Miroslav Kvočka je rođen 1. januara 1957. godine u selu Marićka u opštini Prijedor, gdje je prije početka ratnog sukoba bio policajac u Staničnom odjeljenju policije Omarska, koje je bilo pridruženo Službi javne bezbjednosti opštine Prijedor. Kvočka je 1992. godine bio jedan od vođa tri patrole u Staničnom odjeljenju policije u Omarskoj, gdje je sa suprugom Muslimankom i njihovih dvoje djece živio u blizini rudarskog kompleksa Omarska, koji je postao logor Omarska. U vrijeme formiranja logora Omarska, Kvočka je bio profesionalni policajac u stanici policije u Omarskoj. Kvočka je do juna 1992. godine bio raspoređen u Stanicu policije Omarska, a od 1. jula do septembra 1992. godine u rezervnu stanicu Tukovi. Nakon službe u stanici Tukovi, Kvočka je premješten u policijsku stanicu Prijedor, gdje je nakon godinu dana postao vođa smjene patrole u toj stanici. Kvočka je napustio službu u novembru 1996. godine, nakon što je Međunarodni sud u Haagu podigao optužnicu protiv njega.
U septembru 1991. godine je proglašeno nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština. Međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama. Članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992. godine. Dana 30. aprila 1992. godine SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u “Srpsku opštinu Prijedor”. Osnovan je lokalni krizni štab koji je upravljao tim područjem i provodio odluke centralnog kriznog štaba ARK-a sa sjedištem u Banjoj Luci. Odmah su počela zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Prema iskazu jednog svjedoka: “Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate, tako da se život preko noći izmijenio. Diskriminacijsko ponašanje, koje je dovelo do sve većih tenzija između srpskih vlasti i drugih nacionalnosti, kulminiralo je napadima na dijelove nesrpskog stanovništva u mjestima gdje je pružan otpor novom režimu. Srpske snage su 23. maja 1992. napale i preuzele kontrolu nad selom Hambarine, u kojem je većinsko bilo muslimansko stanovništvo. Sljedećeg dana je pokrenut napad na Kozarac, koji je takođe smješten na većinski muslimanskom području (otprilike 27 000 nesrba živjelo je na širem području Kozarca, a od 4 000 stanovnika u samom gradu, 90 % su bili Muslimani). Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je ovdje riječ. Svi muškarci koji nisu bili srpske nacionalnosti su uhapšeni i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvatao kompleks zgrada u selu Trnopolje, izmedu ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Grupu od oko 2000 ljudi koja je došla do centra grada su podijelili u dvije podgrupe: muškarce od 15 do 65 godina u jednu grupu, a žene, djecu i starce u drugu grupu. Ostale su usmjerili prema hotelu “Balkan”, takođe u centru grada, gdje su i oni podijeljeni u dvije grupe. Muškarce s obiju lokacija su ukrcali na autobuse koji su prvo krenuli prema stanici policije (zgradi “SUP-a” odnosno Sekretarijata za unutrašnje poslove) u gradu. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora. Dana 31. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru, Simo Drljača, dao je zvanično naređenje da se osnuju logori. U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana. Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja avgusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice.
Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje “privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti” u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Velika većina dokaza odnosila se na logor Omarsku, za koji se govorilo da je bio najgori po nehumanom postupanju i uslovima. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih nesrba. Zatočenici u Omarskoj su uglavnom bili Muslimani, uz neke Hrvate i manja grupa od oko 35 žena. Životni uslovi u logoru Omarska bili su jezivi. Zatočenici su često držani u pretrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance, jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Nakon premlaćivanja ljudi su bili iskrvavljeni, ucrvani, imali su gnoj na leđima. Pedeset posto ljudi je imalo dizenteriju. Higijenski uslovi su bili katastrofa u svim dijelovima logora. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, smrad je bio užasan u svim prostorijama. Mnogi nisu htjeli ići s piste baš zbog tog smrada i uslova. Zatočenici su se svi bili zaušljivili, zapuštenih brada. Izgledali su kao kosturi. Jedan od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje; prvih šest dana zatočeništva zatočenik Emir Beganović nije dobio nikakvu hranu. Zatočenici su kasnije hranjeni jednom dnevno u logorskoj kantini. Morali su za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan, jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka. Zatočenici su živjeli u nečovječnim uslovima, a logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuđivanje, batinanje i mučenje spadali su u uobičajeno ponašanje. Dolazak novih zatočenika, ispitivanja, vrijeme obroka i korištenje nužnika, sve su to uvijek iznova bile prilike za zlostavljanje zatočenika. U logor su ulazile neovlaštene osobe kojima se dozvoljavalo da nasumično i kako im se prohtije napadaju zatočenike. Jedan je svjedok izjavio: “Noću su se mogli čuti strašni krici, jauci, batinanje, praktično iz svih prostorija koje su služile kao koncentracioni logor Omarska”. Ubijanje je bilo uobičajena pojava. Većina zatočenika bila je smještena u “hangaru”, najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora, koji se protezao u smjeru sjever-jug. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade. Zapadni dio se sastojao od dva sprata s više od 40 zasebnih prostorija. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali “bijela kuća” i “crvena kuća”. Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom, odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža. Između hangara i upravne zgrade prostirao se u obliku slova L betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali “pista”, dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća. Otprilike trideset i šest zatočenika u logoru Omarska bile su žene. Žene zatočene u Omarskoj bile su razlicite dobi, najstarije su imale šezdesetak godina, a jedna je bila mlada djevojka. Pretresno vijeće je saslušalo uvjerljive dokaze nekoliko zatočenica koje su svjedočile o seksualnom ugrožavanju i nasilju nad ženama u Omarskoj kao o uobičajenoj pojavi. Zatočenice su bile podvrgavane raznim oblicima seksualnog nasilja u logoru Omarska. Vijeće raspolaže ogromnom količinom dokaza na osnovu kojih se van razumne sumnje može zakljuciti da je logor Omarska funkcionisao kao udruženi zločinački poduhvat. Zločini počinjeni u Omarskoj nisu zvjerstva počinjena u žaru borbe; oni se sastoje od široke mješavine teških zločina počinjenih namjerno, podmuklo, selektivno, a u nekim slučajevima i sadistički, nad nesrbima zatočenim u tom logoru. Zločine u logoru Omarska počinilo je više osoba. Njih zaista i jeste moglo počiniti samo više osoba, jer su osnivanje, organizacija i funkcionisanje logora zahtijevali učešće mnogih pojedinaca koji su imali različite uloge i izvršavali različite funkcije manjeg i većeg značaja. Udruženi zločinački poduhvat koji je prožimao logor bila je namjera da se progone i podjarme zatočeni nesrbi. Progoni su vršeni činjenjem zločina kao što su ubistvo, mučenje i silovanje, te raznim sredstvima kao što su duševno i fizičko nasilje i nehumani uslovi zatočenja. Pretresno vijeće je takođe naglasilo da je svako ko je redovito radio u logoru Omarska ili ga je pohodio, morao znati da su zločini raširena pojava u cijelom logoru. Da je optuženi znao za udruženi zločinacki poduhvat može se zaključiti iz pokazatelja kao što je položaj na kom je optuženi bio, duljina vremena koje je proveo u logoru, funkcija koju je vršio, njegovo kretanje po logoru i kontakti koje je imao sa zatočenicima, osobljem ili vanjskim osobama koje su obilazile logor.
Zlostavljanja su se mogla primijetiti i običnim čulima. Čak i da optuženi nije bio očevidac zločina počinjenih u logoru Omarska, dokazi zlostavljanja mogli su da vide posmatrajući krvava, izubijana i ozlijeđena tijela zatočenika, zapažajući mnoštvo leševa kako leži u gomilama širom logora i primjećujući iscrpljenost i loše stanje zatočenika, kao i pretrpane objekte ili krvlju umrljane zidove. Dokazi zlostavljanja mogli su da se čuju u bolnim jaucima i krikovima patnje, u molbama zatočenika da im se da hrane i vode i preklinjanju svojih mučitelja da ih ne tuku ili ne ubiju, te u pucnjima iz vatrenog oružja koji su se čuli posvuda u logoru. Dokazi zlostavljanja u logoru mogli su da se i namirišu usljed raspadajućih leševa, mokraće i fekalija kojima je bila uprljana odjeća zatočenika, začepljenih i poplavljenih nužnika, dizenterije koja je mučila zatočenike i nemogućnosti zatočenika da se sedmicama ili mjesecima operu ili okupaju. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka učestvovao u radu logora kao funkcionalni ekvivalent zamjenika komandira stražarske službe i da je imao određeni stepen vlasti nad stražarima. Prema njegovom iskazu, bio je dežuran u Stanici policije Omarska zajedno s dvojicom rezervnih policajaca u noći 28. ili 29. maja 1992. godine, kada je u 02:00 ili 03:00 sata primio poziv radio-vezom od Dušana Jankovića koji je tražio da se odmah javi u kompleks rudnika Omarska. Stigavši tamo, Kvočka je vidio Dušana Jankovića i Milutina Čađu kako sjede u službenom vozilu ispred glavne upravne zgrade. Unutar kompleksa je bilo parkirano oko deset autobusa, od kojih su neki bili puni zatočenika, a neki prazni. To su potvrdili i svjedoci koji su izjavili da su prvi zatočenici pristigli u logor Omarska 28. maja 1992. godine. Dušan Janković je zatražio od Kvočke da aktivira rezervne policijske snage, da ih dovede u logor i da pronade Željka Meakića. Kvočka se vratio u stanicu policije Omarska, u 06:00 sati prikupio je dvadesetak policajaca ispred policijske stanice i svi su krenuli prema logoru u dvije grupe. Željko Meakić je stigao u logor s grupom policajaca u 07:00 sati. Prema Kvočkinom svjedočenju, ni on ni Željko Meakić nisu znali što se dešava, niti su znali ko su zatočenici, ali da su postupili po naređenju Dušana Jankovića i Milutina Čađe da organizuju unutrašnje obezbjeđenje logora. U večernjim satima prvog dana njegovog boravka u logoru, stigla je još jedna ekipa sa Željkom Meakićem i Kvočka je otišao kuci. Kvočka se vratio sljedećeg dana, 30. maja 1992. godine, kada su Srbi izvršili napad na Prijedor. U logor je kasno poslijepodne pristiglo još nekoliko autobusa sa zatočenicima, u pratnji aktivnih policajaca iz Prijedora. Pretresno vijeće nalazi da su na Kvočku, kao dežurnog u stanici policije Omarska, prenesena ovlaštenja aktiviranja rezervnih policajaca koji su bili potrebni kao stražari u logoru. Kvočka je rekao da su uslovi za život u Omarskoj, koju je nazvao “sabirnim i istražnim centrom”, bili loši i da je bio prisutan kada su pritvorenici tjerani da pjevaju srpske pjesme i šamaraju jedni druge. Potvrdio je takođe da su pripadnici rezervne policije ulazili u logor spolja i tukli Muslimane, neke i do smrti. Zlostavljanje zatočenika započinjalo bi odmah po njihovom dolasku u Omarsku. Čim bi novi zatočenici sišli s autobusa, dežurni stražari bi ih počeli fizički i verbalno zlostavljati. Ponekad bi novi morali protrčati između dva reda stražara. Svjedok AM se prisjeća kako se postupalo sa zatočenicima koje su dovezli u dva autobusa iste noći kada je i sâm prebačen u Omarsku: “Ti ljudi su istrčavali iz autobusa i morali su da prođu kroz špalir srpskih stražara koji su ih udarali dok su trčali prema garaži. Neki zatočenici nisu dobijali ni hranu ni vodu po nekoliko dana nakon dolaska u logor. Nakon toga bi dobili jedan obrok dnevno. Prema riječima zatočenika taj se obrok sastojao od čorbe od pasulja, u kojoj je često bilo trulog kupusa, a ponekad bi dobili i krišku pljesnivog hljeba. Stražari, koji su radili po dvanaest sati, obično su odbijali da jedu logorsku hranu i radije su donosili obrok od kuće. Hrana za zatočenike je dovožena kamionom u posudama od 50-100 litara do upravne zgrade, gdje su je zatočenice posluživale zatočenicima.
Prema iskazu jednog svjedoka, isti kamion koji se koristio za dovoženje hrane u logor služio je i za odvoženje mrtvih tijela iz logora. Stražari koji su radili u logoru bili su iz redova aktivnog sastava policije, rezervnog sastava policije, rezervnog vojnog sastava i aktivnih vojnih snaga s tog područja, stoga su nosili različite uniforme i različito oružje. Shodno dokazima, dužnosti stražara su bile da spriječe bijeg zatočenika. U Omarskoj je prevladavala atmosfera sveopšte nekontrolisane samovolje i straha koji je prodirao do kostiju. Vrlo je malo učinjeno da se zaustavi premlaćivanje zatočenika. Zatvorenicima u Omarskoj se činilo da ne postoji nadzor nad stražarima: svjedok DC5 je objasnio da su ga stražari tukli “nasumce”. Kad im je bilo dosadno, okomili bi se na vas bez ikakvog razloga.” Svjedok AK se bojao da stražar može u bilo kom momentu i iz bilo kog razloga da ubije koga god poželi. Za neke stražare je rečeno da su većinu vremena bili pod uticajem alkohola i da su se u tom stanju izuzetno agresivno ponašali. Prema izvještaju o logorima na banjalučkom području koji su sastavile vlasti bosanskih Srba (službeni izvještaj o logorima), za vrijeme funkcionisanja logora Omarska kroz logor su prošla 3 334 zatočenika. Bivši logoraši procjenjuju da je bilo i do 3 000 zatočenika odjednom; osoblje se složilo da ih je bilo više od 2 000. Velika većina zatočenika bili su muškarci, ali je postojala i grupa od otprilike trideset i šest žena, a mnoge od njih bile su na rukovodećim položajima u lokalnoj vlasti na tom području. U prvim danima logora mogli su se vidjeti i dječaci od samo 15 godina, kao i neki stariji ljudi. Golema većina zatočenika bila je muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Malobrojni zatočeni bosanski Srbi su se navodno tamo našli, jer su bili osumnjičeni za saradnju s Muslimanima.
