Hazim Delić je rođen 13. maja 1964. godine u Orahovici, opština Konjic. Bio je zamjenik komandanta logora Čelebići od maja 1992. do novembra 1992. godine. Nakon odlaska Zdravka Mucića negdje u novembru 1992. godine Hazim Delić je postao komandant logora Čelebići do njegovog zatvaranja negdje u decembru 1992. godine.
Grad Konjic se nalazi 59 kilometara jugozapadno od Sarajevo i 71 kilometar sjeverno od Mostara. Kako se oružani sukob širio po cijeloj Bosni i Hercegovini u martu i aprilu 1992. godine ni Konjic nije bio izuzetak u smislu porasta napetosti i uzajamne sumnjičavosti među nacionalnim grupama koje su sačinjavale stanovništvo. Ovo je dovodilo do čestih oružanih sukoba, odbrambenih dejstava, raseljavanja stanovništva i nestašica hrane. Od naročitog značaja u ovoj opštini su: njen značaj za Hrvate i prisustvo naoružanih i organizovanih jedinica Hrvatskog vijeća obrane (HVO); postojanje raznih vojnih objekata kojima je upravljala JNA i koji su bili od potencijalne važnosti za lokalne, nedovoljno opremljene snage Teritorijalne odbrane (TO); naoružavanje manjinskog srpskog stanovništva od strane Srpske demokratske stranke (SDS) i JNA i propagandna kampanja uperena protiv njihovih susjeda Muslimana i Hrvata; kao i neophodnost kontrole ključnih cestovnih i željezničkih veza koje su povezivale opštinu sa Sarajevom, Mostarom i obalom. Već u aprilu 1992. godine, kada su se srpski predstavnici povukli iz Skupštine opštine i Izvršnog vijeća, redovni administrativni organi u Konjicu prestali su da funkcionišu. Stoga su funkcioneri Muslimani i Hrvati formirali privremeni “Krizni štab” da bi se nastavilo upravljanje opštinom. Do sredine aprila 1992. godine grad Konjic je potpuno opkoljen i odsječen kako od Sarajeva tako i od Mostara. Muslimani i Hrvati iz okolnih sela počeli su da stižu u grad Konjic, bježeći iz svojih domova. Pored toga, počele su da pristižu i izbjeglice iz drugih dijelova BiH, koje su putovale preko planina i kroz šume i donosile priče o ubijanju i etničkom čišćenju. Izvještaji o dolasku vojnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Konjic su još više pojačali atmosferu straha i panike, tako da je srpsko stanovništvo počelo da napušta grad i odlazi u sela u opštini s većinskim srpskim stanovništvom. Prvobitni pokušaji odbrambenih snaga Konjica, koje su se u to vrijeme sastojale od TO, lokalnih snaga HVO-a i policije pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), da pregovaraju sa SDS-om i drugim predstavnicima srpskog naroda bili su neuspješni, tako da su napravljeni planovi za pokretanje vojne kampanje protiv srpskih snaga. Pokrenute vojne operacije u konačnici su bile neuspješne, a do juna 1992. izbio je otvoreni sukob između snaga HVO-a i TO. Dana 4. maja 1992. godine na Konjic su pale prve granate, koje su po svemu sudeći ispalile jedinice JNA i druge srpske snage s obronaka Borašnice i Kisere. To granatiranje, koje je trajalo svakodnevno više od tri godine, do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, prouzrokovalo je znatne štete i rezultiralo gubitkom mnogih života, a uslove za preživjelo stanovništvo učinilo još nepodnošljivijim.
