Milan Simić je rođen 9. augusta 1960. godine u Sarajevu. Milan Simić je rođak Blagoje Simića. Studirao je ekonomiju. Radio je u različitim preduzećima u Bosanskom Šamcu. U vrijeme nasilnog preuzimanja vlasti u Bosanskom Šamcu bio je pripadnik Četvrtog odreda, jedinice Teritorijalne odbrane koju je organizovala JNA, a 30. maja 1992. godine je postavlje za predsjednika Izvršnog odbora srpske skupštine Bosanskog Šamca i posatje član srpskog kriznog štaba. Kao predsjedni IO Milan Simić je bio zadužen za poslove upravljanja opštinom, koji su obuhvatali provođenje društvenog plana, godišnje izvještaje o budžetu i finansijama, nadzor opštinske stambene politike i urbanističkih potreba i provođenje politike, odluka i drugih uredbi srpskog Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva. Razriješen je ovog položaja 24. juna 1993. godine ili oko tog datuma, nakon što je na njega izvršen atentat u kome je teško ranjen.
Opština Bosanski Šamac se nalazi uz sjeveroistočnu granicu Bosne i Hercegovine na rijeci Savi, preko puta Republike Hrvatske. Ova opština je smještena u predjelu poznatom kao “Posavski koridor” koji povezuje zapadne dijelove Bosne i Hercegovine sa Srbijom na istoku. Zbog svoje lokacije na sjevernoj ivici “Posavskog koridora”, kontrola nad opštinom Bosanski Šamac je bila od ključne važnosti u naporima bosanskih Srba da se stvori koridor pod srpskom kontrolom koji bi povezivao Srbiju na istoku sa krajinskim Srbima u Hrvatskoj i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Vojne snage Srba iz Bosne i drugih dijelova bivše Jugoslavije su 17. aprila 1992. godine preuzele kontrolu nad gradom Bosanskim Šamcem i za nekoliko dana kontrolisale cjelokupnu opštinu Bosanski Šamac. Srbi su tada objavili da je vlast u opštini zamijenjena “Srpskom opštinom Bosanski Šamac”.
Na dan 13. jula 1992. godine ili približno tog datuma, 1. krajiški korpus vojske bosanskih Srba silom je preuzeo kontrolu i nad susjednom opštinom Odžak. Nesrbi koji nisu pobjegli prije preuzimanja vlasti su izbjegli ili su ubijeni ili bili prisiljeni na odlazak. U doba nasilnog preuzimanja vlasti u Bosanskom Šamcu, Milan Simić je bio pripadnik Četvrtog odreda, jedinice Teritorijalne odbrane koju je organizovala Jugoslovenska narodna armija (JNA). Dana 30. maja 1992. godine, on je postavljen za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Bosanski Šamac i postao je član srpskog Kriznog štaba. Dana 6. marta 1992. godine Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost.
PROGONI
U maju 1995. od 17.000 stanovnika Hrvata i Muslimana ostalo ih je u Bosanskom Šamcu manje od 300. Oko 13. jula 1992. godine Prvi krajiški korpus vojske Srba silom je preuzeo komandu i nad opštinom Odžak. U opštini Odžak je živjelo oko 22.500 Hrvata i Muslimana od ukupno oko 30.000 stanovnika. Gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo je ili napustilo Odžak ili su bili prisiljemi da ga napuste. Nakon nasilnog vojnog preuzimanja vlasti u opštini Odžak, srpski Krizni štab u Bosanskom Šamcu preuzeo je kontrolu i nad civilnom upravom opštine Odžak. Približno od 1. septembra 1991. godine pa do kraja 31. decembra 1993. godine Krizni štab je učestvovao u provođenju plana koji je obuhvatao nasilno preuzimanje vlasti u gradu Bosanskom Šamcu, zauzimanje vitalnih objekata i institucija u gradu i progon nesrpskog civilnog stanovništva iz opštine Bosanski Šamac. Članovi Kriznog štaba, uključujući Blagoja Simića kao predsjednika, srpsku policiju, zajedno s načelnikom policije Stevanom Todorovićem koji je istovremeno bio i član Kriznog štaba, srpsku paravojsku, uključujući “Debelog” (Srećko Radovanović, “Pukovnik”), “Crnog” (Dragan Đorđević), “Lugara” (Slobodan Miljković) i “Lakija” (Predrag Lazarević), te 17. taktičku grupu JNA, bili su učesnici temeljnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, pri čemu su dijelili istu namjeru da provedu plan progona nesrpskih civila u opštini Bosanski Šamac. Blagoje Simić i drugi učesnici su djelovali s istom namjerom da ostvare svoj zajednički cilj – progon. Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine te tokom cijele 1992. godine, vršena su hapšenja širokih razmjera bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini od strane lokalne srpske policije i paravojske iz Srbije. Hapšenja su vršili i neki pripadnici 4. odreda. Hapšenja su vršena na rasnoj i političkoj osnovi, a ne zbog sumnje na počinjenje nekog krivičnog djela. Milan Simić je krivična djela za koja je osuđen počinio s diskriminatornom namjerom, namjerno birajući žrtve za premlaćivanje koje su bili Muslimani ili Hrvati S obzirom na njegovu funkciju predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Bosanski Šamac, učestvovanje Milana Simića u takvim događajima u Bosanskom Šamcu je stvaralo kod drugih Srba utisak da je takvo ponašanje dopušteno ili čak i poželjno.
