Milenko Živanović je rođen 30. maja 1946. godine u selu Ratkovići-Dučići, opština Srebrenica. Obrazovao se u Srebrenici, Srbiji i u Zadru. General-major je postao 10. jula 1993. godine. Od 1978. do 1990. godine je bio nastavnik u školskom centru u Zadru, gdje je u razdoblju od 1990. do 1991. godine bio načelnik štaba mješovitog protuoklopnog puka koji je prednjačio u ubijanjima i progonima Hrvata u selima oko Zadra, Benkovca i Obrovca. Bio je zapovjednik i u Benkovcu do maja 1992. godine, ali i načelnik artiljerije oko Sarajeva 1992. godine. Zapovijedanje Drinskim korpusom je preuzeo 1. novembra 1992. godine i tu ostaje do 13. jula 1995. godine. Penzionisan je 31. decembra 1995. godine, kao trajno nesposoban ratni vojni invalid. Od tada živi s porodicom u Valjevu.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
OPTUŽNICA PROTIV MILENKA ŽIVANOVIĆA
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv bivšeg generala Vojske Republike Srpske Milenka Živanovića 4. januara 2022. godine, optuživši ga za zločine počinjene od marta do sredine jula 1995. godine.
Milenko Živanović, bivši komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), nije se pojavio na zakazanom ročištu na Sudu Bosne i Hercegovine 21. septembra, gdje se trebao izjasniti o optužbama za ratne zočine, a ni 31. decembra 2021. godine. Milenko Živanović po treći put nije došao na izjašnjenje o krivnji 7. jula 2022. godine.
Sud Bosne i Hercegovine izdao je naredbu za raspisivanje međunarodne potjernice za Milenkom Živanovićem, nekadašnjim komandantom Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske optuženim za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Srebrenice i Žepe u julu 1995. godine.
Njegov advokat Petko Pavlović je kazao da ima komunikaciju sa optuženim putem SMS poruka, te da mu je Živanović rekao da je bolestan, da se liječio na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA), kao i da nije primio poziv za ovo ročište. Sutkinja Željka Marenić je kazala kako u sva tri puta nije došlo do uručenja poziva optuženom u Srbiji, gdje je nastanjen, te da Sud nije obaviješten zbog čega, bez obzira na urgencije. Živanović se nalazi u Srbiji, a poziv suda mu je upućen posredstvom Ministarstva pravde BiH, koje djeluje kao veza za pružanje međunarodne pravne pomoći u postupcima koji se vode pred sudovima u Bosni i Hercegovini. Sutkinja Željka Marenić kazala je da optuženi nije pristupio ročištu tri mjeseca nakon “upućivanja zahtjeva za pravnu pomoć preko Ministarstva pravde BiH i Srbije”. Advokat optuženog je tokom ročišta kazao da je bio u kontaktu s optuženim preko poznanika iz Šapca, u aprilu 2022. godine. Rekao je i da je optuženog vidio pred Vojno-medicinskom akademijom u Beogradu, u julu 2022. “Optuženi mi je kazao da mu je optužnica upućena, da je to primila svastika i da je optuženica vraćena”. Potom je ponovno u julu preko poznanika pitao šta je sa Živanovićem i nije dobio odgovor. Tužitelj Predrag Tomić je predložio da se optuženi ponovo pronađe i da mu se ponovno uruči optužnica. Sutkinja Marenić je rekla da će Sud razmisliti o prijedlogu Tužiteljstva. “Branitelj je potvrdio da je optužnica uručena i Sud ima dokaz da je uručena 7. jula 2022. čime je dostava optužnice riješena. Sud će još jednom poslati pozivnicu za ročište na neki drugi način, jer se putem pravne pomoći ne radi kako treba.”
Živanović je nedolaskom na ročište na Sudu BiH postao sto prva osoba optužena za ratne zločine pred domaćim sudovima koji je napustio Bosnu i Hercegovinu, i tako postao nedostupan pravosuđu. na predmetima ratnih zločina Bosne i Hercegovine.
