Franc Kos zvani Slovenac, Žuti i Branimir Manojlović, sin Otmara i Marije rođene Olivo, rođen je 16. jula 1966. godine u Celju (Republika Slovenija), završio je osnovnu školu, po zanimanju je limar, služio je JNA 1986. godine u Nišu. Ima čin desetara iz JNA i čin potporučnika iz VRS, kao maloljetnik je osuđivan.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
Franc Kos je u svom svjedočenju rekao da je bio pripadnik HVO-a i ARBiH. Više puta je lišavan slobode za vrijeme boravka u vojsci, najčešće zbog neposluha, pa je tako iz vojnog zatvora na liniji Majevica u mjestu Kovačica pobjegao 23. decembra 1993. godine a nakon ispitivanja od strane VRS odveden je u logor Batković gdje je dobio legitimaciju Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Zajedno s njim su bile još neke osobe koje su pobjegle iz ARBiH te su pregovarali sa Zoranom Manojlovićem o uslovima izlaska iz logora. Zajedno sa Francom Kosom u logoru je bio i Zijad Žigić alias Živko Mičić koji je zajedno sa Kosom bio u ARBiH gdje su radili na prebacivanju ljudi iz Tuzle na teritoriju pod kontrolom VRS, pa su tako prilikom jedne akcije i zarobljeni od strane pripadnika VRS, te odvedeni u logor Batković.
Nakon izlaska iz logora, Franc Kos je nakon formiranja 10. diverzantskog odreda postao, postao komandir Prvog bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS.
Tužilaštvo BiH je dana 10. augusta 2010. godine podiglo optužnicu, koja je potvrđena 12. augusta iste godine godine, a kojom su se Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijanin i Zoran Goronja teretili za počinjenje krivičnog djela genocid. U optužnici se, između ostalog, navodi da su Franc Kos, u svojstvu komandira 1. bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, a preostala trojica optuženih, u svojstvu pripadnika 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS, učestvovali u strijeljanju više od 800 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz zaštićene UN zone Srebrenica, koji su dovoženi na mjesto pogubljenja, na ekonomiju – farmu Branjevo. Optuženi se terete da su kao saizvršioci, vršili ubijanje muškaraca muslimanske nacionalnosti i nanosili im teške tjelesne i duševne povrede, s ciljem potpunog ili djelimičnog istrebljenja nacionalne, etničke i vjerske grupe Muslimana.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje. Na tri lokacije na području Bratunca bilo je zatočeno otprilike 6000 Muslimana, a na svakoj od lokacija bilo je oko 1500 do 2000 zatočenika.
Jedna grupa zatočenika je dovedena i zatočena u Osnovnu školu „Kula“. Zarobljenici su smješteni u fiskukturnu salu i učionice, a neki su ostali u autobusima koji su bili parkirani ispred škole. Uslovi su bilo veoma teški zbog prenatrpanosti. Hrane i vode bilo je malo, a nikome nije ukazivana nikakva medicinska pomoć. Zarobljenici su batinani kada bi išli u WC, tako da su nuždu vršili stojeći. Tokom čitave noći čuli su se krici, jauci i rafalna paljba iz vatrenog oružja, a neki muškarci su izvošeni napolje da se nikada više ne vrate. Jedan zarobljenik ranjen je iz vatrenog oružja u nogu dok je pokušavao da pobjegne.
