Miodrag Pavlović zvani Mijo je rođen 1957. godine u Kozluku, opština Zvornik
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
U martu 1995. godine Radovan Karadžić, predsjednik RS, izdao je direktivu VRS, poznatu pod nazivom “Direktiva 7”, u kojoj se konkretno navodi da VRS treba izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, da bi se spriječilo pojedinačno komuniciranje između ovih enklava i svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvorili uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.
Glavni štab VRS izdao je 31. marta 1995. godine direktivu 7.1, koju je potpisao general Ratko Mladić. Ova direktiva je izdata na osnovu direktive br. 7 i upućivala je Drinski korpus da, između ostalog, provodi aktivna borbena dejstva oko enklava.
Počevši od sredine aprila 1995. godine ARBiH je izvodila noćne napada na srpske vojne položaje i okolna srpska sela.
Snage bosanskih Srba zauzele su 31. maja 1995. godine osmatračko mjesto Echo koje se nalazilo u jugoistočnom dijelu enklave.
Krajem maja 1995. godine komandant Drinskog korpusa, general-major Milenko Živanović naredio je Zvorničkoj, Bratunačkoj i Skelanskoj brigadi da spriječe prodiranje ARBiH na područje Zelenog Jadra, poslije napuštanja punkta u Zelenom Jadru od strane UNPROFOR-a.
Otprilike krajem maja i u junu ARBiH je izvršila nekoliko napada i diverzantskih operacija, a u tom periodu je došlo i do gomilanja srpskih snaga VRS, posebno u južnom dijelu srebreničke enklave.
Potom je komandant Drinskog korpusa general-major Milenko Živanović potpisao 2. jula 1995. godine dvije zapovijedi, u kojima se iznosi plan za napad na enklavu, a raznim jedinicama Drinskog korpusa izdao naređenje da pređu u stanje borbene gotovosti. Operacija je dobila šifrovani naziv “Krivaja 95”. Cilj plana Drinskog korpusa za operaciju “Krivaja 95” je bio da se srebrenička “zaštićena zona” svede na svoje gradsko središte kao korak ka ostvarenju šireg cilja VRS da se muslimansko stanovništvo gurne u humanitarnu krizu i na kraju eliminiše enklava. Napad na Srebrenicu koji su izvršili VRS i MUP RS planiran je i definisan u operaciji “Krivaja 95”.
Ofanziva VRS na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. godine. Tog dana otprilike u 3.00 sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju „Krivaja 95“. Postupajući po naredbi Radovana Karadžića snage bosanskih Srba započinju preuzimati Srebrenicu. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a smještenih u srebreničkoj “zaštićenoj zoni” u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim usljed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ARBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu. Početkom jula 1995. godine iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ARBiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć.
Do večeri 9. jula 1995. godine Drinski korpus VRS prodro je četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo jedan kilometar ispred grada Srebrenice. Kasno 9. jula 1995. godine, ohrabren tim vojnim uspjehom i iznenađujućim izostankom otpora bosanskih Muslimana, kao i nepostojanjem reakcije međunarodne zajednice, Radovan Karadžić je izdao novo naređenje, kojim je Drinskom korpusu VRS dao zeleno svjetlo da zauzme grad Srebrenicu.
Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici je bila napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Drinski korpus je 10. i 11. jula 1995. godine izvršio granatiranje Srebrenice, koje je bilo sračunato na to da zastraši muslimansko stanovništvo i da ga istjera iz grada Srebrenice, a time i s tog područja.
Pukovnik Karemans, komandant trupa Holandskog bataljona u Srebrenici, slao je hitne zahtjeve kojima je tražio vazdušnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14.30 sati 11. jula 1995. godine, kada je NATO bombardovao tenkove VRS koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS iznad grada, ali su tu operaciju prekinuli zbog slabe vidljivosti.
Kako se stanje u Srebrenici sve više pogoršavalo na hiljade muslimanskih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, tražeći zaštitu u bazi Ujedinjenih nacija (UN), pa se do večeri 11. jula 1995. godine tu okupilo oko 20 000 do 25 000 izbjeglica. Njih nekoliko hiljada je ušlo u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne.
Pripadnici VRS zauzeli su Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Napad na Srebrenicu se nastavio i nakon pada Srebrenice i njime je pogođeno oko 40 000 ljudi koji su u vrijeme napada živjeli u toj enklavi. Ovaj napad je bez sumnje bio usmjeren protiv civilng stanovništva bosanskih Muslimana. Procijenjeni broj pripadnika ARBiH se kretao oko 1000 do 4000 vojnika. Ovaj broj vojnika nije bio toliki da bi uticao na civilni karakter stanovništva, budući da su ogromnu većinu ljudi u samoj enklavi činili civili.
Kasno poslijepodne 11. jula 1995. godine general Ratko Mladić, u pratnji general-majora Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa, generala Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa i drugih oficira VRS, trijumfalno je prošetao praznim ulicama Srebrenice.
