Milojica Kos zvani Krle je rođen 1. aprila 1963. godine u selu Lamovita, udaljenom dva kilometra od Omarske. Srpske je nacionalnosti. Pohađao je srednju ugostiteljsko školu 1981. godine, a zatim je radio kao konobar do 6. maja 1992. godine, kad je mobilisan u rezervni sastav policije u Omarskoj. Od 6. maja do 8. novembra 1992. godine, što uključuje i vremenski period obuhvaćen izmijenjenom optužnicom, Kos je radio kao novoprimljeni rezervni policajac bez obuke.
U septembru 1991. godine je proglašeno nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština. Međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama. Članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992. godine. Dana 30. aprila 1992. godine SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u “Srpsku opštinu Prijedor”. Nakon preuzimanja vlasti, nesrpsko stanovništvo je ostalo bez posla, njihova djeca više nisu smjela da idu u školu i sloboda kretanja im je bila ograničena. Radio je emitovao propagandu protiv Muslimana i Hrvata, a džamije i katoličke crkve postale su meta uništavanja. Manje od mjesec dana nakon preuzimanja vlasti, srpske snage su načule da lokalni Muslimani i Hrvati planiraju oružani ustanak protiv nove srpske vlasti. Da bi se ugušio ustanak, krajem maja 1992. godine osnovani su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje kao “sabirni centri” za otkrivanje lica za koja se sumnjalo da sarađuju s opozicijom. Dana 31. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru, Simo Drljača, dao je zvanično naređenje da se osnuju logori. Odmah su počela zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Prema iskazu jednog svjedoka: “Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate, tako da se život preko noći izmijenio. Diskriminacijsko ponašanje, koje je dovelo do sve većih tenzija između srpskih vlasti i drugih nacionalnosti, kulminiralo je napadima na dijelove nesrpskog stanovništva u mjestima gdje je pružan otpor novom režimu. Srpske snage su 23. maja 1992. napale i preuzele kontrolu nad selom Hambarine, u kojem je većinsko bilo muslimansko stanovništvo. Sljedećeg dana je pokrenut napad na Kozarac, koji je takođe smješten na većinski muslimanskom području. Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je ovdje riječ. Svi muškarci koji nisu bili srpske nacionalnosti su uhapšeni i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvatao kompleks zgrada u selu Trnopolje, izmedu ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora. U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana. Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja avgusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice. U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana. Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja avgusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice.
Logor Omarska
Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje “privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti” u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Velika većina dokaza odnosila se na logor Omarsku, za koji se govorilo da je bio najgori po nehumanom postupanju i uslovima. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih nesrba. Većina zatočenika je bila smještena u “hangaru”, najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora, koji se protezao u smjeru sjever-jug. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade. Zapadni dio se sastojao od dva sprata s više od 40 zasebnih prostorija. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali “bijela kuća” i “crvena kuća”. Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom, odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža. Između hangara i upravne zgrade prostirao se u obliku slova L betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali “pista”, dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća. Kos je stupio na dužnost vrlo brzo nakon otvaranja logora. Milojica Kos je preuzeo svoje dužnosti u logoru Omarska krajem maja 1992. godine, kada je logor osnovan. Kos je radio u logoru “otprilike dva mjeseca”. Dana 6. avgusta 1992. godine svi zatočenici, osim njih 175, napustili su logor Omarsku, iako je logor službeno zatvoren tek krajem avgusta 1992. godine. Kosov boravak u logoru Omarska trajao od otprilike od 31. maja do 6. avgusta 1992. godine. Kos je bio na položaju vlasti i uticaja u logoru kao vođa smjene straže i bio je na nadređenom položaju u odnosu na stražare u svojoj smjeni. Kos je obavljao svoje dužnosti u jednoj od tri smjene straže. Mnogi svjedoci su dali iskaze da je Kos često boravio u komandantovoj sobi, da je bio na nadređenom položaju, da je imao zadatak da daje upute stražarima i da je mogao da spriječi zlostavljanje zatočenika. Zatočenici u Omarskoj su bili uglavnom Muslimani, uz neke Hrvate i manja grupa od oko 35 žena. Zatočenici su držani u pretrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance, jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, smrad je bio užasan u svim prostorijama, u svim dijelovima logora. Mnogi nisu htjeli ići s piste baš zbog tog smrada i uslova. Zatočenici su se svi bili zaušljivili, zapuštanih brada. Izgledali su kao kosturi. Jedna od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje. Zatočenici su hranjeni jednom dnevno u logorskoj kantini. Morali su za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan, jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuđivanje, batinanje i mučenje spadali su u uobičajeno ponašanje. Prema izvještaju o logorima na banjalučkom području koji su sastavile vlasti bosanskih Srba (službeni izvještaj o logorima), za vrijeme funkcionisanja logora Omarska kroz logor su prošla 3334 zatočenika.
Edin Mrkalj je svjedočio da je Kos bio jedan od vođa smjene straže. Prema iskazu svjedokinje J, Kos je često sjedio u istoj upravnoj kancelariji kao i komandant i zamjenik komandanta i za razliku od drugih stražara nije imao stalna stražarska mjesta već je kružio logorom. Osim toga, njemu su se stražari javljali na dužnost. Zlata Cikota je mislila da je Kos vođa smjene, djelomično i zbog toga jer joj je naredio da očisti nužnike. Drugi svjedoci su izjavili da je Kos davao upute stražarima u svojoj smjeni. Nusret Sivac je vidio kako stražari odlaze do Kosa po uputstva. On je dodao da je izgledalo kao da “Krle” koordiniše rad i daje upute stražarima. Omer Mešan je takođe mislio da je Kos vođa smjene zbog načina na koji se ponašao, dajući zadatke stražarima i slobodno se krećući logorom. Sabit Murćehajić je rekao da bi inspektori uvijek zvali Krleta, koji je davao naloge stražarima.