Milan Simić bio je član srpskog Kriznog štaba i zauzimao je položaj predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Bosanski Šamac u vrijeme kad je počinio krivična djela za koja je osuđen. Nema nikakve sumnje da su djela koja predstavljaju konkretna djela mučenja za koja je osuđen Milan Simić varvarska. Iako zlostavljanje
kojem je Milan Simić izložio svoje žrtve nije trajalo dugo vremena, način i metode koje su korištene su odvratne. Milan Simić
nije sagledao užasne uslove koji su u to vrijeme vladali u osnovnoj školi i nečovječno postupanja prema zatočenicima u tom zatočeničkom logoru. Učestvovanje Milana Simića u zlostavljanju nekih od zatočenika pogoršalo je te uslove. Žrtve Milana Simića su bile u inferiornom i osjetljivom položaju, jer su bile zatočene i pod kontrolom vlasti u Bosanskom Šamcu: svi su oni bili zatočeni već više mjeseci, tokom kojih su već prošli kroz velika i brutalna premlaćivanja. Bili su bespomoćni i nisu se mogli zaštititi. Milan Simić je žrtve poznavao i odabirao. Na primjer, bilo mu je poznato da je Safet Hadžialijagić, imao slabo srce. U zgradu osnovne škole Milan Simić je odlazio u službenom svojstvu. Milan Simić nije imao nijedan drugi razlog da bude u zgradi osnovne škole osim da premlaćuje ljude. Milana Simića su u vrijeme ovih događaja ljudi iz njegove pratnje oslovljavali kao “predsjednika”, a on se predstavljao kao “srpski ministar”.
U osnovnoj koja je bila udaljena nekoliko stotina metara od SUP-a i zgrade TO broj zatočenih civila nesrba se popeo na 50. Prva grupa zatočenika u osnovnoj školi ovamo je prebačena 13. maja 1992. iz kasarne JNA u Bijeljini. Tokom proljeća i ljeta 1992. godine bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, civili bili su zatočeni u fiskulturnoj sali osnovne škole u Bosanskom Šamcu, gdje su ih čuvali pod stražom. Milan Simić je u više navrata, tokom ljetnih mjeseci 1992. godine, odlazio u osnovnu školu u Bosanskom Šamcu koja je služila kao logor. Milan Simić je jedne noći između 10. juna i 3. jula 1992. godine zajedno s još nekoliko muškaraca, raznim predmetima pretukao Hasana Bičića, Muhameda Bičića, Pericu Mišića i Ibrahima Salkića. Milan Simić je žrtve udarao u predjelu polnih organa, a iznad njihovih glava je pucano iz vatrenog oružja. Simić je školi zlostavljao i Safeta Hadžialijagića za kojeg se znao da je srčani bolesnik.
OPTUŽNICA PROTIV MILANA SIMIĆA
Milan Simić je prvobitno optužen 21. jula 1995. godine zajedno sa pet drugih optuženika: Blagojem Simićem, Simom Zarićem, Miroslavom Tadićem, Slobodanom Miljkovićem i Stevanom Todorovićem. Nakon smrti Slobodana Miljkovića 7. avgusta 1998. godine, optužnica protiv Miljkovića je povučena. U prvobitnoj optužnici Simić je bio optužen po tri tačke teške povrede Ženevskih konvencija. Prva izmijenjena optužnica je podignuta 25. avgusta 1998. godine. Druga izmijenjena optužnica protiv Blagoje Simića, Milana Simića, Miroslava Tadića, Stevana Todorovića i Sime Zarića potvrđena je 11. decembra 1998. godine. Milan Todorović je 13. decembra 2000. godine priznao krivicu i postupak protiv njega je odvojen od postupka protiv ostalih optuženih. Treća izmijenjena optužnica protiv Milana Simića, Blagoja Simića, Miroslava Tadića i Sime Zarića je potvrđena 24. aprila 2001. godine. Četvrta izmijenjena optužnica je podignuta 9. januara 2002. godine. Po četvrtoj i konačnoj optužnici Milan Simić je optužem po sedam tačaka: za progone kao zločin protiv čovječnosti i za premlaćivanja i mučenje šest imenovanih žrtava za koje je optužen za mučenje, za nečovječna djela i za okrutno postupanje.
