Lazar Ristić zvani Lazo je rođen 1958. godine u Zvorniku. Državljanin je Bosne i Hercegovine. Lazar Ristić radi na održavanju elektro-opreme u fabrici Birač. Ristić je bio predsjednik Boračke organizacije Zvornik.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
U martu 1995. godine Radovan Karadžić, predsjednik RS, izdao je direktivu VRS, poznatu pod nazivom “Direktiva 7”, u kojoj se konkretno navodi da VRS treba izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, da bi se spriječilo pojedinačno komuniciranje između ovih enklava i svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvorili uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.
Glavni štab VRS izdao je 31. marta 1995. godine direktivu 7.1, koju je potpisao general Ratko Mladić. Ova direktiva je izdata na osnovu direktive br. 7 i upućivala je Drinski korpus da, između ostalog, provodi aktivna borbena dejstva oko enklava.
Počevši od sredine aprila 1995. godine ARBiH je izvodila noćne napada na srpske vojne položaje i okolna srpska sela.
Snage bosanskih Srba zauzele su 31. maja 1995. godine osmatračko mjesto Echo koje se nalazilo u jugoistočnom dijelu enklave.
Krajem maja 1995. godine komandant Drinskog korpusa, general-major Milenko Živanović naredio je Zvorničkoj, Bratunačkoj i Skelanskoj brigadi da spriječe prodiranje ARBiH na područje Zelenog Jadra, poslije napuštanja punkta u Zelenom Jadru od strane UNPROFOR-a.
Otprilike krajem maja i u junu ARBiH je izvršila nekoliko napada i diverzantskih operacija, a u tom periodu je došlo i do gomilanja srpskih snaga VRS, posebno u južnom dijelu srebreničke enklave.
Potom je komandant Drinskog korpusa general-major Milenko Živanović potpisao 2. jula 1995. godine dvije zapovijedi, u kojima se iznosi plan za napad na enklavu, a raznim jedinicama Drinskog korpusa izdao naređenje da pređu u stanje borbene gotovosti. Operacija je dobila šifrovani naziv “Krivaja 95”. Cilj plana Drinskog korpusa za operaciju “Krivaja 95” je bio da se srebrenička “zaštićena zona” svede na svoje gradsko središte kao korak ka ostvarenju šireg cilja VRS da se muslimansko stanovništvo gurne u humanitarnu krizu i na kraju eliminiše enklava. Napad na Srebrenicu koji su izvršili VRS i MUP RS planiran je i definisan u operaciji “Krivaja 95”.
Ofanziva VRS na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. godine. Tog dana otprilike u 3.00 sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju „Krivaja 95“. Postupajući po naredbi Radovana Karadžića snage bosanskih Srba započinju preuzimati Srebrenicu. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a smještenih u srebreničkoj “zaštićenoj zoni” u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim usljed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ARBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu. Početkom jula 1995. godine iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ARBiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć.
Do večeri 9. jula 1995. godine Drinski korpus VRS prodro je četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo jedan kilometar ispred grada Srebrenice. Kasno 9. jula 1995. godine, ohrabren tim vojnim uspjehom i iznenađujućim izostankom otpora bosanskih Muslimana, kao i nepostojanjem reakcije međunarodne zajednice, Radovan Karadžić je izdao novo naređenje, kojim je Drinskom korpusu VRS dao zeleno svjetlo da zauzme grad Srebrenicu.
Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici je bila napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Drinski korpus je 10. i 11. jula 1995. godine izvršio granatiranje Srebrenice, koje je bilo sračunato na to da zastraši muslimansko stanovništvo i da ga istjera iz grada Srebrenice, a time i s tog područja.
Pukovnik Karemans, komandant trupa Holandskog bataljona u Srebrenici, slao je hitne zahtjeve kojima je tražio vazdušnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14.30 sati 11. jula 1995. godine, kada je NATO bombardovao tenkove VRS koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS iznad grada, ali su tu operaciju prekinuli zbog slabe vidljivosti.
Kako se stanje u Srebrenici sve više pogoršavalo na hiljade muslimanskih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, tražeći zaštitu u bazi Ujedinjenih nacija (UN), pa se do večeri 11. jula 1995. godine tu okupilo oko 20 000 do 25 000 izbjeglica. Njih nekoliko hiljada je ušlo u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne.
Pripadnici VRS zauzeli su Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Napad na Srebrenicu se nastavio i nakon pada Srebrenice i njime je pogođeno oko 40 000 ljudi koji su u vrijeme napada živjeli u toj enklavi. Ovaj napad je bez sumnje bio usmjeren protiv civilng stanovništva bosanskih Muslimana. Procijenjeni broj pripadnika ARBiH se kretao oko 1000 do 4000 vojnika. Ovaj broj vojnika nije bio toliki da bi uticao na civilni karakter stanovništva, budući da su ogromnu većinu ljudi u samoj enklavi činili civili.
Kasno poslijepodne 11. jula 1995. godine general Ratko Mladić, u pratnji general-majora Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa, generala Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa i drugih oficira VRS, trijumfalno je prošetao praznim ulicama Srebrenice.
U hotelu “Fontana” u Srebrenici, na sastancima s predstavnicima muslimanskog naroda i predstavnicima UN, održanim 11. i 12. jula 1995. godine general Mladić je pokušao da ishodi predaju snaga ARBiH na području bivše enklave. Na sastanku 12. jula 1995. general Mladić je kazao da će među svim vojno sposobnim muškarcima iz mase u Potočarima biti izvršena provjera da bi se ustanovilo ima li među njima ratnih zločinaca. Planovi da se iz enklave odvezu civili bosanski Muslimani postali su kristalno jasni na drugom sastanku.
