Enver Hadžihasanović je rođen 7. jula 1950. godine u Zvorniku u Republici Bosni i Hercegovini. Hadžihasanović je bio bivši oficir JNA. Na Akademiji kopnene vojske u Beogradu je diplomirao 1973. godine. Nakon toga je raspoređivan na dužnosti u JNA u Tuzli i u Sarajevu. Hadžihasanović je 1988. godine imenovan za načelnika štaba 49. motorizovane brigade, a krajem 1989. godine je postavljen za komandanta te brigade. Na toj dužnosti je stekao čin potpukovnika. Početkom aprila 1992. godine, nakon što je napustio JNA, Enver Hadžihasanović je stupio u Teritorijalnu odbranu (TO) RBiH, a zatim je 1. septembra 1992. godine imenovan za načelnika štaba Prvog korpusa ARBiH. Sefer Halilović mu je prvo dao zaduženje da organizuje u Zenici snage za deblokadu Sarajeva, a nakon toga da iz Zenice konsoliduje i organizuje jedinice u srednjoj Bosni, kako bi se oduprli vojnoj agresiji od strane srpskih snaga kojoj je BiH bila izložena. Nakon toga ga je Sefer Halilović sredinom novembra 1992. godine imenovao komandantom Trećeg korpusa ARBiH. Na ovom položaju je bio do 1. novembra 1993. godine kada je unaprijeđen u načelnika Štaba Vrhovne komande. Nakon njega na taj položaj je došao Mehmed Alagić. U decembru 1993. godine Enver Hadžihalilović je dobio čin brigadnog generala i postao član zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine.
Već od kraja 1992. godine je bilo sukoba između HVO-a i ARBiH u dolini Lašve, u Gornjem Vakufu, u Busovači, u Prozoru, u Novom Travniku i u Kiseljaku. Ti sukobi su se nastavili u januaru 1993. godine te su se proširili i na druge opštine srednje Bosne. Krajem januara 1993. godine došlo je do otvorenih neprijateljstava između HVO-a i ARBiH. Neki svjedoci su govorili o neprekidnom sukobu između HVO-a i ARBiH od januara do aprila 1993. godine u Busovači i Gornjem Vakufu. Ti svjedoci su navodili da je u aprilu 1993. izbio sukob i u opštinama Vitez, Travnik, Kakanj i Zenica, a zatim se u junu 1993. godine razbuktao sukob između te dvije vojske u srednjoj Bosni. Tokom 1993. godine do 18. marta 1994. godine ARBiH je učestvovala u vojnom sukobu s Hrvatskim vijećem obrane (HVO) u srednjoj Bosni, uključujući opštine Travnik, Zenicu, Bugojno, Kakanj i Vareš. To što je u više navrata došlo do neuspjeha u formiranju zajedničke komande HVO-a i RBiH dodatno ukazuje na činjenicu da je u dolini Lašve u relevantno vrijeme vladao oružani sukob, koji je postojao sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u februaru 1994. godine. Jedinice potčinjene 3. korpusu, a među njima i 7. brigada, napale su gradove i sela čije su većinsko stanovništvo činili bosanski Hrvati. Hrvati i Srbi su bili protivpravno zatvarani ili na drugi način zatočeni na mjestima koja su kontrolisale jedinice ARBiH. Na području srednje Bosne je zabilježeno i prisustvo stranih muslimanskih boraca ili mudžahedina, a dokazi su pokazali da su strani mudžahedini počeli stizati u srednju Bosnu u drugoj polovici 1992. godine s ciljem da pomognu svojoj “muslimanskoj braći” u borbi protiv srpskog agresora. Dolazili su prvenstveno iz sjeverne Afrike, te s Bliskog i Srednjeg istoka. Strani mudžahedini znatno su se razlikovali od domaćeg stanovništva i to ne samo po svom fizičkom izgledu i jeziku, nego i po svojim metodama u borbi. Na početku, strani mudžahedini su lokalnom muslimanskom stanovništvu dostavljali živežne namirnice i druge osnovne životne potrepštine. Kada je izbio sukob između ARBiH i HVO-a, oni su se uključili na strani ARBiH u borbene akcije protiv HVO-a. Iz dokumenata je vidljivo da je ARBiH održavala veze sa stranim mudžahedinima i to od njihovog dolaska u srednju Bosnu. Primjer za to su zajednički vođene borbe. U Karauli i Visokom 1992. godine na planini Zmajevac sredinom aprila 1993. ili u dolini Bile u junu 1993. mudžahedini su se borili na strani ARBiH protiv srpskih i hrvatskih snaga u Bosni. Dana 13. augusta 1993. osnovan je nezavisni odred mudžahedina, zvani “El Mudžahid”. Što se, konkretno, tiče odnosa između mudžahedina i brigada 3. korpusa, dokazi ne upućuju na postojanje tijesnih veza između mudžahedina i 306. brigade. Pretresno vijeće nije moglo van razumne sumnje zaključiti da su mudžahedini bili pod efektivnom kontrolom optuženih Hadžihasanovića i Kubure prije osnivanja odreda “El Mudžahid” 13. avgusta 1993. godine. Od 13. augusta 1993. optuženi Hadžihasanović je vršio kontrolu nad pripadnicima odreda “El Mudžahidin”, ali ova jedinica zapravo nije bila sastavni dio 3. korpusa ARBiH i nije odgovarala na naređenja koja bi dobila od ARBiH.
