Dragan Nikolić, također poznat i kao ‘Jenki’ rođen je 26. aprila 1957. godine u Vlasenici u Bosni i Hercegovini. Bio je komandant zatočeničkog logora Sušica u opštini Vlasenica, istočna Bosna i Hercegovina, od početka juna 1992. do njegovog zatvaranja krajem septembra 1992.
U januaru 1992. godine, Srbi iz Vlasenice i osam okolnih opština proglasili su “Autonomnu oblast Birač”, što je predstavljalo početak političkih i etničkih promjena u tom regionu. Ova odluka došla je u trenutku kada su napetosti u Bosni i Hercegovini rasle, naročito nakon što je najavljen referendum o predloženoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji je dodatno zaoštrio međunacionalne odnose. Prolazile su sedmice, a situacija je postajala sve napetija. U aprilu 1992. godine, srpske snage, koje su se sastojale od Jugoslavenske narodne armije (JNA), paravojnih formacija i naoružanih mještana, preuzele su vlast u Vlasenici. Nakon što su preuzeli kontrolu, uslijedilo je brzo preuređenje vlasti u korist Srba, jer je Krizni štab odmah preuzeo upravljanje gradom, a na sve zvanične funkcije imenovani su Srbi.
Ubrzo su mobilisani mještani Srbi, koji su preuzeli vojnu kontrolu i obavljali razne dužnosti, uključujući zaštitu ključnih objekata i potragu za naoružanim Muslimanima u okolnim šumama. Ove akcije dovele su do toga da su mnogi Muslimani i drugi nesrbi morali pobjeći iz Vlasenice, dok su oni koji su ostali postali mete protjerivanja ili hapšenja. S početkom maja 1992. godine, nasilje je počelo eskalirati, a od tada pa sve do septembra iste godine, Vlasenica je postala poprište sistematskog etničkog čišćenja.
ULOGA DRAGANA NIKOLIĆA TOKOM RATA U BIH
Od početka juna do približno 30. septembra 1992. godine, Dragan Nikolić je bio jedan od komandanata zatočeničkog logora u Sušici. Tokom svog mandata, Nikolić je sprovodio progon zatočenika na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. On je bio direktno odgovoran za zlostavljanje Muslimana i drugih nesrba, uključujući ubistva, silovanja i mučenja, što se posebno navodi u optužnici. Nikolić je aktivno učestvovao u stvaranju i održavanju atmosfere terora u logoru. Kroz ubistva, batinanja, seksualno nasilje i druge oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja, učinio je život zatočenika neizdrživim. Žene su bile posebno izložene seksualnom nasilju, a Nikolić je bio uključen u te postupke.
PROGONI
Od početka juna do približno 30. septembra 1992. godine Dragan Nikolić je bio jedan od komandanata zatočeničkog logora u Sušici, gdje je progonio zatočenike na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Taj progon sastojao se od ubistava, silovanja i mučenja, a kroz batinanja, seksualno nasilje i druga fizička i psihička zlostavljanja učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora u logoru. Poseban vid progona bilo je seksualno nasilje nad ženama koje su bile zatočene u Sušici. Pored fizičkog i psihičkog zlostavljanja, zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim životnim uslovima, jer im je uskraćivana odgovarajuća ishrana, voda, medicinska njega, adekvatni uslovi za spavanje i osnovne higijenske potrebe, što je kod njih izazvalo teške fizičke i psihičke traume. U sklopu progona, Nikolić je pomagao i u prisilnom premještanju zatočenih Muslimana i drugih nesrba iz opštine Vlasenica. Krajem juna 1992. godine, veliki broj zatočenih muškaraca prebačen je iz logora Sušica u veći zatočenički logor Batković kod Bijeljine, dok su žene i djeca deportovani u Kladanj ili Cersku, na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana.
ZATVARANJE I NEČOVJEČNO POSTUPANJE
VLASENICA – LOGOR SUŠICA
U logoru Sušica su zatočavani muškarci, žene i djeca, a mnoge žene su bile seksualno zlostavljane i silovane. Stražari su svakodnevno tukli zatočenike, a mnogi su umrli od posljedica premlaćivanja. Žene su često bile izvodene iz hangara i vraćane u traumatičnom stanju.
MUČENJA
Mučenje Fikreta Arnauta
Optuženi je od 1. juna do 18. jula 1992. više puta tukao Fikreta Arnauta u hangaru i van njega, koristeći metalne “bokser” prstenove, noge i druge predmete. U jednom slučaju prislonio mu je bajonet na usta i ispitivao ga o bratu. Nakon jednog premlaćivanja, optuženi je komentarisao kako “nije dovoljno tučen”. Fikret Arnaut je pretrpio teške povrede i stalna zlostavljanja.
