Miroslav Bralo zvani Cicko rođen je 13. oktobra 1967. godine u Kratinama, opština Vitez. U HVO je regrutovan 1991. godine. Zbog ubistva susjeda Esada Salkića u februaru 1993. godine bio je u zatvoru u Kaoniku do 15. aprila 1993. godine, kada je uveče 15. aprila 1993. godine pušten iz ovog zatvora kako bi učestvovao u napadu HVO-a na selo Ahmiće, planiranom za naredni dan. Nakon puštanja na slobodu odveden je u objekat poznat kao „bungalov“ gdje je bio smješten štab „Džokera“, antiterorističkog voda Četvrtog bataljona Vojne policije HVO-a. Tada je pristupio “Džokerima” i dobio naoružanje i opremu. Od kraja 1999. godine do svoje predaje MKSJ je radio u Majčinom Selu i u Čitluku u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini.
Brojni su članovi HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) raspirivali svojim govorima strasti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Napetost je porasla u novembru 1991. godine sa osnivanjem HZHB-a. Dana 10. aprila 1992., Mate Boban na teritoriji HZHB-a zabranjuje bosansku Teritorijalnu odbranu (TO) koja je oformljena dan ranije. Politička i vojna situacija u opštini Vitez, kao i u cijeloj srednjoj Bosni, postajala je sve gora tokom 1992. i 1993. godine. Napetost i neprijateljsko raspoloženje između Hrvata i Muslimana u toj oblasti eskalirali su sredinom 1992. godine, što je završilo oružanim sukobom između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i dovelo do rasplamsavanja sukoba u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. godine. Prije provođenja Vance-Owenovog plana i želeći ga provesti jednostrano, Hrvati će izazvati otvoreni sukob između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni. Dana 18. juna 1992. vojne formacije HVO-a su zauzele štab u Vitezu i zgradu Skupštine opštine te su istakli zastavu Herceg-Bosne i države Hrvatske
Od januara 1993. pa bar do sredine jula 1993. oružane snage takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), poznate kao Hrvatsko vijeće obrane (HVO), bile su u oružanom sukobu s oružanim snagama Vlade Republike Bosne i Hercegovine (RBiH). Od početka neprijateljstava u januaru 1993. godine HVO je napadao sela nastanjena uglavnom Muslimanima u dolini rijeke Lašve u srednjoj Bosni i Hercegovini, a rezultat tih napada su bili brojni mrtvi i ranjeni civili. Pored toga, drugi civili su zarobljavani, odvoženi iz svojih mjesta stanovanja, tjerani na prisilni fizički rad, mučeni, te seksualno, fizički i mentalno zlostavljani. Miroslav Bralo je učestvovao u rasprostranjenom i sistematskom napadu na civilno stanovništvo. U petak 16. aprila 1993. godine u ranim jutarnjima satima, hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioke, Šantiće, Piriće, Novake, Putič i Donju Večerisku. U napadu je učestvovao i Bralo kao pripadnik jedinice “Džokori”. Vijeće smatra da se radilo o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva i njihovom progonu. Napad je izveden tokom jednog jutra. Tokom progona koji je vršio nad bosanskim Muslimanima Nadioka, Bralo je jednu mladu ženu – Mirnesu Salkić – ubio nožem, dok su dvojica pripadnika “Džokera” ubili Osmana Salkića i njegovu suprugu Redžibu Salkić, Mirnesine roditelje. Bralo i drugi pripadnici “Džokera” su držali oko dva mjeseca u zatočeništvu jednu Muslimanku, koju su brutalno silovali i mučili i držali je zatvorenu zato da bi je i dalje mogli napastvovati kako im se prohtije – svjedokinja A.