Logor Čelebiće su uspostavile snage Muslimana i Hrvata sredinom 1992. u bivšem objektu Jugoslovenske narodne armije (JNA) pored Konjica. U aprilu 1992. godine zajedničke snage Muslimana i Hrvata koje su činile TO, HVO i policija, sklopile su sporazum sa JNA, nakon čega se JNA povukla iz kasarne i skladišta u Čelebićima, a te objekte su preuzeli TO i MUP-a. Vojne operacije su rezultirale pritvaranjem brojnih pripadnika srpskog stanovništva. Donesena je odluka da se uspostavi neki objekat gdje bi oni mogli biti smješteni. Osobe zatočene tokom tih operacija držane su u logoru Čelebići. Tokom boravka u tom logoru zatočenici su ubijani, mučeni, seksualno zlostavljani, premlaćivani i na druge načine podvrgavani okrutnom i nečovječnom postupanju. Kasarna i skladišta Čelebići od kojih se sastojao logor, koji se nalazio na periferiji sela bili su i jesu relativno veliki kompleks zgrada koji pokriva površinu od oko 50 000 kvadratnih metara, kroz čiju sredinu prolazi željeznička pruga. JNA je koristila ovaj objekat za skladištenje goriva, tako da je, pored raznih hangara i drugih zgrada, kompleks imao podzemne tunele i rezervoare. Većina zatvorenika koji su bili zatočeni između aprila i decembra 1992. bili su muškarci, zarobljeni u toku i poslije vojnih operacija u selima Bradina i Donjem Selu i njihovoj okolini. Krajem maja 1992. godine nekoliko grupa je prebačeno u logor s raznih lokacija. Grupa od 15-20 ljudi iz Cerića uhvaćena je 23. maja 1992. i odvedena u Čelebiće istog dana. Jedna druga grupa uhvaćena je blizu Bjelovčine oko 22. maja i provela je jednu noć u sportskoj dvorani Musala prije nego što je prebačena u logor. Vojna policija je takođe krajem maja uhapsila veliki broj stanovnika sela Brđana muškog pola i oni su kamionom odvezeni u logor. Jedna veća grupa uhapšena je u centru Bradine 27. maja i natjerana da ide pješke u koloni putem do Konjica. Kada su stigli do tunela na putu, koji je bio dignut u vazduh, ljudi koji su ih zarobili pretražili su ih i tukli prije nego što su ih ukrcali na kamione i odveli u logor. Drugi su uhapšeni pojedinačno ili u manjim grupama kod svojih kuća ili na vojnim kontrolnim punktovima u, između ostalog, Bradini, Viništu, Ljutoj, Kralupima i Homolju ili nakon predaje ili zarobljavanja u toku i poslije operacije u Donjem Selu. Po dolasku u logor Čelebići, postrojeni su uza zid blizu ulaza i pretraženi ili natjerani da predaju dragocjenosti. Pored toga, nekoliko ih je izjavilo da su ih tom prilikom prisutni vojnici i stražari teško premlatili. U logoru je vladala atmosfera straha i zastrašivanja, prouzrokovana nasumičnim premlaćivanjima zatvorenika. Zatočenici su svakodnevno premlaćivani raznim predmetima kao što su gumene palice, kablovi, lanci, bejzbol palice, udarani su kundakom puške. Stražari su neke zatočenike polijevali benzinom, a onda im palili ruke i noge tako da zatočenici su bili izloženi velikoj patnji i bolu. Kada im je to bilo dozvoljeno medicinsku pomoć su im pružala dva ljekara koji su i sami bili zatočenici. Kroz ovaj logor je od aprila do decembra 1992. godine prošlo oko 400 srpskih zatočenika uglavnom muškaraca civila, ali je bilo i žena. Ubijeno je najmanje 14 zatočenika. Slavko Šušić iz Čelebića, Simo Jovanović iz Čelebića, Željko Klimenta iz Konjica, Šćepo Gotovac iz Konjica, Gojko Miljanić, Milorad Kuljanin, Miroslav Vujičić, Petko Gligorijević, Boško Samouković, Pero Mrkajić, svi iz Bradine. Željko Ćećez iz Donjeg Sela, Željko Milošević iz sela Ovčari i Slobodan Babić iz sela Homolje. Najmanje dvije zatočenice su bile silovane.
U decembru 1992. godine jedan broj zatočenika je razmijenjen, drugi oslobođen, a preostali su prebačeni u Sportsku dvoranu Musala koja je služila kao zatvor. Zatočenicima je bila uskraćena adekvatna hrana, pristup vodi, ljekarskoj njezi, kao i uslovi za spavanje i higijenski uslovi. Posljednji zatvorenici koji su napustili logor Čelebići činili su grupu od oko 30 ljudi, koji su prebačeni u sportsku dvoranu Musala 9. decembra 1992. godine.
Optužnica protiv četvorice optuženih Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića potvrđena je 21. marta 1996. godine. U važećoj optužnici, Hazim Delić je bio optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti i krivične odgovornosti nadređenog za:
Optuženi Hazim Delić je uhapšen 2. maja 1996. godine od strane vlasti Bosne i Hercegovine. Dana 13. juna 1996. godine je prebačen na MKSJ. Tokom svog prvog stupanja pred sud 11. aprila 1996. godine Hazim Delić se izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 142
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane – 11
Broj svjedoka koje je pozvalo vijeće – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 192
Broj dokaznih predmeta odbrane – 218
Broj dokazanih predmeta vijeća – 0
SUĐENJE
Dana 16. novembra 1998. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu, kojom je Hazim Delić proglašen krivim. Dana 16. novembra 1998. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu optuženom Deliću. Krivična djela za koja je osuđen su:
Hazim Delić je presudom Pretresnog vijeća od 16. novembra 1998. godine osuđen na kaznu zatvora od 20 godina.