Mučenje Seada Ambeškovića i Hajrudina Osmanovića
Sead Ambešković je uhapšen 11. juna 1992. i odveden u logor Sušica, gdje su ga optuženi i stražari tukli drškama sjekira, željeznim šipkama i kundacima pušaka. Zajedno s Hajrudinom Osmanovićem, 14. juna bio je podvrgnut premlaćivanju od sat i po, što je dovelo do teških povreda. Dana 16. juna optuženi ih je ponovo pretukao. Hajrudin Osmanović je 3. jula odveden na prinudni rad i od tada mu se gubi svaki trag.
Mučenje Suada Mahmutovića
Od 13. juna do 3. jula 1992. optuženi je Suada Mahmutovića svakodnevno tukao željeznim šipkama, kundacima i gumenom cijevi ispunjenom olovom, što mu je prouzrokovalo prelome i trajne povrede. U jednom slučaju, stavio mu je cijev pištolja u usta i povukao obarač, ali oružje nije bilo napunjeno.
Mučenje Ređe Čakišića
Ređo Čakišić je uhapšen 2. juna 1992. Po dolasku u logor optuženi i stražari su ga pretresli i pretukli kundacima i čizmama. Deset dana kasnije, optuženi ga je izveo iz hangara i predao dvojici ljudi uz riječi: “Evo, donio sam vam nešto za večeru.”
UBISTVA
Jedne večeri između 13. i 24. juna 1992. godine, optuženi i stražari u logoru izveli su Durmu Handžića i Asima Zildžića iz hangara, gdje su ih brutalno zlostavljali. Tukli su ih pesnicama, nogama i drvenim predmetima najmanje 45 minuta, dok su žrtve neprestano molile da prestanu.
U noći između 23. i 24. juna 1992. optuženi je naredio da se iz hangara izvedu Muharem Kolarević i Dževad Sarić, a ubrzo nakon toga stražari su izveli i Ismeta Zekića. Tokom narednih trideset minuta, zatočenici su slušali bolne jauke, a zatim pucnjeve u blizini hangara. Nakon toga, stražari su pozvali dvojicu zatočenika da uklone tijela Kolarevića i Sarića, dok im je optuženi naredio da operu krv s mjesta premlaćivanja. Dok su čekali ispred hangara, posmatrali su kako stražar puca u Ismeta Zekića i ubija ga. Nedugo nakon toga, optuženi i stražar su s pripadnicima lokalne policije ušli u hangar, gdje su policajci pokazali na Rašida Ferhatbegovića i pitali da li je on bio onaj koji je pokušao pobjeći.
Dana 6. jula 1992. ili približno tog datuma, optuženi je izveo Ismeta Dedića iz hangara i zatvorio vrata, nakon čega su zatočenici čuli njegove krike. Nekoliko minuta kasnije, Dragan Nikolić je dvojici zatočenika naredio da ga uvuku nazad. Njegovo tijelo bilo je obliveno krvlju i jedva prepoznatljivo. Ubrzo je preminuo, a zatočenici su njegov leš stavili u plastičnu vreću i uklonili ga.
Početkom jula 1992. Mevludin Hatunić, njegova žena i kćerka bili su zatočeni u logoru Sušica. Između 3. i 7. jula, Hatunić je jednom Srbinu ponudio svoju kuću u zamjenu za iseljenje svoje porodice, nakon čega mu je dozvoljeno da nakratko napusti logor radi sređivanja prenosa kuće. Po povratku, Dragan Nikolić ga je optužio da je prijetio osobi kojoj je predao kuću, te ga iste večeri teško pretukao. Sljedećeg jutra, optuženi ga je ponovo premlatio dok nije izgubio svijest, a kada se uveče osvijestio, Nikolić ga je ponovo pretukao. Mevludin Hatunić je ubrzo preminuo od posljedica premlaćivanja, a zatočenici su njegov leš umotali i uklonili iz hangara.
Od druge sedmice jula 1992., tokom sedam dana, Dragan Nikolić je brutalno tukao 60-godišnjeg zatočenika Galiba Musića, udarajući ga nogama i metalnom cijevi. Svaki put kada bi ga napao, Musić bi gubio svijest. Optuženi ga je pritom optuživao da je tražio od jedne muslimanske organizacije da protjera Srbe iz Vlasenice. Nakon sedam dana neprestanog premlaćivanja, Galib Musić je podlegao povredama i preminuo.