Napad na Ahmiće je izveden 16. aprila 1993. godine. Pripadnici HVO-a se nisu ograničili na ubijanje vojno-sposobnih muškaraca. Ubijali su i žene i djecu. Vojnici, organizovani u malim grupama od njih oko pet do deset, kretali su se od kuće do kuće i ubijali. Cilj napada na Ahmiće je bio da zastraši stanovništvo i da se pokaže što bi se moglo dogoditi stanovnicima drugih muslimaskih sela ako ne odu. Istoga jutra, 16. aprila 1993. godine Bralo i drugi učestvovali su u iznenadnom napadu na selo Ahmiće, s uputstvima da selo etnički očiste, pobiju sve vojno sposobne muškarce Muslimane, spale sve muslimanske kuće i protjeraju sve muslimanske stanovnike iz sela. U tom napadu, Bralo je uz pomoć zapaljivih materijala, zapaljivih projektila, podmetnuo požar u brojne kuće bosanskih Muslimana u selu Ahmići, te pomagao i podržavao druge u podmetanju požara u drugim muslimanskim kućama. Povrh toga, zarobio je jednog neidentifikovanog odraslog muškarca, ispitivao ga, te ga ubio iz vatrenog oružja. On i drugi pripadnici “Džokera” su u donjoj džamiji u Ahmićima i oko nje postavili eksploziv, koji su potom detonirali, razorivši džamiju.
Napad na Ahmiće, koji je kulmirao pokoljem 116 Muslimana, među kojima je bilo 32 žena i djece, izveli su pripadnici HVO-a 16. aprila 1993. godine. Više međunarodnih posmatrača koji su nekoliko dana nakon napada na Ahmiće bili na mjestu događaja, izjavili su da se radi o “takvim okrutnostima i zvjerstvima kakve je gotovo nemoguće opisati”. Elvir Ahmić, koji je 1993. godine napunio četrnaest godina, gledao je 16. aprila te godine kako mu ubijaju majku i osmogodišnjeg brata. Osim toga, on je u napadu i ranjen i još uvijek ima zdravstvenih problema zbog djelića metaka i gelera koji su mu ostali u tijelu. Adnan Zec, koji je u vrijeme napada imao trinaest godina, takođe je gledao kako mu ubijaju majku, oca i jedanaestogodišnju sestru, a i sam je bio povrijeđen. U svojoj izjavi Abdullah Ahmić opisuje kako su mu vojnici HVO-a na dan napada pogubili oca, te pokušali da ubiju i njega pucajući mu u glavu. Fatima Ahmić i Ćazim Ahmić u napadu su izgubili supružnike. Muslimansko stanovništvo Ahmića je desetkovano, a oni koji su preživjeli ubistva protjerani su iz svojih domova, koji su sravnjeni sa zemljom i spaljeni. Prema izvještaju specijalnog izvještača za ljudska prava na teritoriji bivše Jugoslavije, u Ahmićima su razorene sve muslimanske kuće, njih oko 180, a svi preživjeli stanovnici Muslimani su pobjegli ili su bili prisiljeni da odu, što je očigledan primjer etničkog čišćenja.