U Potočarima se 12. i 13. jula 1995. godine nalazio i niz srpskih snaga koje nisu bile dio Drinskog korpusa. Prisutni su bili oficiri iz Glavnog štaba VRS, koji su bili podređeni direktno generalu Mladiću.
Drinski korpus je odigrao značajnu ulogu u obezbjeđivanju autobusa i drugih vozila korištenih za odvoženje muslimanskih žena, djece i staraca iz baze u Potočarima 12. i 13. jula 1995. godine te u nabavci goriva potrebnog za provođenje tog zadatka. Oficiri komande Drinskog korpusa i jedinice korpusa su 12. i 13. jula 1995. godine bili u Potočarima i nadgledali odvoženje muslimanskih civila s tog područja. Žene, djeca i starci potrpani su 12. i 13. jula 1995. godine u autobuse i pod kontrolom snaga VRS odvezeni su iz Potočara na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana u blizini Kladnja. General Krstić se 12. jula 1995. godine rano poslijepodne zadržao jedan ili dva sata u Potočarima, gdje je s ostalim oficirima VRS, uključujući i generala Mladića, nadgledao odvoženje žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana iz Potočara. Kada su vojnici UN-a 14. jula 1995. godine obišli Srebrenicu, kazali su da u gradu nisu pronašli niti jednog živog bosanskog Muslimana.
Kada su se žene, djeca i starci počeli ukrcavati u Potočarima u autobuse, vojnici bosanski Srbi sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušali ukrcati u te autobuse. Neki vojnici su udarali i vrijeđali žene, djecu i starce dok su se ukrcavali u autobuse. Svjedoci su izjavljivali da su autobusi bili pretrpani i da je bilo neizdrživo vruće. Kada su autobusi sa ženama, djecom i starcima krenuli na sjever prema teritoriji pod kontrolom bosanskih Muslimana, putem su ih zaustavljali pripadnici VRS i MUP-a i ponovo pretresali tražeći muškarce. Odvoženje muslimanskog civilnog stanovništva iz Potočara dovršeno je uveče 13. jula 1995. godine do 20.00 sati. Napuštanje područja nekadašnje enklave od strane muslimanskih civila iz Srebrenice, koji su autobusima 12. i 13. jula 1995. odvezeni iz Potočara, nije bio rezultat njihovog slobodnog izbora.
Pripadnici VRS i MUP-a su 12. i 13. jula 1995. godine u Potočarima odvajali sve muškarce Muslimane od 16 do otprilike 60 ili 70 godina od njihovih porodica. Muškarci bosanski Muslimani su upućivani u “bijelu kuću” pored štaba UNPROFOR-a. Oni su morali ostaviti pasoše i lične karte ispred “bijele kuće”. Kasnije, nakon što su svi muslimanski civili otišli iz Potočara spaljene su hrpe ličnih stvari, uključujući i lične karte, oduzete muškarcima Muslimanima.
Od poslijepodneva 12. jula 1995. godine pa tokom cijelog 13. jula 1995. godine muškarci koji su bili zatočeni u “bijeloj kući” ukrcavani su u zasebne autobuse, a ne u one u kojima su bile žene, djeca i starci, i iz baze u Potočarima odvođeni na mjesta zatočenja u Bratunac.
Do večeri 11. jula 1995. godine 10 000 do 15 000 izbjeglica bosanskih Muslimana se okupilo blizu sela Jaglići i Šušnjari. Oko 19.00 sati dana 11. jula 1995. godine komanda 28. divizije ARBiH je stigla iz Srebrenice u Šušnjare, nakon čega su ljudi počeli da se okupljaju u Šušnjarima. Istog dana oko 22.00 sata, “komanda divizije”, zajedno s opštinskim vlastima bosanskih Muslimana u Srebrenici, uključujući i Ramiza Bećirovića koji je bio načelnik Štaba 28. divizije ARBiH i zamjenjivao njenog komandanta Nasera Orića, donesena je odluka da se krene u koloni prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu. Na čelu kolone su bile jedinice 28. divizije ARBiH. Oko ponoći 11. jula 1995. godine kolona se počela kretati na liniji Konjević-Polje – Bratunac, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba.
Dana 12. jula 1995. godine na kolonu je otvorena žestoka vatra. Oružane snage bosanskih Srba, među kojima je bilo mnogo jedinica MUP-a koje su patrolirale putem između Kravice i Konjević-Polja i između Konjević-Polja i Nove Kasabe otvorile su vatru na kolonu uz primjenu artiljerijskog oružja, mitraljeza i ručnih bombi.
Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević-Polju da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Na nekim mjestima su postavljene zasjede, a na drugima su bosanski Srbi pozivali ljude iz šume, nagovarajući ih da se predaju. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Autobusi koje je nabavio Drinski korpus korišteni su za prevoz zarobljenih Muslimana na mjesta zatočenja i pogubljenja.
U periodu od 12. do 17. jula 1995. godine pripadnici Drinskog korpusa i njemu potčinjenih brigada pretraživali su područje kako bi zarobili muškarce iz kolone. U periodu od 12. do 18. jula 1995. godine brigade Drinskog korpusa, a posebno Bratunačka i Zvornička brigada bile su angažovane u borbenim dejstvima protiv kolone Muslimana koja se nastojala probiti na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana.
Jedinice MUP-a su bile prisutne u Potočarima i takođe razmještene duž ceste Bratunac – Konjević-Polje gdje su 13. jula učestvovale u blokiranju kolone i zarobljavanju velikog broja Muslimana iz nje.
