Dragoje Paunović zvani Špiro, sin Božidara i majke Vidosave, rođen je 19. juna 1954. godine u Mojkovcu (Crna Gora), po zanimanju službenik, nezaposlen. Mjesto njegovog prebivališta je prije rata bilo Zenica.
Srpske snage su početkom marta 1992. godine otpočele napade na muslimanska sela u opštini Rogatica. Grad Rogatica i okolna sela zauzeti su krajem maja, nakon sedmodnevnog granatiranja. U periodu od maja do novembra 1992. godine na području opštine Rogatica i na području istočne Bosne vojska i policija takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojne formacije pod vođstvom SDS-a preduzimale su širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva, tako što su činili progon muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to protjerivanjem, zatvaranjem i ubistvima civila na navedenom području. Protjerivanja, zatvaranja i ubistva su se nastavila i u narednim godinama.
Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu je bilo 45 do 50 Srba, među kojima je bilo pristalica SDS-a iz opštine Rogatica. Rajko Kušić i predsjednik opštinskog SDS-a Sveto Veselinović tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i Teritorijalne odbrane Rogatice.
U martu 1992. pregovarači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajući oružje koje su zadužili, dio policijske zgrade i dvije trećine vozila.
Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski Krizni štab, a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Srbi su, osim toga, proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica. Kušić i SDS su svim Muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju oružje.
Dana 5. ili 6. marta 1992. godine pedesetak ljudi u maskirnim uniformama i s automatskim oružjem, uključujući šest pripadnika rezervnih policijskih snaga, okupilo se u većinski srpskom selu Borike, proglasilo se “srpskom milicijom” i krenulo u obilazak drugih većinski srpskih sela u opštini, prijeteći muslimanskom stanovništvu pucanjem u vazduh. Od marta su naoružani lokalni Srbi i pripadnici JNA, uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu Rajka Kušića, pljačkali, šikanirali i zlostavljali Muslimane na rogatičkom području.
Početkom maja 1992. godine predstavnici lokalnog SDS-a, uključujući i člana odbora SDS-a Tomu Batinića i Milorada Sokolovića, koji je tada već bio predsjednik Kriznog štaba, u pregovorima s predstavnicima Muslimana su tražili kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica. Muslimanske vlasti su se tome protivile.
U noći između 12. i 13. maja 1992. godine područje Živaljevine u opštini Rogatica gađano je iz minobacača i protivavionskog oružja, aviona i topova iz sela Plješevica i Seljani. Srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce, počevši od 22. maja, granatirale su područje Rogatice približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Prije granatiranja žene i djeca srpske nacionalnosti su otišli u Srbiju.
Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, među kojima je bio i jedan rezervni kapetan JNA, tražili su od muslimanskog stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i presele u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno između 2500 i 3000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli. Lokalni Srbi su kasnije, s ovlaštenjem dobijenim od Rajka Kušića, u toj srednjoj školi zatočili do 1100 rogatičkih Muslimana. Oko srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. godine neke zatočene muškarce su izveli i ubili.
Grupa od 1500 do 2000 Muslimana otišla je u maju 1992. iz grada Rogatice zbog sve intenzivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi u opštini Rogatica, zatekla je približno 5000 do 6000 raseljenih Muslimana i izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1500 od tih Muslimana pobjeglo je u Goražde. U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u Goražde otišle sve izbjeglice osim njih deset.
Nesrpsko stanovništvo je nestajalo iz opštine, a nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Većina ako ne i svi nestali bili su civili. Jasno se uočava obrazac ponavljanja određenih događaja, poput napada na sela s dominantnom muslimanskom populacijom, zatim nasilničko ponašanje prema civilnom nesrpskom stanovništvu koje je ubijano, odvođeno u nepoznatom pravcu, protivpravno lišavano slobode bez zakonskog osnova ili bilo kakvog obrazloženja, da bi potom bili zatvarani i držani u krajnje nehumanim uslovima, te izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.