Optuženi se tereti da je kao general i komandant Drinskog korpusa VRS, 1995. godine, kao učesnik Udruženog zločinačkog poduhvata vršio planiranje i rukovođenje aktivnostima jedinica Drinskog korpusa u rasprostranjenom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv bošnjačkog civilnog stanovništva na području Srebrenice i Žepe, na istoku BiH. “Optuženi, počevši od mjeseca marta 1995. pa do sredine jula te godine, u više navrata je izvršio blokiranje zaštićene zone Srebrenica, sprečavao snabdijevanje, kao i naredio artiljerijske napade na civilno stanovništvo i ciljeve na području Srebrenice, kako bi se stvorili nepodnošljivi životni uslovi i civilno stanovništvo prisilio da napusti svoje domove i imovinu”, navodi se u saopštenju Tužilaštva BiH. U optužnici se dodaje da se Živanović tereti za artiljerijske i pješadijske napade na stanovništvo, koji su rezultovali smrću više osoba, kao i napade na stanovništvo prilikom napuštanja Srebrenice i napad na položaje snaga UN-a sa ciljem njihovog onesposobljavanja za zaštitu civila. Živanović je optužen i da je vršio mobilizaciju svih raspoloživih vozila i potrebnog goriva sa ciljem prisilnog progona civilnog stanovništva sa područja Srebrenice, kao i transporta zarobljenih muškaraca i dječaka koji su prisilno odvojeni radi zarobljavanja i ubijanja. “Optuženi se takođe tereti da su vojne i policijske jedinice pod njegovom komandom, učestvovale u zarobljavanju više hiljada muškaraca i dječaka sa područja Srebrenice, na putnoj komunikaciji Bratunac-Milići, kao i njihovom nezakonitom zatočenju i transport”, ističu u Tužilaštvu BiH. Navodi iz optužnice, ističu u Tužilaštvu BiH, biće dokazivani pozivanjem većeg broja svjedoka imaterijalnih dokaza, uključujući i dokumentaciju dobijenu saradnjom sa tužiteljstvom i sudom Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Živanović se pojavio u oktobru 2013. godine pred Tribunalom u Hagu kao svjedok odbrane u postupku protiv Radovana Karadžića, koji je u martu 2019. godine pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine. Nakon zauzimanja Srebrenice razriješen je dužnosti komandanta Drinskog korpusa VRS-a 11. jula 1995. godine, tako da, za razliku od njegovog nasljednika Radislava Krstića, nije odgovarao za masovna ubojstva koja su se nakon toga dogodila.
Inače, Živanović je spomenut i tokom suđenja svom bivšem nadređenom generalu Ratku Mladiću, kao osoba koja je 12. jula 1995. godine izvještavala tadašnjeg vladiku (zvorničko-tuzlanskog) Vasilija Kačavendu o operaciji Srebrenica. Snage Vojske Republike Srpske su tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine ubile su oko 8000 muškaraca i dječaka. Do sada su identificirani posmrtni ostaci 6955 osoba. Tužilac Tarik Crnkić je na današnjem ročištu predložio da se optuženom izrekne mjera pritvora, kao i da se za njim raspiše međunarodna potjernica, o čemu će Sud odlučiti naknadno. Mjeri pritvora se usprotivio advokat Pavlović, rekavši da mu je poznato, između ostalog, iz medija, da se u Srbiji vodi prostupak protiv Živanovića te da bi trebalo još jednom poslati pozivnicu eventualno preko srbijanskog pravosuđa.
Protiv njega se u Srbiji vodi postupak za zločine počinjene u Srebrenici.
Protiv Živanovića se u BiH i Srbiji vode dvije paralelne istrage. Dva odvojena procesa i dvije optužnice, jedna je podignuta u BiH, a druga u Srbiji. Podignute su u decembru 2021. Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Živanovića 16. decembra, a 29. decembra Živanovića je optužilo i srbijansko tužilaštvo za ratne zločine. Od kako je bosanskohercegovačko pravosuđe počelo da vodi postupak protiv Živanovića, on se nikada nije pojavio ni na jednom ročištu.
https://balkans.aljazeera.net/opinions/2023/9/24/sa-sudjenja-u-beogradu-genocid-se-vratio-kuci
Sa suđenja u Beogradu: Genocid se vratio kući
Svjedoci odbrane iz štaba zloglasnog Drinskog korpusa brane optuženog generala Milenka Živanovića, svaljujući cjelokupnu krivicu za realizaciju srebreničkog genocida na Karadžića, Mladića i Krstića.
Published On 24 September 2023
Nije genocid otišao, samo je unekoliko izmijenio pojavne oblike, preselio se na zidove kao murali i nedotupavne parole u slavu zlikovaca, piše autor (Reuters)
Ako bismo se u povodu nastavka suđenja generalu Vojske Republike Srpske, Milenku Živanoviću u Beogradu poslužili opštim mestom – a za to ima razloga – ono što se u novijoj istoriji dogodilo kao tragedija, umišljajno planirani i realizovani genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, ponavlja se gotovo 30 godina kasnije kao farsa pred srbijanskim pravosuđem (Viši sud u Beogradu, Odeljenje za ratne zločine). U toj farsi učesnici podsećaju na ansambl kakvog pozorišta lutaka u kojem su i glumci i lutke svesni da je reč o šmiranju postupka za isterivanje pravde koja se može ukazati jedino greškom aktera, u vidu nesporne kontradiktornosti u nečijem iskazu, ali i tada neće prouzročiti štetu velikih razmera, niti će do pravde dovesti bilo kakvo utvrđivanje nepobitne istine.