Veliku ulogu u borbenim aktivnostima imao je MUP RS. Civilna policija Republike Srpske bila je dio MUP-a. U julu 1995. godine vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova bio je Tomislav Kovač. Civilna policija bila je organizovana u dva odjeljenja: redovne policijske snage i specijalna brigada policije. Specijalna brigada policije (SBP) je bila direktno podređena kabinetu ministra. Dok je SBP bila zasebno formirana borbena jedinica, PJP se sastojao od pripadnika redovnog sastava policije, koji su bili organizovani za potrebe izvršenja borbenih zadataka. PJP su bile dio centara javne bezbjednosti (CJB) na regionalnom nivou i popunjavane su policajcima iz lokalnih stanica javne bezbjednosti (SJB). U ratno vrijeme MUP je kontrolisao i SBP i PJP preko Štaba policijskih snaga MUP-a. Štab SBP je bio u Janji. U julu 1995. godine komandant SBP je bio Goran Sarić, a Ljubomir Borovčanin je bio zamjenik komandanta SBP. Na podrinjskom području PJP-e su bile organizovane u CJB koji se nalazio u Zvorniku i na čijem čelu je bio Dragomir Vasić. Zamjenik načelnika CJB u Zvorniku je bio Mendeljev Đurić zvani Mane. SJB podređene CJB Zvornik nalazile su se u Zvorniku, Bratuncu, Skelanima, Milićima, Vlasenici i Šekovićima. CJB Zvornik je imao šest četa PJP.
Brigada Specijalne policije sastojala se otprilike od devet odreda, uključujući i 2. odred iz Šekovića kojim je komandovao Miloš Stupar i Centar za obuku na Jahorini, kojim je komandovao Duško Jević. U Centru za obuku na planini Jahorini nalazili su se policajci-pripravnici, regruti koji su završavali vojni rok u MUP-u i uhvaćeni dezerteri, raspoređeni tamo radi obuke. Na Jahorini su formirane dvije čete kojima su komandovali redovni pripadnici SBP: prvom četom je komandovao Mendeljev Đurić zvani Mane, a drugom četom je komandovao Neđo Ikonić. Njihov neposredni pretpostavljeni je bio Duško Jević. Centri javne bezbjednosti (CJB) su koordinirali aktivnosti lokalnih stanica javne bezbjednosti (SJB), odnosno policijskih stanica na svom području.
U blizini mjesta Tišće na putu prema Kladnju skinuta su iz autobusa, kojima su prevožene žene i djeca iz Potočara, 22 muškarca, bosanska Muslimana i odvedena u školu u mjestu Luke, odakle su odvedeni u mjesto Mršiće gdje je ubijen 21 zatočenik, dok je jedan uspio da pobjegne.
Na jednom mjestu u dolini Cerske, uz neasfaltirani put udaljen oko tri kilometra od Konjević-Polja ubijeno je oko 150 muškaraca, bosanskih Muslimana.
Više od 1000 muškaraca bosanskih Muslimana iz kolone koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod mjesta Sandići, odvedeno je u skladište Zemljoradničke zadruge (ZZ) “Kravica” i tamo pogubljeno.
Oko 1000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge.
Približno 1000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno bili zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su streljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske kao i pripadnici MUP-a RS su izvršili genocid u Srebrenici.
Lazar Ristić je bio zamjenik komandanta 4. pješadijskog bataljona 1. zvorničke pješadijske brigade VRS (Zvornička brigada); u vrijeme događaja vršilac dužnosti komandanta 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade.
Optužnica podignuta 28. decembra 2023. godine.
Predmet: Lazar Ristić i drugi (Mladen Mihajlović, Sreten Milošević, Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković).
(u optužnici nije navedeno ime osumnjičenog Predraga Ristića)
Sud je vratio optužnicu Tužilaštvu na doradu.
Optužnica je potvrđena 5. februara 2024. godine.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo 28. decembra 2023. godine optužnicu protiv: Lazara Ristića,
Mladena Mihajlovića,
Sretena Miloševića,
Dragoje Ivanovića,
Stanoje Birčakovića i
Milorada Birčakovića
zbog postojanja osnova sumnje da su:
– za vrijeme široko rasprostranjenog i sistematičnog napada preduzetog u periodu od 6. jula 1995. godine do 1. novembra 1995. godine od strane pripadnika VRS i MUP-a RS, usmjerenog na pripadnike muslimanskog naroda u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica, tokom kojeg napada je izvedena operacija trajnog i prisilnog preseljenja cjelokupnog muslimanskog civilnog stanovništva, operacija hvatanja, zatvaranja i pogubljenja vojno sposobnih muškaraca Muslimana i dječaka iz srebreničke enklave, te operacija njihovog ukopa, iskopa te ponovnog ukopa na drugim lokacijama s ciljem sakrivanja dokaza, na koji način je djelimično istrebljena skupina muslimanskog naroda pri čemu je cjelokupno muslimansko civilno stanovništvo, do 40 000 civila Muslimana uklonjeno iz srebreničke enklave, a više od 8 000 muškaraca Muslimana i dječaka ubijeno, zakopano, otkopano i premješteno na druge lokacije pa ponovo zakopano,
– Lazar Ristić u svojstvu zamjenika komandanta 4. pješadijskog bataljona 1. zvorničke pješadijske brigade VRS (u daljnjem tekstu Zvornička brigada) u vrijeme događaja vršilac dužnosti komandanta 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade, Mladen Mihajlović u svojstvu komandira voda u sastavu 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade, Sreten Milošević u svojstvu pomoćnika komandanta za pozadinu Zvorničke brigade, Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković u svojstvu pripadnika čete vojne policije Zvorničke brigade VRS, svjesno pružili pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), te raznim drugim pojedincima i vojnim i policijskim jedinicama, uključujući jedinice Drinskog korpusa, jedinice Glavnog štaba VRS, jedinice MUP-a RS, a čiji plan i cilj je bio da zatvore i po kratkom postupku pogube i zakopaju vojno sposobne muškarce Muslimane iz srebreničke enklave, a prisilno premjeste žene, djecu i starce iz enklave i na taj način unište kao grupu, tako što su:
– dana 13. jula 1995. godine, u komandi brigade smještene u kasarni “Standard” u Karakaju, opština Zvornik, upoznao pripadnike ove čete među kojima i Dragoju Ivanovića, Stanoju Birčakovića i Milorada Birčakovića da će u školu “Grbavci” u mjesto Orahovac pristići autobusi s više stotina zarobljenih muškaraca Muslimana iz Zaštićene zone UN-a “Srebrenica”, da je iste neophodno prisilno zatočiti te pripremiti sve uslove za lišenje života svih zarobljenika, Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković i drugi njima poznati pripadnici čete vojne policije Zvorničke brigade svjesno i voljno uzeli učešća u navedenim radnjama tako što su se s kompletnom vojničkom opremom uključujući i naoružanje uputili u Orahovac pred školu “Grbavci”, izvršili sve potrebne pripreme i prijem dijela zarobljenika, tako što su dolaskom pred školu od žice koja je korištena za ogradu sportskog dvorišta napravili koridor za prolazak zarobljenika od ceste do ulaza u fiskulturnu salu, naredili stanovnicima da se privremeno udalje iz kuća i od škole, a ženama naredili da naprave poveze za oči i kad su u večernjim satima počeli pristizati autobusi sa zarobljenim Muslimanima izvršili prijem i smještaj pristiglih zarobljenika, oduzeli im lične stvari, novac, naredili im da ulaze u salu škole koje zarobljenike su obezbjeđivali raspoređeni na ulazna vrata sale, uglove i oko škole
– pa nakon što su ujutro 14. jula 1995. godine pristigli i novi autobusi sa zarobljenicima koji su smješteni u fiskulturnu salu škole “Grbavci” u Orahovcu, te se broj zarobljenika kretao više od 800 (osamstotina), zbog nedostatka ljudstva za izvršenje navedenih radnji, po naredbi Lazara Ristića priključili im se i pripadnici rezervnog interventnog voda 4. bataljona Zvorničke brigade na čelu s Mladenom Mihajlovićem, koji je po dolasku pred školu rasporedio 10 do 15 pripadnika voda ispred i oko škole te duž puta od škole do mjesta pogubljenja u pravcu mjesta Križevići i pripadnici pozadine Zvorničke brigade po naredbi Sretena Miloševića, s kompletnom vojničkom opremom, uključujući i naoružanje, koji je rasporedio 10 do 15 pripadnika pozadine ispred škole i na ulazu u salu škole, obezbijedio i veću količinu municije za pogubljenje zatvorenika koja je dostavljena pred samu školu “Grbavci” iz pozadine Zvorničke brigade kao i gorivo neophodno za rad građevinskih mašina na mjestu pogubljenja, gdje su pripadnici čete vojne policije Zvorničke brigade preduzimali radnje kod škole “Grbavci”, izvršili pretres zarobljenika, oduzeli im lične stvari, novac, satove, među kojim zarobljenicima je bilo više starijih i nemoćnih muškaraca, kao i djece, iste sprovodili u fiskulturnu salu škole, te raspoređeni na ulazna vrata sale i oko škole sprečavali zarobljene da pobjegnu, držeći tako sve zarobljenike bez adekvatnog smještaja, sanitarnih uslova, bez dovoljno hrane, vode i prostora po visokoj ljetnoj temperaturi, pri čemu su zarobljeni Muslimani bili izloženi tuči, uvredama, pucanju iz vatrenog oružaja na zarobljenike prilikom čega su najmanje dvojica zarobljenika ubijeni na poligonu ispred škole, zatim prisiljavali zarobljenike da se što više stijesne kako bi ih što više stalo u salu, usljed čega je ponestajalo vazduha, pucajući po zidovima i plafonu sale škole, tako da su ih ovim radnjama svjesno držali u stalnom strahu za život,
– da bi potom svi zajedno učestvovali u odvođenju zarobljenika na mjesta pogubljenja, tako što su postavili jedan sto na kome su bile posude s vodom, te kad su zarobljenici izlazili iz fiskulturne sale davali im vodu da popiju, a zatim su im vojni policajci Zvorničke brigade među kojima Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković zajedno s dvojicom zarobljenika, stavljali poveze na oči i sprovodili ih na izlazna vrata sale gdje je bilo parkirano više kamiona, na koje kamione su ukrcavali po 20 (dvadeset) do 30 (trideset) zarobljenika, pa su zajedno s pripadnicima 4. bataljona Zvorničke brigade i pripadnicima pozadine Zvorničke brigade, među kojima i Lazar Ristić, Mladen Mihajlović i Sreten Milošević, učestvovali u radnjama odvoženja i pratnji zarobljenika na mjesto pogubljenja na dvije susjedne livade na lokalitetu označene kao “Lažete” blizu Orahovca, udaljene oko 800 metara od navedene škole, koji kamioni su se vraćali po druge zarobljenike više puta, a koje kamione je u više navrata pratio i Milorad Birčaković u vozilu “opel rekord” od škole do mjesta pogubljenja, sve dok nisu prevezli sve zarobljenike do mjesta pogubljenja gdje su pripadnici čete vojne policije među kojima su bili Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković zajedno s pripadnicima 4. bataljona i pripadnicima pozadine zarobljenicima naredili da siđu s kamiona i ispraznili fiskulturnu salu, na kojim livadama je do kasnih noćnih sati 14. jula 1995. godine više od 800 (osamstotina) muškaraca Muslimana lišeno života iz vatrenog oružja, te su tijela žrtava pokopana u dvije masovne neobilježene grobnice na mjestu pogubljenja uz upotrebu građevinske mehanizacije i opreme Inženjerijske čete Zvorničke brigade, a potom u namjeri da se sakrije izvršeni zločin, pripadnici čete vojne policije i pozadine Zvorničke brigade uklonili tragove krvi oko škole i u fiskulturnoj sali te očistili i samu školu od svih tragova zatočenja i pogubljnja zatočenika.