U toku progona muslimanskog stanovništva vojne i paravojne formacije su uništile imovinu muslimanskog stanovništva, koje je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Građani nesrpske nacionalnosti bili su podvrgavani raznim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Napad se odvijao u mnogo oblika, počevši od osvajanja grada od strane Srba pa do sistematske zločinačke kampanje ubistava, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva opštine, a posebno Muslimana. Predmet napada su bila sela sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kao što su sela Surovi, Brčigovo i druga, odnosno šire područje opštine Rogatica, što je dodatno potkrepljeno materijalnom dokumentacijom i to Odlukom kriznog štaba srpske opštine Rogatica kojom je na toj opštini konstatovano ratno stanje te Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odlukom o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Republike BiH od 20. juna 1992. godine.
Kada su srpske snage zauzele Rogaticu i okolna sela, veliki broj civila, bosanskih Muslimana, uhapšen je i zatvoren u zatočeničke objekte formirane u ovoj opštini. Civili su zatočavani u Rogatici u sabirne centre i logore, među kojima su bili Srednjoškolski centar (SŠC) „Veljko Vlahović“, osnovna škola, Poljoprivredno dobro „Rasadnik“, „Sladara“, Crkveni dom, Garaža Miće Andrića i više privatnih kuća.
Jedan broj zatočenika i zatočenica koji su držani u Srednjoj školi „Veljko Vlahović“, „Rasadniku“ i privatnim kućama preživio je seksualno nasilje. Policajci i vojnici koji su čuvali ovaj zatočenički objekat gotovo svake noći su iz učionica izvodili žene i devojčice i silovali ih. Udarali bi po zidovima i nasilno otvarali vrata, a potom uperili baterijske lampe u lica zatočenica, govoreći im da ih vode na ispitivanje. Neke žene su odvodili iz škole u privatne stanove u drugim dijelovima grada, gdje su ih silovali i seksualno zlostavljali.
U „Rasadniku“ je držano u periodu od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine oko 150 zatočenika, od kojih su oko 50 bile žene i djeca. Žene su izvodili noću. Nakon napada na selo Kozarde početkom avgusta 1992. godine, srpske snage su zatvorile 36 žena i djece i jednog muškarca u kuću Bega Grabovice u selu Dobrašine. Oni su držani u ovoj kući narednih šest dana. Svake noći u kuću su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice, tako što su im prijetili i pucali oko kuće. Dvije zatočenice su seksualno zlostavljane tokom zatočeništva.
Oko 27 Muslimana koji su se predali Srbima odvedeno je u avgustu 1992. godine na područje sela Duljevića, opština Rogatica, gdje su korišteni kao živi štit prema vojnim položajima Armije BiH. Nakon toga je njih 24 streljano.
Amor Mašović iz državne Komisije za nestala lica iznio je da su na području opštine Rogatica, u periodu od 1992. do 1995. godine nestale 553 osobe, od kojih 98 % Muslimana. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svjedok je iznio da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživjeli svjedok pokazao mjesto gdje se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998. Amor Mašović je predvodio tim koji je vršio ekshumacije.
“U Seljanima su pronađene dvije masovne grobnice iz kojih je ekshumirano 29 tijela. “Grobnice su smještene na lokaciji takozvanoj Dizdareva njiva”, rekao je Mašović. “U grobnici koja je obilježena kao Seljani II žrtve su spaljivanje, što se vidi prema ostacima drveća kojim su tijela bila pokrivena”, naglasio je Mašović.
Mašović je svjedočio o postojanju 31 masovne, 20 zajedničkih i 280 pojedinačnih grobnica na području Rogatice, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci više od 500 Muslimana i Muslimanki. Među njima su bile žene, djeca i stariji. Posebno je istakao da je na području Rogatice zabilježen nestanak više od 21 % žena, što je dvostruko više od prosjeka zabilježenog u ostatku Bosne i Hercegovine.
