SNAJPERSKA VATRA NA ULICU ZMAJA OD BOSNE

• Dan 21. novembar 1994. godine bio je hladan. Tramvaji su vozili tog jutra. Međutim, centar Sarajeva je granatiran, pa zbog intenziteta granatiranja tramvaji nisu mogli da stignu do Baščaršije i naloženo im je da se vrate kod Alipašinog mosta. Vozeći prazan tramvaj prema Alipašinom mostu, vozač tramvaja Hajrudin Hamidić je usput povezao grupu putnika. Putnici su uglavnom bili žene i djeca, a bilo je i nekoliko staraca i mladih ljudi. S tom grupom putnika u tramvaj nije ušlo nijedno vojno lice. Kad je tramvaj, oko 11:00 sati, stigao do raskrsnice između Zemaljskog muzeja i Holiday Inna, na oko metar do metar i po ispred njega pao je jedan projektil. Došlo je do ogromnog udara i eksplozije. Prednji dio tramvaja je bio oštećen; sva stakla su bila razbijena i u tramvaju je bilo gelera. Hajrudinu Hamidiću se niz lice slijevala krv. Naočale su mu bile razbijene i jako je krvario.
• Dana 23. novembra 1994. Afeza Karačić i njena sestra krenule su na pijacu na Baščaršiji. Tog dana je bio prekid vatre, a u popodnevnim satima su odlučile vratiti se tramvajem na Otok. Istog dana, Sabina Šabanić je putovala tramvajem u istom pravcu. Tramvaj nije imao vojna lica, a u okolini nije bilo vojnika. Tramvaj je bio pogođen snajperskim hicima kod Marindvora. Vozač Huso Palo je čuo pucanj s lijeve strane, a hitac je ušao kroz otvoren prozor. Putnici su se bacili na pod, preklinjući vozača da nastavi prema zaklonu.
• Dana 27. februara 1995. svjedokinja W-118 vozila je pretrpan tramvaj u ulici Zmaja od Bosne u pravcu zapada prema Ilidži, kada je otvorena vatra. Tog dana je bio prekid vatre, a vremenski uslovi su bili dobri. Alma Mulaosmanović, 18-godišnja učenica, bila je u tramvaju, okrenuta prema kasarni “Maršal Tito”, a Alija Holjan, poslovođa čistača ulica, sjedio je pored izlaza. Pucnjava je počela oko podneva, kada je tramvaj bio dvadesetak metara od tramvajske stanice kod kasarne “Maršal Tito”. Svjedoci su čuli buku i pucnjeve koji su udarali u lijevu stranu tramvaja.
• Dana 18. novembra 1994., Dženana Sokolović, sa sedmogodišnjim sinom Nerminom Divovićem i osmogodišnjom kćerkom Enidom Divović, otišla je na Hrasno po drva, a sutradan su se vratili kući na Bistrik. Tog dana je na snazi bio prekid vatre, tramvaji su vozili, a vrijeme je bilo lijepo. Na tom području nije bilo vojnika niti borbi, međutim, snajperisti su djelovali u okolini, a bilo je i slučajeva ranjavanja. Dok su prelazili ulicu Franje Račkoga kod hotela “Holiday Inn”, Enida je hodala ispred majke i brata. Nermin je držao majku za jaknu. U trenutku kad su prelazili pješački prijelaz, Dženana i Nermin su ustrijeljeni. Dženana je vidjela kako njen sin pada, ali nije odmah shvatila da je i sama pogođena.

SNAJPERSKA VATRA NA SEDRENIKU

• Na području Sedrenika zabilježena su tri slučaja snajperskog djelovanja, sa Špicasta stijena koja je bila pod kontrolom SRK-a, a snage ARBiH-a bile su na pozicijama u rovovima na Grdonju i u podnožju stijene. Na temelju svjedočenja Derviše Selmanović, Nedžiba ðoze, Tarika Žunića i potpukovnika Koningsa, Pretresno vijeće zaključuje da je Sedrenik bio civilno područje, naseljeno civilima.

DRUGA SNAJPERSKA DJELOVANJA I GRANATIRANJA

• Dana 28. juna 1995., oko 10:30 sati, modifikovana avionska bomba pogodila je stambenu zgradu u Geteovoj ulici, broj 5. U eksploziji su poginule tri osobe, a sedmero je ranjeno. Eksplozija je potpuno uništila stanove na pet spratova, dok su neki djelimično uništeni. Svi poginuli i ranjeni bili su stanari te zgrade.

GRANATIRANJE NASELJA HRASNICA

Dana 7. aprila 1995. godine, u Hrasnici, opština Ilidža, Ziba Šubo živjela je sa suprugom, sinovima blizancima Elmirom i Elvirom, kćerkom Emirom Brajlović i unukom Elvisom Brajlovićem. U istoj dvorištu, u manjoj kući, živjela je Ziba Čustović sa kćerkom Aldijanom. Tog jutra, u približno 8:50 sati, Ziba Šubo je bila kod kuće sa sinovima i unukom, dok je njen suprug i kćerka otišli na posao. Vrijeme je bilo sunčano, a vidljivost dobra. Svjedoci, među kojima je bio i policijski inspektor W-57, čuli su zvuk nalik na slijetanju aviona, koji je ubrzo prešao u zvuk sličan fijuku. Sekund kasnije, uslijedila je snažna eksplozija koja je osjetno potresla okolinu. Ovaj zvuk je bio toliko snažan da su osjetili pritisak eksplozije, a sve okolne površine su se tresle. Uslijedio je zvuk lomljenja stakala i drugih objekata u naselju. Kada je granata pala, Ziba Šubo je bila u kući sa sinovima i unukom, koji su spavali na prvom spratu. Eksplozija je razorila kuću i uzrokovala oštećenja prozora i drugih objekata. Stvari su počele padati na Zibu Šubo, a ona nije uspjela da se poveže sa Zibom Čustović, koju je pozvala da joj dođe na kafu. Granatiranje je uništilo kuću, a eksplozija je izazvala velike štete u okolini.

