Esad Landžo je rođen 7. marta 1973. u Glavatičevu u Bosni i Hercegovini. Radio je kao stražar u logoru Čelebići od maja do decembra 1992.
S porastom oružanih sukoba u martu i aprilu 1992. godine, napetosti između nacionalnih grupa u opštini Konjic su eskalirale. Različiti faktori, uključujući naoružavanje srpskog stanovništva od strane SDS-a i JNA, propagandu protiv Muslimana i Hrvata te kontrolu strateških veza s Mostarom i Sarajevom, dodatno su pogoršali situaciju. Do aprila 1992. regularni administrativni organi prestali su funkcionisati, a Muslimani i Hrvati formirali su privremeni Krizni štab za upravljanje opštinom. Grad Konjic bio je opkoljen i odsječen od Sarajeva i Mostara, dok su izbjeglice iz okolnih sela i drugih dijelova BiH pojačavale atmosferu panike. Srpsko stanovništvo počelo je napuštati grad, dok su srpske snage 4. maja 1992. započele granatiranje, uzrokujući znatne štete i ljudske gubitke. Odbrambene snage Konjica, koje su činili TO, lokalne snage HVO-a i policija pod MUP-om, pokušale su pregovarati sa SDS-om, ali bez uspjeha. Planirane vojne operacije rezultirale su pritvaranjem brojnih Srba, koji su smješteni u logor Čelebići. Tokom sukoba Landžo je radio kao stražar u logoru Čelebići od maja do decembra 1992. godine.
Kasarna i skladišta Čelebići, od kojih se sastojao logor, nalaze se na periferiji sela i predstavljaju relativno veliki kompleks zgrada koji pokriva površinu od oko 50.000 kvadratnih metara. Kroz sredinu kompleksa prolazi željeznička pruga. Ovaj objekat je JNA koristila za skladištenje goriva, zbog čega je, pored raznih hangara i drugih zgrada, kompleks imao i podzemne tunele te rezervoare. Većina zatvorenika, koji su bili zatočeni između aprila i decembra 1992. godine, bili su muškarci, zarobljeni tokom i nakon vojnih operacija u selima Bradina, Donje Selo i njihovoj okolini. Krajem maja 1992. godine, nekoliko grupa je prebačeno u logor sa različitih lokacija. Na primjer, grupa od 15 do 20 ljudi iz Cerića uhvaćena je 23. maja 1992. godine i odvedena u Čelebiće istog dana. Druga grupa zarobljena je blizu Bjelovčine oko 22. maja i provela je jednu noć u sportskoj dvorani Musala prije nego što je prebačena u logor. Vojna policija je takođe krajem maja uhapsila veliki broj muškaraca iz sela Brđani, koji su potom kamionom prevezeni u logor. Jedna veća grupa zarobljena je u centru Bradine 27. maja i natjerana da pješači u koloni prema Konjicu. Kada su stigli do tunela na putu, koji je bio dignut u zrak, zarobljenici su pretraženi i pretučeni prije nego što su ukrcani na kamione i prevezeni u logor. Drugi su hapšeni pojedinačno ili u manjim grupama kod svojih kuća, na vojnim kontrolnim punktovima u mjestima poput Bradine, Viništa, Ljute, Kralupa i Homolja, ili nakon predaje ili zarobljavanja tokom i poslije operacija u Donjem Selu. Po dolasku u logor Čelebići, zatvorenici su postrojeni uz zid blizu ulaza, pretraženi ili prisiljeni da predaju dragocjenosti. Nekoliko zatvorenika je izjavilo da su ih tom prilikom prisutni vojnici i stražari teško premlatili. Od maja do decembra 1992. godine, pojedinci i grupe su puštani iz logora Čelebići u više navrata, neki u dalje zatočeništvo u Musali, neki za razmjenu, a ostali pod pokroviteljstvom Međunarodnog crvenog krsta koji je posjetio logor dva puta u prvoj polovini augusta 1992. godine.
