Milivoj Petković je rođen 11. oktobra 1949. godine u Šibeniku u Hrvatskoj. Diplomirao je na Vojnoj akademiji JNA te stekao čin potpukovnika. U ljeto 1991. godine napušta JNA kako bi se pridružio Hrvatskoj vojsci. U proljeće 1992. Janko Bobetko je rasporedio Petkovića u zapovjedništvo Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u Bosni i Hercegovini, koja je postala glavni glavni stožer oružanih snaga Herceg-Bosne. Od tada do ljeta 1993. Petković je bio na položaju vojnog zapovjednika oružanih snaga Herceg-Bosne kao načelnik Glavnog stožera HVO-a. Kada je 24. jula 1993. Slobodan Praljak imenovan za najvišeg vojnog zapovjednika HVO-a, Petković je postao i praktično nastavio obavljati dužnost zamjenika iste pozicije. 26. arpila 1994. Petković je ponovno postavljen za vrhovnog zapovjednika HVO-a i na tom je položaju ostao do približno 5. augusta 1994. Na raznim položajima i funkcijama koje je obavljao, smatra se da je navodno imao de jure i/ili de facto zapovijed i nadzor nad oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a
Napetosti između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini rasle su tokom 1992., i to naročito u opštini Prozor. Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Dana 18. januara 1993., HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. Pripadnici HVO-a su 17. aprila 1993. izveli napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., HVO je napao sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Kasnije, 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša. Vojnici specijalnih jedinica «Maturice» i «Apostoli» silovali su i seksualno zlostavljali tri žene. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Udruženi zločinački poduhvat (UZP)
Sukob između HVO-a i ARBiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Snage hrvatske vojske (HV) borile su se zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv ARBiH, a Republika Hrvatska je vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne. MKSJ je utvrdio da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Muslimanima od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na očevidan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne.
Petković je bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a kasnije, od kraja jula 1993., zamjenik vrhovnog zapovjednika snaga HVO-a.
Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Nakon stavljanja grada Prozora i sela Paljike pod kontrolu, pripadnici HVO-a su, počevši od 24. oktobra 1992., uništili više muslimanskih kuća i vozila u gradu, te spalili jednu kuću i ubili dvije osobe u Paljikama. Početkom 1993., i to 18. januara HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. HVO je 17. aprila 1993. izveo napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., pripadnici HVO-a su napali sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor, gdje su spalili kuće Musliman. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Nakon borbi, i do 23. aprila 1993., HVO je uhapsio vojnike Armije RBiH, vojno sposobne muškarce Muslimane, žene, djecu i starce iz tih sela, i odveo ih u školu u Sovićima. Dana 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Vojnici HVO-a su masovno hapsili Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajali muškarce od žena, djece i staraca. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša, nakon čega je selo u potpunosti razoreno.
Dana 14. jula 1993., pripadnici Vojne policije HVO-a u Buni uhapsili su dječaka Muslimana i njegovog djeda, te ih žestoko pretukli u stanici Vojne policije. Nakon toga, odveli su ih do ruba ceste, gdje su pucali na njih. Djeda su usmrtili, dok su dječaku nanijeli teške povrede i ostavili ga u takvom stanju.
Od 1993. do proljeća 1994. godine, zatočenici su bili izloženi premlaćivanju i zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a, usljed čega je izvjestan broj zatočenika podlegao i preminuo. Tokom deset mjeseci zatočenici su redovno korišteni za radove na liniji fronta dok su borbe bile u toku, pri čemu su bili izloženi paljbi s položaja ABiH i HVO-a. Redovno su bivali ranjavani ili su gubili život, a da pritom nisu poduzimane nikakve mjere sigurnosti.
Sredinom jula 1993. godine, jedan Musliman po imenu Plavuškić preminuo je uslijed dehidracije jer su vojnici HVO-a, uskratili zatočenicima vodu i hranu. Zatočenici su bili zatvoreni u hangaru tokom nesnosnih julskih vrućina, što je dodatno pogoršalo njihove već teške uslove i dovelo do tragične smrti.