DRUGA PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA OD 9. OKTOBRA 2001. GODINE O KAZNI ZATVORA OD 18 GODINA
Pretres o podnescima strana u postupku održan je 21. septembra 2001. godine. Dana 21. aprila 1997. i 19. januara 1998. godine na osnovu zahtjeva Tužilaštva, od prvobitnih 49 tačaka optužnice povučene su ukupno četiri. Novo Pretresno vijeće je utvrdilo sljedeće:
Dana 9. oktobra 2001. godine novo Pretresno vijeće je izreklo presudu. Ovom presudom je optuženi Delić osuđen kako slijedi na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
Hazim Delić je odlukom Pretresnog vijeća od 9. oktora 2001. godine osuđen na kaznu zatvora od 18 godina.
Dana 20. februara 2001. godine Žalbeno vijeće je presudu o kazni vratilo Pretresnom vijeću radi mogućeg preinačenja.
Presuda Žalbenog vijeća po žalbi na kaznu
Dana 8. aprila 2003. godine Žalbeno vijeće je izreklo presudu i donijelo sljedeće naloge:
Dana 8. aprila 2003. godine Žalbeno vijeće je potvrdilo presudu Pretresnog vijeća kojom je Hazim Delić osuđen na kaznu zatvora od 18 godina.
ZAHTJEV ZA PREISPITIVANJE
Dana 15. januara 2002. godine Delićev branilac je podnio povjerljivi zahtjev za preispitivanje postupka i za poništenje osuđujuće presude po tački tri optužnice. Žalbeno vijeće je 25. aprila 2002. odbilo zahtjev. Hazim Delić je 10. jula prebačen u Finsku na izdržavanje kazne. Vrijeme provedeno u pritvoru od 2. maja 1996. godine uračunato im je u kaznu. Dana 24. juna 2008. godine Deliću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
https://mondo.ba/Info/Politika/a49091/Delic-opet-prijeti.html
Delić opet prijeti
Bivši komandant logora u Čelebićima, osuđen za zločin kod Konjica prijetio svjedoku.
Hazim Delić, koga je Haški tribunal osudio na 18 godina zatvora zbog zločina u ovom logoru, priveden je zbog prijetnji ženi koja je svjedočila protiv njega.
Ipak, nakon saslušanja pušten je na slobodu, potvrdio je portparol MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona Srećko Bošnjak. “Delić je priveden u Policijsku upravu Konjic po nalogu Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo, a zbog sumnje da je jednoj svjedokinji uputio ozbiljne prijetnje. Saslušali su ga policijski istražioci MUP-a RS, a poslije saslušanja je pušten”, rekao je Bošnjak za “Press RS”. On je dodao da će odluku o daljem provođenju istrage protiv Delića donijeti nadležni tužilac. Savez logoraša RS je ovaj događaj ocijenio skandaloznim i još jednim dokazom da je Haški tribunal Delića osudio na mizernu kaznu u odnosu na zločine koje je počinio, te da sada ni jedan logoraš iz Čelebića nije siguran, jer je pitanje dana kada će on nekog drugog da napadne. Delić je uhapšen i isporučen Hagu 1996. godine, a pošto mu je Apelaciono vijeće smanjilo kaznu sa 20 na 18 godina, prebačen je na izdržavanje kazne u Finsku, te je izašao na slobodu nakon što je izdržao dvije trećine kazne.
Krajem juna 1992. godine Hazim Delić, Esad Landžo i drugi, izdvojili su Šćepu Gotovca, koji je imao između 60 i 70 godina i dugo ga tukli, a onda mu zabili značku Stranke demokratske akcije (SDA) na čelo. Šćepo Gotovac je od posljedica povreda ubrzo umro.
Sredinom jula 1992. stražari su nekoliko dana uzastopno surovo tukli Željka Miloševića. Oko 20. jula 1992. Delić je odabrao Miloševića i izveo ga napolje gdje su ga Delić i ostali surovo tukli. Od povreda je sljedećeg jutra Milošević preminuo.
U julu 1992. grupa u kojoj su bili Delić i Landžo surovo i dugo je tukla Simu Jovanovića, nakon čega su ga Landžo i jedan stražar vratili u pritvorski objekat. Nije odveden ljekaru i nedugo nakon zlostavljanja je umro od zadobijenih povreda.