OPTUŽNICA PROTIV ESADA LANDŽE
Optužnica protiv Esada Landže podignuta je 21. marta 1996. godine.
Esad Landžo je, na osnovu individualne krivične odgovornosti optužen za:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 142
Broj svjedoka tužilaštva – 50
Broj svjedoka odbrane Landžo – 16
Broj svjedoka koje je pozvalo Vijeće – 0
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 192
Broj dokaznih predmeta odbrane – 218
Broj dokaznih predmeta Vijeća – 0
SUĐENJE
Krivična djela za koja je osuđen:
Hotimično lišavanje života; mučenje; hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda (teške povrede Ženevskih konvencija)
Landžin branilac je podnio najavu žalbe na presudu i kaznu 1. decembra 1998. Dana 20. februara 2001. godine. Žalbeno vijeće je novom Pretresnom vijeću uputilo na rješavanje više pitanja vezanih za preinačavanje izrečenih kazni u skladu sa odlukama u drugostepenoj presudi.
DRUGA PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA I PRESUDA PO ŽALBI NA KAZNU
Pretres o podnescima strana u postupku održan je 21. septembra 2001. Dana 9. oktobra 2001., Pretresno vijeće je izreklo presudu.
Esad Landžo, na osnovu individualne krivične odgovornosti osuđen je za:
Dana 8. aprila 2003. godine, Žalbeno vijeće izreklo presudu i donijelo sljedeće naloge:
· potvrđene su kazne koje je 9. oktobra 2001. izreklo Pretresno vijeće.
Deset godina nakon izricanja presude, odnosno nakon što je odslužio dvije trećine kazne, Landžo je 2008. godine napustio zatvor i započeo novi život u Finskoj. U vezi s tim je izjavio: „Morao sam da ostanem u Finskoj jer nijedna druga država nije željela da me primi i da mi dozvoli boravak”.
Traganje za oprostom
Dokumentarac “Neoprošteno” o ratnom zločincu Esadu Landži prikazan na AJB DOC-u
Piše: Dž. L.
21.09.2018.
U sklopu netakmičarske selekcije Al Jazeera Balkans Documentary Film Festivala večeras je u Cinema Cityju u Sarajevu prikazan dokumentarac “Neoprošteno” o ratnom zločincu Esadu Landži.
Filmsko ostvarenje danskog reditelja Larsa Feldballe-Petersena oduševilo je festivalsku publiku koja je ispovijest Esada Landže pogledala u dahu.
“Neoprošteno” donosi priču o Landži koji se pokušava pomiriti s prošlošću. Glavno pitanje dokumentarca jeste može li se ratni zločinac vratiti normalnom životu nakon što je osuđen za zločin protiv čovječnosti.
Esad Landžo je godinama bezuspješno tražio odgovore na ovo pitanje. U jesen 2015. godine, gotovo 25 godina nakon početka rata, Esad se vraća kući i na mjesto svog zločina u Bosni. Shvata da mu je to putovanje posljednja prilika da se oslobodi svojih demona i pronađe mir. Mora tražiti oprost od onih koje je izdao i najviše povrijedio, ali i od sebe samoga. Za razliku od mnogih drugih ratnih zločinaca, Esad priznaje da nikad nije bio prisiljen počiniti te zločine, a opet ih je izvršio. Svjestan je da se mora suočiti s boli preživjelih i nada se da će im uspjeti pomoći da nastave sa životom. U filmu upoznajemo Esadovu porodicu, žrtve i njihovu rodbinu.
Nakon projekcije u Cinema Cityju, prisutnoj publici pridružio se producent dokumentarca, Finac Ari Matikainen koji je s publikom razgovarao o onome što su vidjeli.
“U Finskoj još pričamo o onome što se desilo i o tome treba pričati. Bez oprosta nema pomirenja. Bez oprosta Esad se nikada neće moći vratiti normalnom životu. Drago mi je što je publika u Sarajevu i BiH pogledala njegovu priču, i to na prvom AJB DOC Festivalu. Ovakvih priča trebalo bi biti više”, kazao je Matikainen.