Zenica, Muzička škola, KPD
U Zenici se zatočavanje ratnih zarobljenika dogodilo u tri navrata: prvi put nakon borbi u Dusini u januaru 1993. godine, drugi put nakon borbi u regionu Zenice, Viteza i Busovače u drugoj polovini aprila 1993. godine, a treći put nakon izbijanja sukoba u Kaknju u junu 1993. godine. Ratni zarobljenici koje je ARBiH zarobila u borbama zvanično su prosljeđivani u KP dom u Zenici. Iako je većina ratnih zarobljenika zaista bila poslata u KP dom u Zenici odakle su kasnije razmjenjivani, dio njih bio je zatočen u muzičkoj školi u Zenici koja je tada funkcionisala kao nezvanični zatočenički centar. Počinioci okrutnog postupanja bili su vojnici 7. brigade, uglavnom vojni policajci potčinjeni 7. brigadi, odnosno optuženima Hadžihasanoviću i Kuburi. Pripadnici 7. brigade držali su u zatočeništvu u Muzičkoj školi muškarce civile Hrvate i Srbe, kao i pripadnike HVO-a i to u tri zasebna navrata: prvi put nakon borbi u Dusini krajem januara 1993. godine; drugi put nakon borbi na području Zenice, Viteza i Busovače u drugoj polovici aprila 1993. godine; treći put nakon izbijanja sukoba u Kaknju u junu 1993. godine. Zarobljenici u Muzičkoj školi, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima, bili su žrtve okrutnog postupanja koje su pripadnici 7. brigade vršili od 26. januara 1993. do 20. augusta 1993. i 20 septembra 1993. godine i to u vidu fizičkog i duševnog zlostavljanja, te od mjeseca aprila do juna 1993. godine u vidu uslova zatočenja. Tokom zatočeništva bili su izloženi fizičkom i psihičkom nasilju. Uslove u zatočeništvu karakterisala je prenatrpanost, nedostatak higijene i ljekarske njege, kao i nehumano lišavanje hrane, vode i odjeće. Tokom tog perioda više od stotinu zatočenika je bilo zatvoreno u Muzičkoj školi. Vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da je od 8. maja 1993. godine i nadalje, Enver Hadžihasanović imao na raspolaganju informacije o tome da njegovi potčinjeni u Muzičkoj školi u Zenici nad zatočenicima vrše fizičko i duševno nasilje koje predstavlja okrutno postupanje.
Travnik, bivša kasarna JNA
Što se tiče zatočavanja u kasarni bivše JNA u Travniku, čini se da su neki od vojnika HVO-a ondje bili zatočeni nakon što su se predali. Međutim, u tom objektu bili su zatočavani i hrvatski civili iz regiona Travnika. Trajanje zatočeništva bilo je krajnje varijabilno: neki vojnici HVO-a ostali bi zatočeni u kasarni tek kratko vrijeme, do prebacivanja u KP dom u Zenici, dok je bilo i ratnih zarobljenika koji su u zatočenju ostajali i po šest mjeseci. Zbog toga je, kad je posrijedi kasarna, mnogo teže utvrditi u kojoj mjeri su se hapšenja i zatočavanja vremenski podudarala s periodima u kojima se vodile borbe. Civili Hrvati i Srbi, kao i pripadnici HVO-a su bili zatočeni u podrumu bivše kasarne JNA u Travniku od maja do oktobra 1993. godine. U tom periodu zatočenici, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima, bili su žrtve okrutnog postupanja pripadnika vojne policije 17. brigade. Iz iskaza svjedoka se moglo zaključiti da su stražari kasarne, ponekad i u više navrata i tokom više sati, tukli zatočenike udarajući ih pesnicama, raznim predmetima i nogama. Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije van razumne sumnje dokazao da je optuženi Enver Hadžihasanović znao za okrutno postupanje njegovih potčinjenih u kasarni bivše JNA u Travniku, budući da nije bio obaviješten o pomenutim činjenicama.
Travnik, Mehurići
Što se tiče zatočavanja u Mehurićima, vojnici 306. brigade u dva su navrata civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a zatočili u osnovnoj školi u Mehurićima i u kovačnici u Mehurićima. Pretresno vijeće je konstatovalo da je nekih 250 civila, Hrvata i otprilike 20 do 30 vojnika iz redova HVO-a, 306. brigada ARBiH zatočila u osnovnoj školi u Mehurićima i u kovačnici u Mehurićima, i to u dva navrata: dana 6. juna 1993. godine, nakon okršaja u mjestima Velika Bukovica i Ričice, te 8. juna 1993. godine, nakon što je ponovo izbio sukob između HVO-a i ARBiH u mjestu Maline. U osnovnoj školi u Mehurićima stražu je držao i školom upravljao 1. bataljon 306. brigade. Hrvatski civili zatvoreni u osnovnoj školi u Mehurićima nisu bili žrtve teških fizičkih zlostavljanja i uslova zatočenja koji predstavljaju okrutno postupanje. Za razliku od njih, osobe zatočene u kovačnici u Mehurićima, većinom pripadnici HVO-a, su bili žrtve premlaćivanja od strane pripadnika 1. bataljona 306. brigade. Pretresno vijeće je konstatovalo da nije dokazano van razumne sumnje da je Enver Hadžihasanović znao za okrutno postupanje njegovih potčinjenih u kovačnici u Mehurićima budući da nije bio obaviješten o pomenutim činjenicama.