U hotelu “Fontana” u Srebrenici, na sastancima s predstavnicima muslimanskog naroda i predstavnicima UN, održanim 11. i 12. jula 1995. godine general Mladić je pokušao da ishodi predaju snaga ARBiH na području bivše enklave. Na sastanku 12. jula 1995. general Mladić je kazao da će među svim vojno sposobnim muškarcima iz mase u Potočarima biti izvršena provjera da bi se ustanovilo ima li među njima ratnih zločinaca. Planovi da se iz enklave odvezu civili bosanski Muslimani postali su kristalno jasni na drugom sastanku.
U Potočarima se 12. i 13. jula 1995. godine nalazio i niz srpskih snaga koje nisu bile dio Drinskog korpusa. Prisutni su bili oficiri iz Glavnog štaba VRS, koji su bili podređeni direktno generalu Mladiću.
Drinski korpus je odigrao značajnu ulogu u obezbjeđivanju autobusa i drugih vozila korištenih za odvoženje muslimanskih žena, djece i staraca iz baze u Potočarima 12. i 13. jula 1995. godine te u nabavci goriva potrebnog za provođenje tog zadatka. Oficiri komande Drinskog korpusa i jedinice korpusa su 12. i 13. jula 1995. godine bili u Potočarima i nadgledali odvoženje muslimanskih civila s tog područja. Žene, djeca i starci potrpani su 12. i 13. jula 1995. godine u autobuse i pod kontrolom snaga VRS odvezeni su iz Potočara na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana u blizini Kladnja. General Krstić se 12. jula 1995. godine rano poslijepodne zadržao jedan ili dva sata u Potočarima, gdje je s ostalim oficirima VRS, uključujući i generala Mladića, nadgledao odvoženje žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana iz Potočara. Kada su vojnici UN-a 14. jula 1995. godine obišli Srebrenicu, kazali su da u gradu nisu pronašli niti jednog živog bosanskog Muslimana.
Kada su se žene, djeca i starci počeli ukrcavati u Potočarima u autobuse, vojnici bosanski Srbi sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušali ukrcati u te autobuse. Neki vojnici su udarali i vrijeđali žene, djecu i starce dok su se ukrcavali u autobuse. Svjedoci su izjavljivali da su autobusi bili pretrpani i da je bilo neizdrživo vruće. Kada su autobusi sa ženama, djecom i starcima krenuli na sjever prema teritoriji pod kontrolom bosanskih Muslimana, putem su ih zaustavljali pripadnici VRS i MUP-a i ponovo pretresali tražeći muškarce. Odvoženje muslimanskog civilnog stanovništva iz Potočara dovršeno je uveče 13. jula 1995. godine do 20.00 sati. Napuštanje područja nekadašnje enklave od strane muslimanskih civila iz Srebrenice, koji su autobusima 12. i 13. jula 1995. odvezeni iz Potočara, nije bio rezultat njihovog slobodnog izbora.
Pripadnici VRS i MUP-a su 12. i 13. jula 1995. godine u Potočarima odvajali sve muškarce Muslimane od 16 do otprilike 60 ili 70 godina od njihovih porodica. Muškarci bosanski Muslimani su upućivani u “bijelu kuću” pored štaba UNPROFOR-a. Oni su morali ostaviti pasoše i lične karte ispred “bijele kuće”. Kasnije, nakon što su svi muslimanski civili otišli iz Potočara spaljene su hrpe ličnih stvari, uključujući i lične karte, oduzete muškarcima Muslimanima.
Od poslijepodneva 12. jula 1995. godine pa tokom cijelog 13. jula 1995. godine muškarci koji su bili zatočeni u “bijeloj kući” ukrcavani su u zasebne autobuse, a ne u one u kojima su bile žene, djeca i starci, i iz baze u Potočarima odvođeni na mjesta zatočenja u Bratunac.
Do večeri 11. jula 1995. godine 10 000 do 15 000 izbjeglica bosanskih Muslimana se okupilo blizu sela Jaglići i Šušnjari. Oko 19.00 sati dana 11. jula 1995. godine komanda 28. divizije ARBiH je stigla iz Srebrenice u Šušnjare, nakon čega su ljudi počeli da se okupljaju u Šušnjarima. Istog dana oko 22.00 sata, “komanda divizije”, zajedno s opštinskim vlastima bosanskih Muslimana u Srebrenici, uključujući i Ramiza Bećirovića koji je bio načelnik Štaba 28. divizije ARBiH i zamjenjivao njenog komandanta Nasera Orića, donesena je odluka da se krene u koloni prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu. Na čelu kolone su bile jedinice 28. divizije ARBiH. Oko ponoći 11. jula 1995. godine kolona se počela kretati na liniji Konjević-Polje – Bratunac, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba.