Za dokumentarac “Neoprošteno” vladao je veliki interes publike. Kako smo se uvjerili, tražila se karta više.
Ratni zloč
in Ratni zločinac koji se pokajao: Kako je ignorisano izvinjenje osuđenika iz BiHaa iz BiH
Nakon što je odslužio kaznu za ratne zločine, Esad Landžo se izvinio žrtvama i snimio film kako bi pokazao svoje kajanje. Ali njegovi napori za pomirenje nisu završili uspjehom – još jedna posljedica ukorijenjenih poslijeratnih neprijateljstava, kaže on za BIRN.
Esad Landžo se 2015. godine vratio u zloglasni logor Čelebići u Bosni i Hercegovini, gdje je kao stražar počinio ratne zločine, kako bi se lično izvinio svojim žrtvama; onima koji su pristali da ga pogledaju u oči i čuju njegovu molbu za oprost.
Ali iako se Landžo, koji danas živi u Finskoj, izvinio i čak snimio film kako bi izrazio svoje kajanje, njegovi napori, u podijeljenom društvu, nisu imali nikakav uticaj.
U ovom intervjuu osvrće se na svoje neuspjele napore da donese pomirenje i malo mira u svojoj devastiranoj zemlji.
„Ne možete napredovati u društvu u kojem građani nisu krenuli naprijed”, kaže on.
„Bosansko društvo je još uvijek u ratu, tako da ne možemo očekivati da će mase ljudi krenuti protiv plime, protiv onoga što većina misli. To može biti opasno”.
Izdajica ili prijatelj?
Esad Landžo 2023. godine Fotografija Esada Landže.
Landžov gest javnog izvinjenja svojim žrtvama mogao je biti pozdravljen i smatran humanim. Teško da se iko od ostalih osuđenika za ratni zločin izvinio za svoja djela. Naprotiv, neki su izjavili da bi ponovo počinili ratne zločine za koje su osuđeni.
Landžo, koji je poznat i po nadimku Zenga, kaže da razumije njihov stav: „Smatram da se ratni zločinac ne može rehabilitovati u Bosni, u zemlji u kojoj je počinio zločine. To je nemoguće“.
On navodi primjer ratnog lidera bosanskih Hrvata Darija Kordića, koji je ove godine rekao da i pored toga što je bio u zatvoru zbog ratnih zločina, „ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila“.
„Vidjeli ste nedavno Darija Kordića. Okružen je ljudima poput njega, koji i dalje misle isto, koji i dalje pjevaju nacionalističke pjesme koje veličaju ratne zločine”, ističe Landžo.
Landžovo izvinjenje u potpunosti su ignorisali i Srbi i Bošnjaci.
„Film koji sam snimio uticao je na moje kontakte sa prijateljima u bošnjačkoj zajednici u Finskoj. Počeli su da me izbjegavaju. Stalno su me kritikovali govoreći: ‘Zašto si morao snimiti film i izađeš u javnost?’, ‘Ja to nikada ne bih uradio a nisi trebao ni ti’, ‘Napravio si grešku’, i tako dalje”, objašnjava on.
„Stalno sam ponavljao da se nisam izvinio cijeloj srpskoj zajednici, već samo svojim žrtvama; ljudima koje sam lično povrijedio vlastitim rukama. Ali ljudi na to ne gledaju tako. Ako si Bošnjak, ne trebaš se izvinjavati Srbima dok se oni ne izvine Bošnjacima za ono što su uradili. I mi se, s takvim razmišljanjem, vrtimo u krug. Bošnjaci iz Bosne su također komentarisali koliko su bili nesretni sa mnom. Jedan Bošnjak, predsjednik udruženja ratnih veterana, napisao je ‘Esade, ti si stvarno smeće. Kad bi neko došao da se meni izvini…“.