| Miroslav Bralo je ubio tri zarobljena muškarca Muslimana, među kojima i Fuada Kermu. Tokom progona koji je vršio nad Muslimanima Nadioka rano 16. aprila 1993. godine, dok je još bio mrak, Bralo i drugi pripadnici “Džokera” pješice su otišli u Nadioke, gdje su upali u dom Osmana Salkića. Bralo je ubio njegovu kćerku Mirnesu Salkić, dok su dvojica pripadnika “Džokera” ubili Osmana Salkića i njegovu suprugu Redžibu Salkić. Jednom drugom prilikom, negdje između 16. aprila i 1. maja 1993. godine, Bralo i jedan vojnik HVO-a zarobili su 14 muškaraca, žena i djece Muslimana, iz porodice Salkić i porodice Mehmeda Čeremića, koji su svi pobjegli iz svojih kuća poslije napada na Ahmiće i Nadioke. Na putu za Kaonik, gdje su vodili tih 14 ljudi, vojnik koji je bio s Bralom rekao mu je da namjerava ubiti neke od njih. Bralo je tad pomogao tom vojniku tako što je grupu odveo na jedan proplanak u šumi i čuvao stražu dok je taj vojnik pucao na tih 14 muškaraca, žena i djece i ubio ih. Među tim žrtvama, dvije su imale oko sedam godina, jedna osam, jedna deset, jedna jedanaest, jedna četrnaest, a dvije su imale oko šesnaest godina. Izjavu je dala i jedna od osoba čiji su članovi porodice bili u pomenutoj grupi od četrnaest muškaraca, žena i djece koje su Bralo i još jedan vojnik ubili dok su ih sprovodili ka Kaoniku, poslije napada na Ahmiće. Negdje između 21. aprila 1993. i 10. maja 1993. godine, na području sela Kratine, vojnici HVO-a uhapsili su tri nenaoružana muškarca Muslimana. Nakon toga je Bralo, koji je vjerovao da su ti muškarci vojnici koji prikupljaju podatke o linijama HVO-a ili se žele priključiti drugim jedinicama, odveo te zarobljenike u štalu, gdje ih je zajedno s drugima ispitivao i tukao. Nekoliko sati kasnije, Bralo je te zarobljenike odveo u jedan šumarak i ubio ih. |
VITEZ
Miroslav Bralo je učestvovao u zatvaranju civila Muslimana, koji su korišteni kao radna snaga za kopanje rovova u selu Kratine i njegovoj okolini. Od 21. aprila do 10. maja 1993. godine Bralo je bio na zadatku kopanja rovova u selu Kratine i okolini. Bralo je bio među pripadnicima HVO-a koji su čuvali te zarobljenike i izdavali im naređenja za rad, u teškim vremenskim uslovima i uz ograničenu prehranu ili odmor, pod fizičkom prijetnjom. Prije početka rada prisiljavao ih je na jedan katolički vjerski obred. Osim toga, zatvorenici su bili izloženi riziku od snajperske vatre ARBiH, pošto su ih Bralo i drugi raspoređivali tako da snagama HVO-a služe kao “živi štit” od takvog snajperskog napada. Bralo i drugi pripadnici “Džokera” sprečavali su ove zatvorenike da pobjegnu. Bralo je bio svjestan činjenice da su zatvorenici pod njegovom kontrolom usljed ovoga mogli biti povrijeđeni ili izgubiti život.
Pripadnici “Džokera” odveli su 15. maja 1993. ili oko tog datuma jednu Muslimanku (svjedokinju A) u “bungalov”, gdje su je ispitivali. Dok su je držali zatvorenu u “bungalovu”, Bralo ju je više puta silovao i seksualno napadao. Tokom jednog ispitivanja, Bralo je u njenom prisustvu pretukao jednog Hrvata, a njoj je prijetio da će je ubiti. U prisustvu drugih vojnika više puta ju je silovao i ejakulirao po njoj. Takođe ju je ujedao po tijelu i bradavicama. Svjedokinja A je potom iz “bungalova” odvedena u jednu kuću na području Nadioka, gdje su je “Džokeri”, među kojima i Bralo, držali zatvorenu protiv njene volje, sve negdje do jula 1993. godine. I za to vrijeme pripadnici “Džokera” su je redovno silovali, za šta je Bralo znao. Iako je bio u poziciji da je pusti na slobodu, Bralo to nije učinio.
OPTUŽNICA PROTIV MIROSLAVA BRALE
Prvobitna optužnica je podignuta 10. novembra 1995. godine, a objelodanjena 12. oktobra 2004. godine. Izmijenjena je 19. jula 2005. godine.
Tačke optužnice:
Miroslav Bralo je optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti za:
Pošto je Sporazum o potvrdnom izjašnjavanju o krivici postignut prije početka suđenja, nije bilo potrebe za suđenjem.