Kakanj, motel Sretno
Dana 18. maja 1993. godine, kada su HVO i ARBiH potpisali sporazum o prekidu vatre, došlo je do novih incidenata između ovih dviju oružanih snaga u Kaknju. Što se tiče zatočavanja ratnih zarobljenika i civila u motelu “Sretno” u Kaknju 18. i 19. maja 1993. godine, čini se da je ono bilo zamišljeno kao odmazda za zasjedu HVO-a u kojoj je zarobljena grupa vojnih policajaca 7. brigade. Motel “Sretno” u Kaknju tada je bio sjedište 3. bataljona 7. brigade. Nakon zasjede HVO-a u kojoj je zarobljeno više vojnih policajaca 7. brigade, pripadnici vojne policije 7. brigade i lokalni vojnici 3. bataljona 7. brigade zarobili su 16 civila, Hrvata i Srba. Tih 16 Hrvata i Srba zatočeno je u motelu Sretno u kojem je bio stacioniran 3. bataljon 7. brigade. Tih 16 osoba koje su 18. maja 1993. godine odvedene u motel Sretno, a koje nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima, bilo su izložene višestrukom premlaćivanju do narednog dana, 19. maja 1993. ujutro, kada su puštene na slobodu. Pretresno vijeće je konstatovalo da je Enver Hadžihasanović znao za zlostavljanja koja su njegovi potčinjeni počinili u motelu Sretno dana 18. i 19. maja 1993. godine. Međutim, Pretresno vijeće je smatralo da tužilac nije dokazao da Hadžihasanović nije preduzeo mjere u vezi s tim krivičnim djelima.
Bugojno, Salon namještaja “Slavonija”, samostan, gimnazija, Osnovna škola “Vojin Paleksić, stadion fudbalskog kluba “Iskra” i bh banka
Zatočavanja u Bugojnu uslijedila su početkom sukoba između ARBiH i HVO-a u Bugojnu koji je izbio u julu 1993. godine. Pošto u Bugojnu nije postojao pravi zatvor, ratno predsjedništvo Bugojna nekoliko je objekata pretvorilo u zatvore u koje su slali osobe koje je zarobila ARBiH. Na primjer, većina vojnika HVO-a i civila koje su 24. jula 1993. i 19. septembra 1993. zarobili pripadnici 307. brigade poslani su u razne zatočeničke objekte u Bugojnu navedene u optužnici, a prvenstveno na stadion “Iskre”. U julu 1993. godine, izbio je sukob između HVO-a i ARBiH u Bugojnu. Dana 24. jula 1993. godine stotinjak vojnika iz redova HVO-a i otprilike 150 civila zarobljeno je od strane vojnika 307. brigade u gradu Bugojnu. Većina njih prebačena je u nekoliko zatočeničkih objekata, odnosno u Salon namještaja “Slavonija”, u samostan u Bugojnu, u Gimnaziju, u Osnovnu školu “Vojin Paleksić”, na stadion fudbalskog kluba (FK) “Iskra” i u bh banku. Među zatvorenim civilima su bile i porodice i maloljetna lica. Osim u slučaju zatočeničkog objekta poznatog kao bh banka, utvrđeno je da su zatočenici zatvoreni u svakom od ovih zatočeničkih objekata, osobe koje nisu direktno učestvovale u neprijateljstvima, bili žrtve okrutnog postupanja. Uslovi zatočenja su bili loši i neadekvatni. Kako u kojem centru, hrane ili je bilo malo ili je uopšte nije bilo ili je bila neadekvatna, pristup sanitarijama je bio ograničen bez valjanog razloga ili ga uopšte nije bilo, uslovi smještaja su bili ili loši ili nikakvi, a zatočeničke prostorije su bile bez osvjetljenja ili previše male u odnosu na broj u njima zatočenih osoba. Zatvorenici su u više navrata tokom zatočenja bili podvrgnuti fizičkom nasilju. Krajem jula ili početkom avgusta 1993. godine više zatočenika, među kojima je bio i Mario Zrno, ratni zarobljenik, izvedeno je iz samostana u Bugojnu i izloženo teškom fizičkom zlostavljanju. Mario Zrno nije preživio ovo premlaćivanje. U noći 5. avgusta 1993. godine, pet ili šest zatočenika, među kojima je bio i Mladen Havranek, ratni zarobljenik, žestoko su premlaćeni na spratu Salona namještaja Slavonija. Nakon više premlaćivanja. Mladen Havranek nije mogao hodati i odvučen je niz stepenice u ćeliju u podrumu. Mladen Havranek je te iste noći umro, podlegavši povredama. Pretresno vijeće je konstatovalo da su krivična djela ubistva Maria Zrna i Mladena Havraneka utvrđena van razumne sumnje. Utvrđeno je da je okrutno postupanje kojem su bili podvrgnuti zatočenici u pomenutim zatočeničkim objektima bilo djelo pripadnika 307. brigade. Nije utvrđeno da su oni koji su zlostavljali zatočenike izvedene iz samostana u Bugojnu i oni koji su izvršili ubistvo Marija Zrna pripadali 307. brigadi, niti da su stražari iz 307. brigade, koji su se nalazili na licu mjesta, mogli spriječiti izvršenje ovih krivičnih djela. Treći korpus je de facto bio instanca nadležna da odlučuje o zarobljavanju, pritvaranju i premještaju zarobljenika u zatočeničke centre uspostavljene u Bugojnu. Odgovornost za zarobljenike je bila u potpunosti na 3. korpusu. Predočeni dokazi omogućili su da se van razumne sumnje ustanovi da je već od 18. augusta 1993. godine Enver Hadžihasanović znao na osnovu jednog izvještaja u vezi sa krivičnim djelima okrutnog postupanja da je pet ili šest ratnih zarobljenika bilo zlostavljano, a da je jedan od njih, Mladen Havranek, ubijen u Salonu namještaja Slavonija. Pretresno vijeće je zaključilo da je utvrđeno da je optuženi, uprkos tome što je znao da je šest ratnih zarobljenika bilo zlostavljano u Salonu namještaja Slavonija, a jedan od njih i ubijen, preduzeo tek disciplinske mjere kako bi kaznio počinioce ovih krivičnih djela. Podnošenje prijave opštinskom tužilaštvu u Bugojnu u vezi s krivičnim djelima od 5. augusta 1993. u salonu namještaja Slavonija, zajedno s izricanjem disciplinskih mjera od strane vojnog disciplinskog organa, predstavljalo je nužne i razumne mjere preduzete radi kažnjavanja počinilaca.