Velika metalna zgrada, duga 30 metara i široka 13 metara, nazvana hangar broj šest, bila je potpuno zatvorena i duž jedne strane je imala vrata. Hangar broj 6 je imao kapacitet za veći broj zatočenika. U jednom trenutku, u njemu je bilo oko 240 zatočenika. Zatočenicima su bila određena mjesta na podu zgrade na kojima su morali da sjede. Bili su poredani u redove, jedan okolo, uz zid i dva po sredini. Hangar je bio od metala, pa je u njemu po danu bilo jako vruće zbog visokih vanjskih temperatura, a zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da napuštaju svoja mjesta, izuzev u malim grupama kada su tražili da idu u WC. Za ovu svrhu je korišten jedan jarak napolju, sa stražnje strane hangara. Zatočenici su dobijali vrlo malo vode. Na sjeveroistoku logora se nalazio tunel, nazvan tunelom broj devet, koji se protezao oko 30 metara pod zemljom i vodio nizbrdo. Kada se prođu čelična ulazna vrata, dolazi se u stanicu za mjerenje i distribuciju goriva. Iza čeličnih vrata se nalaze otvor i šaht koji vodi prema gore, izvan tunela. Tunel broj devet nije bio naročito dugačak i korišten je za držanje oko 80 zatočenika. Bio je širok svega 1,5 metar i visok 2,5 metra. U tunelu 9 zatočenici se nisu mogli kretati, zbog malog kapaciteta prostora, a da bi legli, morali da se okrenu na bok i pokušaju da spavaju sabijeni jedni uz druge. Ventilacija jedva da je postojala, a zatočenici nisu imali ćebad, spavali su u onome u čemu su bili, poredani po betonskom podu. Tunel se spuštao nizbrdo prema čeličnim vratima. U tom dijelu su zatvorenici vršili nuždu, budući da su ih vrlo rijetko puštali da izađu napolje. Neki zatočenici su bili smješteni u šahtove, od kojih su neki bili duboki 2 ili 3 metra, prije odvođenja u hangar broj 6. Šahtovi su najčešće korišteni za držanje zatočenika preko noći.
Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine, Grozdana Ćećez, 43-godišnja supruga, majka i vlasnica radnje, živjela je u Donjem Selu, selu s većinskim srpskim stanovništvom, oko dva kilometra udaljenom od grada Konjica u srednjoj Bosni i Hercegovini. Ona i njen muž Lazar Ćećez, bivši policajac, imali su sina Duška i kćerku, koja je u aprilu 1992. otišla u Srbiju. Dana 20. maja 1992. godine Grozdana Ćećez je kopala u svojoj bašti kada je vidjela nekoliko automobila, među njima i dva policijska, kako prolaze pored srpskog groblja. Gđa Ćećez je probudila svog muža i on je pobjegao iza kuće. I njen sin je pobjegao. Gđa Ćećez je izjavila da je ostala u kući jer nije mislila da će joj se išta loše desiti. Kada je vidjela da iz automobila izlaze muškarci u uniformama i ona je pobjegla u obližnju šumu. Sljedećih sedam dana, Grozdana Ćećez se krila u jednoj pećini i podrumu kuće svog djevera. Dok je bježala s jednog mjesta na drugo, vidjela je mnoge srpske kuće u plamenu, među kojima je bila i njena. Dana 27. maja 1992. godine gđa Ćećez je zarobljena i odvedena u zatočenički logor Čelebići. Kada je tek stigla u logor, gđa Ćećez je odvedena u jednu veoma malu prostoriju u kojoj je bio jedan čovjek sa štakom, a jedna mu je noga bila u zavojima. Taj muškarac, kojeg je gđa Ćećez kasnije identifikovala kao Hazima Delića, zamjenika komandanta logora, pitao ju je gdje joj se nalazi muž Lazar. Kada je odgovorila da ne zna, Delić ju je počeo šamarati. On i još dvojica su zatim odveli gđu Ćećez u drugu prostoriju u kojoj se nalazilo nekoliko kreveta. Hazim Delić joj je naredio da svuče odjeću. Gđa Ćećez je izjavila da nije shvatala šta hoće i da je mislila da će Hazim Delić da je tuče. Zatim ju je djelomično svukao, okrenuo je na prsa i silovao u prisustvu drugih muškaraca. “Nisam mogla da shvatim šta će da mi se desi. Zar je to moguće na kraju 20-og vijeka, da tako neko može glupe stvari