Dragoje Paunović je bio starješina manje vojne formacije rogatičkog bataljona VRS.
| OPTUŽNICA PROTIV DRAGOJA PAUNOVIĆA
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo optužnicu protiv Dragoja Paunovića 9. septembra 2005. godine. Sud BiH je potvrdio optužnicu 14. septembra 2005. godine. Tačke optužnice: Optužnica tereti optuženog Dragoja Paunovića da je: – u vrijeme širokog i sistematičnog napada vojske i policije tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine i paravojnih formacija pod vodstvom SDS-a, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Rogatica i regije istočna Bosna, u periodu od maja do septembra 1992. godine, naređivao i činio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj osnovi i to ubistvima i drugim nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje, ozbiljne fizičke i pshičke povrede, tako što je: – l. – dana 15. avgusta 1992. godine, nakon što je, u okolini sela Duljevac, opština Rogatica, Ljubinac Radislav, zvani „Pjano ” dovezao 27 civila Muslimana koji su bili nezakonito zatvoreni u logoru Rasadnik u Rogatici, u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, usmeno naredio vojnicima da kanapima vežu ruke na leđima i da vode u „živi štit” civile: Ćatić Edisa, Ćatić Midhata, maloljetnog Ćatić Mevludina, maloljetnog Ćatić Vahudina, maloljetnog Hodžić Eldina, Kazić Sulejmana, Kazić Nedžada, Kazić Fuada, Kapo Asima, Kurčehajić Besima, Pašić Muju, Pašić Mesuda, Pašić Derviša, Isaković Faruka, Omeragić Šukriju, Setić Fuada, Solak Osmana, Salihović Zajku, Jašarević Hamdiju, Jašarević Huseina, Jašarević Sulejmana, Deliju Mehmeda, Tanković Mustafu, Halilović Halila, Kapo Agu, maloljetnog Baždar Armina i osobu pod pseudonimom „A”, te su ih tako vezane na koti Jačen, opština Rogatica isturali ispred vojnih snaga rogatičkog bataljona Vojske Srpske Republike BiH prema vojnim položajima Armije BiH, kojom prilikom je došlo do ranjavanja civila Jašarević Hamdije i Tanković Mustafe; – 2. – istoga dana, nakon odvođenja navedenih 27 civila u „živi štit” naredio vojnicima da pobiju civile koje je prethodno postrojio u vrstu, te pucajući iz puške lično učestvovao u ubijanju, pa su tako lišeni života civili: Ćatić Edis, Ćatić Midhat, Ćatić Mevludin, maloljetni Ćatić Vahudin, maloljetni Hodžić Eldin, Kazić Sulejman, Kazić Nedžad, Kazić Fuad, Kapo Asim, Kurčehajić Besim, Pašić Mujo, Pašić Mesud, Pašić Derviš, Isaković Faruk, Omeragić Šukrija, Setić Fuad, Solak Osman, Salihović Zajko, Jašarević Hamdija, Jašarević Husein, Jašarević Sulejman, Delija Mehmed, Tanković Mustafa, Halilović Halil, dok su Kapo Ago, maloljetni Baždar Armin i osoba pod pseudonimom „A”, preživjeli sreljanje. Dragoje Paunović je optužen da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
|
SUĐENJE