Dana 12. jula 1995. godine na kolonu je otvorena žestoka vatra. Oružane snage bosanskih Srba, među kojima je bilo mnogo jedinica MUP-a koje su patrolirale putem između Kravice i Konjević-Polja i između Konjević-Polja i Nove Kasabe otvorile su vatru na kolonu uz primjenu artiljerijskog oružja, mitraljeza i ručnih bombi.
Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević-Polju da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Na nekim mjestima su postavljene zasjede, a na drugima su bosanski Srbi pozivali ljude iz šume, nagovarajući ih da se predaju. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Autobusi koje je nabavio Drinski korpus korišteni su za prevoz zarobljenih Muslimana na mjesta zatočenja i pogubljenja.
U periodu od 12. do 17. jula 1995. godine pripadnici Drinskog korpusa i njemu potčinjenih brigada pretraživali su područje kako bi zarobili muškarce iz kolone. U periodu od 12. do 18. jula 1995. godine brigade Drinskog korpusa, a posebno Bratunačka i Zvornička brigada bile su angažovane u borbenim dejstvima protiv kolone Muslimana koja se nastojala probiti na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana.
Jedinice MUP-a su bile prisutne u Potočarima i takođe razmještene duž ceste Bratunac – Konjević-Polje gdje su 13. jula učestvovale u blokiranju kolone i zarobljavanju velikog broja Muslimana iz nje.
Veliku ulogu u borbenim aktivnostima imao je MUP RS. Civilna policija Republike Srpske bila je dio MUP-a. U julu 1995. godine vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova bio je Tomislav Kovač. Civilna policija bila je organizovana u dva odjeljenja: redovne policijske snage i specijalna brigada policije. Specijalna brigada policije (SBP) je bila direktno podređena kabinetu ministra. Dok je SBP bila zasebno formirana borbena jedinica, PJP se sastojao od pripadnika redovnog sastava policije, koji su bili organizovani za potrebe izvršenja borbenih zadataka. PJP su bile dio centara javne bezbjednosti (CJB) na regionalnom nivou i popunjavane su policajcima iz lokalnih stanica javne bezbjednosti (SJB). U ratno vrijeme MUP je kontrolisao i SBP i PJP preko Štaba policijskih snaga MUP-a. Štab SBP je bio u Janji. U julu 1995. godine komandant SBP je bio Goran Sarić, a Ljubomir Borovčanin je bio zamjenik komandanta SBP. Na podrinjskom području PJP-e su bile organizovane u CJB koji se nalazio u Zvorniku i na čijem čelu je bio Dragomir Vasić. Zamjenik načelnika CJB u Zvorniku je bio Mendeljev Đurić zvani Mane. SJB podređene CJB Zvornik nalazile su se u Zvorniku, Bratuncu, Skelanima, Milićima, Vlasenici i Šekovićima. CJB Zvornik je imao šest četa PJP.
Brigada Specijalne policije sastojala se otprilike od devet odreda, uključujući i 2. odred iz Šekovića kojim je komandovao Miloš Stupar i Centar za obuku na Jahorini, kojim je komandovao Duško Jević. U Centru za obuku na planini Jahorini nalazili su se policajci-pripravnici, regruti koji su završavali vojni rok u MUP-u i uhvaćeni dezerteri, raspoređeni tamo radi obuke. Na Jahorini su formirane dvije čete kojima su komandovali redovni pripadnici SBP: prvom četom je komandovao Mendeljev Đurić zvani Mane, a drugom četom je komandovao Neđo Ikonić. Njihov neposredni pretpostavljeni je bio Duško Jević. Centri javne bezbjednosti (CJB) su koordinirali aktivnosti lokalnih stanica javne bezbjednosti (SJB), odnosno policijskih stanica na svom području.
U blizini mjesta Tišće na putu prema Kladnju skinuta su iz autobusa, kojima su prevožene žene i djeca iz Potočara, 22 muškarca, bosanska Muslimana i odvedena u školu u mjestu Luke, odakle su odvedeni u mjesto Mršiće gdje je ubijen 21 zatočenik, dok je jedan uspio da pobjegne.
Na jednom mjestu u dolini Cerske, uz neasfaltirani put udaljen oko tri kilometra od Konjević-Polja ubijeno je oko 150 muškaraca, bosanskih Muslimana.
Više od 1000 muškaraca bosanskih Muslimana iz kolone koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod mjesta Sandići, odvedeno je u skladište Zemljoradničke zadruge (ZZ) “Kravica” i tamo pogubljeno.
Oko 1000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge.
Približno 1000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno bili zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su streljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske kao i pripadnici MUP-a RS su izvršili genocid u Srebrenici.
Miodrag Pavlović je bio pripadnik vojne policije Zvorničke brigade VRS.
Optužnica podignuta 26. decembra 2024. godine.
