Naser Orić je rođen 3. marta 1967. godine u mjestu Gornji Potočari, opština Srebrenica. Nakon završene osnovne, a zatim i srednje škole otišao je u Bor (u Srbiju), gdje je upisao Fakultet za obojenu metalurgiju. Studije je napustio i otišao na odsluženje vojnog roka u JNA. Dvije godine kasnije je završio policijski kurs u Zemunu (Srbija). Kao pripadnik jedinice za specijalne zadatke MUP-a Srbije odlazio je povremeno na Kosovo. Po potrebi je radio na obezbjeđenju Slobodana Miloševića. Godine 1992. se vratio u Srebrenicu. Bio je komandant jedinica ARBiH na teritoriji Srebrenice, a od 1. jula 1992. godine član Ratnog predsjedništva Srebrenice. Naser Orić je bio komandant štaba Teritorijalne odbrane Srebrenice i komandant oružanih snaga subregije Srebrenice do 1995. godine. Bio je brigadir ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom, danas je penzioner, razveden, otac četvoro djece. Poslije rata je nastavio život u Tuzli, sve do aprila 2003. godine kada je uhapšen po haškoj optužnici za ratne zločine. U junu 2003. godine je osuđen na dvije godine zatvora za nesprečavanje ubistva i nehumani tretman zatvorenika. Odmah nakon toga je oslobođen, jer je odslužio kaznu. Žalbeno vijeće je poništilo ovu presudu i u julu 2008. godine Orić je pravosnažno oslobođen krivice za zločine. Po potjernici Republike Srbije Orić je uhapšen u Bernu u junu 2015. godine. Švicarske vlasti su ga izručile Sarajevu, a ne Beogradu. Tužilaštvo BiH ga je nekoliko mjeseci kasnije optužilo za ratne zločine, a suđenje je počelo 2016. godine.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronošena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Naser Orić i nekolicina lako naoružanih boraca stacioniranih u Potočarima postavili su zasjede i ubili više pripadnika srpskih paravojnih snaga. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Do 18. aprila 1992., dana kad je Srebrenica pala u ruke Srba, gotovo svi predstavnici opštinskih vlasti su napustili Srebrenicu. U narednim sedmicama, većina Muslimana koji su ostali, sakrili su se u obližnjim šumama. Kad je grad ponovno osvojen, nakon 8. maja 1992., postalo je nužno da se lokalne muslimanske grupe koordinišu pod jedinstvenom komandom kako bi se organizovala djelotvorna odbrana. Dana 20. maja 1992. godine, neformalna grupa ljudi koji su osnovali pojedinačne borbene grupe na tom području, okupila se u obližnjem zaseoku Bajramovići i odlučila da koordiniše svoje aktivnosti tako što će formirati Štab TO Srebrenica.
Sastanku je prisustvovalo nekoliko vođa lokalnih grupa, uključujući Akifa Ustića, Ahmu Tihića, Zulfu Tursunovića i Nasera Orića. Drugi, uključujući Hakiju Meholjića i Sidika Ademovića, nisu prisustvovali, bilo zato što su sastanak smatrali nezakonitim, bilo zato što nisu bili ni informisani ni pozvani. Nadalje, neka sela pod kontrolom Muslimana na području Srebrenice i Bratunca koja su imala vlastite borbene grupe nisu bila zastupljena u Bajramovićima i sama su organizovala svoju odbranu u to vrijeme.
Odluka donesena u Bajramovićima označila je trenutak formiranja Štaba TO Srebrenica, mada je bila riječ tek o rudimentarnom obliku vojne strukture. U Bajramovićima je odlučeno da će glavni zapovjednik biti Naser Orć iz Potočara, zamjenik zapovjednika Akif Ustić iz Srebrenice, privremeni komnadir civilne policije Bećir Bogilović iz Srebrenice, a članovi tog štaba Zulfo Tursunović iz Sućeske, Hamdija Fejzić iz Bajramovića, Ahmo Tihić iz Tihića i Ševket Đozić iz Bojne. Dana 26. maja 1992., Atif Krdžić iz Srebrenice, Nedžad Bektić iz Karačića i Senahid Tabaković iz Skenderovića takođe su postali članovi Štaba TO Srebrenica.