Ljubinac Radislav je dovezao 15. avgusta 1992. godine 27 civila Muslimana u selo Duljevac, koji su prije toga bili nezakonito zatvoreni u logoru Rasadnik, a Dragoje Paunović je u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, usmeno naredio vojnicima da kanapima vežu ruke na leđima ovih civila i da ih vode u „živi štit”. Isturali su ih ispred vojnih snaga rogatičkog bataljona Vojske Srpske Republike BiH prema vojnim položajima Armije BiH. Tom prilikom su ranjena dva civila. Dragoje Paunović, koji je u vrijeme počinjenja zločina imao nadimak Špiro, na područje opštine Rogatica je došao u proljeće 1992. godine. Bio je prisutan u rejonu Duljevac, opština Rogatica, gdje je učestvovao u borbama na koti Jačen. Dragoje Paunović je u kritičnom događaju odlučivao o odvođenju 27 civila u živi štit kao i o njihovom streljanju, dok su ostali vojnici izvršavali njegove naredbe. Uz riječi “ubijaj ovo”, pucao je zajedno s drugim vojnicima. On je bio starješina, kao i neposredan izvršilac ubistva. To potvrđuju u svojim iskazima svjedoci: Armin Baždar i svjedok „A”. Svjedoci Armin Baždar i zaštićeni svjedok „A” su kategorični u tvrdnji da je upravo Dragoje Paunović zvani Špiro osoba koja je naredila i učestvovala u streljanju 24 civila. Svjedok Armin Baždar je izjavio da je to čovjek koji je naredio da civili, nakon živog štita, budu odvedeni na obližnju livadu, gdje je naredio streljenje civila riječima: ”Ubijaj ovo!” Civili su stajali ispred njega, nakon čega je i sam počeo da puca po civilima. Svjedok navodi da je Paunović imao kod sebe motorolu, preko koje je nakon streljanja, na upit: ”Ko to puca?” odgovorio, koristeći se nadimkom: “Špiro, Špiro puca!”. Zaštićeni svjedok ”A” je potvrdio da je, nakon što je zajedno s ostalim civilima dovezen u rejon Duljevca, među vojnicima koji su se nalazili sa lijeve strane bio i jedan kojeg su ostali oslovljavali sa ”Špiro”, a koji je imao žutu traku oko glave, za razliku od ostalih koji su žute trake imali na epoletama, te da je imao motorolu preko koje je razgovorao. Po iskrcavanju civila iz minibusa, Špiro je rekao da ”on za ovo odlučuje”, kao komentar na izjavu drugog vojnika koji je rekao da ”ovo sve treba poklati”. Svjedok „A ” je izjavio kako je vidio da su sva trojica vojnika koji su bili ispred njih, uključujući Špiru, “rafalali” po civilima. Sud je u cijelosti poklonio vjeru svjedocima Arminu Baždaru i svjedoku “A” koji su kategorički potvrdili da je Paunović bio osoba koja je naredila i učestvovala u streljanju civila. Ova dva svjedoka su preživjela ovo streljanje. Dana 15. avgusta 1992. godine na području opštine Rogatica u mjestu Duljevac ubijena su 24 civila.
https://www.glaszrtava.org/wp-content/uploads/2021/05/Armin-Bazdar-izjava-BSC.pdf
U masovnoj grobnici Duljevac pronađeni su leševi ubijenih civila Muslimana. Ekshumacija žrtvava je izvršena dana 16. i 17. septembra 1998. godine. Prema nalazu i mišljenju vještaka specijaliste sudske medicine dr Hamze Žuje, čijem je nalazu i mišljenju od 1. oktobra 1998. godine Sud poklonio vjeru, medicinska obrada leševa pronađenih u masovnoj grobnici Duljevac je pokazala da se radi o 24 leša, te da je kod većine tijela vještak našao povrede u predjelu glave, većinom sljepoočnog i čeonog dijela i baze lobanje, a kod nekih tijela u predjelu karlice i butne kosti. Vještak je dalje našao da su povrede nanesene djelovanjem projektila iz ispaljenog vatrenog oružja. Vještak se nije mogao pouzdano izjasniti u vezi s DNA analizom, ali je iznio da identifikacija, koja je izvršena klasičnom metodom, nije ostavljala sumnju u utvrđeni identitet žrtava.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku: Davorin Jukić, Lars Folke Bjur Nystrom, Almiro Rodrigues.