Dana 16. jula 1995. godine zatočenici su izvedeni iz škole i ukrcani u autobuse. Svjedok P-6 je svjedočio da su im onoga dana kada su napustili školu ruke bile vezane iza leđa. Svjedok A-32 je takođe izjavio da su njemu i drugim zatočenicima u fiskulturnoj sali, ujutro 16. jula 1995. godine, ruke bile vezane iza leđa. Vojnici su vikali na zatočenike i psovali ih, a ponekad bi nekoga udarili kundakom puške. Vojnici su rekli zatočenicima da idu Tuzlu. Svjedok P-6 bio je sumnjičav i u svom svjedočenju je izjavio: „Ako sam išao u Tuzlu, ako sam trebao biti oslobođen, zašto bi me zavezali?”. Odvedeni su iz škole i ukrcani u autobuse kako bi bili prebačeni na mjesto svog pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Dana 16. jula, Slavko Perić vidio je ukrcavanje zatočenika i njihovo odvođenje iz škole. Dok je drugi ili treći autobus odlazio, on je čuo pucnjeve koji su dolazili sa mjesta nedaleko od škole. Prema njegovoj tvrdnji, prevoz zatočenika trajao je oko dva sata. Dana 16. jula 1995. godine, na Vojnoj ekonomiji Branjevo, Pilica, do 1.200 muškaraca Bošnjaka, među kojima i oni iz škole Kule, su pogubljeni po prijekom postupku iz automatskih pušaka. Preživjeli, kako svjedok A-32 tako i svjedok P-6, opisuju pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Njihovi iskazi se međusobno potkrijepljuju. Svjedok P-6 je opisao da je nakon vožnje autobusom, nakon dva, dva i pol kilometra, čuo pucnjavu na brdu. Kada su stigli na to brdo, autobusi su se zaustavili, a vrata otvorila. Vojnici su okružili autobuse. Psovali se zarobljenike, i psovali su Aliju i Harisa. On je ostao u autobusu i vidio kako vojnici VRS vode druge zatočenike niz stazu gdje je bilo leševa. Kada je došao red na svjedoka P-6 da izađe iz autobusa, vodili su ih osmorica vojnika koji su nosili automatsko oružje. Vojnici su zahtijevali novac i nogom su udarili svjedoka u stomak. Stigli su na mjesto gdje su se nalazili leševi, a vojnici su im rekli da stanu uspravno i okrenu im leđa. Rečeno im je da legnu i odmah su strijeljani. Svjedok P-6 je pao na tlo, ali nije bio pogođen, a jedna osoba je pala preko njega. Dok je ležao tamo, čuo je vojnike kako pitaju da li je još neko živ, a ukoliko bi se neko javio vojnik bi mu prišao i ubio tu osobu pojedničano. Nakon toga, stiglo je još autobusa, a otprilike šest ili sedam grupa pogubljeno je na isti način blizu mjesta gdje je on ležao. Svjedok P-6 je kasnije čuo vojnike kako govore „Izvršili smo genocid baš kao u Jasenovcu 1941. godine“. Svjedok P-6 ležao je tamo do kraja dana, a nekoliko sati prije mraka pobjegao tako što je preko mrtvih tijela otrčao u žbunje na rubu livade zajedno sa još nekoliko preživjelih. Gledajući stratište, procijenio je da je bilo između 1.000 i 1.500 tijela. Kada je autobus svjedoka A-32 stigao na Vojnu ekonomiju Branjevo, on je vidio veliki broj tijela na livadi. Vojnici su muškarce iz autobusa izvodili u grupama od po deset. Oni koji su ostali u autobusu posmatrali su muškarce koji su izvedeni iz autobusa, postrojeni između redova mrtvih tijela, a potom ubijeni. Kada je došao red na svjedoka A-32 da izađe iz autobusa, vojnici su ih odveli na livadu gdje su se nalazila tijela i rekli im da tu stanu. Grupa vojnika bila je postrojena tamo i oni ih ubili paljbom iz automatskih pušaka. Kada su otvorili vatru, svjedok A-32 se bacio na zemlju premda nije bio ozbiljno povrijeđen. Kasnije su mu, dok je ležao tamo, pucali u leđa, ali metak mu je prošao ispod lijevog pazuha. Dok je svjedok A-32 ležao među leševima čuo je jednog muškarca kako zove upomoć i čuo je vojnike kako govore „Pusti ga da pati. Ubićemo ga kasnije“. On je poznavao različite vrste oružja i prepoznao je da jedan od izvršilaca pogubljenja koristi M-84. Vojnici VRS su tog dana, kao i poslijepodne, nastavili da dovode grupe zatočenika, što je trajalo otprilike četiri sata. Svjedok A-32 je ležao tamo i čuo kako jedan kamion nešto istovara, a kasnije je vidio da se radilo o tijelima ubijenih muškaraca koja su tamo donesena. Tamo je proveo noć 16. jula i pobjegao da bi se narednog dana sakrio ispod mosta u blizini stratišta. Sa tog mjesta je čuo kako mašine i vozila odlaze i vraćaju se sa mjesta pogubljenja.
