Mlađo Radić zvani Krkan je rođen 15. maja 1952. godine u selu Lamovita, opština Prijedor. Oženjen je i ima troje djece. Od 1972. godine pa do početka sukoba je radio kao policajac u Prijedoru, gdje je bio raspoređen u policijsku stanicu u mjestu Ljubija. Kao policajac je radio na u patroli, kontrolisanju saobraćaj, bršio provjere pijanih vozača i radio na obezbjeđenju škola i banaka. Njegova supruga Bosiljka jed radila u kantini rudarskog kompleksa Omarska gdje je nastavila raditi i nakon početka sukoba. Radić je došao u Omarsku krajem maja 1992. godine.
U septembru 1991. godine je proglašeno nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština. Međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama. Članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992. godine. Dana 30. aprila 1992. godine SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u “Srpsku opštinu Prijedor”. Osnovan je lokalni krizni štab koji je upravljao tim područjem i provodio odluke centralnog kriznog štaba ARK-a sa sjedištem u Banjoj Luci. Odmah su počela zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Prema iskazu jednog svjedoka: “Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate, tako da se život preko noći izmijenio. Nakon zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje nesrba, bosanskih Muslimana ili Hrvata, s odgovornih funkcija. Mnogi su na kraju izgubili posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu, a na radiju se emitirala antimuslimanska i antihrvatska propaganda. Hrvati i Muslimani ne prihvataju tu situaciju i spremaju se reagovati. U slučajevima gdje je došlo do snažnijeg otpora Hrvata i Muslimana, Srbi pokreću napade, npr. na sela Hambarine i Kozarac. Dana 30. maja pokušaj Muslimana da vrate kontrolu nad Prijedorom propada. Kako bi spriječili svaku pomisao Hrvata i prije svega Muslimana na otpor, Srbi odlučuju privesti sve nesrbe koji bi mogli predstavljati opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su predstavljale određeni autoritet, uključujući i onaj moralni ili su raspolagale određenom moći, naročito ekonomskom. Istovremeno muškarce odvajaju od žena, djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju Srbi, one nesrbe, koji još nisu otišli iz regije, okupiti u centre. Na taj način su stvoreni centri Omarska, Keraterm i Trnopolje. Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je ovdje riječ. Svi muškarci koji nisu bili srpske nacionalnosti su uhapšeni i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvatao kompleks zgrada u selu Trnopolje, izmedu ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora. Dana 31. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru, Simo Drljača, dao je zvanično naređenje da se osnuju logori. U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana. Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja avgusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice.
Logor Omarska
Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje “privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti” u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Velika većina dokaza odnosila se na logor Omarsku, za koji se govorilo da je bio najgori po nehumanom postupanju i uslovima. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih nesrba. Zatočenici u Omarskoj su uglavnom bili Muslimani, uz neke Hrvate i manja grupa od oko 35 žena. Životni uslovi u logoru Omarska bili su jezivi. Zatočenici su često držani u pretrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Nakon premlaćivanja ljudi su bili iskrvavljeni, ucrvani, imali su gnoj na leđima. Pedeset posto ljudi je imalo dizenteriju. Higijenski uslovi su bili katastrofa. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, smrad je bio užasan u svim prostorijama. U svim dijelovima logora. Mnogi nisu htjeli ići s piste baš zbog tog smrada i uslova. Zatočenici su se svi bili zaušljivili, zapuštanih brada. Izgledali su kao kosturi. Jedan od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje; prvih šest dana zatočeništva zatočenik Emir Beganović nije dobio nikakvu hranu. Zatočenici su kasnije hranjeni jednom dnevno u logorskoj kantini. Morali su za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan, jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka. Većina zatočenika bila je smještena u “hangaru”, najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora, koji se protezao u smjeru sjever-jug. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade. Zapadni dio se sastojao od dva sprata s više od 40 zasebnih prostorija. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali “bijela kuća” i “crvena kuća”. Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom, odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža. Između hangara i upravne zgrade prostirao se u obliku slova L betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali “pista”, dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća. Prema izvještaju o logorima na banjalučkom području koji su sastavile vlasti bosanskih Srba (službeni izvještaj o logorima), za vrijeme funkcionisanja logora Omarska kroz logor su prošla 3334 zatočenika. Bivši logoraši procjenjuju da je bilo i do 3000 zatočenika odjednom; osoblje se složilo da ih je bilo više od 2000. Velika većina zatočenika bili su muškarci, ali je postojala i grupa od otprilike trideset i pet-šest žena, a mnoge od njih bile su na rukovodećim položajima u lokalnoj vlasti na tom području. U prvim danima logora mogli su se vidjeti i dječaci od samo 15 godina, kao i neki stariji ljudi. Golema većina zatočenika bila je muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Malobrojni zatočeni bosanski Srbi su se navodno tamo našli, jer su bili osumnjičeni za saradnju s Muslimanima. Radić je stigao u Omarsku između 27. i 29. maja 1992. godine. Kako je rekao, nije propustio nijednu smjenu, a otišao je u avgustu 1992. godine kad je logor zatvoren. Mlađo Radić je preuzeo svoje dužnosti u logoru Omarska oko 28. maja 1992. godine i da je tamo ostao do kraja avgusta 1992. godine. U početku je Radić bio na stražarskom mjestu ispred garaže sve dok mu Željko Meakić nije rekao da radi u kancelariji dežurnog na prvom spratu upravne zgrade. Tamo je upravljao radio-vezom i telefonom s lokalnom linijom. Ponekad bi držao stražu na kružnom staklenom prozoru na stepeništu upravne zgrade koji gleda na pistu. Prema svjedočenju Kerima Mešanovica, Radić je bio vođa smjene. Prema njegovim riječima, jedan od trojice vođa smjene, Radić, Kos ili Čkalja, uvijek bi bio prisutan kada bi dolazili novi zatočenici. Ako bi novi zatočenici došli u Radićevoj smjeni, on bi zapisivao njihove lične podatke i registrovao ih. Vođe smjene su prisustvovale smjeni straže. Prema svjedočenju Omera Mešana, Radić je bio u nadređenom položaju u odnosu na stražare i on bi ih rasporedđvao po logoru pokazujući im kamo da idu. Nedžija Fazlić je svjedočila da ju je Radić registrovao kad je stigla u logor i da ju je informisao o svom položaju u logoru, uvjeravajući je da je on, kao vođa smjene, najvažnija osoba koja je prisutna u logoru. Nekoliko svjedoka je smatralo da je Radić mogao da interveniše da zaustavi batinanje i da su od njega, kao vođe smjene, očekivali da ih zaštiti od drugih stražara. Mirsad Ališić je svjedočio da ga je 4. juna 1992. godine pretuklo nekoliko stražara u Radićevoj smjeni. Dok se nalazio na pisti, Mirsad Ališic je, kao i drugi zatočenici, stajao oslonjen s tri prsta na zid upravne zgrade, kada su naišli stražari Predojević i Paspalj. Mirsad Ališic je molio Predojevića da ne napravi invalida od njega, a Predojević mu je rekao da će ga ubiti. Zatim je odveden na prvi sprat upravne zgrade gdje su čekali drugi stražari sa posebnim bicevima na kojima su bile pričvršćene željezne kuglice. Mirsad Ališić je rekao Pretresnom vijeću da se Radić nalazio u kancelariji u blizini i da, uprkos tome što je svjedok vrištao u agoniji usljed nesnosne boli, Radić nije intervenisao da zaustavi batinanje. Stražari u Radićevoj smjeni počinili su veliki broj zločina. Pretresno vijeće smatra očitim da su ti stražari počinili široki raspon radnji zlostavljanja i maltretiranja zatočenika, uključujući ubistvo i mučenje i da Radić, kao njihov vođa smjene, nije iskoristio svoju vlast da spriječi stražare da ne čine takve zločine. Neke žene su zlostavljane i silovane. Pretresno vijeće je saslušalo uvjerljive dokaze da je Radić bio lično uključen u seksualno maltretiranje, ponižavanje i nasilje nad ženama u logoru Omarska. Prozivao bi određene žene iz prostorija u kojima su bile zatočene, a kad bi se vratile, ostalim bi ženama bilo jasno da im se desilo nešto strašno.
Prvobitna: 9. novembra 1998. godine, izmijenjena: 26. oktobra 2000. godine.
U prvobitnoj optužnici u predmetu Kvočka i drugi (IT-98-30), potvrđenoj 9. novembra 1998. godine spojene su optužbe protiv četvorice optuženih koji su se svi teretili u optužnici koja se odnosila na logor Omarska (IT-95-4), a koja je potvrđena 13. februara 1995. godine. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 13. oktobra 2000. godine, Tužilaštvo je 26. oktobra 2000. podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj su konsolidovane optužnice za optužene Mlađu Radića, Dragoljuba Prcaća, Miroslava Kvočku, Milojicu Kosa i Zorana Žigića.