U Koštanoj bolnici, pripadnici Vojne policije i vojnici HVO-a brutalno su zlostavljali i uzrokovali smrt više zatočenih muškaraca Muslimana. Dana 3. augusta 1993., pripadnici Vojne policije pretukli su i ubili Vejsila Đulića i Salema Đulića. Također, vojnici HVO-a su u augustu 1993. pretukli Salku Kaplana, koji je ubrzo nakon toga preminuo od zadobijenih povreda, nakon što je prebačen u zatvor u Dretelju. Dana 25. septembra 1993., pripadnici Vojne policije su pretukli Ibru Razića i Suada Obradovića, koji su od posljedica premlaćivanja preminuli sljedećeg dana.
Nakon napada na selo Stupni Do 23. oktobra 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” ubili su 36 Muslimana, mještana ovog sela. Među žrtvama je bilo 28 civila ili razoružanih boraca koji su pali u ruke neprijatelju. Ove osobe su ubijene nožem ili vatrenim oružjem iz neposredne blizine, dok su neki od njih živi izgorjeli u kućama koje su napadači zapalili.
PROZOR
Od jula 1993. Srednja škola služila je kao privremeni “Vojni pritvor Brigade Rama” za muškarce, Muslimane iz opštine Prozor. Zatočenici su bili smješteni u učionice na prvom spratu, s kapacitetom od oko 400 osoba, gdje su bili podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostvljanju od strane stražara.
Godine 1993., zapovjedništvo HVO-a nalazilo se u Unisovoj zgradi, gdje je u julu u atomskom skloništu bio smješten zatočenički centar. Prostorija je bila zatvorena, a stražu je držao vojnik HVO-a. Prema svjedočenju ljekara Nijaza Islamovića, u aprilu i maju u toj zgradi bio je zatočen jedan muslimanski policajac.
Vatrogasni dom u Prozoru služio je kao sjedište 4. satnije 2. bojne Vojne policije HVO-a i zatočenički centar. Krajem juna do kraja jula 1993. u podrumu doma bilo je zatočeno oko 30 muslimanskih muškaraca iz Luga i Lapsunja.
Objekti MUP-a u Prozoru obuhvatali su policijsku stanicu i bivše skladište TO. U julu 1993. najmanje 15 Muslimana bilo je zatočeno u dvije mračne ćelije policijske stanice, uz postojanje jedne samice. U skladištu TO, od 13. avgusta do 19. novembra 1993., nalazilo se između 209 i 250 zatočenika, pod nadzorom civilne policije.
GORNJI VAKUF
Nakon hapšenja 18. januara 1993. u selima Duša i Hrasnica, vojno sposobni muslimanski muškarci premješteni su u fabriku namještaja u Trnovači. Zatočenici su dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od komadića hljeba i supe. Senad Zahirović i Svjedok BW izjavili su da su tokom dvije sedmice zatočenja izgubili značajnu težinu – jedan 7-8 kg, a drugi 20 kg. Takođe, muškarci su patili od hladnoće jer prostorije nisu imale grijanje.
JABLANICA
Nkon što su snage HVO-a napale sela Sovići i Doljani 17. aprila 1993., n vojno sposobni muslimanski muškarci su odvedeni i zatočeni u školu u Sovićima i na Ribnjaku kod Doljana od 17. do 23. aprila 1993. Od 18. aprila do 5. maja 1993. U školi u Sovićima i kućama u zaseoku Junuzovići držani su muškarci, žene, djeca i starije osobe. Zatočenici su živjeli u nehumanim uslovima, bili su izloženi nasilju i zlostavljanju, a neki su korišteni za prisilni rad.