Dakle, Lazar Ristić, Mladen Mihajlović, Sreten Milošević, Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković se terete optužnicom, da su radnjama opisanim u dispozitivu optužnice, počinili krivično djelo genocid iz člana 171, tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH) u vezi s članon 180, stav 1 i u vezi s članom 31 (pomagači) KZBiH.
Detektor redovno prati suđenje i izvještava (dijelovi suđenja)
https://detektor.ba/2024/07/04/ristic-i-ostali-pocelo-sudjenje-za-pomaganje-u-ubistvima-u-orahovcu/
Ristić i ostali: Počelo suđenje za pomaganje u ubistvima u Orahovcu
Čitanjem optužnice i uvodnim riječima počelo je suđenje šestorici nekadašnjih komandanata i pripadnika Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) koji su optuženi za pomaganje u genocidu u Srebrenici.
Autor:
Lazar Ristić, Mladen Mihajlović, Sreten Milošević, Dragoje Ivanović, te Stanoje i Milorad Birčaković optuženi su da su 13. i 14. jula 1995. pomagali i podržavali organizovano ubijanje muškaraca bošnjačke nacionalnosti u selu Orahovac na području Zvornika.
“Dokazi će pokazati da je bilo potrebno na stotine muškaraca, poput ovih ovdje optuženih, da se izvrši genocid”, kazao je u uvodnoj riječi tužilac Predrag Tomić.
Naveo je da je više od 800 muškaraca dovezeno u školu “Grbavci” u Orahovcu i pogubljeno na obližnjem lokalitetu Lažete, uz značajnu i aktivnu pomoć optuženih.
Prema optužnici, Ristić je u vrijeme događaja iz optužnice bio vršilac dužnosti komandanta Četvrtog pješadijskog bataljona Zvorničke brigade, Mihajlović komandir interventnog voda ovog bataljona, a Milošević pomoćnik komandanta za pozadinu Zvorničke brigade.
U optužnici se navodi da su Ivanović i Birčakovići, kao pripadici čete Vojne policije Zvorničke brigade, 13. jula obaviješteni da će u školu u Orahovcu autobusima biti dovezeno više stotina zarobljenih Bošnjaka i da ih je potrebno zatočiti te pripremiti uslove za njihovo ubistvo. Navodi se da su Ivanović i Birčakovići s drugim učestvovali u prijemu zarobljenika u večernjim satima, oduzimanju ličnih stvari i obezbjeđenju oko škole.
Kako se navodi, 14. jula pristizali su novi zarobljenici, a zbog nedostatka ljudstva, Ristić je naredio da se vojnim policajcima pridruži interventni vod na čelu sa Mihajlovićem, koji je po dolasku rasporedio deset do 15 pripadnika oko škole i duž puta. Prema optužnici, po naredbi Miloševića raspoređeni su i pripadnici pozadine, te obezbijeđena veća količina municije za pogubljenja.
Ivanović i Birčakovići se terete da su stavljali poveze na oči i sprovodili zarobljenike na izlazna vrata sale, odakle su se ukrcavali u kamione. Optužnica tereti Ristića, Mihajlovića i Miloševića da su učestvovali u odvoženju i pratnji zarobljenika na livade Lažete, udaljene oko 800 metara od škole, gdje su pogubljeni.
Tužilac Tomić je naveo da su međunarodni i domaći sudovi utvrdili da je počinjen genocid u Srebrenici. Kazao je da su organi Republike Srpske od 1992. namjeravali da očiste istočni dio BiH, te je zbog etničkog čišćenja u srebreničkoj enklavi bilo više od 60.000 izbjeglica.
“Dokazi pokazuju da je srebrenički genocid bio planiran godinama pa nije bio iznenađenje ni za koga, pa ni za optužene”, rekao je Tomić.
Naveo je da su optuženi pružili pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata, te podsjetio na dešavanja od 11. jula i prisilno preseljenje stanovništva te organizovana ubistva.
“Danas, nakon 29 godina, teško je da poimamo užas koji su doživjeli stanovnici srebreničke enklave”, kazao je tužilac.
Rekao je da planira pozvati 141 svjedoka, izvesti više stotina materijalnih dokaza, vještačenja, kao i brojne transkripte svjedočenja pred Haškim tribunalom.
Odbrane nisu željele u ovoj fazi postupka iznositi završne riječi. Ostavljeno im je da se do polovine septembra izjasne o prijedlogu za prihvatanje 253 utvrđene činjenice.
Prvi svjedoci biće saslušani 25. jula.
https://detektor.ba/2024/07/25/ristic-i-ostali-dovodjenje-zarobljenika-u-orahovac/
Ristić i ostali: Dovođenje zarobljenika u Orahovac
Na suđenju za pomaganje u genocidu u Srebrenici, prvi svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je izjavio kako je u julu 1995. ispred škole i fiskulturne sale u Orahovcu vidio dovođenje muškaraca bošnjačke nacionalnosti, među kojima su uglavnom bili civili.
Autor:
Goran Bogdanović je ispričao kako je u martu 1993. prebačen u četu Vojne policije Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), kako bi vodio pravne poslove. Prisjetio se da je komandir čete bio Miomir Jasikovac te da su bili smješteni u fabrici obuće u Karakaju, gdje su bili i pozadinci te komanda.
Svjedok je izjavio da je komandant brigade bio Vinko Pandurević. Dodao je da je Jasikovcu nadređen bio načelnik bezbjednosti Drago Nikolić. Bogdanović je naveo kako je optuženog Sretena Miloševića viđao u julu 1995. i da ga lično poznaje.
Posvjedočio je da je bio u kasarni 13. i 14. jula, kada je većina pripadnika čete bila poslana u rejon sela Baljkovice zbog proboja bošnjačkog stanovništva. Rekao je da je u kasarni ostalo malo vojske i nekoliko pozadinaca, a da misli da je Čedo Jeremić bio poslan na kapiju.