U važećoj optužnici, optuženi Mlađo Radić se tereti kako slijedi:
Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti):
Ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)
Tačke optužnice:
• progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, nehumana djela, ubistvo, mučenje (zločini protiv čovječnosti).
SUĐENJE
Suđenje u predmetu Kvočka i drugi počelo je 28. februara 2000. godine, ali je prekinuto 6. marta 2000. godine. Suđenje je nastavljeno 2. maja 2000. godine. Tužilaštvo je završne riječi iznijelo 16. jula 2001. godine, a odbrana 17, 18. i 19. jula. Suđenje se vodilo pred Pretresnim vijećem I (sudija Rodrigues, predsjedavajući, sudija Riad i sudija Wald).
POSTUPAK U SKLADU S PRAVILOM 98 bis
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, ukoliko smatra da su izvedeni dokazi nedovoljni za dokazivanje optužbi, odbrana može tražiti da se donese oslobađajuća presuda. Ukoliko Pretresno vijeće smatra da optužba nije iznijela dovoljno dokaza, ono može donijeti oslobađajuću presudu po svim ili po nekim tačkama optužnice prije početka izvođenja dokaza odbrane. Dana 6. novembra 2000. godine Mlađo Radić, Milojica Kos, Zoran Žigić i Dragoljub Prcać (posljednja tri navedena – povjerljivo) podnijeli su prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, u składu s pravilom 98 bis. Rasprava po tom pitanju održana je 28. novembra 2000. godine. Dana 15. decembra 2000. Pretresno vijeće je donijelo sljedeću presudu u korist optuženih:
Pretresno vijeće je odbacilo ostale navode iz prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.
STATISTIČKI PODACI
Broj dana suđenja– 113
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 22
Broj svjedoka vijeća – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 305
Broj dokaznih predmeta odbrane – 35
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
Logor Omarska se nalazio u zgradama bivšeg rudnika željezne rude u selu Omarska, oko 20-25 kilometara od grada Prijedora. Iz početka zamišljen da djeluje petnaestak dana, logor je u stvarnosti funkcionisao do otprilike 20. avgusta 1992. godine. Tokom tog perioda kroz logor je prošlo najmanje 3334 zatočenika. Tu treba dodati tridesetpet žena, od kojih su mnoge u tom kraju bile ugledne. Svi zatočenici su ispitivani. Gotovo svi su premlaćivani. Mnogi nisu iz logora izašli živi. Zlostavljanje u logoru je bila neprekidna i opšta pojava, a počelo je dolaskom zatočenika. Od trenutka kad bi stigli, zatvorenike su najčešće tukli ili u svakom slučaju maltretirali, kako bi im odmah pokazali da ih se više ne smatraju ljudskim bićima. Uz udarce su izlazili iz autobusa kojima su dovezeni u logor; morali su se postrojiti uza zid. Otimali su im lične dokumente ili novac; prisiljavani su da pjevaju srpske pjesme; potom su morali sjediti na tlu ili čak ležati na stomaku na vrelom asfaltu satima, pri čemu se nisu smjeli pomaknuti. Ispitivani su. Udarani su šakama, čizmana, kundacima pušaka i drugim predmetima. U hangarima nije bilo ćelija, već samo velike sale u kojima su logoraši bili neizdrživo nagurani jedan uz drugog, tako da su nekad jedva imali mjesta da se pomaknu i bili su prisiljeni da spavaju, kada mogu spavati, na golom podu ili na paletama. Zatvorenici su dobijali vrlo malo hrane, koja je bila često pokvarena i gotovo nimalo vode. Klozeta tako reći nije ni bilo i svoje prirodne potrebe su morali zadovoljiti u kante ili u uglu neke prostorije ili poda se. Bolesni ili ozlijeđeni zatočenici jedva da su dobivali ikakvu njegu ili je uopšte nisu dobijali. Svi ti muškarci su mršavi, oslabljeni žţivjeli u atmosferi nasilja i straha. Neke žene su zlostavljane i silovane. Nije postojalo niti jedno jedino mjesto u logoru na kojem bi se zatočenik mogao osjećati bezbjedno ili se jednostavno nadati da ga niko neće udariti niti podvrgnuti nekom obliku nasilja. Vođen je sistematski i masovni napad protiv muslimanskog i hrvatskog civilnog stanovništva opštine Prijedor. Analizom činjenica Pretresno vijeće je zaključilo da su počinjena krivična djela progona, hotimičnog lišavanja života, mučenja i okrutnog postupanja.