Predmet: Rajko Milić i drugi (Miodrag Pavlović, Radenko Zarić, Vukašin Drašković i Milan Tomić).
Sud Bosne i Hercegovine je 10. januara 2025. godine potvrdio optužnicu u predmetu Rajko Milić i drugi
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo 26. decembra 2024. godine optužnicu protiv:
Rajka Milića
Miodraga Pavlovića
Radenka Zarića
Vukašina Draškovića i
Milana Tomića
zbog osnovane sumnje da su:
– za vrijeme široko rasprostranjenog i sistematičnog napada preduzetog u periodu od 6. jula 1995. godine do 1. novembra 1995. godine od strane pripadnika VRS i MUP-a RS, usmjerenog na pripadnike muslimanskog naroda u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica, tokom kojeg napada je izvedena operacija trajnog i prisilnog preseljenja cjelokupnog muslimanskog civilnog stanovništva, operacija hvatanja, zatvaranja i pogubljenja vojno sposobnih muškaraca Muslimana i dječaka iz srebreničke enklave, te operacija njihovog ukopa, iskopa te ponovnog ukopa na drugim lokacijama s ciljem sakrivanja dokaza, na koji način je djelimično istrebljena skupina muslimanskog naroda pri čemu je cjelokupno muslimansko civilno stanovništvo, do 40 000 civila Muslimana uklonjeno iz srebreničke enklave, a više od 7 000 muškaraca Muslimana i dječaka ubijeno, zakopano, otkopano i premješteno na druge lokacije pa ponovo zakopano,
– osumnjičeni svjesno pružili pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) između ostalih generalu, ⦋…⦌ komandantu Glavnog štaba VRS, pukovniku ⦋…⦌, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS, potpukovniku ⦋…⦌, pomoćniku komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa, pukovniku ⦋…⦌, komandantu Zvorničke brigade, potpukovniku ⦋…⦌, zamjeniku komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade, poručniku ⦋…⦌, pomoćniku komandanta za bezbjednost Zvorničke brigade, ⦋…⦌, načelniku inženjerije Zvorničke brigade, ⦋…⦌, komandantu 2. bataljona Zvorničke brigade VRS, te raznim drugim pojedincima, vojnim i policijskim jedinicama, uključujući jedinice Drinskog korpusa, jedinice Glavnog štaba VRS, jedinice MUP-a RS, a čiji plan i cilj je bio da zatvore i po kratkom postupku pogube, a potom i zakopaju vojno sposobne muškarce Muslimane iz srebreničke enklave, a žene, djecu i starce da prisilno premjeste iz enklave i na taj način unište kao grupu, tako što su:
– nakon što je ne manje od 829 (osamstotinadvadesetdevet) zatočenika iz zaštićene zone Ujedinjenih nacija “Srebrenica”, muškaraca i dječaka muslimanske nacionalnosti, dana 14. jula 1995. godine, s područja opštine Bratunac, organizovano autobusima i kamionima prisilno dovedeno u osnovnu školu u naselju Ročević, opština Zvornik, u kojem transportu su učestvovali i pripadnici vojne policije Bratunačke brigade VRS, uključujući osumnjičenog Radenka Zarića, gdje su ih naoružani automatskim vatrenim oružjem obezbjeđivali pripadnici vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade, kao i pripadnici 2. bataljona Zvorničke brigade VRS, na način da su se rasporedili oko škole i navedenim oružjem ciljali u vrata i prozore zgrade škole i fiskulturne sale u kojoj su bili zatočenici, a ispred koje se nalazio oteti transporter UN-a u kojem su s teškim naoružanjem bili pripadnici vojne policije Bratunačke brigade, u kojoj školi su zarobljenici držani u nehumanim uslovima bez vode i hrane, kao i u stalnoj atmosferi straha za vlastiti život, te je nekoliko zarobljenika dana 14. jula 1995. godine ubijeno vatrenim oružjem u neposrednoj blizini navedene škole u Ročeviću, kojom prilikom je slučajno i ranjena mještanka sela Ročević ⦋…⦌,
– pa je dana 15. jula 1995. godine, nakon što je stigao pred navedenu osnovnu školu u mjestu Ročević osumnjičeni Miodrag Pavlović Mijo, pripadnik vojne policije Zvorničke brigade VRS, izlazeći iz auta prijetio zarobljenicima riječima “pobili ste naše u Kravici, jebat ću vam majku”, pritom držeći u ruci hladno oružje većih dimenzija, “sablju” ili “mačetu”, da bi zatim ispred škole osumnjičeni Miodrag Pavlović Mijo na naročito brutalan način navedenim hladnim oružjem lišio života nekoliko zatočenika, čija tijela su ostala u krugu školskog dvorišta,