“U kancelariji smo bili dok nas jedno jutro nisu pozvali u rejon sela Orahovac na postrojavanje”, izjavio je svjedok te dodao kako je policajac Kićo bio na postrojavanju, a potom pokazao u sudnici na optuženog Dragoju Ivanovića.
Kako je kazao, bio je i policajac Cane, a potom pokazao na optuženog Stanoju Birčakovića te dodao kako ne zna je li bio to jutro. Prema njegovim riječima, Nikolić je imao vozača Pinju, za kojeg je kazao da je to optuženi Milorad Birčaković.
“Na postrojavanju smo dobili zadatak, Jasikovac nam rekao da trebamo da idemo u mjesto Orahovac i da ponesemo oružje. Tad sam prvi put negdje izašao s puškom”, izjavio je Bogdanović te pojasnio kako nisu imali saznanja iz kojeg razloga idu.
Svjedok je kazao da je Boro Nikolić bio pripadnik čete te brat od Drage Nikolića. Na pitanje tužioca Predraga Tomića, da je svjedok, prema evidenciji, na terenu bio 14. jula, Bogdanović je odgovorio kako ne spori. Svjedok je izjavio da su minibusem prebačeni u Orahovac, ispred škole, pored koje se nalazila fiskulturna sala.
“Kad smo došli, nije bio niko u sali, dva-tri sata smo čekali i onda su se pojavila dva kamiona i dva autobusa, i svako je vozilo imalo pratnju”, izjavio je te se prisjetio da je u svakom vozilu bilo onih u plavim uniformama i vojnika, koji su počeli izvoditi muškarce bošnjačke nacionalnosti, među kojima su uglavnom bili civili.
Pojasnio je kako je ubrzo došao Nikolić i odvezao brata Boru iz Orahovca, nakon čega se on s Jeremićem sklonio iza sale te nije vidio kada su autobusi otišli. Izjavio je da je vidio i Jasikovca.
“Uplašio sam se da me ne bi neko prepoznao. Moj je cilj bio da se sklonim. Kad smo došli, ja i Čedo nismo znali da će biti dovedeni muslimani. Trenutak kad su dovedeni i kad je Boro Nikolić odveden, sumnja se pojavila da nešto nije u redu”, rekao je i dodao kako je poslije određenog vremena došlo više vojske s različitih strana te da su neki od Jeremića i njega oduzeli automatske puške, nakon čega su se sklonili u jednu kuću, a zatim u kasnim satima se vratili u kasarnu.
Svjedok je kazao kako je poslije saznao da je bilo strijeljanih Bošnjaka, ali da ne zna s koje lokacije su odvođeni i gdje se to dešavalo.
Bogdanović je svjedočio na suđenju Lazaru Ristiću, Mladenu Mihajloviću, Sretenu Miloševiću, Dragoji Ivanoviću te Stanoji i Miloradu Birčakoviću, koji se terete se da su – za vrijeme širokog i sistematičnog napada VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova na području Zaštićene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica, u svojstvu nekadašnjih visokih dužnosnika i pripadnika Zvorničke brigade – svjesno pružali pomoć pripadnicima udruženog zločinačkog poduhvata u počinjenju genocida nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Bogdanović je rekao kako u kasarni nisu znali za dešavanja oko Srebrenice i zarobljavanja. Negirao je da je vidio kako izvode zarobljenike iz sale te napomenuo da se ne sjeća da je vidio Ivanovića u minibusu tokom odlaska i povratka u Orahovac. Dodao je kako se ne sjeća da je vidio Stanoja Birčakovića na postrojavanju i tokom tog dana, kao niti Milorada Birčakovića.
Nakon što mu je tužilac Tomić predočio raniju izjavu u kojoj je izjavio da je Milorad Birčaković odvezao Dragu Nikolića i njegovog brata Boru, svjedok je kazao kako je znao da je on vozač te da je možda zbog toga tako izjavio.
Nikolića je Haški tribunal 2015. osudio na 35 godina zatvora za pomaganje u genocidu, a Pandurevića na 13 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici. Jasikovca je za pomaganje u genocidu optužilo Tužilaštvo BiH, ali je ubrzo na pet godina zatvora osuđen u Srbiji zbog saizvršilaštva zločina protiv civilnog stanovništva nakon priznanja krivnje.
Milan Savić je posvjedočio kako je u julu 1995. popravljao čizme i nakon slobodnih dana je došao u kasarnu, gdje mu je rečeno da ide u Orahovac, a potom je od vozača saznao da su Bošnjaci iz Srebrenice dovedeni u školu.
Ispričao je da je on došao kasno i tu vidio Dragana Obrenovića, komandanta pozadine, Dragu Nikolića te dva vozila i jedan mali kamion koji odvoze zarobljenike u pravcu sela Kitovnice. Izjavio je kako misli da je tu bila sva pozadina, u kojoj je bio i optuženi Milošević.
Obrenović je u Haškom tribunalu, poslije priznanja krivnje, osuđen na 17 godina zatvora za zločine u Srebrenici.
Nakon što mu je Miloševića Odbrana predočila izjavu u kojoj je kazao kako je optuženi bio bezbjednjak u pozadini, svjedok je rekao da je obezbjeđivao hranu.
Suđenje se nastavlja 19. septembra.
https://detektor.ba/2025/04/24/ristic-i-ostali-prezivio-strijeljanje-u-orahovcu/
Ristić i ostali: Preživio strijeljanje u Orahovcu
U nastavku suđenja za genocid u Srebrenici, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričao je kako je preživio strijeljanje u Orahovcu.