OPTUŽNICA PROTIV ENVERA HADŽIHASANOVIĆA
Prvobitna optužnica je potvrđena 13. jula 2001. godine. U skladu s odlukom Pretresnog vijeća o obliku optužnice od 7. decembra 2001. godine, 11. januara 2002. podnesena je prva izmijenjena optužnica. Prvobitna i prva izmijenjena optužnica su sadržavale optužbe protiv Mehmeda Alagića. Mehmed Alagić je umro 7. marta 2003. godine, a 21. marta 2003. međunarodni sud je izdao nalog kojim je zaključio postupak protiv njega. Prema nalogu pretpretresnog sudije od 5. augusta 2003. druga izmijenjena optužnica je podnesena 15. avgusta 2003. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 17. septembra 2003. godine, Tužilaštvo je podnijelo treću izmijenjenu optužnicu 26. septembra 2003. To je bila operativna optužnica u ovom predmetu. U optužnici je navedeno da je 1993. (i do 18. marta 1994.) Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) učestvovala u oružanom sukobu protiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Vojske Republike Hrvatske (HV). Konkretno, u aprilu 1993. i početkom ljeta 1993. godine jedinice 3. korpusa ARBiH vodile su borbe protiv HVO-a. Borbe su kulminirale između 7. i 13. juna 1993. na teritoriji, pored ostalih, opština Kakanj, Travnik i Zenica. Navedeno je da je 3. korpus ARBiH napao gradove i sela. Hotimičnom lišavanju života i nanošenju povreda bili su izloženi najviše civili Hrvati, ali i civili Srbi, uključujući žene, djecu, te starije i nemoćne osobe. U nekoliko slučajeva, snage ARBiH su ubile vojnike HVO-a nakon što su se predali. U optužnici je navedeno da su uglavnom Hrvati, ali i Srbi bili protivpravno zatvarani ili na drugi način zatočeni, ubijani i premlaćivani, podvrgavani tjelesnom i/ili duševnom zlostavljanju, zastrašivanju i nečovječnom postupanju, uključujući zatvaranje u pretrpane prostore u nehigijenskim uslovima. U optužnici je navedeno je da su snage ARBiH pljačkale i uništavale imovinu Hrvata i Srba, kao i vjerske objekte.
Tačke optužnice:
U optužnici je Enver Hadžihasanović optužen na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
Ubistvo, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, pljačkanje javne ili privatne imovine, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji (kršenja zakona i običaja ratovanja).
Datum hapšenja: 2. august 2001. godine
Prvo stupanje pred Sudom 9. augusta 2001. godine kada se izjasnio da nije kriv.
Broj sudskih dana – 219
Broj svjedoka optužbe – 100
Broj svjedoka odbrane – 62
Broj dokaznih predmeta– 2949
Enver Hadžihasanović je privremeno pušten na slobodu od 19. decembra 2001. do 27. novembra 2003. godine kao i od 18. do 20. januara 2004. kako bi mogao prisustvovati sahrani svog brata.
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, pretresno vijeće može odlučiti da li postoji osnova za osudu. Ako vijeće smatra da optužba nije izvela dovoljno dokaza za određenu optužbu ili optužbe, vijeće te optužbe može odbaciti i donijeti oslobađajuću presudu po tim optužbama prije početka izvođenja dokaza odbrane. Odlukom od 27. septembra 2004. godine u skladu s pravilom 98bis, Pretresno vijeće je oslobodilo Envera Hadžihasanovića krivice u dijelu optužnice koji se odnosio na
Tužilaštvo je povuklo dio optužnice koji se odnosio na:
Enver Hadžihasanović je privremeno pušten na slobodu od 19. decembra 2001. godine do 27. novembra 2003. godine, kao i od 18. do 20. januara 2004. godine kako bi mogao prisustvovati sahrani svoga brata.
Pretresno vijeće je osudilo Envera Hadžihasanovića i Amira Kuburu zbog toga što nisu preduzeli nužne i razumne mjere da spriječe ili kazne nekoliko krivičnih djela koja su snage pod njihovom komandom počinile u srednjoj Bosni i Hercegovini 1993. godine i početkom 1994. godine. Pretresno vijeće je oslobodilo optužene krivice za više drugih krivičnih djela i izreklo je Enveru Hadžihasanoviću kaznu od pet godina zatvora, a Amiru Kuburi kaznu od dvije i pol godine zatvora.
U prvoj presudi Međunarodnog suda koja se bavila prisustvom stranih muslimanskih boraca ili mudžahedina u srednjoj Bosni i Hercegovini, Pretresno vijeće je zaključilo da na području srednje Bosne bilo nekoliko logora za obuku mudžahedina. Prvi logor za obuku mudžahedina nalazio se u Poljanicama, uz selo Mehurići koje se nalazi u dolini Bile u opštini Travnik. Grupa mudžahedina koja se tamo organizovala sastojala se kako od mudžahedina iz arapskih zemalja, tako i od lokalnih ljudi. Mudžahedini iz logora za obuku u Poljanicama takođe su se organizovali u gradovima Zenici i Travniku, a u drugoj polovici 1993. godine i u mjestu Orašac koje se takođe nalazi u dolini Bile. Dana 13. augusta 1993. osnovan je nezavisni odred mudžahedina, zvani “El Mudžahid”.