– a istog dana osumnjičeni Radenko Zarić, Miodrag Pavlović Mijo, Vukašin Drašković i Milan Tomić zajedno s drugim njima poznatim licima učestvovali u organizovanom premještaju zatočenika iz navedene škole u kamione koji su jedan po jedan dolazili pred navedenu školu, zatim prevozu kamionima i obezbjeđenju navedenih zarobljenika do lokaliteta šljunkare na obali Drine, naselje Kozluk, opština Zvornik, zvani “Kozlučki navoz”, gdje je ovim zarobljenicima naređivano da iskaču s kamiona u rupu u zemlji većih dimenzija koja je nastala od vađenja šljunka na navedenoj lokaciji, a oko navedenih rupa poredani u polukrug bilo je raspoređeno oko 30 (trideset) pripadnika Zvorničke brigade, Bratunačke brigade, Podrinjskog odreda specijalnih snaga “Vukovi s Drine” VRS-a, te naoružanih civila, među kojima i osumnjičeni Vukašin Drašković, Rajko Milić, Radenko Zarić i Milan Tomić, pa su pucajući iz vatrenog oružja učestvovali u lišenju života navedenih zarobljenika, a kamioni su dolazili i odlazili jedan po jedan do navedene lokacije iz škole u Ročeviću tokom cijelog dana, te je na navedenu lokaciju tokom dana dovožena municija, hrana i piće za osobe koje su učestvovale u pogubljenjima, a na kojoj lokaciji je do kraja dana 15. jula 1993. godine lišeno života ne manje od 829 (osamstotinadvadesetdevet) osoba, čiji posmrtni ostaci su naknadno zatrpani u masovne grobnice na navedenom lokalitetu, a nakon čega su njihovi posmrtni ostaci premješteni u više sekundarnih masovnih grobnica.
Dakle, Rajko Milić, Miodrag Pavlović Mijo, Radenko Zarić, Vukašin Drašković i Milan Tomić se terete optužnicom da su radnjama opisanim u dispozitivu optužnice počinili krivično djelo genocid iz člana 171, tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH) u vezi s članon 180, stav 1 (individualna odgovornost) i u vezi s članom 31 (pomagači) KZBiH.
Ukratko, optuženi Milić, Pavlović, Zarić, Drašković i Tomić se terete optužnicom da su učestvovali u zarobljavanju i prisilnom zatvaranju više od 829 muslimanskih muškaraca i dječaka u fiskulturnu salu škole u naselju Ročević kod Zvornika. Optuženi Miodrag Pavlović se tereti da je u navedenom periodu ispred škole u Ročeviću hladnim oružjem lišio života neutvrđen broj zatočenika; optuženi Radenko Zarić, Miodrag Pavlović, Vukašin Drašković i Milan Tomić da su, s njima poznatim licima, učestvovali u organizovanom premještaju zarobljenika iz navedene škole u kamione, kojima su isti prevezeni na lokalitet šljunkare na obali rijeke Drine u naselju Kozluk. Dalje, Milić, Zarić, Drašković i Tomić se terete da su na navedenoj lokaciji učestvovali u streljanju ovih zarobljenika, čiji posmrtni ostaci su naknadno zatrpani u masovne grobnice, a zatim i premješteni u više sekundarnih masovnih grobnica. U ovom masakru u Kozluku nije bilo preživjelih.
Detektor redovno prati suđenje i izvještava (dijelovi suđenja)
https://detektor.ba/2025/04/09/milic-i-drugi-pocelo-sudjenje-za-genocid-na-obali-drine/
Milić i ostali: Počelo suđenje za genocid na obali Drine
Čitanjem optužnice i izlaganjem uvodne riječi Državnog tužilaštva, počelo je suđenje Rajku Miliću, Miodragu Pavloviću, Radenku Zariću, Vukašinu Draškoviću i Milanu Tomiću za genocid počinjen 1995. godine.
Autor:
Novinari Detektora svake sedmice pišu newslettere o protekloj i sedmici koja nas očekuje. Donose detalje iz redakcije, iskrene reakcije na priče i kontekst o događajima koji oblikuju našu stvarnost.
Optuženima se, kako je pročitao tužilac Tarik Crnkić, na teret stavlja da su svjesno pružali pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata za vrijeme široko rasprostranjenog i sistematičnog napada – od 6. jula do 01. novembra 1995. godine – koji su organizovali pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), usmjerenog na Bošnjake u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica. U ovom periodu je do 40 000 Bošnjaka uklonjeno iz srebreničke enklave, a više od 7000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno, zakopano, ali i premješteno na druge lokacije.