MOSTAR
Snage HVO-a su tokom 1993 godine, uhapsile i zatočile na Heliodromu na stotine Muslimana, s procjenom da je istovremeno bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Tokom 9. i 10. maja 1993. pohapsili su muškarce, žene, djecu i starije osobe iz zapadnog Mostara, prevezli ih ili natjerali da pješače do Heliodroma, gdje su bili zatočeni do deset dana. Prostorije su bile pretrpane, sa neadekvatnim zdravstvenim i higijenskim uslovima. Nije bilo dovoljno hrane ni vode, ventilacija je bila loša, a ljeti je bilo nesnošljivo vruće. Zatočenici su često spavali na betonskim podovima bez kreveta ili pokrivača, a stražari HVO-a uskraćivali su im hranu i vodu kao kaznu za nepovoljan vojni ishod. Pripadnici HVO-a redovno su maltretirale i zlostavljale zatočene Muslimane na Heliodromu, nanoseći im velike patnje ili dopuštajući drugima da to čine. Vojnici HVO-a su nasumično pucali na zatočenike, dok su stražari katkad puštali pse na njih, s ciljem ozljeđivanja ili zastrašivanja.
Tokom 1993. i 1994. godine logor Vojno korišten je za zatočavanje muslimnskog stanovništva iz Mostara, koji su prethodno u logor Vojno dovedeni iz Heliodrom. U Zatočeničkom centru Vojno uslovi zatočenja bili su izuzetno loši. Zatočenici su bili smješteni u dvije prostorije: garaži dimenzija 6×4 m bez stakala na prozorima i neosvijetljenoj kotlovnici privatne kuće. Dnevno su dobijali obrok koji se sastojao od četvrtine hljeba i 200 grama mesa. Morali su vršiti nuždu u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati, a oduzete su im osobne stvari. Za one koji su bili zatočeni od novembra 1993., “prvo kupanje” je organizovano tek u januaru 1994. godine. Zatočenici su bili svakodnevno zlostavljani, te su svakodnevno trpili udarce nogama, šakama, gumenim pendrecima i raznim drvenim predmetima, podvrgavani su elektro-šokovima, često su ih prisiljavali da tuku jedni druge, i zlostavljali ih i ponižavali na druge načine.
Nakon pada Vranice, vojno sposobni muškarci su uhapšeni i odvedeni na nekoliko lokacija i to: Duhanski institut, Mašinski fakultet i zgradu MUP-a. Muškarce Muslimane iz Vranice su u Duhanskom institutu izveli pred visoke funkcionere i časnike HZ HB/HVO-a, gdje su ih tukli, zlostavljali i maltretirali. Također, Mašinski fakultet je korišten za zatočenje, ispitivanje i zlostavljanje uhapšenih ili zarobljenih muškaraca muslimanske nacionalnosti.
LJUBUŠKI
Tokom 1993. godine, zatvor u Ljubuškom služio je za zatočavanje muslimanskog stanovništva. Zatvor u Ljubuškom bio je smješten u zgradi policijske stanice. Zgrada je imala dva dijela: glavnu zgradu, gdje su se obavljala ispitivanja zatočenika, i dio u kojem su bile ćelije. Uslovi zatočeništva u Zatvoru u Ljubuškom bili su surovi i nezdravi. Prostorije su bile pretrpane, a ventilacija loša. Nije bilo ležaja niti posteljine, a zatočenici nisu imali dovoljno vode ni hrane.Dešavalo se da vojnici HVO-a ulaze u Zatvor u Ljubuškom i tuku te vrijeđaju zatočenike. Vojnici HVO-a su zatočenike tokom zatočenja šamarali, udarali šakama i i mnogim drugim predmetima.
Dana 6. jula 1993. oko 430 muškaraca, Muslimana u dobi od 20 do 60 godina, iz srednje Bosne dovedeno je u Logor Vitina-Otok. Zatočenici su bili smješteni u malom aluminijskom hangaru približnih dimenzija 20 sa 10 m, bez ležaja, stolica i pokrivača. Pedeset zatočenika moralo je da spava van hangar, jer u hangaru nije bilo dovoljno mjesta. Jednom prilikom pripadnici Vojne policije HVO-a su jednog zatočenik žestoko pretukli pred drugim zatočenicima u logoru, naredivši im da ne gledaju. NAkon tog incidenta, taj zatočenik više nije viđen. Također, vod Vojne policije je najmanje dva puta morao intervenisati kako bi zaštitio zatočenike Logora Vitina-Otok od stanovnika sela Vitina. Stanovnici tog sela su pucali prema logoru, a 7. jula 1993. pokušali su ući u logor.