Međutim, Vijeće nije moglo utvrditi da su Enver Hadžihasanović ili Amir Kubura mudžahedinima davali naređenja i da su ta naređenja izvršavana. Osim toga, među nekih 3000 dokumenata koje je Vijeće analiziralo nema nijednog borbenog izvještaja upućenog od strane mudžahedina Enveru Hadžihasanoviću ili Amiru Kuburi, kao nijednog dokumenta iz kojeg bi slijedilo da su mudžahedini bili odgovorni optuženima. S druge strane, u svojim borbenim izvještajima komandanti jedinica 3. korpusa često su se bunili na nedisciplinovano ponašanje mudžahedina u zajedničkim borbenim akcijama. Pretresno vijeće je takođe primijetilo da se prije 13. augusta 1993. u ratnim dnevnicima 3. korpusa mudžahedini jedva i pominju.
Pretresno vijeće je konstatovalo da se ne može poreći da su mudžahedini uvijek imali poseban status u poređenju s drugim jedinicama 3. korpusa, čak i nakon što je osnovan odred El Mudžahid. Međutim, ostaje činjenica da je Enver Hadžihasanović imao efektivnu kontrolu nad tim odredom. Što se tiče konkretnih krivičnih djela za koja se optuženi terete, Pretresno vijeće je zaključilo sljedeće:
Pretresno vijeće je konstatovalo
Pretresno vijeće je takođe konstatovalo
Odred “El Mudžahid” inkorporisan je u ARBiH u augustu 1993. godine. Ta jedinica je imala logor u Orašcu. Nakon što je u jednoj zasjedi HVO-a poginulo više mudžahedina, a jedan od njih ranjen i zarobljen, pripadnici odreda “El Mudžahid”, u centru Travnika, dana 15. oktobra 1993. godine, oteli su pet hrvatskih civila i odveli ih u logor u Orašcu. Posljednji zarobljenici iz tog prvog talasa otmica pušteni su na slobodu 20. oktobra 1993. godine. Dana 19. oktobra 1993. godine, pripadnici ovog odreda oteli su još pet civila, pripadnika hrvatske i srpske zajednice u Travniku. Nekoliko dana kasnije, oslobodili su jednog zarobljenika, potom još dvojicu 6. novembra 1993. godine, a posljednjeg zarobljenika, koji je u predmetno vrijeme bio maloljetan, oslobodili su otprilike 7. decembra 1993. godine. Pretresno vijeće je smatralo da nije utvrđeno van razumne sumnje da su osobe zarobljene u prvom talasu otmica bile izložene okrutnom postupanju. Međutim, utvrđeno je da su osobe zarobljene u drugom talasu otmica, a koje nisu direktno učestvovale u neprijateljstvima, bile žrtve teških fizičkih i duševnih zlostavljanja kojima su ih podvrgli pripadnici odreda “El Mudžahid”. Pored toga, Pretresno vijeće je smataralo da je van razumne sumnje utvrđeno da je 21. oktobra 1993. godine, Dragan Popović, koji nije aktivno učestvovao u neprijateljstvima, pogubljen od strane pripadnika odreda “El Mudžahid”. Pretresno vijeće je konstatovalo da je njegovo ubistvo bilo posebno gnusno. Dragana Popovića i još tri zarobljenika odveli su na jednu livadu na kojoj je bila iskopana jama. Pedesetak, možda čak i stotinjak vojnika iz odreda “El Mudžahid” stajalo je oko jame i vikalo. Dragana Popovića su gurnuli do ruba jame, gdje je pao na bok pošto ga je neko sapleo. Potom je jedan vojnik pokušao da mu odrubi glavu sjekirom, a pošto mu to nije polazilo za rukom, morao ga je dokrajčiti jedan drugi vojnik. Nakon toga, ostale zarobljenike natjerali su da ljube glavu pokojnika dok su vojnici ritualno vikali u znak slavlja. Pretresno vijeće je smatralo da je van razumne sumnje utvrđeno da je od 20. oktobra 1993. godine, Enver Hadžihasanović znao da su njegovi potčinjeni dan ranije oteli pet hrvatskih i srpskih civila. Znao je za pokolje hrvatskih civila koje su počinili mudžahedini u Malinama i Miletićima, te za otmicu Živka Totića. Takođe je znao da mudžahedini nisu prošli nikakvu obuku iz domena najosnovnijih pravila međunarodnog humanitarnog prava. Dokazi su takođe pokazali da je 20. oktobra 1993. godine bio obaviješten o mjerama koje je do tada preduzimao Mehmed Alagić, komandant Operativne grupe Bosanska krajina, u cilju razrješenja tekuće krize. On je znao da je Mehmed Alagić mudžahedinima zaprijetio da će, ne budu li oslobodili otete civile, protiv njih primijeniti silu, te da se tim prijetnjama ništa nije postiglo. Uprkos tome što je postojao stvarni rizik da će njegovi potčinjeni ponovo počiniti svoja ranija zlodjela, Enver Hadžihasanović opredijelio se za pasivan pristup, odnosno da sa svojim potčinjenima pregovara kako bi se oslobodili oteti civili. Pretresno vijeće je zaključilo da je Enver Hadžihasanović imao materijalne mogućnosti da interveniše upotrebom sile nad svojim potčinjenima, te da je na raspolaganju imao vrijeme potrebno da sprovede konkretne i precizne mjere za oslobađanje otetih civila.