Dana 19. jula 2005. Pretresno vijeće I održalo je pretres o sporazumu o izjašnjavanju o krivici između Miroslava Brale i Tužilaštva. Bralo je priznao krivicu po svih 8 tačaka izmijenjene optužnice. Pretresno vijeće je prihvatilo potvrdno izjašnjavanje o krivici.
“Ime mi se Miroslav Bralo. Želio bih da se lično izvinim svim žrtvama koje sam povredio i svim članovima njihovih obitelji koje sam povredio onime što sam učinio. Želim da kažem da meni je iskreno žao za sve njihove patnje. To što sam rekao na sudu poslednji put zaista sam i mislio: kriv sam i duboko se kajem. Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svim onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Želio bih da se izvinim i mnogim ljudima koji i danas žive u strahu i očaju raseljeni širom svijeta. Činjenična osnova mojih priznanja krivice je prihvaćena. Ona je istinita. Jedna od najtežih točaka je prva, ona koja govori o progonima i zločinima protiv čovječnosti. Meni je to posebno žao. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. I svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima. Ja sam uvijek znao da je to djelanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno i da za svako djelanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo. Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije se živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu. Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put napred da se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao pogotovo pred samim sobom. Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji. Mogao bih reći nek’ svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovati će susjed i sud. Kada sam se našao na Tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja.
Toliko, a i više ja sam dužan”.
Datum: 7. oktobar 2005.
Potpis: Miroslav Bralo
Pretresno vijeće je zaključilo da su to izuzetno teška krivična djela i da je Miroslav Bralo svojim ponašanjem prekršio osnovne principe međunarodnog humanitarnog prava. Težina tih krivičnih djela je takođe dodatno otežana brojem žrtava. Pretresno vijeće je stoga zaključilo da je Miroslav Bralo počinio niz stravičnih zločina koji moraju biti nedvosmisleno osuđeni, da nema isprike ni opravdanja za njegove postupke i da se ne može proniknuti u njegove razloge za zlostavljanje tako mnogo ljudi.
Miroslav Bralo izjasnio krivim za počinjena krivična djela znatno prije početka suđenja.
Takođe su podneseni dokazi kajanja Miroslava Brale, uključujući njegovu pismenu i usmenu izjavu i pokušaje da pomogne u lociranju i ekshumaciji tijela osoba koje su ubili on i drugi, tokom napada na Ahmiće, kao i u identifikovanju miniranih područja.
Dana 7. decembra 2005. Pretresno vijeće je izreklo presudu i osudilo Miroslava Bralu na kaznu od 20 godina zatvora za:
Dana 5. januara 2006. odbrana je podnijela najavu žalbe na kaznu, a poslije toga je podnijela žalbeni podnesak 30. marta 2006. Žalbeno vijeće je u svojoj presudi odbacilo sve žalbene osnove odbrane. Prema Žalbenom vijeću, Pretresno vijeće je jasno odmjerilo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i težinu krivičnih djela koja je počinio žalilac. Žalbeno vijeće je stoga zaključilo da smanjenje kazne ne bi bilo opravdano i 2. aprila 2007. jednoglasno je potvrdilo kaznu od 20 godina zatvora.
Žalbeno vijeće je naložilo da Miroslav Bralo ostane u pritvoru Međunarodnog suda, dok se ne dovrše pripreme za njegovo prebacivanje u zemlju u kojoj će izdržavati kaznu. Dana 1. novembra 2007. godine Miroslav Bralo je prebačen u Švedsku na izdržavanje kazne. U kaznu mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 12. novembra 2004.
Miroslav Bralo još nije odslužio svoju kaznu.
ODBIO GA AGIUS
Miroslav Bralo, osuđenik za užasne ratne zločine u srednjoj Bosni, ne može na slobodu
https://www.klix.ba/vijesti/bih/miroslav-bralo-osudjenik-za-uzasne-ratne-zlocine-u-srednjoj-bosni-ne-moze-na-slobodu/200106104
Foto: EPA-EFE
Predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (Mehanizma) sudac Carmel Agius potpisao je odluku kojom odbija zahtjev Miroslava Brale, osuđenika za monstruozne zločine u srednjoj Bosni, za prijevremeno puštanje na slobodu.