Prema optužnici, ne manje od 829 zatočenika, bošnjačkih muškaraca i dječaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenica je 14. jula 1995. godine s područja općine Bratunac organizovano autobusima i kamionima prisilno dovedeno u osnovnu školu u naselju Roćević u općini Zvornik. U njihovom transportu su učestvovali i pripadnici Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a, uključujući Radenka Zarića. Muškarce su – naoružani automatskim oružjem – obezbjeđivali pripadnici Vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade, kao i pripadnici Drugog bataljona Zvorničke brigade, na način da su se rasporedili oko škole i oružjem ciljali u vrata i prozore zgrade škole i fiskulturne sale u kojoj su bili zatočenici, a ispred koje se nalazio oteti transporter UN-a u kojem su, s teškim naoružanjem, bili pripadnici Vojne policije Bratunačke brigade.
U školi su, prema optužnici, zarobljenici držani u nehumanim uslovima bez vode i hrane, kao i u stalnoj atmosferi straha za vlastiti život, te je nekoliko zarobljenika 14. jula 1995. godine ubijeno vatrenim oružjem u neposrednoj blizini škole u Roćeviću, kada je slučajno ranjena mještanka iz ovog mjesta.
Crnkić je pročitao da je 15. jula 1995. godine, nakon što je stigao pred osnovnu školu u Roćeviću, Miodrag Pavlović zvani Mijo, kao pripadnik Vojne policije Zvorničke brigade VRS-a, izlazeći iz auta prijetio zarobljenicima, držeći u ruci hladno oružje većih dimenzija – “sablju” ili “mačetu”, da bi zatim ispred škole na naročito brutalan način navedenim hladnim oružjem ubio nekoliko zatočenika, čija tijela su ostala u krugu školskog dvorišta.
U optužnici se navodi da su istog dana Zarić, Pavlović, Drašković i Tomić s drugim osobama učestvovali u organizovanom premještaju zatočenika iz škole u Roćeviću u kamione koji su jedan po jedan dolazili, zatim prevozu i obezbjeđenju zarobljenika do lokaliteta šljunkare na obali Drine, u naselje Kozluk (općina Zvornik), zvani Kozlučki navoz. Tu je zarobljenicima naređivano da iskaču sa kamiona u rupe u zemlji većih dimenzija oko kojih je poredano u polukrug bilo raspoređeno oko 30 pripadnika Zvorničke i Bratunačke brigade, Podrinjskog odreda specijalnih snaga “Vukovi sa Drine” VRS-a, te naoružanih civila, među kojima i optuženi Drašković, Milić, Zarić i Tomić, pa su – pucajući iz vatrenog oružja – učestvovali u ubistvu zarobljenika.
Crnkić je pročitao da su kamioni dolazili i odlazili jedan po jedan do navedene lokacije iz škole u Roćeviću tokom cijelog dana, kao i da je dovožena municija, hrana i piće za osobe koje su učestvovale u pogubljenjima.
Na ovoj lokaciji je do kraja dana 15. jula 1995. godine, kako se navodi, ubijeno ne manje od 829 osoba, čiji posmrtni ostaci su naknadno zatrpani u masovne grobnice na ovom lokalitetu, a potom premještani u više sekundarnih masovnih grobnica.
Tužilac Crnkić je u uvodnoj riječi rekao da događaj u i oko zaštićene zone UN-a Srebrenica sigurno predstavlja vrhunac mržnje i zločina počinjenih tokom rata u BiH.
“Posljedice ovog zločinačkog plana i danas se osjećaju u čitavoj Bosni i Hercegovini“, kazao je on osvrćući se na plan UZP-a, te dodao da će Tužilaštvo kroz materijalne dokaze predstaviti hornologiju dešavanja.
Materijalnim dokazima, prema njegovim riječima, dokazat će se i da je zbog provođenja etničkog čišćenja u Podrinju došlo do priliva velikog broja stanovništva u Srebrenicu.
Govoreći o objektivnim nalazima, Crnkić je pojasnio da će dokazi pokazati da je plan “Krivaja ‘95“ u sebi sadržavao genocidnu namjeru. Dodao je da će Tužilaštvo, između ostalih dokaza, izvesti i presretnute razgovore najviših oficira u tom periodu.
Navode optužnice Tužilaštvo će, osim brojne materijalne dokumentacije te vještaka, dokazivati i saslušanjem više od 100 svjedoka, od kojih njih 10 ima mjere zaštite.
Svjedoci će potvrditi, kako je naveo Crnkić, da su danima nakon strijeljanja u Roćeviću neke osobe hvatane u dvorištima, vađene iz rijeke i vođene na ponovno strijeljanje.
Crnkić se osvrnuo i na optužene i kazao da je Milić bio “rijedak pripadnik ‘Vukova sa Drine’“. Pojasnio je da je optuženi bio nesposoban za vojnu službu, radio kao evidentičar i da nije odlazio na ratište, a da je živio u neposrednoj blizini mjesta strijeljanja. Dodao je da je Milića vidjelo više svjedoka taj dan.
Svjedoci dovode na lice mjesta, prema Tužilaštvu, i Draškovića koji je bio na poštedi, odnosno nije bio u vojsci tih dana.