Prvobitna: 9. novembra 1998. godine, izmijenjena: 26. oktobra 2000. godine.
U prvobitnoj optužnici u predmetu Kvočka i drugi (IT-98-30), potvrđenoj 9. novembra 1998. godine spojene su optužbe protiv četvorice optuženih koji su se svi teretili u optužnici koja se odnosila na logor Omarska (IT-95-4), a koja je potvrđena 13. februara 1995. godine. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 13. oktobra 2000. godine, Tužilaštvo je 26. oktobra 2000. podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj su konsolidovane optužnice za optužene Milojicu Kosa, Dragoljuba Prcaća, Miroslava Kvočku, Mlađu Radića i Zorana Žigića.
Pretresno vijeće je u izmijenjenoj optužnici u pogledu Milojice Kosa zaključilo sljedeće:
Tačke optužnice:
• ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja).
STATISTIČKI PODACI
Broj dana suđenja– 113
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 4
Broj svjedoka vijeća – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 305
Broj dokaznih predmeta odbrane – 13
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
POSTUPAK U SKLADU S PRAVILOM 98 bis
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, ukoliko smatra da su izvedeni dokazi nedovoljni za dokazivanje optužbi, odbrana može tražiti da se donese oslobađajuća presuda. Ukoliko Pretresno vijeće smatra da optužba nije iznijela dovoljno dokaza, ono može donijeti oslobađajuću presudu po svim ili po nekim tačkama optužnice prije početka izvođenja dokaza odbrane. Dana 6. novembra 2000. godine Mlađo Radić, Milojica Kos, Zoran Žigić i Dragoljub Prcać (posljednja tri navedena – povjerljivo) podnijeli su prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, u składu s pravilom 98 bis. Rasprava po tom pitanju održana je 28. novembra 2000. godine. Dana 15. decembra 2000. Pretresno vijeće je donijelo sljedeću presudu u korist optuženih:
Pretresno vijeće je odbacilo preostale navode iz prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.
Dana 2. novembra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je optuženog Milojicu Kosa osudilo kako slijedi. Milojica Kos je proglašen krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti Statuta Međunarodnog suda za:
i osuđen na kaznu od 6 godina zatvora.
Milojica Kos je podnio obavijest o žalbi 16. novembra 2001. godine. Kos je svoju žalbu povukao 21. maja 2002 godine. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 31. jula 2002. godine. U izdržavanje kazne mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 5. marta 2000. godine.
Svjedokinja J je opisala smjenu straže. Prema njenom svjedočenju, stražari koji su dolazili preuzeti smjenu, stizali bi autobusom u grupi, a stražari koji su predavali smjenu obično bi odlazili istim autobusom. Ponekad se smjena odvijala ispred ulaza u upravnu zgradu, ponekad na pisti, a ponekad u prostoru za prijem stranaka u upravnoj kancelariji. Vidjela je kako se stražari penju na sprat upravne zgrade i kako se potom spuštaju. Stražari su razgovarali o tome da moraju da se jave komandantu ili njegovom zamjeniku prije početka odnosno kraja smjene. Svjedokinja J je vidjela kako Kos hoda pored leševa koji su ležali na travi u blizini bijele kuće.
Prema iskazima nekih svjedoka, mnoga krivična djela, uključujući pucanje iz vatrenog oružja, batinanje i pljačku imovine zatočenika, počinjena su za vrijeme Kosove smjene.
Nusret Sivac je izjavio da se ubistvo Asmira Crnalića, po nadimku “Vico”, desilo u Kosovoj smjeni.
Prema svjedočenju Kerima Mešanovića, Kos i Meakić su bili prisutni, sjedili su u lijevom uglu kantine kad je Asmir Crnalić ubijen iz vatrenog oružja.
Azedin Oklopčić je svjedočio da su ga tukli neki stražari u Kosovoj smjeni.
Šefik Zjakić je ispričao da su jednom prilikom zatočenike na izlasku iz kantine tukli ili poštedjeli batina, ovisno o naređenju koje je Kos dao stražarima.
Omer Mešan je posvjedočio da je za svog boravka na pisti u nekoliko navrata primijetio kako Kos za vrijeme obroka tuče zatočenike “štapom, koji se mogao pričvrstiti na ruku, nešto nalik na kabel”.
Svjedok AQ je izjavio da je Kos oko 27. jula 1992. tukao zatočenike dok su ulazili u kantinu. Kad je svjedok AQ kasnije izlazio iz kantine, jedan stražar ga je u prisustvu Kosa premlatio bičem koji je na vrhu imao kuglu sa šiljcima. Kos nije fizički učestvovao u batinanju svjedoka AQ, njegov nadređeni položaj i učešće u prvom batinanju izazvalo je daljnje zlostavljanje koje je svjedok AQ trpio na izlasku iz zgrade. Prema iskazu svjedokinje B, Kos je bio prisutan na pisti kada su stražari tukli novopridošle zatočenike, ali se nije miješao da spriječi zlostavljanje.
Nusret Sivac je opisao kako se Kos obratio Safetu Ramadanoviću, privatnom ugostitelju koji je stajao do njega i koji je izvadio nešto novca, kojem je “šef za kog sam kasnije saznao da se zove Krle rekao: “Ćifute, nisi nam donio dovoljno novca. Moraćeš da nam doneseš još. Imamo mi naše metode”.