Tačke optužnice:
U osnovnoj školi je nečovječno postupao prema zatočenicima u tom zatočeničkom
Suđenje Simiću i drugim optuženima, Blagoju Simiću, Tadiću i Zariću, počelo je 10. septembra 2001. godine. Dana 15. maja 2002. godine, Milan Simić je priznao krivicu po dvije tačke za mučenje kao zločin protiv čovječnosti obuhvaćene Četvrtom izmijenjenom optužnicom. Pretresno vijeće je razdvojilo predmet Milana Simića od predmeta Simić i drugi 28. maja 2002. godine.
Izjašnjavanje o krivici:
15. maja 2002. godine, izjasnio se krivim za mučenje |
Dana 13. maja 2002. godine podnesen je povjerljivi “Zajednički zahtjev za razmatranje sporazuma o potvrdnom izjašnjavanju o krivici između Milana Simića i tužilaštva”. Na zahtjev strana u postupku, Pretresno vijeće je naložilo da se postupak vodi na zatvorenoj sjednici u skladu s Pravilom 62 ter(C). Na pretresu održanom 15. maja 2002. godine, Simić se potvrdno izjasnio o krivici po dvije tačke za mučenje kao zločin protiv čovječnosti. Nakon što je Pretresno vijeće prihvatilo njegovo priznanje krivice, tužilaštvo je povuklo
preostale tačke optužnice protiv Milana Simića 28. maja 2002. godine. Milan Simić se složio sa tim da su zločini počinjeni s ciljem da se žrtve kazne, zaplaše ili ponize u namjeri da se diskriminišu.
Krivična djela za koja je osuđen Milan Simić:
Pretresno vijeće je zaključilo da su djela mučenja koja je počinio Milan Simić bila varvarska i šokantna, a nasilna i ponižavajuća priroda tih djela je kod žrtava izazvala povećanu psihičku patnju i osjećaj poniženja. Pretresno vijeće smatra da su ta krivična djela počinjena s predumišljajem i da Milan Simić nije imao nijedan drugi razlog da bude u zgradi osnovne škole osim da premlaćuje ljude. Pretresno vijeće je prihvatilo kajanje Milana Simića kao olakšavajuću okolnost i takođe primilo k znanju činjenicu da se Milan Simić vratio u zgradu osnovne škole i izvinio dvjema žrtvama. U vezi sa zdravstvenim stanjem Milana Simića, Pretresno vijeće je uzelo u obzir njegovo stanje kao paraplegičara. U skladu s tim, izrečena je kraća zatvorska kazna od one koju bi on inače dobio.
Dana 17. oktobra 2002. godine, Pretresno vijeće je donijelo presudu osuđujući Milana Simića, na osnovu individualne krivične odgovornosti za mučenje (zločin protiv čovječnosti) i izreklo mu kaznu od 5 godina zatvora.
U kaznu mu je uračunato 835 dana koje je proveo u pritvoru. Dana 27. oktobra 2003. godine, Milanu Simiću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu, koje je stupilo na snagu 3. novembra 2003. godine. Pušten je 4. novembra 2003. godine.
“Prije svega, želim da izrazim moje iskreno žaljenje i kajanje zbog onog što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u osnovnoj školi. Svjestan sam da činjenica da mi je poginuo najbolji prijatelj i da sam bio pijan ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za ono što sam učinio. Siguran sam da ni moj pokojni prijatelj Dušan Mijanić, s kojim sam proveo nezaboravne studentske dane, ne bi našao riječi opravdanja za moj postupak. Nažalost, ja sam svega postao svjestan tek nakon toga i, iako mi je odmah bilo jasno da je nemoguće ispraviti to što sam učinio, savjest mi je nalagala da bar uputim izvinjenje ljudima kojima sam nanio bol. To sam ja učinio, ali pored mog iskrenog žaljenja i kajanja i ličnog izvinjenja koje sam im uputio, nije me napuštao osjećaj krivice koji osjećam i danas. Što se tiče izjave koju sam dao tužiocu, treba imati na umu da sam tu izjavu dao neposredno nakon što sam prvi dobrovoljno došao u Haag u vrijeme kada je Haški tribunal bio tabu tema u BiH i da je za mene i sam dobrovoljni dolazak bio preveliko opterećenje, takvo da nisam imao dovoljno snage ni hrabrosti da učinim još jedan korak i odmah priznam moju krivicu. Tim mi je draže što ste mi omogućili da još jednom ovako javno uputim izvinjenje svima njima. Hvala”.
