Dragoljub Prcać je rođen 18. jula 1937. godine, srpske je nacionalnosti. U razdoblju od 1960. do 1968. godine je radio kao policajac u Puli, Zagrebu i na Brionima. Od 1. januara 1969. godine do 31. decembra 1984. godine, kada je penzionisan, Prcać je radio kao kriminalistički tehničar u Poreču i u Prijedoru. Od odlaska u penziju do izbijanja oružanog sukoba u opštini Prijedor, Prcać je živio sa suprugom i troje djece od svoje penzije i poljoprivrednog rada. Mobilisan je 29. aprila 1992. godine i raspoređen u policijsku stanicu u Omarskoj kao kriminalistički tehničar. Demobilisan je 31. decembra 1995. godine.
U septembru 1991. godine je proglašeno nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština. Međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama. Članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992. godine. Dana 30. aprila 1992. godine SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u “Srpsku opštinu Prijedor”. Osnovan je lokalni krizni štab koji je upravljao tim područjem i provodio odluke centralnog kriznog štaba ARK-a sa sjedištem u Banjoj Luci. Odmah su počela zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Prema iskazu jednog svjedoka: “Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate, tako da se život preko noći izmijenio. Diskriminacijsko ponašanje, koje je dovelo do sve većih tenzija između srpskih vlasti i drugih nacionalnosti, kulminiralo je napadima na dijelove nesrpskog stanovništva u mjestima gdje je pružan otpor novom režimu. Srpske snage su 23. maja 1992. napale i preuzele kontrolu nad selom Hambarine, u kojem je većinsko bilo muslimansko stanovništvo. Sljedećeg dana je pokrenut napad na Kozarac, koji je takođe smješten na većinski muslimanskom području. Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je ovdje riječ. Svi muškarci koji nisu bili srpske nacionalnosti su uhapšeni i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvatao kompleks zgrada u selu Trnopolje, izmedu ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Grupu od oko 2000 ljudi koja je došla do centra grada su podijelili u dvije podgrupe: muškarce od 15 do 65 godina u jednu grupu, a žene, djecu i starce u drugu grupu. Ostale su usmjerili prema hotelu “Balkan”, takođe u centru grada, gdje su i oni podijeljeni u dvije grupe. Muškarce s obiju lokacija su ukrcali na autobuse koji su prvo krenuli prema stanici policije (zgradi “SUP-a” odnosno Sekretarijata za unutrašnje poslove) u gradu. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu osnovani slučajno, već su bili rezultat smišljene politike čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim stanovništvom Prijedora. Dana 31. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru, Simo Drljača, dao je zvanično naređenje da se osnuju logori. U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana. Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja avgusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice.
Logor Omarska
Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje “privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti” u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Velika većina dokaza odnosila se na logor Omarsku, za koji se govorilo da je bio najgori po nehumanom postupanju i uslovima. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih nesrba. Zatočenici u Omarskoj su uglavnom bili Muslimani, uz neke Hrvate i manja grupa od oko 35 žena. Životni uslovi u logoru Omarska bili su strašni. Većina zatočenika bila je smještena u “hangaru”, najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade. Zapadni dio se sastojao od dva sprata s više od 40 zasebnih prostorija. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali “bijela kuća” i “crvena kuća”. Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom, odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža. Između hangara i upravne zgrade prostirao se u obliku slova L betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali “pista”, dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća. Zatočenici su držani u pretrpanim, zagušljivim prostorijama, spavali su po podu, često postrance, jer nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružena nikakva medicinska pomoć. Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, smrad je bio užasan u svim prostorijama, u svim dijelovima logora. Mnogi nisu htjeli ići s piste baš zbog tog smrada i uslova. Jedan od metoda progona u logoru Omarska bilo je izgladnjivanje. Zatočenici su izgledali kao kosturi. Hranjeni su jednom dnevno u logorskoj kantini. Morali su za tri minute pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Odlazak na obrok je uvijek bio rizičan, jer je uvijek bio povezan sa strašnim premlaćivanjima. Premlaćivanja su se u Omarskoj dešavala svakodnevno. Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka. Zatočenici su živjeli u nečovječnim uslovima, a logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuđivanje, batinanje i mučenje spadali su u uobičajeno ponašanje. Dolazak novih zatočenika, ispitivanja, vrijeme obroka i korištenje nužnika, sve su to uvijek iznova bile prilike za zlostavljanje zatočenika. Dragoljub Prcać je stigao u logor Omarsku 15. jula 1992. godine. Prcać je rekao da je 14. jula 1992. radio kao kriminalistički tehničar u policijskoj stanici Omarska, kada je do njega došao Željko Meakić i rekao mu da je Simo Drljača naredio da Prcać mora ići raditi u logor Omarska. Željko Meakić ga je istoga dana odvezao u logor Omarska i pokazao mu prostoriju u kojoj će dežurati. U toj prostoriji su se nalazile dvije daktilografkinje, Nada Markovski i Nevenka Šikman, kao i oprema za radio vezu. Dragoljub Prcać je bio administrativni pomoćnik komandanta logora. Bio je i penzionisani policajac i kriminalistički tehničar. Prcać se neometano kretao logorom, noseći spiskove zatočenika koje je trebalo prozvati radi ispitivanja, premještanja, razmjene ili puštanja na slobodu. Pretresnog vijeća se dojmio broj svjedoka koji opisuju Prcaćevu smirenu efikasnost kojom je učestvovao u funkcionisanju logora i bešćutnu ravnodušnost kojom je reagovao na zlostavljanja u njegovom prisustvu. Mnogi svjedoci optužbe su svjedočili da su vidjeli Prcaća kako se kreće logorom noseći spiskove. Prema iskazu svjedokinje F, Prcać je viđen kako hoda uokolo noseći papire, zatim u upravnoj zgradi i van nje, na pisti ili na putu do bijele kuće. Svjedokinja je dodala da bi Prcać ponekad obilazio mjesta na kojima su se nalazili zatočenici, ali bi najčešće boravio samo u sobi B5 u upravnoj zgradi, gdje su se nalazili radio-uređaji. Tu prostoriju su nazivali komandirovom sobom. Prcać je napustio logor 6. augusta 1992. godine. Tog dana u logor Omarsku je stiglo petnaest do dvadeset autobusa i svi zatočenici, osim njih 175, prevezeni su u nekoliko vožnji do Manjače ili Trnopolja. Prcać je pomagao u tom premještanju i to je bio jedan od njegovih posljednjih zadataka. Prcać se zatim vratio u policijsku stanicu Omarska. Prcaćev boravak u logoru Omarska trajao je otprilike dvadeset i dva dana, od 15. jula do 6. augusta 1992. Dragoljub Prcać je bio svjestan djela krajnjeg fizičkog i psihičkog nasilja koje se redovito vršilo nad nesrbima zatočenima u Omarskoj, kao i diskriminirajućeg konteksta u kojem su se ta krivična djela zbivala. Bio je svjestan i uslova zatočeništva obilježenih zlostavljanjem. Uprkos tome što je znao za pomenuto, Prcać je nastavio da radi u logoru najmanje dvadeset i dva dana, pri čemu je zadatke koji su se od njega tražili obavljao efikasno, djelotvorno i ravnodušno. Zatočenica Zlata Cikota je vidjela Prcaća u logoru kako “se uvijek bavi nekakvim papirima, nekim spiskovima. Nije izgledao kao da radi nešto specijalno. Nije se često kretao kompleksom, barem ne u dijelu gdje su bile smještene žene”. Prema iskazu svjedokinje J, Prcać bi naglas čitao imena zatočenika koji su trebali da idu na ispitivanje, a radio je na istim poslovima kao i Kvočka. Svjedokinja J je rekla da je Prcać radio u kancelariji Željka Meakića kada je ovaj bio odsutan, da je nosio spiskove, davao upute i zadatke stražarima u vezi sa spiskovima zatočenika. Svjedokinja K je izjavila da je Prcać imao jednaka ovlaštenja kao i Kvočka, jer je svjedokinja K vidjela kako Prcać daje zaduženja stražarima i usmjerava ih u krugu logora. I svjedokinja K je rekla da je Prcać nosio spiskove.