Prvobitna: 9. novembra 1998. godine, izmijenjena: 26. oktobra 2000. godine.
U prvobitnoj optužnici u predmetu Kvočka i drugi (IT-98-30), potvrđenoj 9. novembra 1998. godine spojene su optužbe protiv četvorice optuženih koji su se svi teretili u optužnici koja se odnosila na logor Omarska (IT-95-4), a koja je potvrđena 13. februara 1995. godine. Zoran Žigić je takođe bio optužen u optužnici koja se odnosila na logor Keraterm (IT-95-8), a koja je potvrđena 21. jula 1995. (IT-95-8). Poslije pritvaranja Dragoljuba Prcaća, Pretresno vijeće je 14. aprila 2000. spojilo postupak protiv Prcaća (IT-95-4) s postupkom protiv Kvočke i drugih pod novim predmetnim brojem IT-98-30/1. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 13. oktobra 2000. godine, Tužilaštvo je 26. oktobra 2000. podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj su konsolidovane optužnice za optužene Miroslava Kvočku, Dragoljuba Prcaća, Mlađu Radića, Milojicu Kosa i Zorana Žigića.
Tačke optužnice:
U važećoj optužnici, optuženi Miroslav Kvočka se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti Statuta Međunarodnog suda i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
• progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, nehumana djela, ubistvo, mučenje (zločini protiv čovječnosti).
STATISTIČKI PODACI
Broj dana suđenja– 113
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 22
Broj svjedoka vijeća – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 305
Broj dokaznih predmeta odbrane – 58
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
POSTUPAK U SKLADU S PRAVILOM 98 bis
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, ukoliko smatra da su izvedeni dokazi nedovoljni za dokazivanje optužbi, odbrana može tražiti da se donese oslobađajuća presuda. Ukoliko Pretresno vijeće smatra da optužba nije iznijela dovoljno dokaza, ono može donijeti oslobađajuću presudu po svim ili po nekim tačkama optužnice prije početka izvođenja dokaza odbrane. Dana 6. novembra 2000. godine Mlađo Radić, Milojica Kos, Zoran Žigić i Dragoljub Prcać (posljednja tri navedena – povjerljivo) podnijeli su prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, u składu s pravilom 98 bis. Rasprava po tom pitanju održana je 28. novembra 2000. godine. Dana 15. decembra 2000. Pretresno vijeće je donijelo sljedeću presudu u korist optuženih:
Pretresno vijeće je odbacilo preostale navode iz prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.
Zločini za koje je Miroslav Kvočka osuđen:
Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti)
Ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)
Dana 2. novembra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je Miroslav Kvočka je proglašen krivim i osuđen na kaznu od 7 godina zatvora.
Miroslav Kvočka je podnio obavijest o žalbi 13. novembra 2001. godine. Dana 17. decembra 2003. godine Miroslavu Kvočki je odobreno privremeno puštanje na slobodu do žalbene rasprave. Na slobodu je pušten 19. decembra 2003. godine. Od 19. do 29. marta 2004. godine Miroslav Kvočka se vratio u pritvor Međunarodnog suda radi rasprave o njegovoj žalbi koja je održana od 23. do 26. marta 2004. godine.
Žalbeno vijeće je 28. februara 2005. godine donijelo presudu kojom je potvrdilo kaznu od 7 godina koju je izreklo Pretresno vijeće.
Miroslavu Kvočki je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu 30. marta 2005. godine. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 8. aprila 1998. godine.