Jedan od zaključaka koji će zadovoljiti zanatski zahtev ovog napisa je da smo od svedoka odbrane iz štaba zloglasnog Drinskog korpusa saznali da su za sve krivi već osuđeni zlikovci Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Radislav Krstić (zaboravljeni prvi osuđenik za genocid). I da je general Živanović bio daleko od odlučivanja o svemu za šta se tereti optužnicom, budući da je Karadžić planirane izmene operacije Krivaja ‘95, zapravo ono što se ispravno može nazvati jedino genocidom, poverio Radislavu Krstiću.
Kolektivna laž i nečista savjest
Tvrdnja iz naslova, dakle, nije tačna, budući da genocid iz Srbije koja, temeljem presude Međunarodnog suda u Hagu, nije učinila sve da ga spreči, zapravo nije ni odlazio. Od trenutka kada je ova država, ignorišući genocidne namere zapovedništva šumskih i urbanih odmetnika, na koje ju je upozoravala međunarodna zajednica, isporučivala oružje i municiju realizatorima najtežih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata.
Nije genocid otišao, samo je unekoliko izmenio pojavne oblike, preselio se na zidove kao murali i nedotupavne parole u slavu zlikovaca, učvrstio u devastiranim institucijama kao modifikovano srbovanje i silovanje mozga; u društvu i nekakvoj javnosti kao respektabilni komad identiteta kojeg se, uprkos bojazni od posledica, niko ne odriče. Samo milioni kolektivno lažu.
Već sama faktografija vezana za okolnosti suđenja dokazuje deo krivice Srbije koja se grčevito bori sa zamišljenim protivnikom, odbacuje nepostojeće optužbe za tobožnju genocidnost čitavog naroda – nešto što niko nije izrekao – negujući počinioce koji svi do jednog, bez obzira na stepen krvoločnosti, naglašavaju kako je suđenje njima suđenje čitavom narodu i državi Srbiji.
Fakat, i danas će, kao i 1995. taj narod većinski biti uz realizatore genocida, bojeći se da će mu se, kao odbitak od penzije, ispostaviti nekakav fiktivni račun za genocid, odnosno ubijanje i silovanje, uništavanje i pljačku tuđeg. Stid je zaboravljena i politički neprofitabilna kategorija, te se zločini iz prošlosti ne nalaze na agendi ogromne većine srbijanskih političara.
Jedan je cilj, dakle postignut: ujedinjenje svih patriotskih hulja oko hinjene kolektivne nevinosti, potpuna marginalizacija slučaja koja će se videti i po interesovanju javnosti za suđenje (četiri žrtve iz Udruženja žena Srebrenice, ekipa Federalne televizije, pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo i potpisnik ovih redova).
Kako protjerati Bošnjake, a ne počiniti genocid
Kada je reč o optuženom, on je hodajući dokaz srbijanske umešanosti u genocid, budući da je Živanović u rat na strani bosanskih Srba otišao kao pukovnik JNA, a vratio se iz njega u Beograd kao general VRS, da prima srbijansku penziju i uživa u stanu koji je dobio od Srbije.
Potom, Tužilaštvo za ratne zločine nije odstupalo od svog stila, utemeljenog još od osnivanja (2003); optužnica je podignuta tek 2021, punih 26 godina od genocida. Ne sadrži reč genocid, iako je u naredbi Glavnog štaba koju je potčinjenima prosledio optuženi Živanović formulacija koja kao da je preuzeta iz definicije genocida: “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života meštana u Srebrenici i Žepi”.
Živanović je, očito pod pritiskom međunarodne zajednice, optužen za to da je naredio prisilno preseljenje civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti i učestvovao u prisilnom preseljenju Bošnjaka iz Srebrenice.
Pritisak se vidi u dvema znakovitim izjavama koje ne oslikavaju nameru Tužilaštva da progoni zlikovce iz redova srpskog naroda. U januaru 2013. zamenik tužioca Bruno Vekarić (zapamćen ponajviše kao operater dijaprojektora koji javnosti predočava slikovnice i vinjete na kojima je tobož Momo Kapor predstavljao doktora Dabića, odnosno Radovana Karadžića) izgovoriće: “Reći će nam naša javnost: ‘Hej, ljudi, pa da li su samo Srbi činili ratne zločine’”. A glavna tužiteljka Snežana Stanojković u programu rada ne pominje žrtve koje nisu srpske nacionalnosti.