Optuženi Dragoje Paunović je kriv što je
Dakle, da je kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, znajući za takav napad, izvršio progon civilnog muslimanskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi i to tako što je naredio i učestvovao u ubistvima civila i naredio činjenje drugih nečovječnih djela učinjenih u namjeri nanošenja velike patnje, ozbiljne fizičke i pshičke povrede (”živi štit”),
čime je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav l. tačka h) u vezi s tačkom a) i k) KZ BiH, pa ga je sud na osnovu primjene navedenih zakonskih propisa i člana 42. stav 2. KZ BiH i člana 48. KZ BiH
OSUDIO
NA KAZNU DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU OD DVADESET (20) GODINA
| VIJEĆE APELACIONOG ODJELJENJA SUDA BIH JE DANA 27. OKTOBRA 2006. GODINE POTVRDILO PRVOSTEPENU PRESUDU, KOJOM JE DRAGOJE PAUNOVIĆ OSUĐEN NA KAZNU DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU OD DVADESET GODINA
Sjednica vijeća Apelacionog odjeljenja održana je 27. oktobra 2006. godine. Vijeće Apelacionog odjeljenja je sudilo u sastavu: Azra Miletić, Jose Ricardo de Prada Solaesa i Finn Lynghjem. Vijeće Odjela I za ratne zločine Apelacionog odjeljenja je 27. oktobra 2006. godine donijelo odluku kojom su kao neosnovane odbijene žalbe Tužilaštva BiH, optuženog i njegovih branilaca te je potvrđena prvostepena presuda, kojom je Dragoje Paunović osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. |
Predmet je pravosnažno okončan: 27. oktobra 2006. godine.
Na osnovu člana 56. KZ BiH, optuženom će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je od 18. marta 2005. godine pa nadalje proveo u pritvoru
Na osnovu člana 188, stav 4 ZKP BiH optuženi je oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, jer je trenutno u pritvoru, a ujedno je i nezaposlen, pa po ocjeni suda optuženi nema sredstava iz kojih bi troškove namirio.
https://058.ba/2012/05/umjetnost-u-celiji/
Umjetnost u ćeliji
FOČA – Da život u zatvoru nije uvijek jednoličan, sumoran i težak, pokazala je jučerašnja izložba ručnih radova osuđenika koji služe kazne u fočanskom Kazneno-popravnom zavodu.
Zatvorenici, članovi različitih sekcija i radnici fabrike namještaja u krugu zatvora, pokazali su svoje rukotvorine u duborezu, pirografiji, slikarstvu i u drugim tehnikama. Direktor zatvora Siniša Golijanin podsjetio je da je rad osuđenika u zatvoru dobrovoljan, a ne obavezan.
– U KPZ-u je oko 160 zaposlenih osuđenika, dok se njih 35 bavi izradom rukotvorina – kaže Golijanin.
Ikone, gusle, kandila, kutije za nakit, brodovi, kućice od drveta, kao i umjetničke fotografije, samo su neki od predmeta koje sa pažnjom i ukusom izrađuju osuđeničke ruke.
– Bavim se rezbarstvom, a pravljenje gusala sam ovdje usavršio. Nije mi toliko bitna zarada, važnije mi je da kroz rad lakše izdržavam kaznu – priča Radoje Abazović.
Svoje osuđeničke dane i Dragoje Paunović provodi posvećen maketarstvu, intarziji i pirografiji.
– Kada se bavite kreativnim radom, ne osjetite kako vrijeme prođe. Drugo, postoji mogućnost da rodbini i porodici darujemo lijepe poklone – kaže Paunović.
Jelenko Janjić na slobodi je bio profesionalni slikar. U zatvoru je nastavio da njeguje svoj talenat.
– Kao što je kod književnika važna riječ, kod slikara je važna misao, koja ima poruku za posmatrača. Moje teme su uglavnom asocijativne, ne bježim od realnog prikazivanja elemenata i oni su obično stavljeni u situaciju koju ne možemo u običnom životu doživjeti – pojasnio je Janjić.
Osmočasovno radno vrijeme
Osuđenici koji se odluče za dobrovoljni rad u fabrici namještaja rade puno radno vrijeme od sedam do 15 časova, dok oni koji su članovi sekcija dnevno rade od tri do četiri sata. Fočanski zatvor sagrađen je za vrijeme Austrougarske vladavine, a trenutno se na izdržavanju kazne u njemu nalazi oko 360 lica.