https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=2715
KVOČKA NA SLOBODI
Nakon odsluženja dvije trećine zatvorske kazne u Pritvorskoj jedinici UN, Miroslavu Kvočki je odobren prijevremeni izlazak iz zatvora. On je osuđen na sedam godina zatvora zbog zločina u logoru Omarska Miroslav Kvočka, bivši policajac iz Prijedora, pušten je na slobodu nakon odsluženja dvije trećine zatvorske kazne u pritvoru UN. Predsjednik Tribunala Theodor/Teodor Meron prihvatio je jučer Kvočkin zahtjev za prijevremenim oslobađanjem, nakon što je obavio pravilima predviđene konzultacije s upravnikom Pritvorske jedinice, Uredom tužitelja i sucima. Kvočka je prvostupanjskom presudom, koju je kasnije u većem dijelu potvrdilo i Žalbeno vijeće, osuđen na sedam godina zatvora nakon što je proglašen krivim za progone i više slučajeva ubojstva i mučenja u logoru Omarska. Suci su zaključili da je, kao zamjenik komandira straže, Kvočka imao određeni stupanj autoriteta u Omarskoj, ali da su njegovi pokušaji da spriječi zločine nad zatočenicima bili vrlo ograničeni. Zbog toga je proglašen krivim kao saučesnik u zločinu. Kvočka je uhapšen i prebačen u pritvor Tribunala u aprilu 1998. godine, a prvostepena presuda mu je izrečena u novembru 2001. U toku žalbenog postupka bio je privremeno oslobođen do izricanja žalbene presude u februaru ove godine.
NOVI ŽIVOT RATNIH ZLOČINACA/ ISPOVIJEST ‘GREŠNIKA’ IZ OMARSKE
“Sve radim što nikada prije nisam radio, samo da bih preživio. Prodao sam stan u Prijedoru, jer se jednostavno nema od čega živjeti. Imam sad kuću u Velikom Palančištu, osam kilometara od Prijedora i nešto stoke… U sezonskim danima radim za dnevnicu, cijepam drva, kopam kanale… ali to vam je – dan ima pa deset nema. Nije to neki posao.”
Miroslav Kvočka-Imate reputaciju ratnog zločinca, godine starosti, a nemate neko visoko obrazovanje. Imam zanimanje policajca i gdje mogu da tražim posao s obzirom na ovu situaciju… Ljut sam što nemam ono što mi pripada, to je penzija koju sam zaradio prije odlaska u Haag.
“Znam Kvočku od prvog svog radnog dana. Cijenim ga kao izuzetnog profesionalca i znam kroz šta je sve prošao… Vjerujem da ni mene ne čeka ništa bolje. Niko danas u ovim uslovima ne može očekivati ništa posebno. Određene službe, određene institucije sistema su zakazale na tom planu”, kaže Mejakić, kojeg je Sud BiH osudio 2009. na 21 godinu zatvora. Sociolozi smatraju da se osuđeni za ratne zločine koji su izdržali zatvorske kazne ne smiju ograničavati u nekim temeljnim pravima, potrebna im je sigurnost svake vrste, ali isto tako bitno je kako se ta osoba postavi u okruženju i kakvu ima percepciju o sebi. Branioci optuženih za ratne zločine kažu da se svi oni koje zastupaju pred sudovima osjećaju odbačenima od društva i vrlo često tvrde da su iskorišteni jer su izvršavali zadatke koje im je neko dao.
Logor za ubijanje ljudi
U Omarskoj, koja je udaljena 20 kilometara od Prijedora, bio je logor kroz koji je, prema presudama Haškog tribunala, prošlo više od 3 000 zatočenika. Skoro svi zatočenici su premlaćivani, a neki nisu ni preživjeli. Prema presudama Haškog tribunala, zlostavljanje u Omarskoj, logoru smještenom u zgradama bivšeg rudnika željezne rude, bilo je neprekidna i opšta pojava, a počelo je dolaskom zatočenika u maju 1992. godine. Od trenutka kada bi stizali u Omarsku – kako se navodi u haškim presudama – zatvorenici su tučeni i maltretirani, kao da bi im odmah željeli dati do znanja da ih neće smatrati ljudskim bićima. “To je bio logor za ubijanje ljudi, njihovo psihičko i fizičko uništenje. Oni koji su ga preživjeli, većina se nije kasnije oporavila za jedan normalan život”, naglašava Edin Ramulić, predstavnik Udruženja Prijedorčanki “Izvor”. Kvočka je u logoru Omarska bio zamjenik komandira stražarske službe, a Mejakić rukovodilac obezbjeđenja logora. Ni jedan od osuđenih, ni Kvočka ni Mejakić, ne negira šta se desilo u Omarskoj. “Niko ne može negirati i reći da se u Omarskoj nisu desili zločini. Isto što niko ne može da negira da su se i na drugoj i trećoj strani desili zločini, u pitanju je bio jedan užasan građanski rat”, smatra Mejakić. Kvočka pak kaže da psihički nema nikakvih opterećenja, zato što misli da je čist pred ljudima. “To što sam osuđen na sedam godina ‘ne pije nigdje vode’, psihički sam čist. S domaćim seljanima nemam nikakvih problema jer njima je sve jasno. Nemam problema ni s Muslimanima u Prijedoru. Neki su se okrenuli i otišli od mene, a oni kojima sam pomagao nikada se nisu javili”, objašnjava Kvočka. Kvočka smatra da do suočenja s prošlošću jedino može doći ako ljudi otvoreno pričaju. “Imam osjećaj da to malo i popušta i da ljudi sve više pričaju o ratu, iako svi imaju svoju istinu. I dalje će ona ostati takva i neće se nikada promijeniti. Svako ima svoje”, ističe Kvočka.