Landžo se suočio sa salvom mržnje iz vlastite zajednice jer je javno izjavio da je i Armija BiH, kojoj je nekada pripadao, počinila zločine. Prema Landžovim riječima, njegovi postupci su bili „neoprostivi” jer njegova priča „nije odgovarala bošnjačkoj zajednici koja bi radije da ne govori o svojim djelima”.
On također ističe i da je postojao čitav sistem podrške u okruženjima u kojima su počinjeni zločini.
„Nisam sam počinio svoje zločine. Nisam mogao da hapsim ljude, da ih transportujem u logor, da objezbjedim da imaju nešto za jelo. Sve to nisam mogao sam. Ko je podržavao ovu infrastrukturu, ko me je ohrabrivao da činim zločine?”, pita on.
Landžov postupak pokazuje kako se čini da ratni zločinci završavaju u zamci bez obzira na to što odluče učiniti sa svojom pričom: ako ne izraze kajanje, oni su monstrumi; ako izraze kajanje, to se obično odbacuje kao ‘lažno’ od etničke zajednice pogođene zločinom a njihova izvinjenja se doživljavaju kao izvinjenja data samo kako bi ratni zločinac od toga imao koristi. Ali Landžo nije imao koristi od njegovih izraza kajanja. Naprotiv.
Etnička zajednica kojoj pripadaju ratni zločinci gleda na kajanje ili izvinjenje kao na čin izdaje. Smatra se da ratni zločinac izvinjavajući se ‘drugom’ priznaje da su zločini počinjeni ‘u ime njihove zajednice’.
Slučaj Čelebići i njegove posljedice
Srpski zatočenici sa područja Konjica u logoru Čelebići. Fotografija MKSJ-a.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 1998. godine osudio Landžu na 15 godina zatvora za ubistvo i mučenje srpskih zarobljenika u logoru Čelebići, općina Konjic.
Slučaj Čelebići je bio jedan od prvih slučajeva MKSJ-a. Landžo, koji je imao samo 19 godina kada je počinio zločine, bio je najmlađi optuženik koji je osuđen. Ni tokom suđenja, ni tokom izdržavanja desetogodišnje zatvorske kazne nije izrazio kajanje niti je tražio oprost.
„Tada nisam bio spreman. Nisam shvaćao veličinu svojih zločina i nisam osjećao kajanje. Tribunal mi je spasio život. Suočio me sa strašnim zločinima koje sam počinio. Moj svijet poricanja počeo se rušiti kada su svjedoci počeli da svjedoče u sudnici preda mnom. Slušao sam ih kako pričaju o svojoj patnji i nije bilo bježanja”, kaže on.
„Međutim, i dalje se nisam kajao i nisam želio da pokažem ‘lažno’ kajanje da bih dobio blažu kaznu“, dodaje on.
Deset godina nakon izricanja presude, odnosno nakon što je odslužio dvije trećine kazne, Landžo je 2008. godine napustio zatvor i započeo novi život u Finskoj.
„Morao sam da ostanem u Finskoj jer nijedna druga država nije željela da me primi i da mi dozvoli boravak. Dva policajca i jedan psiholog su došli da me upoznaju i daju procjenu karaktera. Ovi su stručnjaci prvo došli iz Belgije, a zatim iz Velike Britanije. Nakon što su predali izvještaje, vlade obje zemlje su odbile da mi dozvole da boravim u njihovim državama”, prisjeća se on.
„Ni Finska me nije željela, ali nakon šest mjeseci čekanja u zatvoru i nakon što sam pušten, pisao sam upravniku zatvora, a potom i MKSJ-u da me puste. Odslužio sam svoju kaznu i bio sam slobodan čovjek zarobljen u zatvoru”, dodaje on.
