnije dovedeni i drugi srpski zatočenici. U ćeliji su Milisava Milovanovića svakodnevno šakama i nogama tukli nepoznati napadači. Bio je obliven krvlju. Dana 15. ili 16. januara 1993., Milisav Milovanović i drugi srpski zatočenici prebačeni su u “Zgradu”, gdje su zatočeni u ćeliji za muškarce.
Nepoznatog datuma početkom februara 1993., mladić star između 16 i 20 godina, ušao je u ćeliju za muškarce, i pitao Milisava Milovanovića gdje je sakrio neko brašno, a zatim ga je nekoliko puta udario u grudi. Ubrzo poslije toga, a moguće je da je to bilo u bolnici u Srebrenici, Milisav Milovanović je umro i pokopan je u Srebrenici.
Dana 7. januara 1993., muslimanski borci su zarobili Kostadina Popovića tokom borbi u Kravici. Nakon toga je odveden u Stanicu policije u Srebrenici, gdje je bio zatočen u ćeliji zajedno s drugim Srbima. U toj ćeliji Kostadina Popovića su svakodnevno tukli nepoznati napadači. Bio je obliven krvlju. Dana 15. ili 16. januara 1993., Kostadin Popović i drugi zatočeni Srbi prebačeni su u “Zgradu”, gdje su zatočeni u ćeliju za muškarce. Tu su ih rutinski tukli i zlostavljali raznim predmetima, uključujući štapove i kundake pušaka.
Kostadin Popović je umro u ćeliji za muškarce u “Zgradi” 7. februara ili otprilike tog datuma 1993. godine, nakon što je podvrgnut teškim premlaćivanjima. Nakon toga je došao Zulfo Tursunović i pitao druge zatočenike šta se desilo. Zatočenici nisu odgovorili, očito iz straha. Kasnije su Muslimani zamotali tijelo Kostadina Popovića u vojno ćebe i napisali njegovo ime na komadu papira, koji su mu stavili u džep na hlačama.
Dana 30. juna 1992., Branko Sekulić je zarobljen na području Milića u borbi protiv muslimanskih snaga. Bio je ranjen u nogu ili gležanj i izgubio je mnogo krvi. Nakon toga je nekoliko dana bio zatočen na nepoznatoj lokaciji, a zatim je prebačen u štalu na području Cerske, gdje je bio zatočen nekoliko mjeseci zajedno sa drugim zatočenim Srbima. Dana 27. januara 1993., dan poslije ostalih zatočenih Srba, Branko Sekulić je u Srebrenicu prenesen na konju, zbog teškog fizičkog stanja.
Po dolasku, Branko Sekulić je najprije odveden u Stanicu policije u Srebrenici, gdje ga je nekoliko mladića tuklo štapovima dok nije izgubio svijest. Nakon toga je odveden u “Zgradu”, gdje je zatočen u ćeliji za muškarce, zajedno s drugim zatočenim Srbima. Tu je Branko Sekulić rutinski premlaćivan raznim predmetima, uključujući štapove i kundake pušaka.
Negdje u februaru 1993., Branko Sekulić je primljen u bolnicu u Srebrenici na nekoliko dana i ondje mu je pružena ljekarska pomoć. Dok je bio u bolnici, nisu ga više tukli. Dana 3. marta 1993., otpustili su ga zbog manjka prostora u bolnici. Branko Sekulić je umro 19. marta 1993. ili otprilike tog datuma u Zgradi.
Prvobitna optužnica potvrđena je 28. marta 2003. godine; druga izmijenjena optužnica potvrđena je 4. oktobra 2004. godine; treća izmijenjena optuţnica potvrđena je 30. juna 2005. prema odluci u skladu s pravilom 98bis od 8. juna 2005.
U optužnici je u opštim crtama navedeno da je na osnovu svog položaja i ovlaštenja komandanta, Naser Orić komandovao svim jedinicama koje su djelovale u njegovoj zoni odgovornosti. To se odnosilo na sve jedinice koje su učestvovale u borbenim dejstvima u opštinama Srebrenica i Bratunac, a naročito u borbama u Ratkovićima 21. i 27. juna 1992., u Ježestici 8. augusta 1992., Fakovićima 5. oktobra 1992., u Bjelovcu od 14. do 19. decembra 1992. i u Kravici 7. i 8. januara 1993. godine.
Naser Orić je optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
Na osnovu krivične odgovornosti nadređenog teretio se za:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 196
Broj svjedoka optužbe – 52
Broj dokaznih predmeta optužbe – 625
Broj svjedoka odbrane – 30
Broj dokaznih predmeta odbrane – 1024
SUĐENJE
Broj svjedoka koje je pozvalo Pretresno vijeće – 1
Broj dokaznih predmeta Vijeća – 7
Oslobođen je optužbi po svim drugim taĉkama optužnice.
Kazna: dvije godine zatvora.
Naser Orić je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno tri godine, dva mjeseca i 21 dan. Pretresno vijeće je stoga naložilo da smjesta bude pušten na slobodu.
Žalbeno vijeće je naglasilo da ono, baš kao ni Pretresno vijeće, nema nikakve sumnje da su nad Srbima zatočenim u Srebrenici, u srebreničkoj policijskoj stanici i „Zgradi“ izmđeu septembra 1992. i marta 1993. počinjeni teški zločini. Isto tako, ni obrana nije osporila da su nad srpskim zatočenicima počinjeni zločini. Međutim, dokaz da su se zločini dogodili nije dovoljan da bi se neka osoba mogla proglasiti krivom za te zločine.
Donatori:
© 2024 – Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini | Sva prava zadržana.
Za sadržaj na stranici ne odgovoraju donatori.
by BloomByte Solutions