Bralo je 2005. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog učešća u višestrukom ubistvu, silovanju, mučenju, protivpravnom zatočenju i nečovječnom postupanju prema civilima bosanskim muslimanima, uključujući i nekoliko djece, u srednjoj Bosni, u periodu od januara do sredine jula 1993.
Kao bivši pripadnik jedinice “Jokeri”, antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), on se 19. jula 2005. godine izjasnio krivim za široki spektar ratnih zločina počinjenih u Ahmićima i Nadiocima u srednjoj Bosni i oko njih.
U sažetku tadašnje presude koja je pročitana u sudnici, Pretresno vijeće je navelo da “… zaključuje da ste vi, gospodine Bralo, izvršili cijeli niz užasnih zločina koje valja jasno osuditi. Za vaša djela ne može postojati izgovor ili opravdanje, niti se može proniknuti u vaše razloge za zlostavljanje tolikog broja ljudi”.
Sudija Agius je u obrazloženju svoje odluke kojom Bralu ne pušta na slobodu naveo da nije uvjeren da je Bralo, koji služi zatvorsku kaznu u Švedskoj, pokazao bilo kakav znak rehabilitacije. Štaviše, Agius tvrdi da za osuđenika puštanjem na slobodu postoji određen veliki rizik za nasilno ponašanje.
Miroslav Bralo je počinio niz strašnih zločina i osuđen je za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 civila bosanskih muslimana, među kojima je bilo devetero djece. Okrutno je silovao i mučio jednu bosansku muslimanku i držao je zatočenu približno dva mjeseca, tokom kojih su je po želji zlostavljali oni koji su je držali zatočenu.
Elver Ahmić, koji je 1993. godine napunio četrnaest godina, gledao je 16. aprila te godine kako mu ubijaju majku i osmogodišnjeg brata. Osim toga, on je u napadu i ranjen i još uvijek ima zdravstvenih problema zbog djelića metaka i gelera koji su mu ostali u tijelu, kao i zbog emocionalnog bola izazvanog smrću majke i brata.
Adnan Zec, koji je u vrijeme napada imao trinaest godina, takođe je gledao kako mu ubijaju majku, oca i jedanaestogodišnju sestru, a i sam je bio povrijeđen. Njegova izjava oslikava duševnu i tjelesnu traumu koju proživljava od tog napada, kao i njegove patnje zbog gubitka porodice.
U svojoj izjavi Abdullah Ahmić opisuje kako su mu vojnici HVO-a na dan napada pogubili oca, te pokušali da ubiju i njega pucajući mu u glavu. Napad je imao izuzetno štetne posljedice po njegovo tjelesno i duševno zdravlje.
Fatima Ahmić i Ćazim Ahmić u napadu su izgubili supružnike i govorili su o ozbiljnim teškoćama s kojima se sada suočavaju u svakodnevnom životu.
Izjavu je dala i jedna od osoba čiji su članovi porodice bili u pomenutoj grupi od četrnaest muškaraca, žena i djece koje su Bralo i još jedan vojnik ubili dok su ih sprovodili ka Kaoniku, poslije napada na Ahmiće. Gubitak tih članova porodice nanio je toj osobi ogroman duševni bol, koji se manifestuje teškim fizičkim i psihičkim problemima.
Pretresno vijeće je pročitalo rezime razgovora sa svjedokinjom A, ženom koju su Bralo i drugi pripadnici “Džokera” svirepo silovali i zlostavljali. Neosporno je da je svjedokinja A u vrijeme svog zatočeništva i silovanja doživjela traume, te da te traume i dalje proživljava i Pretresno vijeće veoma cijeni to što je pristala da još jednom opiše pakao koji je prošla i njegove posljedice.