Dana 2. novembra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je Mlađo Radić proglašen krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za:
na kaznu zatvora od 20 godina.
Mlađo Radić je podnio obavijest o žalbi 15. novembra 2001. godine.
Žalbeno vijeće je 28. februara 2005. godine donijelo presudu kojom je potvrdilo sve kazne koje je izreklo Pretresno vijeće, pa tako i kaznu zatvora za Mlađu Radića od 20 godina.
Prema svjedočenju Hase Ičića, kad je njegova grupa stigla u Omarsku, odveli su ih u bije- lu kuću, prisilili da legnu na pod i ispruže tri prsta u srpski pozdrav, nakon čega su ih stražari tukli. Ušao je Radić i prekinuo maltretiranje rekavši da zatočenike treba voditi na ispitivanje. Hase Ičić je rekao da ih je već prvog dana boravka u logoru Omarska žena po imenu Hajra upozorila da paze kako se ponašaju jer je najgora grupa stražara , predvođena Radićem, momentalno na dužnosti. Hase Ičić je posvjedočio da ga je onog dana kad je stigao u logor Omarska, Radić pozvao na hodnik da ga odvede na ispitivanje i zatim ga gurnuo u sobu u kojoj se vršilo isljeđivanje. Tamo je vidio ljude koji nisu radili u logoru, kao što su Dule Tadić i Dušan Knežević, kao i još jednog stražara kojeg su svi zvali Babić. Nakon što su mu rekli da ih mora pozdraviti srpskim pozdravom, udarili su ga, stavili mu omču oko vrata i čvrsto je stegnuli nastavljajući da ga udaraju: “Ovdje su mi slomili rebra. Od udaraca mi je koža popucala na leđima. Krvario sam i imao posjekotine. Imao sam rane tamo, kasnije su to postale kraste. Posvuda su me tukli osim po glavi… imali su bejzbol-palicu. Imali su i bič napravljen od kabla sa željeznim kuglicama. Imali su i neke željezne šipke”.
Pretresno vijeće je saslušalo opsežne dokaze da su stražari u Radićevoj smjeni počinili teška krivična djela nad zatočenicima. Krkanova smjena je bila je prilično zloglasna u logoru. Emir Striković je rekao da su se Radićeve smjene bojali više od drugih zbog toga što su stražari u toj smjeni bili osobito surovi. Upravo je tokom te smjene počinjeno najgore maltretiranje i prozvano najviše ljudi koji se više nikada nisu vratili.
Azedin Oklopčić je takođe svjedočio da je Radićeva smjena bila najgora i da tokom te smjene zatočenici nisu tražili da idu u nužnik, jer su se bojali batina. Stražari u Radićevoj smjeni tukli su zatočenike na odlasku i na dolasku iz kantine. Azedin Oklopčić je posvjedočio da su stražari u Radićevoj smjeni pretukli jednog drugog zatočenika Safeta Ramadanovića, odmah po njegovom dolasku u logor Omarska i zatim ponovno sedmicu dana kasnije, dok je čekao da ga ispitaju. Kasnije je odveden u upravnu zgradu na ispitivanje, gdje su ga ponovo tukli. Dva zatočenika su morala da ga odnesu natrag na pistu, gdje su ga stražari ponovo tukli. Safet Ramadanovic je preminuo od posljedica batinanja. Azedin Oklopčić je takođe posvjedočio da je vidio tijelo ovog zatočenika kako leži napolju na travi nekoliko sati prije nego što je došao njegov zet i odnio tijelo iz logora. Azedin Oklopčić je svjedočio da su se tokom noći mogli čuti stravični krici s gotovo svih lokacija u logoru, premda većinom iz hangara, kantine i sa piste.
Prema svjedočenju nekoliko bivših zatočenika, Krkan bi zatočenike koji su stigli u logor Omarska prozivao dok bi silazili iz autobusa. Kasnije bi ih natjerali da trče od autobusa do bijele kuće između dva reda policajaca i vojnika koji bi ih udarali raznim predmetima.