Osim toga, Pretresno vijeće je smatralo da je optuženi Hadžihasanović, od samog trenutka kada se odred “El Mudžahid” priključio njegovim redovima, raspolagao saznanjima na osnovu kojih je mogao zaključiti da postoji stvaran i razumno predvidljiv rizik da pripadnici odreda “El Mudžahid” počine krivična djela. Znao je za njihovo nasilno i opasno ponašanje. Nije se postarao da pripadnike tog odreda uputi u najosnovnija pravila pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava. Uprkos alarmantnim informacijama, odlučio se da od odreda izvuče vojnu prednost, iako ništa nije obavezivalo 3. korpus da u borbama koristi mudžahedine. Bilo je jasno, po mišljenju ovog Pretresnog vijeća, da se time Enver Hadžihasanović doveo u situaciju u kojoj se izložio riziku da ne bude u mogućnosti da preduzme odgovarajuće mjere koje su se kasnije nametale. Međutim, on nije proglašen krivim zato što nije kaznio počinioce tih krivičnih djela, budući da je za njih saznao tek 6. novembra 1993. godine u vrijeme kada je već napustio svoj položaj.
Prema optužnici, u junu 1993. godine, snage 3. korpusa su počinile protivpravno i bezobzirno, neopravdano vojnom nuždom, razaranje stambenih i drugih objekata i lične imovine Hrvata i Srba u Gučoj Gori, Malinama, Šušnju, Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima i Čuklama. Nije utvrđeno da su počinjena razaranja bila velikih razmjera, niti s druge strane, da počinjena razaranja nisu bila opravdana vojnom nuždom. Na osnovu dokaza o razaranjima, ne može se utvrditi identitet onih koji su ta razaranja počinili, niti datumi i okolnosti u kojima su ta dobra razorena. Miletići su opljačkani u aprilu 1993. godine. Jedinice 7. brigade, niti jedinice 306. brigade nisu bile prisutne u Miletićima tokom napada, te da one nisu učestvovale u pljačkanju. Pretresno vijeće je konstatovalo da su nakon borbi vođenih u junu 1993. godine, pljačkanje u Guča Gori i Malinama počinili pripadnici 306. brigade, u Čuklama pripadnici 7. brigade, a u Šušnju, Ovnaku, Brajkovićima i Grahovčićima pripadnici 314. brigade i 7. brigade. Kuće Hrvata i Srba iz tog kraja bile su pretresene, a vojnici ARBiH trpali su u kamione stvari koje su bile u tim kućama. Po povratku, stanovništvo je zateklo svoje domove demolirane.
Stoga je Pretresno vijeće konstatovalo da se Enver Hadžihasanović i Amir Kubura ne mogu smatrati odgovornim za ovo uništavanje imovine. Na osnovu dokaza, kada su 4. novembra 1993. godine, 2. i 3. bataljon 7. brigade ušli u Vareš, stanovništvo je već bilo napustilo grad. Snage HVO-a takođe su bile otišle. Po riječima međunarodnih posmatrača koji su bili u Varešu 4. novembra 1993. godine, u gradu je vladao haos: vojnici 7. brigade pucali su u vazduh, u početku kako bi razotkrili eventualne zasjede, a potom u znak slavlja. Razbijali su prozore, provaljivali vrata, između ostalog kako bi došli do stvari koje su se nalazile u kućama i radnjama hrvatskih stanovnika Vareša; izlozi gotovo svih prodavnica u Varešu bili su razbijeni. Stoga je Pretresno vijeće smatralo da su počinjena djelimična ili potpuna razaranja zgrada i kuća bila velikih razmjera. Osim toga, ta razaranja nisu ni na koji način bila opravdana vojnom nuždom, a vojnici 7. brigade počinili su ih hotimično, između ostalog i radi pljačke.
Pretresno vijeće je zaključilo da su samostan u Guča Gori i Crkva sv. Ivana Krstitelja u Travniku oštećeni u junu 1993. godine. Pripadnici vojne policije 306. brigade i međunarodni posmatrači konstatovali su da su u samostanu u Guča Gori, svetom i povijesnom mjestu za hrvatsko katoličko stanovništvo, bile uništene orgulje, a freske i zidovi djelimično prekriveni natpisima na arapskom jeziku. U crkvi u Travniku konstatovana su slična razaranja i oštećenja: slike, orgulje i stakla razbijeni su ili ispreturani, a kipovi svetaca obezglavljeni. Pretresno vijeće nije nimalo sumnjalo u to da nanošenje ovakvih oštećenja predstavlja skrnavljenje. Međutim, na osnovu usvojenih dokaza, počinili su ga mudžahedini. Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije uspio da dokaže da su mudžahedini u to vrijeme bili potčinjeni 3. korpusu.
Dana 15. marta 2006. godine Enver Hadžihasanović je proglašen krivim na osnovu krivične odgovornosti nadređenog za:
Pretresno vijeće ga je osudilo na pet godina zatvora.
Amir Kubura je podnio najavu žalbe 13. aprila 2006. Enver Hadžihasanović je podnio najavu žalbe 18. aprila 2006. Tužilaštvo je podnijelo najavu žalbe 18. aprila 2006. Dana 3. jula 2006. godine Tužilaštvo je podnijelo žalbeni podnesak. Enver Hadžihasanović i Amir Kubura dobili su dopuštenje Žalbenog vijeća da podnesu svoje žalbene podneske nakon što bude završen prevod presude. Amir Kubura je podnio žalbeni podnesak 22. januara 2007. godine, a Enver Hadžihasanović je podnio žalbeni podnesak 5. februara 2007. godine. Dana 20. juna 2007. godine Enveru Hadžihasanoviću odobreno je privremeno puštanje na slobodu tokom trajanja žalbenog postupka. Dana 14. novembra 2007. godine Žalbeno vijeće je naložilo da pretres o žalbi bude održan 4. i 5. decembra
U svjetlu različitih preinačenja osuda koje je navelo u svojoj presudi, Žalbeno vijeće je Enveru Hadžihasanoviću smanjilo kaznu na tri i po godine.