„Nakon pregovora sa finskom vladom da mi odobri barem privremeni boravak, vlada je konačno pristala na to. Trebalo je da ostanem u Finskoj sve dok mi MKSJ ne nađe zemlju koja bi me prihvatila da tamo stalno živim. U početku sam živio na privremenim vizama do 2012. godine kada mi je odobren stalni boravak”.
Iako je Landžo našao posao a kasnije se i oženio, nije mogao pronaći mir. Patio je od PTSP-a, nesanice i depresije. Noću je sanjao svoje žrtve. Kako nije mogao da danima zaspi, odlučio je da mora nešto da preduzme. U najmanju ruku, morao je da se izvini ljudima koje je svojim rukama mučio.
Skrining izvinjenja
Esad Landžo u dokumentarnom filmu „Neoprostivo“.
Zajedno sa svojim prijateljem, danskim producentom Larsom Feldballe-Petersenom, snimili su dokumentarni film koji je pratio Landžove susrete sa preživjelima na mjestu zločina: logoru Čelebići.
„Lars nam je predložio da se nađemo ne u nekom hotelu ili slično. Želio je da budemo tamo gdje se sve dogodilo kako bismo ovim susretima dali puni smisao”, priča Landžo.
Film prati priču o Landžovom odrastanju, zločinima koje je počinio 1992. godine, te stavu njegove porodice koja nije odobravala da se on vrati i sastane sa svojim žrtvama u Čelebićima. Gledaoci svjedoče kako se Landžo, licem u lice, prvi put nakon 1992. godine, susreće sa svojim žrtvama. Susreti su emotivni i teško je to gledati.
Film „Neoprostivo” je 2017. godine premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Landžo nije bio pozvan da prisustvuje.
Film je također premijerno prikazan u Danskoj i Finskoj. U Danskoj je na projekciji filma došlo oko 150 ljudi.
„Sjećam se da se pojavio jedan par, prijatelji režisera filma i Lars me je upoznao s njima”, prisjeća se Landžo. „Pružio sam ruku da se rukujemo, ali je ona ostala u zraku. Mogao sam vidjeti duboku strepnju na njihovim licima koja se nisu micala. Shvatio sam, bilo je u redu”.
U publici su bili i Bošnjaci iz dijaspore.
„Bile su dvije mlade Bošnjakinje iz Sanskog Mosta. Jedna od njih mi je rekla da je došla da pogleda film kako bi se i sama uvjerila da i Srbi mogu biti ljudi. Nikada nije čula za srpske žrtve. I to je ono što smo sebi uradili. Ne možemo se više međusobno gledati kao ljudi, već samo kao čudovišta”, kaže Landžo.
„Ovo je ono što me motiviše: ne moramo da prihvatimo jedne druge, ne moramo da se međusobno volimo, ali možemo da slušamo jedni druge i da otvorimo svoje umove“.
„Svi ratni zločinci imaju odgovornost“
Esad Landžo (prvi s gornje desne strane) i suoptuženi Hazim Delić i Zdravko Mucić u haškoj sudnici na izricanju presude u žalbenom postupku, februar 2001. Foto: EPA /ANP/Hans Steinmeier/ANP-BW.
Landžo dolazi u BiH jednom godišnje, ali izbjegava bivše prijatelje i komšije. Posjećuje samo svoju porodicu u Konjicu, a zatim odlazi u drugi grad gdje može hodati ulicama, a da ga lako ne prepoznaju.
„Ne provodim puno vremena u Konjicu… Ja sam taj koji je počinio te zločine. Ako ja ne govorim o tome koliko su bili strašni i da ih nikada više ne bismo trebali ponoviti, onda ko će?“, pita on.
„Svi ratni zločinci imaju odgovornost da govore o devastaciji ratnih zločina. Moramo pokušati pronaći neko rješenje jer mnoge stvari ostaju neriješene. Uradio sam toliko negativnih stvari u životu koje me muče. Sada moram raditi pozitivne stvari. Možemo se promijeniti kao ljudi i prijeći od mržnje do nekog zaokruženja i mira. I zato sam snimio taj film”.