Kad tužilac ispituje
“Funkcionalna (regionalna) saradnja zahteva ponovnu procenu prethodne saradnje, jer međusobno dogovoreni i očekivani rezultati nisu postignuti, posebno kada je reč o procesuiranju osoba koje su odgovorne za zločine nad licima srpske nacionalnosti“, zapisala je u svom programu Snežana Stanojković.
U tom kontekstu treba sagledati i nastup zastupnika optužbe Vasilija Seratlića; jednostavno, pitanja koja je svedocima odbrane postavljao bila su u toj meri friendly da je to izazivalo mučninu publike, a svedocima ispostavljalo dodavanje za volej. Tada su vreme i nerve prisutnih nemilice koristili za iscrpljujuće i besmisleno, nadasve suvišno tumačenje subordinacijskih odnosa. Efekat je, po svemu sudeći, trebalo da bude obesmišljavanje tvrdnje svedoka da su Radovan Karadžić, Radislav Krstić i Ratko Mladić odstupili od plana Krivaja ‘95 i pretvorili ga u uputstvo za genocid. Umesto toga, čulo se negodovanje zbog oficirskog predavanja svedoka Milenka Jevđevića.
Sve je podsetilo na tužilačku fasciniranost pojavljivanjem komandanta srbijanske Žandarmerije, Gorana Radosavljevića Gurija koji je, iako utemeljeno osumnjičen u slučaju Bitići (državni otmica i ubistvo trojice Albanaca, američkih državljana), ispitivan o stražarskoj službi u policijskom objektu.
Srpski general koji prijeti Haškim tribunalom
U podužoj cantabile ekspoziciji pravnik Dragan Golijanin, sudija iz Vlasenice, pohvalio se da je bio Živanovićev čovek od poverenja, pridajući optuženom nadnaravna svojstva, te dobrotu i nezabeleženu filantropiju. Otežavajuću okolnost Živanoviću su predstavljale paravojske na terenu (“nekih pet-šest četničkih vojvoda”) i civilna vlast koju je personifikovao Miroslav Deronjić.
Živanović je, tvrdi svedok, hteo da pitanje Srebrenice rešava UNRPFOR i sve je bilo u redu dok zapovedanje Korpusom nije suštinski preuzeo general Krstić, načelnik Štaba, dok je Živanović, odlukom Radovana Karadžića, odstranjen.
I svedok Milenko Jevđević naglasio je da Živanović nije izdavao nikakva naređenja u srebreničkoj operaciji i da je bio daleko od linije fronta. Štaviše, citirao je Živanovića koji je navodno kazao dve ključne rečenice: “Ovaj ovde je postao lud, a onog gore nose labudova krila. Svi ćete završiti u Hagu!”
General bez komande
Optuženi Živanović insistirao je da svedoci odgovore na njegova pitanja o tome da li je imao efektivnu komandu, odnosno da li je izdavao naređenja u vezi sa sudbinom civilnog stanovništva. Oba svedoka ustvrdila su da od 15. maja 1995. nije izdavao značajna naređenja, odnosno da nikada nije naredio bilo šta što bi moglo da utiče na sudbinu civilnog stanovništva.
Sramne izjave i laž do laži, lažni svedoci i optuživanje osuđenih, komentarisale su tokom svedočenja i u pauzi žene iz Srebrenice. Nura Begović kazala je da se iz svedočenja vidi namera da optuženi bude proglašen nevinim.
“Sve laž do laži, ovo je čist bezobrazluk! Sve svaljuju na Krstića i Mladića koji odbrojavaju zatvorske dane. Slično je i na suđenjima za Kravicu koja sam pratila jer su mi tamo ubijeni svekar i djever. Vjerujem da će u ovom slučaju Sud uvidjeti namjeru svjedoka i odbrane i postupiti pravično”, kaže Nura Begović.
Konačno, uz sve aspekte sudskog utvrđivanja nevinosti, zvuči naivno, ali ipak registrujmo i činjenicu da u nastavku suđenja generalu bosanskih Srba niko nije izrazio ni naznaku žaljenja zbog hiljada žrtava sestrinskih vojski i paravojski, s obe strane Drine, Bošnjaka civila, dece, žena. Genocid nije odlazio, savest kao da nije ni boravila ovde.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
IZVOR: AL JAZEERA
Bojan Tončić je novinar-komentator beogradskog portala XXZ, glavni urednik Dosijea o medijima Nezavisnog udruženja novinara Srbije i saradnik zagrebačke Lupige. Radio je u dnevniku Danas od osnivanja, potom u E-novinama; bio je dopisnik sarajevskih Dana, portala Remarker i saradnik više medija u regiji.