Dana 27. juna 1992., imenovanje Nasera Orića za komandanta Štaba TO Srebrenica službeno je potvrdio Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande ARBiH. Dana 8. augusta 1992., položaj Nasera Orića kao komandanta Štaba TO Srebrenica potvrdio je i predsjednik BiH Alija Izetbegović.
Na sastanku održanom 3. septembra 1992., Štab TO Srebrenica, koji se po prvi put nazvao „Štabom oružanih snaga Srebrenice“, formirao je kao jedan od svojih organa Operativni štab. Za načelnika Operativnog štaba i načelnika štaba Oružanih snaga Srebrenice imenovan je Osman Osmanović. Tom odlukom predviđeno je i spajanje Operativnog štaba i Štaba Oružanih snaga Srebrenice, do čega je zaista i došlo 14. oktobra 1992.
Optužnica tereti optužene Nasera Orića i Sabahudina Muhića za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika
Datum potvrđivanja optužnice: 9. septembar 2016. godine.
U optužnici se navodi da su optuženi Naser Orić, kao komandant Štaba teritorijalne odbrane Srebrenica i komandant Štaba oružanih snaga TO subregije Srebrenica i Sabahudin Muhić, kao pripadnik oružanih snaga TO Srebrenica, u vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, u vremenskom periodu od maja do decembra 1992. godine, na području sela Zalazje, Lolići i Kunjerac, opštine Srebrenica i Bratunac, počinili krivično djelo ratni zločin nad tri ratna zarobljenika, uzrokujući njihovu smrt.
Tačke optužnice:
3. Neutvrđenog datuma u decembru 1992. godine u mjestu Kunjerac, opština Bratunac, u blizini rezervoara za vodu ubili ratnog zarobljenika Mitra Savića.
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 9. OKTOBRA 2017. GODINE NASER ORIĆ JE OSLOBOĐEN
Nakon okončanog glavnog pretresa vijeće Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine je dana, 9. oktobra 2017. godine izreklo presudu prema kojoj su Naser Orić i Sabahudin Muhić oslobođeni optužbe za krivično djelo ratni zločini protiv ratnih zarobljenika.
Protiv navedene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo BiH zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Apelaciono vijeće uvaži žalbu, u cijelosti ukine prvostepenu presudu i održi pretres. Braniteljice optuženih su dostavile Sudu BiH odgovore na žalbu Tužilaštva BiH, s prijedlogom da Apelaciono vijeće odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu.
Na sjednici Apelacionog vijeća, održanoj dana 8. maja 2018. godine, tužilac Tužilaštva BiH ostao je pri svojim navodima iznesenim u žalbi, te je istu ukratko izložio, a braniteljice optuženih su ukratko iznijele odgovore na izjavljenu žalbu. Naser Orić i Sabahudin Muhić su prihvatili navode braniteljica i istakli da nemaju ništa da dodaju.
Sjednica Apelacionog vijeća održana je 8. maja 2018. godine.
Vijeće Odjela I za ratne zločine Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine u krivičnom predmetu protiv optuženih Nasera Orića i Sabahudina Muhića, nakon održane sjednice vijeća Apelacionog odjeljenja, donijelo je drugostepenu odluku kojom se uvažava žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine, te se presuda Suda Bosne i Hercegovine, od 9. oktobra 2017. godine ukida i određuje održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine.
Početak pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja održan je 3. septembra 2018. godine.
Sudeće vijeće u sastavu: Tihomir Lukes, Dragomir Vukoje, Senadin Begtašević
Pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja održan je 17. septembra 2018. godine.
Optuženi su oslobođeni optužbe da su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao pripadnici Oružanih snaga Srebrenice Armije RBiH i to Naser Orić kao komandant Štaba Teritorijalne odbrane Srebrenica i komandant Štaba oružanih snaga subregije Srebrenica i Sabahudin Muhić zvani „Mrčo“ kao pripadnik Oružanih snaga Srebrenice, u vremenskom periodu od maja do decembra 1992. godine, na području opština Srebrenica i Bratunac postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima.
Vijeće Odjela I za ratne zločine Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine је u krivičnom predmetu Naser Orić i dr., nakon vijećanja i glasanja, donijelo i dana 30. novembra 2018. godine objavilo presudu kojom su Naser Orić i Sabahudin Muhić oslobođeni optužbi i to da je Naser Orić radnjom opisanom u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a Naser Orić i Sabahudin Muhić da su radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. izreke presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.