Enveru Hadžihasanoviću je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i pušten je na slobodu nakon donošenja presude Žalbenog vijeća.
Dana 20. juna 2007. godine Enveru Hadžihasanoviću odobreno je privremeno puštanje na slobodu tokom trajanja žalbenog postupka. Dana 14. novembra 2007. godine Žalbeno vijeće je naložilo da pretres o žalbi bude održan 4. i 5. decembra 2007. godine te je naložilo Enveru Hadžihasanoviću da prisustvuje pretresu. Dana 15. aprila 2008. godine, Žalbeno vijeće je okončalo privremeno puštanje Envera Hadžihasanovića na slobodu i naložilo mu da se vrati u Pritvorsku jedinicu UN-a radi izricanja presude u žalbenom postupku. Izricanje presude Žalbenog vijeća održano je 22. aprila 2008. godine. Enveru Hadžihasanoviću je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i pušten je na slobodu nakon donošenja presude Žalbenog vijeća
ttps://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/preminuo-general-armije-rbih-enver-hadzihasanovic-1006190/
Preminuo general Armije RBiH Enver Hadžihasanović
Piše: B. A
BiH
Hadžihasanović je, uprkos osudi, bio jedan od najistaknutijih lidera Armije. General Enver Hadžihasanović, bivši komandant Trećeg korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, preminuo je u 75. godini života. Hadžihasanović, koji je rođen 7. jula 1950. godine u Zvorniku, bio je ključna ličnost u borbi za odbranu Bosne i Hercegovine tokom rata 1990-ih. Nakon završetka srednje škole, Hadžihasanović je 1973. godine završio Akademiju Kopnene vojske Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Beogradu. Tokom svoje vojne karijere, služio je na različitim dužnostima, prvo u Tuzli i Sarajevu, a potom je pohađao Komandno-štabnu školu u Beogradu, gdje je stekao čin majora. Godine 1989. postao je komandant 49. motorizovane brigade JNA, a nakon njenog prekomandovanja u mehanizovanu brigadu, postavljen je za komandanta. Po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini, Hadžihasanović je dezertirao iz JNA 8. aprila 1992. godine i pridružio se Teritorijalnoj odbrani BiH. Ubrzo nakon toga, 14. novembra 1992. godine postao je komandant Trećeg korpusa Armije BiH, pozicija koju je držao do 1. novembra 1993. godine, kada je unaprijeđen u načelnika Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. Hadžihasanović je kasnije postao i član komande Vojske Federacije BiH, a 1997. godine unaprijeđen je u čin divizijskog generala. U aprilu 2000. godine, nakon što je završio svoju profesionalnu vojnu karijeru, penzionisan je u činu general-majora. Međutim, njegova vojna karijera nije bila bez kontroverzi. Godine 2006. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Hadžihasanović je osuđen na pet godina zatvora zbog komandne odgovornosti za nepreduzimanje mjera protiv podređenih odgovornih za zločine počinjene u Zenici i Bugojnu 1993. godine. Kasnije, 2008. godine, kazna mu je smanjena na tri i po godine, a nakon izdržane kazne, pušten je na slobodu. Hadžihasanović je, uprkos osudi, bio jedan od najistaknutijih lidera Armije RBiH i važno je ime u borbi za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Ostale optužbe protiv njega, uključujući ubistva i okrutno postupanje prema zarobljenicima, odbačene su jer nisu dokazane van razumne sumnje.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-75-godini-preminuo-general-armije-rbih-enver-hadzihasanovic/241217043
https://avaz.ba/vijesti/bih/945542/preminuo-general-armije-rbih-enver-hadzihasanovic
General Armije Republike Bosne i Hercegovine Enver Hadžihasanović je preminuo u 75. godini.
Hadžihasanović je rođen 1950. godine u Zvorniku, a nakon karijere u JNA, koju je završio s činom potpukovnika, slijedom agresije na Bosnu i Hercegovinu, pristupio je Teritorijalnoj odbrani BiH, a potom Armiji Republike BiH. Bio je načelnik Štaba ARBiH.
Po slomu agresije, otišao je u penziju.
Međunarodni krivični sud Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ga je 22. aprila 2008. godine pravosnažno osudio na 3 i po godine zatvora za ratni zločin. Proglašen je krivim zbog nesprečavanja smrti ratnog zarobljenika i okrutnog postupanja. Upravo toliko mu je trajalo suđenje u Hagu.
Nakon izlaska na slobodu nije bio javno eksponiran.