ČAPLJINA
HVO je u periodu od aprila 1993. do aprila 1994. držao Muslimane, i civile i vojnike, zatočene u hangarima i tunelima kasarne u Dretelju, u surovim i nezdravim uslovima. Zatočenici su bili izloženi tjelesnom i duševnom zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a. Mnogi su zbog toga zadobili teške tjelesne ili psihičke povrede, dok su neki od njih uslijed zlostavljanja i loših uslova preminuli.
Snage HVO-a držale su muškarce Muslimane u zatočeništvu u četiri limena hangara u bivšoj logističkoj bazi JNA pokraj sela Gabela u opštini Čapljina, od aprila 1993. do aprila 1994. godine. Muškarci su pritvarani bez obzira na njihov status, naročito nakon 8. juna 1993. godine. Zatočenici su bili izloženi surovim i nezdravim uslovima, dok su ih pripadnici HVO-a podvrgavali fizičkom i psihičkom nasilju, uz vrijeđanje na nacionalnoj osnovi.
Od 11. augusta 1993. godine, pripadnici HVO-a su držali civile, bosanske Muslimane iz sela Višići, pritvorene u Silosu, prije nego što su ih protjerale s teritorije pod svojom kontrolom. Oko 23. augusta 1993., 3.000 civila, bosanskih Muslimana iz grada Čapljine, odvezeno je u dugačkom konvoju kamiona izvan grada. Tokom kratkog zaustavljanja u Silosu oduzete su im lične stvari, nakon čega su odvezeni u Bunu i prisiljeni da pješače do Blagaja.
VAREŠ
Od oktobra 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatvarali uhapšene muškarce Muslimane u školu i Gimnaziju u Varešu, gdje su bili držani u nesnosnim uslovima. Zatočenici su imali nedovoljno hrane, nisu imali pristup sanitarnim uslovima i bili su prisiljavani da danju stoje s rukama na leđima, gledajući u pod. Vojnici HVO-a često su ulazili u prostorije, fizički ih zlostavljali i primoravali da tuku jedni druge, čak i članove iste porodice, što je dodatno povećavalo patnje zatočenika.
Dana 8. novembra 1993. godine, jedan tenk oružanih snaga HVO-a otvorio je vatru na Stari most u Mostaru, a granatiranje je trajalo cijeli dan. Tenk, smješten na brdu Stotina, nastavio je granatiranje i narednog dana, 9. novembra 1993. godine, a šesta granata je bila odlučujuća, jer je tom granatom Stari most srušen u rijeku Neretvu
Prvobitna optužnica protiv Milivoja Petkovića, potvrđena je 4. marta 2004., a objelodanjena 2. aprila 2004. Dana 16. novembra 2005., tužilaštvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženog. Dana 22. maja 2008., tužilaštvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica je podnesena 11. juna 2008. i postala je važeća optužnica.
Milivoj Petković se tereti n na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta) za sljedeće:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 465
Ukupan broj svjedoka – 320
Ukupan broj svjedoka koji su svjedočili u sudnici – 208
Svjedoci tužilaštva koji su svjedočili u sudnici – 145
Svjedoci odbrane koji su svjedočili u sudnici – 12
Ukupan broj usvojenih dokaza u predmetu – 9872
Broj dokaznih predmeta sudskog vijeća – 15
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 4913
Broj dokaznih predmeta odbrane – 494
SUĐENJE
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 29. MAJA 2013. GODINE MILIVOJ PETKOVIĆ JE OSUĐEN NA 20 GODINA ZATVORA
Milivoj Petković, je proglašen krivim, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) za:
Milivoj Petković je planirao i omogućio vojne operacije u opštini Gornji Vakuf u januaru 1993. On je planirao i rukovodio vojnim operacijama u opštini Jablanica u aprilu 1993., onemogućio međunarodnim posmatračima pristup selima Sovići i Doljani, i potom koordinirao preseljenje civila u Gornji Vakuf. Rukovodio je vojnim operacijama u opštini Prozor u aprilu i junu 1993. i planirao operacije u julu i augustu 1993. godine. Učestvovao je u planiranju granatiranja istočnog Mostara, blokirao pristup humanitarnim konvojima za muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, planirao vojnu ofanzivu na stari dio grada Mostara, uključujući i onu od 8. novembra 1993. koja je dovela do rušenja Starog mosta u Mostaru.