| OPTUŽNICA PROTIV DRAGOLJUBA PRCAĆA
Prvobitna: 9. novembra 1998. godine, izmijenjena: 26. oktobra 2000. godine. U prvobitnoj optužnici u predmetu Kvočka i drugi (IT-98-30), potvrđenoj 9. novembra 1998. godine spojene su optužbe protiv četvorice optuženih koji su se svi teretili u optužnici koja se odnosila na logor Omarska (IT-95-4), a koja je potvrđena 13. februara 1995. godine. Zoran Žigić je takođe bio optužen u optužnici koja se odnosila na logor Keraterm (IT-95-8), a koja je potvrđena 21. jula 1995. (IT-95-8). Poslije pritvaranja Dragoljuba Prcaća, Pretresno vijeće je 14. aprila 2000. spojilo postupak protiv Prcaća (IT-95-4) s postupkom protiv Kvočke i drugih pod novim predmetnim brojem IT-98-30/1. U skladu s nalogom Pretresnog vijeća od 13. oktobra 2000. godine, Tužilaštvo je 26. oktobra 2000. podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj su konsolidovane optužnice za optužene Dragoljuba Prcaća, Miroslava Kvočku, Mlađu Radića, Milojicu Kosa i Zorana Žigića. U važećoj optužnici, optuženi Dragoljub Prcać se tereti kako slijedi: Tačke optužnice: Dragoljub Prcać, je na osnovu individualne krivične odgovornosti Statuta Međunarodnog suda i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog optužen za: • mučenje, okrutno postupanje, ubistvo, povrede ličnog dostojanstva (kršenja zakona i običaja ratovanja), • progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, nehumana djela, ubistvo, mučenje (zločini protiv čovječnosti). |
SUĐENJE
Suđenje u predmetu Kvočka i drugi počelo je 28. februara 2000. godine, ali je prekinuto 6. marta 2000. nakon što su snage SFOR-a 5. marta 2000. godine uhapsile Dragoljuba Prcaća.
Suđenje je nastavljeno 2. maja 2000. godine nakon što je predmet protiv Dragoljuba Prcaća spojen s predmetom protiv Kvočke i drugih. Tužilaštvo je završne riječi iznijelo 16. jula 2001. godine, a odbrana 17, 18. i 19. jula. Suđenje se vodilo pred Pretresnim vijećem I (sudija Rodrigues, predsjedavajući, sudija Riad i sudija Wald).
POSTUPAK U SKLADU S PRAVILOM 98 bis
Po završetku izvođenja dokaza optužbe, ukoliko smatra da su izvedeni dokazi nedovoljni za dokazivanje optužbi, odbrana može tražiti da se donese oslobađajuća presuda. Ukoliko Pretresno vijeće smatra da optužba nije iznijela dovoljno dokaza, ono može donijeti oslobađajuću presudu po svim ili po nekim tačkama optužnice prije početka izvođenja dokaza odbrane. Dana 6. novembra 2000. godine Dragoljub Prcać, Mlađo Radić, Milojica Kos, Zoran Žigić i (Kos, Žigić i Prcać – povjerljivo) podnijeli su prijedlog za donošenje oslobađajuće presude, u składu s pravilom 98 bis. Rasprava o tom pitanju održana je 28. novembra 2000. godine. Dana 15. decembra 2000. Pretresno vijeće je donijelo sljedeću presudu u korist optuženih:
Pretresno vijeće je odbacilo preostale navode iz prijedloga za donošenje oslobađajuće presude.
Dana 2. novembra 2001. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je u pogledu Dragoljuba Prcaća zaključilo sljedeće:
(a) da je bio svjestan postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem koje su trpjeli nesrbi
zatočeni u zarobljeničkom logoru Omarska;
(b) da je nastavio da radi u logoru otprilike 22 dana;
(c) da su zločini za koje se Prcać tereti u Izmijenjenoj optužnici počinjeni u Omarskoj u
vrijeme dok je bio zaposlen u logoru;
(d) da je Prcaćevo učešće u funkcionisanju logora, u svojstvu administrativnog pomoćnika komandanta logora, bilo značajno, zbog čega je odgovoran kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska; i
(e) da je Prcać bio svjestan da krivična djela počinjena nad nesrbima zatočenima u logoru imaju karakter progona.
Dragoljub Prcać je proglašen krivim za: ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) i progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti) i osuđen je na kaznu od 5 godina zatvora.
Dragoljub Prcać je podnio obavijest o žalbi 15. novembra 2001. godine. Žalbeno vijeće je 28. februara 2005. godine donijelo presudu kojom je potvrdilo kaznu od 5 godina koju je izreklo Pretresno vijeće.
https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/umro-je-dragoljub-prcac-zlocinac-koji-je/454043
Umro je Dragoljub Prcać – zločinac koji je “prozivao” zatočenike u logoru Omarska
Radiosarajevo.ba
Dragoljub Prcać, osuđen na pet godina zatvora u Hagu zbog zločina u logoru Omarska u Prijedoru, umro je.