Reputacija ratnog zločinca
Unatoč tome, Kvočka misli da su suđenja za ratne zločine potrebna i da treba suditi počiniocima, bez obzira čiji je ili koji sud. “Rekao sam tada, a i sada smatram da bih učinio sve isto, kada bih se zatekao u ulozi stražara. Ne bih mogao dopustiti da se maltretiraju ljudi a da ja to gledam”, ističe Kvočka. Za sebe kaže da se nije puno promijenio nakon što je izašao iz zatvora, ali je velika razlika u načinu života koji vodi. “Imate reputaciju ratnog zločinca, godine starosti, a nemate neko visoko obrazovanje. Imam zanimanje policajca, i gdje mogu da tražim posao s obzirom na ovu situaciju?”, pita se Kvočka. Upravo problematika povratka u zajednicu osuđenih za ratne zločine koji su odslužili kaznu, prema Jusufu Žigi, profesoru sociologije na Univerzitetu u Sarajevu, može biti vrlo teška ukoliko se osoba nepravilno postavi. “Takva osoba ne smije umišljati da je nekada bila nacionalni heroj, niti da ima pravo da to ponovo bude i da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Dakako, ima onih koji su nepopravljivi. Oni nikada neće priznati da su uradili to što su uradili. Ne možete čovjeka uvjeriti, bez obzira na argumente, da je doista griješio jer smatra da nije, i svaki put to ponavlja kada mu se ukaže prilika”, navodi Žiga. Miodrag Stojanović, koji brani optužene za ratne zločine pred sudovima u BiH i u Haškom tribunalu, kaže da se svi koje zastupa osjećaju odbačenim od društva i ističu da nisu željeli rat. “Ušli su u taj rat i došli u situaciju da budu počinioci ili pomagači u zločinu, a sada ih niko ne gleda, ne prati i ne zanima se za njihov ili položaj njihove porodice. To je pravilo koje imam priliku svaki dan da vidim u pritvorima ili na izdržavanju kazne”, napominje Stojanović.
Traže pomoć od BiH
Ipak, Stojanović ističe kako ne sumnja da osuđenici za ratne zločine po izlasku iz zatvora mogu biti korisni građani društva. “Cijeneći činjenicu da znam kako se ti ljudi ponašaju danas, poslije toliko godina od zločina, rekao bih da nemam dileme da će se oni moći vratiti svojim redovnim životnim, profesionalnim i porodičnim aktivnostima. Želim da vjerujem da će resocijalizacija biti ostvarena u cijelosti, nakon izvršenja krivične sankcije”, kaže Stojanović. Međutim, Kvočka tvrdi da institucije u BiH moraju više raditi da bi se osigurala neka normalna sredstva za život. “Da ne razmišljam imaju li mi svinje hrane, pa da mogu večeras da spavam. Ljut sam što nemam ono što mi pripada, to je penzija koju sam zaradio prije odlaska u Haag”, naglašava Kvočka.
https://www.icty.org/sq/node/9057
Emir Beganović, bosanski Musliman, teško je premlaćen i držan u nečovječnim uslovima u zatočeničkom logoru Omarska kojeg su vodili bosanski Srbi u blizini Prijedora u Bosni i Hercegovini. Svjedočio je 19. jula 1996. u predmetu Duška Tadića i 4. i 5. maja 2000. u predmetu Kvočka i drugi.
Emir Beganović rođen je u Prijedoru, gradu u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba 1992. godine imao je 37 godina i bio uspješan poslovni čovjek, vlasnik nekoliko restorana i jedne cvjećare. Bio je oženjen i imao sina.