Svjedok Franjo Batinić navodi da je u Dusini zarobljen 31 Hrvat, od kojih je 25 vojnika odvedeno u KP dom u Zenici, dok su ostale zarobljene Hrvate odveli vojnici MOS-a: “Po prikupljenim podacima od 28. januara 1993. godine na strani HVO-a poginulo je 13 vojnika i 2 su ranjena. Takođe je zarobljeno nešto oružja i opreme od kojih su najveći dio zadržali pripadnici muslimanskih snaga. Odvedeni su do kuće Ivice Kegelja i naređeno im je da se pred njom postroje. Tu se nalazilo desetak vojnika ARBiH. Prema izjavama svjedoka, ti vojnici bili su pod komandom Vehida Subotića zvanog Geler. Subotić je zarobljenicima naredio da predaju oružje. Svi zarobljenici na to su odgovorili da su svoje oružje već predali. Svjedok Ivica Kegelj mislio je da je sada red na njemu jer je on bio sljedeći u vrsti u kojoj su stajali. Geler ga je pitao za oružje i udarao ga šakom po glavi, u stomak i po nogama. Nakon toga je Vehid Subotić Niku, Stipu i Vinka Kegelja pitao kamo su sakrili oružje. Kad su odgovorili da više nemaju oružje, Vehid Subotić im je naredio da se udalje i onda naredio da ih ustrijele u leđa iz poluautomatskih pušaka. Zatim je došao red na Vojislava Stanišića i Peru Ljubičića, koji su takođe ubijeni po naređenju Vehida Subotića. Kada je red došao na svjedoka Z7, on je Subotiću rekao: “Ja sam civil. Ja ne pripadam HVO-u. Ja sam civil i ja sam iz drugog sela.” Tek se tada Vehid Subotić zvani Geler zaustavio. Nakon toga je Vehid Subotić svjedocima Z7 i Ivici Kegelju naredio da pokupe leševe ustrijeljenih i ostave ih u garaži Ivice Kegelja. Vehid Subotić im je rekao da će, ako budu pričali o tome što su vidjeli, prema njima preduzeti “posebne mjere”, u smislu da će biti ubijeni na najstrašniji mogući način. Zatim su svjedoci Z7 i Ivica Kegelj odvedeni u školu u Lašvi, u zgradi koje su vojnici ARBiH držali sve hrvatske vojnike i civile zarobljene toga dana u Dusini i njenoj okolini, osim šest vojnika koji su već bili odvezeni u Muzičku školu u Zenici. Vojna policija 3. korpusa odatle je Ivicu Kegelja i još 24 vojnika HVO-a odvezla u KP dom u Zenici, dok je svjedok Z7 pušten kući. Ivica Kegelj ostao je zatočen u KP domu u Zenici 13 dana, nakon čega je oko 12. februara 1993. razmijenjen, zajedno sa svim ostalim zarobljenim Hrvatima iz Dusine. Nakon što se našao na slobodi, otišao je u Busovaču, gdje je dao izjave o svemu što je doživio. Svjedoci BA i Franjo Batinić izjavili su da su vojnici koji su se nalazili u okolini Dusine bili pripadnici 7. brigade. Pored toga, nakon ubistva Zvonka Rajića, pripadnici njegove jedinice bili su odvedeni u Muzičku školu u Zenici. Muzička škola u Zenici bila je zatočenički centar 7. brigade u kojem su zarobljenici bili podvrgavani okrutnom postupanju. Vijeće na osnovu toga zaključuje da je dokazano van razumne sumnje da su predmetno ubistvo šest Hrvata počinili vojnici iz sastava 7. MBR potčinjeni optuženom Hadžihasanoviću.
Što se tiče ubistva Zvonka Rajića, dva očevica koji su dali iskaze u sudnici, Franjo Batinić i Dragan Radoš, koji su bili odvedeni u Muzičku školu u Zenici, u zgradi koje se nalazio zatočenički centar u kojem su zarobljenici bili podvrgavani okrutnom postupanju. Treći očevidac koji je dao iskaz u sudnici, Željko Cvijanović, bio je odveden direktno u KP dom u Zenici. Na osnovu izjava Franje Batinića, Dragana Radoša i Željka Cvijanovića nije moguće utvrditi da li su ih vojnici 3. korpusa ispitivali i o čemu. Što se tiče ubistva Vojislava Stanišića, Nike Kegelja, Stipe Kegelja, Vinka Kegelja, Pere Ljubičića i Augustina Radoša, Vijeće je saslušalo iskaze dva očevica. Ivica Kegelj, koji je bio odveden u KP dom u Zenici, govorio je samo o onom što je doživio nakon razmjene zarobljenika i nakon što je stigao na teritoriju pod kontrolom HVO. Svjedoku Z7 bilo je dozvoljeno da se vrati kući, a on usljed straha nije davao nikakve izjave muslimanskim organima. Vijeće zaključuje da optuženi Hadžihasanović nije imao pravne mogućnosti da vodi vlastitu krivičnu istragu niti da utiče na način na koji su istragu vodili sudija Mirsad Strika odnosno nadležni tužilac. Budući da je vojna policija 3. korpusa istražnog sudiju informisala o dolasku leševa u mrtvačnicu u Zenici, dakle, prijavila stvar nadležnom vojno-sudskom organu, ne može se zaključiti da optuženi Hadžihasanović nije preduzeo nužne i razumne mjere.
Vojnike koji su izvršili napad na selo Miletiće 24. aprila 1993. većina svjedoka Tužilaštva opisala je kao mudžahedine (strane) i domaće muslimane, maskiranih lica i koji su, prema izjavama nekih svjedoka, pripadali “ARBiH”, odnosno “muslimanskoj vojsci”. Katica Kovačević tako je na primjer izjavila da su Miletiće napali mudžahedini i muslimanska vojska. Mudžahedini su bili odjeveni u crno, imali brade i nisu dobro znali bosanski. Svjedokinja Katica Kovačević nije prepoznala oznake koje su nosili domaći muslimani. Svjedokinja Anđa Pavlović napadače je opisala kao mudžahedine i pripadnike muslimanske vojske. Svjedoci Hadžihasanovićeve odbrane saglasni su u izjavama da su selo Miletiće napali strani mudžahedini i domaći muslimani iz Mehurića, ali koji nisu imali nikakve veze s ARBiH. Svjedoci Kuburine odbrane, tadašnji pripadnici 7. brigade, izjavili su da se u Miletićima 24. aprila 1993. nije nalazila nijedna jedinica 7. brigade.