sebi da dozvoli.” “Zgazio mi je ponos,” izjavila je gđa Ćećez, “više ne mogu da budem žena kao što sam bila.” Dok je gđa Ćećez plakala i u sebi govorila “Majko moja, šta doživih, šta se ovo dešava,” Hazim Delić joj je rekao da ne bi bila tu da nije njenog muža Lazara. Treće noći svog zatočeništva u logoru Čelebići, gđa Ćećez je prebačena u drugu zgradu. Oko 23:00 sata, ušao je jedan mladić i rekao joj da se skine. Bio je u uniformi i pored sebe je imao nož i pušku. Pokušala je da razgovara s njim i rekla mu je: “Šta hoćeš? Ja sam stara žena.” Rekao joj je samo da skine odjeću i zatim je silovao. Kasnije je došao jedan drugi mladić i gđa Ćećez je počela da plače. Rekao joj je da se skine i zatim je silovao. Te iste noći, došao je treći mladić. Gđa Ćećez ga je pitala da li ga odnekud poznaje. “Možda si išao ljeti na kampovanje s mojim sinom,” rekla je. Jedno vrijeme su razgovarali, a zatim ju je on silovao. Kada je završio, rekao je, “Vidiš kako turski kurac jebe?” Prije nego što je otišao, rekao joj je da nikom ne govori. Zatim je ušao i četvrti muškarac i silovao je, ali pošto se do tada svijeća već bila ugasila, nije ga mogla vidjeti. Gđa Ćećez nije mogla da shvati šta svi ti mladići rade jer je ona bila dovoljno stara da im bude majka. Rekla je da je to za nju bilo teško i zbog toga što, kako je izjavila, “Ja sam žena koja je živjela samo za jednog čovjeka i bila sam njegova cijelog života i mislim da sam se u tom trenutku odvajala od tijela.” Pitala se kako će se vratiti svom mužu i djeci. Sljedećeg dana je razgovarala s Raletom Mušinovićem i preklinjala ga: “Rale, ubij me. Ne daj da ovdje ostanem sama.” Ispričala mu je šta se dogodilo i jako plakala. Rekao joj je da se to više neće ponoviti. Nije bio u pravu.
Milojka Antić je 1992. godine imala 42 godine i živjela je s majkom u selu Idbar nedaleko Konjica. Dana 15. juna 1992. godine uhapsile su je bošnjačko-hrvatske snage i odvele u logor Čelebići. “Odmah nakon dolaska u zatvor Čelebići nju i još jednu ženu ispitivali su Hazim Delić, Zdravko Mucić i još jedna osoba. Odgovarajući na pitanje g. Mucića, rekla je da nije udata, našta je g. Mucić rekao g. Deliću: ‘Ova je baš tvoj tip’”, stoji u haškoj presudi. Zdravko Mucić bio je zapovjednik logora Čelebići; Hazim Delić njegov zamjenik. Hazim Delić je počinio silovanje nad Milojkom Antić. Silovao ju je nekoliko puta. Prvi put, iste noći kad je dovedena. “On je bio u uniformi. Počeo je da je ispituje i rekao joj je da će biti poslata u drugi logor ili strijeljana ako ne učini sve što joj kaže. G. Delić joj je naredio da skine odjeću, prijetio joj i nije se obazirao na njen plač i molbe da je ne dira. Uperio je pušku na nju dok se svlačila i naredio joj da legne na krevet”. Milojka Antić je ispričala kako je, kada su je, silovanu, u suzama vratili otkud su je doveli, u očaju uzviknula: “Jebi se, Bože, ako postojiš. što me nisi od ovoga sačuvao?” Sljedećeg dana, Delić je došao u sobu u kojoj je spavala, na što se ona odmah rasplakala. Rekao joj je: “Što plačeš? To ti neće biti posljednji put”. “Osjećala sam se tako jadno, stalno sam plakala. Bila sam kao luda, kao da sam poludjela”, rekla je pred sudom. Drugi put, odveo ju je na isto mjesto. “Delić je imao pištolj i pušku i bio u uniformi, sjedio na pisaćem stolu. Ponovo je od straha udarila u plač. Naredio joj je da skine odjeću. Stalno mu je govorila da je bolesna i molila ga da je ne dira. Strahujući da će je ubiti poslušala je njegova naređenja”. Raskrvario ju je. Silovao ju je opet. “Ušao je, naoružan ručnim granatama, pištoljem i puškom. Prijetio joj je, a ona je opet rekla da je bolesna žena i molila ga da je ne dira. Naredio joj je da se svuče i legne na krevet. To je učinila pod pritiskom i prijetnjom”.