Podnošenje podnesaka u ovom predmetu završeno je 29. maja 2015, a žalbeni postupak je trajao od 20. do 28. marta 2017. godine. Žalbeno vijeće izreklo je presudu 29. novembra 2017. godine, kojom je Milivoju Petkoviću potvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Milivoj Petković prijevremeno pušten na slobodu nakon što je priznao presude i izrazio kajanje
Bivši čelnik takozvane Herceg-Bosne Milivoj Petković, kojeg je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora, pušten je na prijevremenu slobodu i stigao je u Hrvatsku nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne i priznao presude te izrazio kajanje zbog zločina, saopćio je Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS).
Milivoj Petković. Foto: EPA//Jiri Buller
Osam godina nakon prvostepene presude i četiri godine nakon konačne presude u kojoj je osuđen na 20 godina zatvora, Petković je prvi haški osuđenik koji je u pismu Mehanizmu priznao zločine i presude.
“Imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvatam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen. Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima”, naveo je Petković u svom pismu.
U pismu MMKS-u Petković također navodi da je od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je učestvovao, prošlo skoro 30 godina i da od tada nije prošao niti jedan dan da mu se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja.
Predsjednik Mehanizma sudija Carmel Agius je pojasnio kako je Petković u februaru ove godine prešao dvotrećinski prag te ispunio uslove za razmatranje prijevremenog puštanja na slobodu.
Agius je naveo kako se u prilog Petkovićeve rehabilitacije oslonio na ovo njegovo pismo i podnesak, ali i izvještaje iz Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija (UN), te psihološko-socijalne dokumente.
“Čini se da Petković u svojim podnescima prihvata ličnu odgovornost za zločine koje je počinio i za koje je osuđen od strane MKSJ-a. Petković također izražava kajanje zbog svojih zločina i saučešće žrtvama”, naveo je Agius u svojoj odluci.
Agius smatra posebno važnim činjenicu da je Petković imao hrabrosti da javno prizna zločine koje je počinio i da prihvati presude MKSJ-a koje ga za njih osuđuju.
“Ovaj pristup nije samo izuzetno relevantan pokazatelj rehabilitacije, nego može direktno doprinijeti i ublažavanju tenzija u bivšoj Jugoslaviji, suprotstavljajući se revizionizmu koji tako često podstiču političari na Zapadnom Balkanu”, istakao je Agius.
Prema podnesku iz Mehanizma, Petković je jučer stigao u Hrvatsku, a vlasti ove zemlje su potvrdile njegov dolazak također istog dana.
Petković, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić i Berislav Pušić su 2017. pred Haškim tribunalom pravosnažno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.
Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne, osuđen je na 25 godina zatvora, dok su po 20 godina dobili nekadašnji ministar odbrane Stojić te bivši načelnici glavnog štaba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Praljak i Petković. Bivši komandant Vojne policije i ministar unutrašnjih poslova Ćorić osuđen je na 16 godina, a predsjednik komisije za razmjenu zarobljenika Pušić na deset godina zatvora.
Nedugo nakon što mu je izrečena presuda, Praljak je popio tečnost, poslije čega je prebačen u bolnicu u Haagu, gdje je kasnije preminuo.
BIRN BiH je ranije pisao kako je predsjednik MMKS-a Carmel Agius od svog imenovanja odbio nekoliko zahtjeva haških osuđenika za prijevremeni izlazak na slobodu jer smatra da nisu pokazali znakove rehabilitacije.
Detector.ba – https://detektor.ba/2021/12/24/milivoj-petkovic-prijevremeno-pusten-na-slobodu-nakon-sto-je-priznao-presude-i-izrazio-kajanje/
Heliodrom u Mostaru
Zatvor u Ljubuškom
Gimnazija u Varešu
Rušenje Starog mosta u Mostaru