Autor:
Mevludin Orić je posvjedočio da je zarobljen poslije pada Srebrenice, nakon što je upao u zasjedu kod Konjević-Polja, te da su on i drugi zarobljenici sa rukama za vratom dovedeni do otkupnog magacina. Svjedok je ispričao kako su dovedeni pred školu “Vuk Karadžić” u Bratunuc pred kojom je prenoćio u autobusu. Rekao je da je čuo jeku i zapomaganje dok su zarobljenike odvodili u školu iz koje se niko nije vratio.
“Sjediš, slušaš i čekaš kad ćeš ti“, kazao je Orić.
Ujutro im je rečeno da idu na razmjenu, ali su povedeni prema školi u Orahovcu. Orić je posvjedočio da su u sali “nabijenoj” zatvorenicima bile poredane klupe i na jednoj mitraljez 184 uperen ka njima. Ispričao je da su se oko mitraljeza mijenjali različiti vojnici.
Orić je ispričao kako su dvojica zarobljenika natjerani da ostalima stave povez na oči i daju po lončić vode, nakon čega su ukrcani u kamione. Rekao je da je on uspio skinuti povez sa očiju i vidjeti kako ih prati crveno auto u kojem su bili muškarci sa automatskim puškama, a s njim je na kamionu rođak Hariz Habibović.
Kada su izašli na livadu, kako je rekao svjedok, postrojili su se i tada mu se obratio Hariz govoreći da će ih sigurno pobiti. Orić kaže da je tada počelo pucanje rafala i prisjetio se kako je Hariz odmah zapomagao, te da mu je pao na kičmu dok je on u trzaju pao na zemlju.
“Osjetio sam da drhti, ječi na meni. I gotovo. Onda se ušutio”, posvjedočio je Orić da je tada osjetio toplinu i krv na leđima.
Ispričao je kako je čuo da autobusi nastavljaju dovoziti zatvorenike koje su kasnije strijeljali. Nakon što su dvojica pokušala bježati, kako je naveo Orić, počeli su opet pucati na ljude koji leže na zemlji, jer “nisu dobro završili posao”. Ispričao je da nije mogao vjerovati da ga je metak opet promašio kada mu je prišao vojnik sa puškom. Rekao je da je nakon nekog vremena ustao u noći, kada se vojska povukla.
“Vidim punu livadu mrtvih ljudi”, rekao je i ispričao kako je čuo ispred sebe glas čovjeka koji traži obuću.
Kasnije su zajedno, kako je ispričao Orić, pobjegli pored grobnice kroz šumu, a njegov put je trajao sve do 21 jula. Orić je rekao da je tada izgubio 200 članova porodice i da je polubrata našao u grobnici u Novoj Kasabi, a da su očeve kosti pronađene u sedam grobnica.
Orić je svjedočio na suđenju Lazaru Ristiću, Mladenu Mihajloviću, Sretenu Miloševiću, Dragoji Ivanovića te Stanoji i Milorada Birčakovića koje optužnica tereti da su pomagali i podržavali organizovano ubijanje bošnjačkih muškaraca u Orahovcu 13. i 14. jula. Oni su optuženi za pomaganje u genocidu.
Ristićevoj Odbrani je, između ostalog, potvrdio da su držali liniju na Buljimu i da je u koloni ka tamo bilo ljudi sa oružjem. Svjedok je potvrdio da je bio pripadnik Armije BiH te da mu je rođak Naser Orić bio komandant 28. divizije. Rekao je da Orić nije bio u koloni, ali jeste njegov zamjenik.
Presudama Međunarodnog suda u Hagu i Suda BiH Naser Orić je oslobođen optužbi za zločine na području Srebrenice.
Odbrani Sretena Miloševića je, između ostalog, rekao da je bila naredba da se krene za Tuzlu i da ljudi u koloni nisu bacali oružje. Potvrdio je da je Vojna policija došla sa zatvorenicima u Orahovac, ali ih tamo nije viđao.
Suđenje se nastavlja 15. maja.
https://detektor.ba/2025/09/18/ristic-lazar-i-drugi-receno-da-ce-strijeljati-ljude/
Ristić Lazar i ostali: Rečeno da će strijeljati ljude
Na suđenju za pomaganje genocida u Srebrenici, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričao je kako je iz Zvorničke brigade poslat u Orahovac i kako je čuo kad je rečeno da će strijeljati ljude.
Autor:
Miladin Mijatović kazao je da je 1995. dolazio u kasarnu “Standard” kako bi prikupljao odjeću i druge potrepštine za Zvorničku brigadu. Naveo je da je poslat u selo Orahovac.
“Neko je javio da u Orahovcu zatvorenici bježe, da prave problem, da svi odemo da zaštitimo stanovništvo”, rekao je svjedok.
Kazao je da je imao svoj pištolj, ali da nije nosio pušku. Po dolasku u Orahovac, kako je naveo, jedan oficir mu se drsko obratio, pitajući ga šta će tu bez puške. Saznao je da je to bio bezbjednjak Vujadin Popović. Popović je u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Mijatović je rekao da je otišao u dvorište čovjeka kojeg je poznavao a koji je živio u blizini sportske sale.
“Neki je metež bio, neko je došao i rekao da će strijeljati ljude”, prisjetio se Mijatović.
Kazao je da je ušao u kuću poznanika i da nije izlazio dok nisu krenuli nazad. Naveo je da je čuo jedan ili dva rafala.
Potvrdio je da je u Orahovcu bilo vojnih policajaca i običnih vojnika. Vidio je i komandira Vojne policije (Miomira) Jasikovca, koji je bio krvav. Čuo je da ga je neki zatvorenik ujeo. Jasikovac je u Srbiji osuđen po sporazumu za zločin protiv civilnog stanovništva, dok ga Tužilaštvo BiH tereti za genocid.
Mijatović je kazao da je čovjek u čijoj je kući bio izlazio i da je u jednom trenutku rekao: “Budale su počele strijeljati zatvorenike.”