U martu 1992. godine, veliki broj ljudi, uglavnom Muslimana i Hrvata, napustio je Prijedor. Zabrinut zbog rastuće napetosti, poslao je svoju suprugu i sina u jedan mirni dio Hrvatske dok je on ostao u Prijedoru. Međutim, plašio se da živi sam. Riješio je da se preseli kod svog prijatelja, dr Esada Sadikovića. Srbi su zvanično preuzeli vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine. Od tog dana, gospodin Beganović se sjeća, “napetost je rasla iz časa u čas.” Sve više i više se smanjivalo kretanje ljudi po gradu, po centru grtada, tako za 15-ak, 20 dana više se ljudi nisu kretali po gradu, grad je bio pust”. Grad je izgledao potpuno pusto. Srpske snage su 30. maja 1992. godine započele etničko čišćenje Prijedora od nesrpskog stanovništva. Putem radija su izdavane instrukcije Muslimanima da ne napuštaju svoje domove, a kasnije im je rečeno da moraju da okače bijele plahte ispred svojih domova kako bi bili identifikovani kao Muslimani. Muslimani su morali da nose bijele trake oko ruke, izađu na ulice i u koloni se upute ka glavnom gradskom trgu. Kada je stigao do centra grada Beganović se priključio grupi od oko dvije hiljade ljudi koji su se tamo već nalazili. Autobusi su ih tamo već čekali. Srpski vojnici su dijelili muslimanske civile: žene i djecu na jednu stranu, a sve muškarce starije od 15 godina na drugu. Zajedno sa ostalim muškarcima, Beganović je ušao u jedan autobus. Predveče su autobusi stigli u mjesto za koje je gospodin Beganović kasnije saznao da se zove logor Omarska. Tu je proveo više od dva mjeseca. Gospodin Beganović se sjeća da su nakon premlaćivanja “ljudi su hodali iskrvavljeni, ucrvani, bili su sa gnojem, po 2-3 litre gnoja su imali na leđima, izubijani takvi. Pedeset posto ljudi je imalo dizenteriju. Higijenski su uslovi bili katastrofa”. Jedan od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje: “U 90 odsto slučajeva, kad smo išli na tu hranu dobivali smo batine i kad ulazimo i kad izlazimo. Često su nam u hodniku ovome, kad se izlazili iz restorana, prosipali vodu, kantu vode prospu, i onda bace one plastične tacne na kojima se nosi hrana. I mi kad bi pretrčavali, normalno prvi bi se odmah okliznuo, svi bi padali jedan po drugom. I onda su, tako, tukli nas”. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Gospodin Beganović je objasnio da su stražari premlaćivali zatočenike dok su ih isljeđivali danima, pokušavajući da ih primoraju da priznaju političke pogreške. Uslovi su bili užasni. “Nas su tukli, psihički zlostavljali, izgladnjivali i ostavljali žedne”. Gospodin Beganović kasnije objašnjava: “To je jednostavno nemoguće opisati.” Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka. Gospodin Beganović je izjavio da su takvi napadi vršeni “I zalete se, izudaraju palicama, išutaju nas nogama i izađu, Ne znaju ni koga su ni izudarali ni što su. Vjerovatno pijani. Tako, dođe im da nas izudaraju”. Zvanični stražari bi prekinuli sa premlaćivanjem i isljeđivanjem zatočenika oko pet popodne. Ali premlaćivanja se tada nisu završavala. Nakon toga, bilo ko je mogao da uđe u logor i premlati bilo koga. Gospodin Beganović je svjedočio pred sudom da “je bilo privatnih posjeta srpskih vojnika, stražara i civila. Ko god je htio tamo da ode išao je, tražio zatvorenike, prozivao ih po imenima, prezimenima i nadimcima. Odvodili su nas i ljudi koji nas nikad ranije nisu poznavali. Ležali smo na stomaku na pisti. Samo bi došli i rekli “daj mi dvojicu, daj mi trojicu”. “Evo uzmi petoricu ako hoćeš”. Osim ovih opštih premlaćivanja, gospodin Beganović je takođe u tri navrata odvođen na brutalna pojedinačna premlaćivanja. Kada je stražar Janjić ugledao Beganovića, podrugljivo se osmijehnuo i rekao: “Vidiš kako su se vremena promijenila? Večeras ću te zaklati”. Nedugo nakon toga izvjesni Dragan ga je ponovo odveo. „Dragan je počeo da me udara pendrekom po glavi, vratu, leđima, gornjem dijelu leđa. Nastavio je da me tako udara dok smo išli u bijelu kuću”. Otprilike dva dana nakon prvog premlaćivanja gospodin Beganović je vidio zamjenika komandanta logora Miroslava Kvočku kako Nikici Janjiću daje komad papira. Neposredno nakon toga Janjić je prišao i prozvao Beganovića na drugo premlaćivanje u bijeloj kući. Gospodina Beganovića su tada držali u bijeloj kući, u jednoj prostoriji koja je bila