Landžo nije imao koristi od njegovog izvinjenja. Nije mogao da dobije za sebe blažu kaznu jer je svoje žrtve sreo sedam godina nakon izlaska iz zatvora. Ipak, neki su mu rekli da je „sebičan” i da se izvinjava svojim žrtvama kako bi „sebi donio mir”.
Nakon filma, umjesto da bude hvaljen kao primjer drugim ratnim zločincima, Landžo je završio u izolaciji, a njegova porodica i Bošnjaci su mu zamjerili što se izvinio svojim srpskim žrtvama.
Iako je film prikazan u njegovoj domovini, on nikada nije prikazan u Republici Srpskoj (RS). Ovo povlači pitanje zašto Vlada RS-a ne bi htjela da prikaže takav film? Ako ništa drugo, moglao bi ga koristiti za nacionalističku propagandu; da potkrepi njihov argument da su i Srbi bili žrtve.
I MKSJ je mogao film promovisati kao jedinstvenu priču o osuđenom i naizgled rehabilitovanom ratnom zločincu koji se javno izvinio svojim žrtvama i otvoreno govorio o važnosti priznanja zločina koji su se dogodili na sve tri strane rata. Ali nije.
Režiser i glavni protagonista dokumentarnog filma, nikada nisu pozvani da o tome govore negdje na Balkanu. Mnogi ljudi i ne znaju ta ovaj film postoji.
Landžo se nadao da će bh. mediji iskoristiti film da započnu diskusiju o mogućoj ulozi ratnih zločinaca u izgradnji mostova između svih strana. Čak i prije snimanja filma, Landžo je poslao e-poštu nekoliko lokalnim medijima i televizijskim stanicama, nudeći se za otvorenu debatu i kritiku.
„Nisam imao uspjeha”, ističe on. „Tada sam pronašao film kao medij u kojem sam mogao govoriti o stvarima za koje sam mislio da su važne za našu zajednicu. Za mene je bilo važno pokrenuti ova pitanja. Ne slažemo se u svemu, ali trebamo govoriti zašto su neki ljudi u Konjicu, Mrkonjić Gradu ili Jajcu radili strašne stvari tokom rata. Svi smo činili iste zločine. Postoji pitanje ko je uradio više, ali svi smo ih uradili”.
Na pitanje da li bi uložio toliko napora da se ponovo izvini, znajući da će biti izložen negativnim komentarima i izgubiti prijatelje, odgovara: „Da, ne bih dvaput razmišljao“.
Smatra da treba postaviti spomen-ploču u nekadašnjem logoru Čelebići, gdje trenutno nema spomen-obilježja žrtvama: „Želim da uzmem stijenu i postavim je tamo s porukom. Moramo priznati zločine. Uradio sam ono što sam uradio svojim rukama, ali to je i greška društva. Taj grad i moja zajednica su mi dozvolili da radim ono što sam uradio. Neki su čak i navijali. Svi se moramo suočiti sa onim što je učinjeno u naše ime”.
Landžo nije dobio oprost od svojih žrtava, ali kaže da to nije ni očekivao.
„Nisam to očekivao jer je teško očekivati oprost za ono što sam im uradio. Za mene je jedino bilo važno da se izvinim svakoj žrtvi koja je htjela da se sastane sa mnom. Da li će mi oprostiti ili ne, na njima je. Ono što je bilo do mene je odluka da se izvinim lično i svim srcem”, navodi on.
Kaže da je jedna od žrtava logora doživjela srčani udar dana kada su planirali da se sretnu.
„Mora da je bio jako uznemiren i nervozan. Žao mi ga je. Druga žrtva je izjavila da je, iako mu je bilo strašno da se sretne sa mnom, prvi put od 1992. godine spavao mirno“, ističe on.
„Kad bih jednom čovjeku mogao pružiti miran san makar jednu noć, vrijedilo je, i učinio bih to ponovo”, naglašava Landžo.