Svjedok je kazao da se autobusom vratio u Zvornik i da je tu vidio dijete koje je bilo u lošem stanju i koje je dozivalo babu. Dodao je da je čuo da je dijete odvedeno u bolnicu.
Na pitanja Odbrane, Mijatović je rekao da je mu je poznato da je dolazilo do borbi na putu kojim je išla kolona. Kazao je da u Orahovcu tog dana nije vidio Lazara Ristića.
Lazaru Ristiću, koga optužnica tereti u svojstvu vršioca dužnosti komandanta Četvrtog bataljona Zvorničke brigade, i Mladenu Mihajloviću, Sretenu Miloševiću, Dragoju Ivanoviću te Stanoju i Miloradu Birčakoviću na teret se stavlja da su pomagali i podržavali organizovano ubijanje bošnjačkih muškaraca u Orahovcu 13. i 14. jula. Oni su optuženi za pomaganje u genocidu.
Zaštićeni svjedok ID-12 rekao je da je bio u centru veze Zvorničke brigade i da je bio legao da spava u kasarni “Standard” kada su oko 23 sata došli po njega.
“Hajde, diži se, idete da obezbjeđujete zatvorenike”, naveo je svjedok.
S nekoliko ljudi iz centra veze, kao i nekolicinom vojnih policajaca, odvezeni su u Orahovac, kod sale škole. U tom trenutku u sali nije bilo nikoga.
“Poslije su počeli dolaziti kamioni, dovozili su zatvorenike, idu u sportsku salu”, prisjetio se ID-12.
Prema njegovoj procjeni, u salu je zatvoreno oko 800 zarobljenika. Ispričao je da je vidio kad je došao bezbjednjak Zvorničke brigade Drago Nikolić sa jednim potpukovnikom i kada su počeli izvoditi zarobljenike.
“Prilaze, vežu ih… Utovaruju u kamion”, naveo je svjedok, dodajući da se kamion vraćao poslije 15 do 20 minuta dok sala nije ispražnjena.
Naveo je da se, poslije 24 sata provedena u Orahovcu, vratio u kasarnu u noćnim satima. Kazao je da je tog dana vidio Jasikovca, a da nije vidio Sretena Miloševića, koji je bio pomoćnik komandanta za pozadinu u Zvorničkoj brigadi.
“Da sam ga vidio, pitao bih ga što nam nije hrana obezbijeđena”, rekao je Mijatović.
Suđenje se nastavlja 25. septembra.
https://detektor.ba/2026/01/15/ristic-i-ostali-veca-potrosnja-municije-od-10-do-20-jula-1995/
Ristić i ostali: Veća potrošnja municije od 10. do 20. jula 1995.
Svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je na suđenju za pomaganje u genocidu u Srebrenici ispričao kako su zahtjevi za municijom bili veći u julu 1995. godine, kao i da je ubijena grupa zarobljenih Bošnjaka iz škole u Orahovcu.
Autor:
Savo Birčaković je ispričao kako je od 1993. godine bio pripadnik Četvrtog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, čije sjedište je bilo u Baljkovici. Na upit tužioca Olega Čavke, svjedok je rekao kako je bio personalac i referent MTS-a (materijalno-tehničkih sredstava), te da je izdavao vozila i prevozio hranu, naoružanje i municiju na liniju.
“Pomoćnik komandanta za pozadinu mi je bio pretpostavljeni koji mi je izdavao trebovanje. U julu 1995. godine je to bio Sreten Milošević”, kazao je svjedok.
Na pitanje tužioca gdje je bio u periodu od petog do 20. jula, svjedok je odgovorio kako je do 17. jula bio u Baljkovici, te da je osim hrane vozio vojnike u zoni odgovornosti Četvrtog bataljona.
Birčaković je tokom ispitivanja naveo kako je bataljon imao četiri čete i interventni vod ili jedinicu koju su nazivali “Zolje” ili “Zoljani”, po mjestu iz kojeg su dolazili. Od vozila su imali “tamić”, dva traktora bez prikolice i kombi za hranu. Komandant Četvrtog bataljona je bio Pero Vidaković, ali ga je u tom periodu, kako je objasnio svjedok, mijenjao optuženi Lazar Ristić.
“Imali smo veću potrošnju municije i naoružanja od 10. do 20. jula. Bilo je više napada s obje strane”, rekao je svjedok.
Svjedok nije znao reći da li je interventni vod bio u Srebrenici 11. jula.
Komanda bataljona, kako je kazao svjedok, bila je u seoskoj kući. Ispričao je kako je kasnije saznao da su u školi u Orahovcu bili zatvoreni Bošnjaci iz Srebrenice, koji su ubijeni i blizu sahranjeni. Naveo je kako mu je ta saznanja prenio izvjesni Čizmo, te da je spominjao vojsku i policiju, kao i da se sve desilo kod česme prema Križevićima.
Savo Birčaković je svjedočio na suđenju Lazaru Ristiću, Mladenu Mihajloviću, Sretenu Miloševiću, Dragoju Ivanoviću te Stanoju i Miloradu Birčakoviću, koji se terete da su pomagali i podržavali organizovano ubijanje bošnjačkih muškaraca u Orahovcu 13. i 14. jula. Oni su optuženi za pomaganje u genocidu.
Na pitanje Ristićevog branioca Miloša Perića da li je bataljon bio izložen napadu, svjedok je odgovorio potvrdno, te naveo kako su u napadu kolone iz Srebrenice 15. jula poginula 42 vojnika, kao i da taj dan nikada neće zaboraviti jer su javili njegovoj kući da je on poginuo. Birčaković je rekao kako je 16. i 17. jula napadnuta komanda bataljona, te da je u tome momentu Ristić bio tu.
Suđenje se nastavlja…