Stradale u tim masovnim pogubljenjima po prijekom postupku iz automatskog oružja su vojnici VRS-a iz inžinjerijske čete Zvorničke brigade ukopali u masovnu neobilježenu grobnicu na vojnoj ekonomiji Branjevo dana 17. jula 1995. godine ili približno toga datuma. Snimak Vojne ekonomije Branjevo iz zraka, od 17. jula 1995. godine, prikazuje rasprostranjenost tijela i obim inžinjerijskih radova na masovnoj grobnici u koju su ta tijela trebala biti ukopana. Svjedok Cvijetin Ristanović je takođe svjedočio o svom učešću u ukopima na ekonomiji. Damjan Lazarević mu je naredio da ode na Vojnu ekonomiju Branjevo. Damjan Lazarević, komandir njegovog voda, poslao ga je da ide tamo sa utovarivačem G-700 (sa gusjenicama). Kada je stigao, vidio je tijela na livadi. Komandir voda naredio mu je da iskopa grobnicu iza zgrada. Nešto kasnije, nakon njegovog dolaska, došao je žuti utovarivač koji je parkiran pored tijela. Na osnovu evidencije o vozilima Zvorničke brigade utvrđeno je da je 17. jula 1995. godine, rovokopač ULT 220 korišten osam i po sati na mjestu pogubljenja i ukopa na Branjevu. Snimci iz zraka upućuju na zaključak da je primarna grobnica na Vojnoj ekonomiji Branjevo nastala 17. jula 1995. godine ili prije tog datuma. Ova primarna masovna grobnica je ponovo iskopana u periodu između 21. i 27. septembra 1995. godine, a tijela koja su se nalazila u ovoj grobnici premještena su u sekundarne masovne grobnice. Arheološki pregled masovne grobnice na Vojnoj ekonomiji Branjevo upućuje na to da je ova masovna grobnica iskopana teškom mašinerijom; bagerom sa nazubljenom kašikom. DNK analizom je identifikovano 113 lica pronađenih na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Onda kada je bilo moguće utvrditi pol, žrtve su bili muškarci. Kada je bilo moguće utvrditi uzrok smrti, to je bilo od povreda nanesenih vatrenim oružjem. U ovoj masovnoj grobnici je pronađeno 83 ligature i dva poveza za oči. Pronađeni su i neki vjerski predmeti koji žrtve povezuju sa muslimanskom vjerom.
Pretresno vijeće u sastavu: Mira Smajlović, Zoran Božić i Mitja Kozamernik.
Glavni pretres u ovom predmetu počeo je 14. decembra 2010. godine. Sud je 15. juna 2012. godine izrekao prvostepenu presudu kojom su Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijan i Zoran Goronja oglašeni krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, što su krajem juna 1995. godine izveli prvi napad na Zaštićenu zonu Srebrenica s ciljem uznemiravanja bošnjačkog stanovništva kako bi isti napustili Srebrenicu, te počevši od ranih jutarnjih sati 11. jula 1995. godine, po naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda i drugim jedinicama VRS izveli drugi napad tako što su učestvovali u zauzimanju UN zaštićene zone Srebrenica, pa je nakon ulaska u grad jedan od pripadnika 10. diverzantskog odreda zaklao bošnjačkog muškarca, civila, da bi nakon zauzimanja srebrenice od strane srpskih snaga i nakon što je cjelokupno bošnjačko stanovništvo protjerano
Dana 16. jula 1995. godine u periodu od 10 do 15 časova, u kojem vremenskom periodu je oko 800 bošnjačkih muškaraca odveženo iz škole u selu Gornja Pilica, gdje su držani u nehumanim uslovima izloženi verbalnom i fizičkom zlostavljanju, doveženi na lokaciju Ekonomija – Branjevno u blizini sela Pilica, zajedno sa drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda pucajući iz automatskih pušaka, a Stanko Kojić i iz pištolja, te Zoran Goronja iz puškomitraljeza M-84, s namjerom da liše života, po prijekom postupku pogubili oko osamsto Bošnjaka, čime su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti te su:
Franc Kos osuđen na 40 godina zatvora
Stanko Kojić na 43 godine zatvora
Vlastimir Golijanin na 19 godina zatvora
Zoran Goronja na 40 godina zatvora
Sjednica Apelacionog vijeća održana je 13. februara 2013. godine.
Vijeće Apelacionog odjeljenja u sastavu: Redžib Begić, Azra Miletić i Dragomir Vukoje.
Sud je 26. aprila 2013. otpremio drugostepenu presudu kojom je kao neosnovana odbijena žalba Tužilaštva BiH, dok su žalbe branilaca optuženih Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronje djelimično uvažene, te je presuda Suda od 15. juna 2012. godine preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da su za krivično djelo zločini protiv čovječnosti optuženima izrečene sljedeće kazne dugotrajnog zatvora, i to: Francu Kosu 35 godina, Stanku Kojiću 32 godine, Zoranu Goronji 30 godina, a Vlastimiru Golijanu kazna zatvora u trajanju od 15 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena.
Krivična sankcija: Franc Kos