GRANATIRANJE PUNKTA ZA SNADBIJEVANJE VODOM NA DOBRINJI

Za vrijeme oružanog sukoba u Sarajevu, škola “Simon Bolivar” na Dobrinji bila je prethodno spaljena i uništena, a zgrada je služila kao zaklon za civile koji su dolazili do sakrivene pumpe u njenom unutrašnjem dvorištu kako bi uzeli vodu. S obzirom na lokaciju pumpe, ljudi koji su čekali u redu bili su nevidljivi za one izvan škole. Dana 18. juna 1995., stanovnici su ponovo bili upozoreni da ne idu grupno do škole zbog opasnosti. Tog dana, Azra Šišić je došla do pumpe, gdje je oko pedesetak ljudi čekalo na svoj red. Većinu ove grupe činile su žene i djeca, a bilo je i nekoliko muškaraca. Azra je razgovarala s dvoje ljudi koje je poznavala, čekajući u redu. U tom trenutku, pokraj pumpe eksplodirala je granata. Azra je u svom svjedočenju navela da je nakon eksplozije “pred očima bilo crno”. Jedna od osoba s kojom je razgovarala bila je mrtva, dok su Azra i druga osoba pored nje bile ranjene. Azra je brzo prevezena u bolnicu “Dobrinja”, koja se nalazila u blizini. Svjedok W-137, koji je bio prisutan, opisao je kako je granata eksplodirala samo deset centimetara iznad glava ljudi. Rane su bile koncentrirane na gornjim dijelovima tijela jer su fragmenti granate “padali na ljude u vidu kiše”.

GRANATIRANJE ZGRADE TELEVIZIJE

Kancelarije preduzeća The World Wide Television Company bile su smeštene u zgradi televizije u ulici Šeste proleterske brigade broj 4, koja je imala deset spratova. Drugi sprat je bio odvojen od drugih delova zgrade velikim atrijumom, a imao je svoj krov. 28. juna 1995. godine, Rialda Musaefendić, koja je tada radila kao pomoćnica producenta, bila je u kancelariji na tom spratu. U zgradi je tog dana bilo još oko sedam drugih osoba, uključujući Fadilu Serdarević i Mehmeda Kambera. Vojni posmatrači UN-a, potpukovnik Louis Fortin i kapetan Thomas Hansen, nalazili su se u zgradi PTT-a. Potpukovnik Fortin je kasnije izjavio da je tog dana u okolini grada bilo žestoke paljbe, dok su dokazi pokazali da je ARBiH izvela napad na bosanske Srbe u Stupu i Nedžarićima, počevši u 08:30 sati. Svjedoci su, međutim, ispričali da su oko 09:00 sati čuli zvuk vrlo snažnog udara. Rialda Musaefendić je detaljno opisala zvuk koji je pratio taj udar, rekavši da je zvučao kao “hiljadu malih nogica koje hodaju po šljunku”. Nakon prvog udarca, ona i Fadila Serdarević su se sklonile, no budući da eksplozija nije odmah uslijedila, nastavile su s radom, ali je ubrzo došlo do snažnog detoniranja. Rialda Musaefendić je ispričala kako je, nakon eksplozije, pogledala prema prozorima i videla kako lete prema njoj, dok je sama bila bačena na kraj kancelarije, blizu vrata, prekrivena kršem i komadima namještaja. Sjećala se kako je prije toga udarila u glavu i izgubila svijest. Nakon toga joj je pomogao kolega da siđe niz stepenice. Videla je veliku štetu i čula vriske ljudi. Fadila Serdarević, koja je takođe bila pogođena, osjetila je snažan udarac u lice, pala na tlo i osjećala jaku vrelinu, a nekoliko trenutaka nije mogla da vidi. Kada je progledala, videla je ljude prekrivene krvlju, koji su jaukali i vikali, izgledajući veoma teško povređeni. Fadila je pokušala da izađe iz zgrade, ali ju je uhvatila panika i nije mogla da nastavi. Pala je na pod, gde je ostala dok je jedan kolega nije izneo iz zgrade.

GRANATIRANJE TRŽNICE MARKALE

Dana 28. avgusta 1995. godine, vrijeme je bilo vedro, puhao je lagani povjetarac, a bilo je malo oblaka. U ulici Mula Mustafe Bašeskije nalazile su se dvije pijace, koje su, prema iskazu svjedoka W-137, bile “najveća koncentracija trgovine tada u Sarajevu za preživljavanje”. Jedna od tih pijaca bila je natkrovljena gradska tržnica na Markalama, koja se nalazila na oko 200 metara udaljenosti od druge, otvorene pijace. Sead Bešić je objasnio da su prodavači prodavali cigarete i raznu robu na izlazu iz tržnice Markale. Potpukovnik Konings, vojni posmatrač UN-a iz Nizozemske, posvjedočio je da je u jutarnjim časovima 28. avgusta 1995. prošao pored tržnice Markale i sjeća se da je vidio da je tu bilo okupljeno dosta civila koji su trgovali na trotoaru i svuda u ulici, te da “mu je situacija izgledala nesigurno”. Tog dana, u 11:10 časova, u toj ulici je eksplodirala granata, neposredno ispred ulaza u zgradu tržnice. Tokom granatiranja je poginulo 35 ljudi, a 85 ih je ranjeno.