“Preživjeli zatočenici Omarske znali bi reći da su im prozivke bile najstrašnije u logoru. To jezivo iščekivanje da ti prozovu ime najčešće je značilo da su te odabrali za ispitivanje. A to ispitivanje nije bilo ništa drugo do brutalno premlaćivanje metalnim sajlama i štangama, drvenim i policijskim palicama, stolicama, kundacima pušaka i čizmama stražara. Desetine zatočenika to ‘ispitivanje’ nisu preživjeli. Ponekad bi prozvali više ljudi odjednom, tada bi se probudila nada kod zatočenika da će biti oslobođeni. Rekli bi im da ih voze u razmjenu pa odveli na pogubljenje nad jamu Lisac ili Hrastova glavica, u najboljem slučaju prebacili bi izmrcvavljene ljude u drugi logor. Umro je jezivi čovjek koji je prozivao zatočenike u logoru Omarska. Jedno od zadnjih prozivanja mu je bilo ono kad je prozvao doktora Esada Sadikovića i 123 drugih nesretnika koje će svirepo likvidirati nad grotlom jame na padinama Grmeča. Poslao ih je u „razmjenu“ uz podrugljiv osmijeh. Osmijeh nije silazio sa njegovog lica dok je slušao „ispitivanja“ u kancelariji preko puta njegove. Slatko se smijao Dragoljub Prcać, jer on je mogao da odabere i prozove u smrt koga god poželi. Tribunal u Hagu je u sudskom postupku utvrdio za Prcaća da je ‘zadatke koji su se od njega tražili obavljao efikasno, djelotvorno i ravnodušno’. Po uzoru na svoje nacističke prethodnike koji su isto tako revnosno vodili evidencije i slali ljude u gasne komore u logorima Drugog svjetskog rata. Bio je pomoćnik upravnika logora Željka Mejakića i bio zadužen za administrativne poslove, evidenciju i selekciju logoraša. On je bio taj koji je sastavljao popise na osnovu kojih je određivana sudbina nedužnih ljudi. Imao je moć nad životima više od tri hiljade zatočenika. Odluka o tome ko će preživjeti ovisila je o tome na koji spisak će Dragoljub Prcać staviti kojeg zatočenika. Osuđen je za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu za krivična djela progon, ubistvo i mučenje, na kaznu od 5 godina zatvora. Pušten je u martu 2005. godine direktno iz pritvorske jedinice, taman toliko je trajao sudski postupak koliko je on godina kazne dobio. Nije proveo niti dana u zatvoru. Dugo je poživio a sada je na popis mrtvih stavljeno i njegovo zločinačko ime. Za ratne zločince ne važi ‘o mrtvima sve najbolje'”, poručeno je u Facebook grupi ‘Dan bijelih traka’.
Svjedokinja J je naglasila da su uslovi u logoru Omarska bili toliko loši i da je batinanje bilo toliko očito da ih je Prcać morao biti svjestan. Prema iskazu ove svjedokinje, Prcać je iz svog ureda morao da čuje batinanja u prostorijama za ispitivanje koje su se nalazile u istom hodniku, jer su se glasno čula u kantini u prizemlju. Svjedokinja J je takođe izjavila da je Prcać iz “komandirove sobe”, iz koje se pružao dobar pogled, morao da vidi zatočenike izubijane i okrvavljene nakon batinanja. Ona je još izjavila da su leševi često ležali na travi u blizini bijele kuće, odmah do ograde ili su ih utovarivali u kamione.
Nedžija Fazlić je izjavila da je po svom dolasku u logor Omarska 23. jula 1992. godine prebrojala dvanaest mrtvih tijela koja su ležala u travi nedaleko od bijele kuće. Ta su tijela viđena više od sedmice dana nakon što se Prcać javio na dužnost u logor.
Prema riječima svjedokinja B i F, Prcać je obično bio prisutan dok su stizali autobusi s novim zatočenicima koji su zatim bivali premlaćivani. Svjedokinja F je izjavila da su jednom takvom prilikom Prcać i Željko Meakić hodali iza grupe zatočenika koja je dobijala batine i da su nosili papire i ponašali se kao da se ništa ne događa. Svjedokinja F je dodala da je Prcać često bio prisutan dok su zatočenike odvodili u bijelu i u crvenu kuću. Krici koji su dopirali iz tih zgrada jasno su kazivali da se zatočenike zlostavlja. Prema iskazima svjedokinje A i svjedokinje F, žene je noću prozivao Prcać (između ostalih), a one su po povratku obično plakale i bile povučene .