namjenjena “takozvanim muslimanskim ekstremistima koji su napali Prijedor i znali smo da niko živ neće izaći iz te prostorije”. Međutim, Beganović je imao sreće. Pomogao mu je jedan srpski stražar čije je ime bilo Radenko. Jednom prilikom je ušao u prostoriju i obratio se zatočenicima: “Kažeš da nisi napao Prijedor, gledaj, gledaj svoju grupu, ima čak i crnac” i uperio je baterijsku lampu, a ja sam znao da je uperena u mene”. Radenko nije mogao da povjeruje da je lice gosposina Beganovića bilo potpuno crno od udaraca. On se sažalio na njega i uspio da ga prebaci iz te zloglasne prostorije. Dva dana nakon toga desilo se treće premlaćivanje. Gospodina Beganovića su ponovo prozvali da izađe iz prostorije u kojoj je bio držan. Kada je izašao vidio je Dragana da stoji u hodniku. Rane koje je Beganović imao na glavi jedan od zatočenika nespretno je zamotao nekom starom majicom. Kada je Dragan ovo vidio, smijao se i rugajući mu se zbog zavoja koji je imao na glavi kao da je u pitanju turban rekao “Šta će ti to na glavi, nisi ti hodža”. “Najgore su povrede glave bile, pošto, ta krpa mi nije spala, zavoj taj na glavi, nije mi spao sigurno mjesec dana je ostao na glavi. Bio sam se ucrvao, glava mi se bila ucrvala”. Gospodin Beganović je teško ozlijeđen ovim premlaćivanjima, ali zatočenici nisu imali pristup nikakvoj medicinskoj zaštiti sem onoga što bi dr Eso Sadiković, prijatelj Beganovića iz Prijedora, povremeno uspio da prokrijumčari nakon ukazivanja pomoći srpskim vojnicima. Tako da su mu se rane, kao i mnogim drugim zatočenicima, inficirale. Gospodin Beganović je napustio logor Omarsku 6. avgusta 1992. godine, neposredno prije nego što je cijeli logor zatvoren nakon što su međunarodna sredstva javnog informisanja ukazala na njegovo postojanje. Zatočenici su ukrcani u autobuse i rečeno im je da ostanu pognutih glava. Gospodin Beganović i ostali muškarci noć su proveli ispod sjedišta autobusa. Sljedećeg dana su prebačeni u logor Manjača. Kada je stigao u Manjaču i po prvi put otkako je zatočen mu izmjerena kilaža, saznao je da teži svega 49 kilograma. Kada je prvi put došao u Omarsku, težio je 75 kilograma. Kasnije se sjećao: “Bio sam što kažu, kost i koža, samo na meni je bila”. Dana 13. decembra 1992. Beganović je prebačen iz logora Manjača u logor Batković gdje je držan do 4. marta 1993. godine. Tog dana je razmijenjen u razmjeni zarobljenika. Gospodin Beganović je svjedočio 4. i 5. maja 2000. godine u predmetu protiv Kvočke i drugih.
https://www.icty.org/bcs/content/ante-tomi%C4%87
Ante Tomić, bosanski Hrvat, govori o svojim iskustvima iz 1992. godine, u vrijeme dok je bio zatočen u logoru Omarska kod Prijedora, Bosna i Hercegovina. Svjedočio je 5. i 6. aprila 2001. u predmetu protiv Duška Sikirice, Damira Došena i Dragana Kolundžije.
Dana 4. jula 1992. godine Ante Tomić i još 115 zatočenika iz njegovog mjesta prebačeni su u logor Omarska. Gospodin Tomić je svjedočio da se u logoru Omarska prema njima postupalo na “zvjerski način. Nije bilo nikakvih pravila. Nije uopšte bilo ljudskog dostojanstva. Ubijali su nas. Radili su šta god su htjeli.” Tokom tri sedmice koliko je proveo u logoru Keraterm, Ante Tomić je rekao da je ubijeno desetak ljudi, dok je u logoru Omarska svakog dana ubijano najmanje 10 ili 15 zatočenika, ako ne i više. Stražari i posjetioci, koji su svi bili u uniformama, tukli su zatočenike u Omarskoj u svako doba dana ili noći, a kako je Tomić izjavio, mnogi od njih su tukli i njega. “[S]vakodnevne tuče [su bile tako redovne],” izjavio je Tomić, “[da više] nisu bile nešto posebno. Jednom su me pretukli tako da sam četiri dana bio u komi. Bio sam izbačen na hrpu leševa i tu me je našao jedan od kolega i vratio me nazad među žive.” Gospodin Tomić je svjedočio da su jednoga dana sredinom jula zatočenike u Omarskoj pripremali da pjevaju pjesme, jer je trebala doći jedna delegacija iz Banje Luke i oni su je trebali dočekati. Kada je delegacija stigla helikopterom, zatočenici su pjevali srpske nacionalističke pjesme s podignuta tri prsta u znak srpskog pozdrava. Najviše desetak članova delegacije, među kojima je bio i predsjednik opštine Banje Luke, obišli su logor, kao i prostorije u kojima su držani zatvorenici. Gospodin Tomić je u logoru Omarska ostao do približno 6. avgusta, kada je prebačen u logor Trnopolje.