(Milan Simić, rasprava o odmjeravanju kazne, 22. jula 2002. godine)
ARHIVA DANI
HAAG: MILOSRĐE ZA NEMILOSRDNIKA
ARHIVA01/07/2013 u 02:00 h
Milan Simić, nekadašnji predsjednik gradske vlade u Bosanskom Šamcu i osuđeni ratni zločinac, pušten je ove sedmice na slobodu, bez ijednog dana zatvorskog staža iza sebe. Simić se dobrovoljno predao u februaru 1998., nakon što je protiv njega objelodanjena optužnica za zločine protiv čovječnosti. Skoro godinu dana nakon početka suđenja, Simić, koji je u toku rata postao invalid i kreće se samo u invalidskim kolicima, promijenio je mišljenje i priznao krivicu za dvije tačke mučenja.
U obrazloženju neuobičajeno blage presude – pet godina, Sudsko vijeće navelo je da je Simića ionako dovoljno kaznila priroda osuđujući ga na nepokretnost. Poslat u pritvorsku jedinicu, Simić je, čekajući da ode u zatvor, odlukom predsjednika Tribunala Theodora Merona, četvrtog novembra ove godine pušten na slobodu. Prema pravilima Tribunala, svaki osuđenik može zatražiti prijevremeno puštanje na slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne.
PRIZNANJE I KAJANJE MILANA SIMIĆA
2002-07-22 HAG/DEN HAAG
Nakon Stevana Todorovića, još jedan od optuženih u Bosanskom Šamcu postigao sa tužilaštvom sporazum o priznanju krivice i kazni – Odbrana i optužba zajednički predlažu kaznu od 3 do 5 godina zatvora. Tek sedmo priznanje krivice u istoriji Haškog tribunala
“Želim da izrazim svoje iskreno žaljenje i kajanje zbog onoga što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u (šamačkoj) osnovnoj školi. Svestan sam da, činjenica da mi je poginuo najbolji prijatelji i da sam bio pijan, ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za ono što sam učinio… ” Ovim je rečima Milan Simić, optužen za zločine u Bosanskom Šamcu, priznao danas krivicu po dve tačke optužnice koje ga terete za mučenje kao zločin protiv čovečnosti i u kojima je opisano ono što je Simić “učinio njegovim sugrađanima i prijateljima u šamačkoj osnovnoj školi”. Reč je o dva incidenta. Prvi kada je Simić, tada predsednik Izvršnog odbora opštine Bosanski Šamac i član Kriznog štaba, raznim oružjem i nogama tukao Hasana i Muhameda Bičića, Pericu Mišića i Ibrahima Salkića, a zatim im
pucao iznad glave i drugi kada je na isti način tukao Safeta Hadžialijagića, stavljao mu cev pištolja u usta i takođe mu pucao iznad glave. Jedan od predmeta sporenja na današnjoj raspravi o priznanju krivice bila je procena tužilaštva da je optuženi Simić u dva navrata odlazio u osnovnu školu gde je zlostavljao zatočenike, što ukazuje da je to činio s predumišljajem i po optužbi treba da predstavlja otežavajuću okolnost. Odbrana s druge strane tvrdi da su se oba incidenta dogodila iste večeri u leto 1992. i da je Simić to učinio u afektu, zbog pogibije najboljeg prijatelja i pod dejstvom alkohola. … Pre Simića je sa iste optužnice krivicu priznao i Stevan Todorović koji je nedavno, u okviru obaveze da će sarađivati s tužilaštvom izveden pred sudsko veće kao svedok optužbe na suđenju za etničko čišćenje Bosanskog Šamca. Milan Simić, kako je danas saopštio njegov branilac Slobodan Zečević, neće svedočiti ni protiv ni u korist bilo koga od trojice suoptuženih, Blagoja Simića, Sime Zarića i Miroslava Tadića. Optužba se s tim saglasila ali je predmet današnje rasprave bila visina kazne za optuženog koju optužba odnosno odbrana predlažu sudskom veću. Dve strane su se naime složile da sudijama predlože raspon od 3 do 5 godina zatvora, ali je optužba danas insistirala na tome da kazna ne bi trebalo da bude kraća od 5 godina, koliko bi optuženi najmanje dobio da mu se sudilo po domaćem – jugoslovenskom zakonodavstvu. Odbrana s druge strane smatra da je uz niz olakšavajućih i “odsustvo otežavajućih okolnosti” primerena kazna od tri godine zatvora.
Donatori:
© 2024 – Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini | Sva prava zadržana.
Za sadržaj na stranici ne odgovoraju donatori.
by BloomByte Solutions