“Slično je i za Milana Tomića. Isti nije služio vojsku i bio je u svom naselju gdje i danas živi“, kazao je Crnkić i dodao da su i ovog optuženog svjedoci vidjeli da učestvuje u strijeljanju.
Najmanje tri svjedoka su vidjela Pavlovića, koji je bio pripadnik Vojne policije Zvorničke brigade, kako je rečeno u uvodnoj riječi, sa mačetom pred školom kako udara Bošnjake.
Tužilaštvo je Sudu dostavilo i prijedlog za utvrđene činjenice, a Sud je ostavio Odbranama dva mjeseca da se izjasne o njemu.
Odbrane su zadržale svoje pravo da naknadno iznesu uvodne riječi.
Suđenje će se nastaviti saslušanjem prvog svjedoka 19. maja.
https://detektor.ba/2026/01/15/milic-i-ostali-cuvanje-autobusa-sa-srebrenicanima-u-bratuncu/
Milić i ostali: Čuvanje autobusa sa Srebreničanima u Bratuncu
Na suđenju za genocid u Srebrenici, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričao je kako je u julu 1995. u Bratuncu čuvao autobus u kojem su bili Bošnjaci.
Autor:
Ranko Puškić kazao je da je bio mobilisan u Bratuncu i da su došli po njega kući da ide na zadatak.
“Digli me sa bolovanja. Hajde, kaže, nećeš ništa, samo da budeš kod autobusa”, rekao je Puškić.
Kazao je da je s još nekima čuvao autobus kod škole i da su tu bili cijelu noć.
“Čula se neka buka, neko je viknuo ‘joj’, poneki pucanj”, prisjetio se svjedok.
Dodao je da je ujutru došla smjena. Čuo je da su u autobusima bili Bošnjaci iz Srebrenice i da idu u razmjenu.
Na pitanje da li je vidio Vojnu policiju, Puškić je rekao da su bili neki u kombinezonima.
Prema njegovim saznanjima, autobusi su otišli prema Zvorniku, a ljudi su ubijeni. Koliko se sjeća, čuo je da su odvezeni na Branjevo, a ne u Roćević, kao što se navodi u njegovom iskazu iz istrage.
On je svjedočio na suđenju Rajku Miliću, Miodragu Pavloviću, Radenku Zariću, Vukašinu Draškoviću i Milanu Tomiću, optuženima u svojstvu pripadnika Vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade za zarobljavanje i zatvaranje najmanje 829 bošnjačkih muškaraca i dječaka u školu u zvorničkom selu Roćević, te učešće u njihovom transportu i strijeljanju na obali Drine u Kozluku.
Tužilac Tarik Crnkić pročitao je iskaz preminulog svjedoka Rada Boškovića, koji je ispričao kako je nekoliko dana zaredom kopao grobnice i zatrpavao tijela na više lokacija na području Zvornika.
Bošković je kazao da je bio u radnoj obavezi u “Glinici” i da mu je jedne prilike rečeno da ide u Petkovce. Naveo je da je tamo upućen na branu, gdje je iskopao grobnicu.
“Sutra sam dobio zadatak da idem u Kozluk”, rekao je Bošković.
Ispričao je kako su ga s mašinom odveli do dijela uz Drinu gdje je nekad vršena eksploatacija šljunka.
Naveo je da su na tom mjestu bile tri grobnice, u kojima su bila tijela koja su već počela da se raspadaju, “tamić”, te desetak vojnika.
“Na srbijanskoj strani bilo je par ribara koji su pecali”, prisjetio se Bošković u iskazu.
Rekao je da je sa još nekim radnicima zatrpavao šljunkom tijela u grobnicama. Dodao je da je sutradan poslat u Branjevo na isti zadatak.
Suđenje se nastavlja 27. januara.
https://detektor.ba/2026/02/19/milic-i-ostali-dovozenje-zarobljenika-u-rocevic-2/
Milić i ostali: Dovoženje zarobljenika u Roćević
Na suđenju za genocid u Srebrenici, svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine prisjetila se kako su u školu u selu Roćević kod Zvornika dovedeni ljudi, za koje se kasnije pričalo da su strijeljani na Drini.
Autor:
Stojanka Jović je kazala da je živjela preko puta škole i da je vidjela kada su stigli autobusi. Koliko se sjeća, ljudi su imali podignute ruke na potiljku i ušli su u školu.
“Ne znam šta se dešava, troje djece, muž na liniji… Otišla sam kod strica”, izjavila je svjedokinja.
Rekla je da nije čula pucnjavu iz pravca škole kao što se navodi u njenom iskazu iz istrage, ali da je čula da je jedan mještanin odvozio tijela. Saznala je da je komšinica Milanka Tanacković ranjena dok je prostirala veš.
Jović je potvrdila da se poslije pričalo da su ljudi iz škole odvezeni u Kozluk, na obalu Drine, i strijeljani. Dodala je da se pričalo da su u tome učestvovali neki Milan Stjepanović, Ristanović i Milorad.
Rajko Milić, Miodrag Pavlović, Radenko Zarić, Vukašin Drašković i Milan Tomić optuženi su u svojstvu pripadnika Vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade za zarobljavanje i zatvaranje najmanje 829 bošnjačkih muškaraca i dječaka u školu u zvorničkom selu Roćević, te njihovom transportu i strijeljanju na obali Drine u Kozluku.
Svjedokinja Jović je potvrdila da poznaje Draškovića i Tomića i da su živjeli u Roćeviću.
Svjedok Milan Jović kazao je da je bio angažovan u kuhinji bataljona iz Malešića, a da je živio u Roćeviću. Naveo je da je za vrijeme akcije u Srebrenici bio u Malešiću, a da je kasnije od supruge čuo da su ljudi dovoženi i odvoženi iz Roćevića.
Svjedok je rekao da je moguće da je njegova supruga sa kćerkom tada otišla od kuće, jer se nije osjećala sigurno zbog velikog broja nepoznatih vojnika. Jović je kazao da je kasnije čuo priče da su ljudi iz škole ubijeni na Drini.
Odbrane nisu imale pitanje ni za jednog svjedoka.
Tužilac Tarik Crnkić pročitao je iskaz preminulog svjedoka Vuje Lazarevića, koji je bio moralista u Drugom bataljonu. Lazarević je rekao da je u julu 1995. uglavnom bio na liniji iznad Malešića.
“Čuo sam da su došli u Roćević zarobljenici iz Srebrenice”, naveo je svjedok, dodajući da nije išao u školu i da nema detaljnija saznanja šta se tamo dešavalo.
Suđenje se nastavlja 5. marta.
https://detektor.ba/2026/03/05/milic-i-ostali-ranjena-na-balkonu-kuce-u-rocevicu/
Milić i ostali: Ranjena na balkonu kuće u Roćeviću
Na suđenju za genocid u Srebrenici, svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričala je kako je u julu 1995. ranjena u Roćeviću, u opštini Zvornik.
Autor:
Milanka Tanacković kazala je da je ranjena u ruku kada je izašla na balkon svoje kuće u Roćeviću da pokupi ili prostre veš.
“Metak je doletio, nisam vidjela ni kako ni odakle”, navela je svjedokinja, dodajući da su je odvezli u bolnicu.
Rekla je da je njena kuća udaljena 250 do 300 metara od škole u Roćeviću. Kako je navela, nije imala saznanja šta se tada dešavalo u školi.
Rajko Milić, Miodrag Pavlović, Radenko Zarić, Vukašin Drašković i Milan Tomić optuženi su, u svojstvu pripadnika Vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade, za zarobljavanje i zatvaranje najmanje 829 bošnjačkih muškaraca i dječaka u školu u zvorničkom selu Roćević, te njihovom transportu i strijeljanju na obali Drine u Kozluku.
Zdravko Simić kazao je da je bio u Petom bataljonu u mjesnoj zajednici Kiseljak, u opštini Zvornik, i da je dio jedinice bio upućen u akciju u Srebrenici. Ispričao je kako je neko iz brigade zvao komandanta njegovog bataljona i pitao ga u kakvom je stanju sala u selu Jesenica.
“Rekao je: ‘Gotovo je pala, nema ni vrata ni prozora’”, kazao je svjedok, dodajući da to nije bilo istina i da su pretpostavljali da se raspituju za salu zbog ljudi koji su zarobljeni.
Simić je rekao da su od jednog pripadnika saznali da u Roćeviću ima ljudi. Kazao je da je čuo od Mitra Lazarevića da je neko zvao komandanta Drugog bataljona Srećka Aćimovića i rekao mu da formira streljački vod, a da je on to odbio. Aćimović je ranije osuđen na sedam godina zatvora za pomaganje u genocidu.
Svjedok je kazao da je čuo da su ljudi držani u Domu kulture u Pilici i da su strijeljani.
Branislav Jović je rekao da je bio student i da je tokom ljeta 1995. došao kući u Roćević. Naveo je da ga je predsjednik mjesne zajednice Milan Nikolić pozvao da odu do škole jer se nešto događalo.
“On me je postavio iza sale, kaže: ‘Budi tu’”, prisjetio se svjedok, dodajući da su se iz sale čuli glasovi.
Rekao je da je iza škole bilo borbeno vozilo, a u dvorištu autobus. Naveo je da su se kod prodavnice bili okupili mještani, te da je vidio nepoznate vojnike. Jović je kazao da je dolazio tu i sutradan.
Kazao je da je poslije nekoliko dana čuo da su ljudi odvedeni iz sale, a nakon nekoliko godina je saznao da su ubijeni u Kozluku.
Odbrane nisu imale pitanja za svjedoke.