Dragan Nikolić je bio prva osoba protiv koje je Sud podigao optužnicu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Prvobitna optužnica je potvrđena 4. novembra 1994. godine. Prva izmijenjena optužnica je podnesena 12. februara 1999. Dana 28. aprila 2000., izjasnio se da nije kriv po svim tačkama prve izmijenjene optužnice. Druga izmijenjena optužnica je podnesena 15. februara 2002. godine. Nikolić se i po ovoj optužnici izjavio da nije kriv. Treća i posljednja izmijenjena optužnica od 27. juna 2003. proizašla je iz razgovora između strana u postupku o mogućem sporazumu o izjašnjavanju o krivici (vidi u nastavku). Tim izmjenama su samo preformulisane pravne procjene, bez ikakvih promjena u činjeničnoj osnovi. Ta optužnica je dalje usmeno izmijenjena, a Pretresno vijeće ju je konačno prihvatilo na pretresu o izjašnjavanju o krivici održanom 4. septembra 2003. Treća izmijenjena optužnica podnesena je 31. oktobra 2003. godine.
Nikolić se teretio na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) za:
• progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; ubistvo; seksualno nasilje; mučenje (zločini protiv čovječnosti, član 5).
Dragan Nikolić je osuđen za:
Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, seksualno nasilje, mučenje (zločini protiv čovječnosti)
SPORAZUM O IZJAŠNJAVANJU O KRIVICI
Dana 4. septembra 2003., Pretresno vijeće je održalo pretres i razmotrilo povjerljivi zajednički zahtjev za razmatranje sporazuma o krivici između Nikolića i Tužilaštva. Taj zahtjev je odražavao dogovoreni sporazum o krivici prema kojem se optuženi pristao izjasniti krivim po sve četiri tačke optužnice (optužnica je izmijenjena tokom rasprave o kazni) i po opštim navodima i dodatnim činjenicama iz treće izmijenjene optužnice koja je podnesena 31. oktobra 2003. Nakon što se uvjerilo da je izjava optuženog o krivici data dobrovoljno i s punim razumijevanjem svih odredaba sporazuma, Pretresno vijeće ga je proglasilo krivim. S obzirom da je sporazum o izjašnjavanju o krivici sklopljen prije početka zakazanog suđenja, suđenje nije bilo potrebno. Dragan Nikolić se 4. septembra 2003. izjasnio krivim po trećoj izmijenjenoj optužnici kojom se teretio na osnovu individualne krivične odgovornosti za mnoge zločine, uključujući ubistvo i mučenje, kao i pomaganje i podržavanje silovanja. Kažnjivo ponašanje u osnovi tih optužbi predstavlja i djelimičnu osnovu za optužbu za progone kao zločin protiv čovječnosti.
IZJAVA DRAGANA NIKOLIĆA
“Časni sude, ja sam potpuno svjestan svega onoga za što se teretim, svjestan sam djela koja sam počinio. To sam i priznao, tačku po tačku koja mi je ovde pročitana. Izjasnio sam se da sam kriv. Preuzimam svu odgovornost za ta djela koja sam počinio.
Kako se osjećam povodom toga što sam činio u tom periodu, za ta tri mjeseca koja sam proveo u Sušici, to jedino ja znam. Ali, ono je bitno da stvarno osjećam veliku dozu sramote, stida, jer kao što i ovde je pomenuto, u Sušici ja sam bio s jedne strane sa oružjem, uniforma; s druge strane bile su žene koje su godina moje majke, bila su djeca, bili su moji drugovi s kojima sam godine provodio u kafeima, sportskim terenima, ljetovanjima. I zaista kad se o tome razmisli, to ostaje jedna vrsta noćne more kad se sjetite svih tih likova, svega toga što se dešavalo. Često sebi postavljam pitanje: zašto, kako? Imao sam dosta vremena, 11 godina je prošlo, ali teško mogu da nađem odgovor na to pitanje.
Ja, iskreno Vam kažem, nikada nisam osjetio neko sažaljenje prema sebi, jer nisam ja bio u godinama – 15 godina i šta ja znam – bio sam zreo čovjek. Uglavnom je to sažaljenje bio okrenuto i žaljenje prema žrtvama. Ne samo onim koje sam ja direktno povrijedio i njihovim familijama. Svi ljudi koji su bili dole u Sušici, a bilo ih je dosta, su žrtve.
Šta ja mogu da kažem povodom toga? Ja mogu da kažem da se zbog svega toga iskreno kajem. Zaista se kajem, jer ako bih samo rekao “Kajem se” forme radi neke. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene samog, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije. Iskoristiću ovu priliku da se svim tim žrtvama i onim koje sam direktno provrjedio, na čije sam živote i sudbinu utjecao, izvinim, izvinim duboko, i svim onim koji su bili u Sušici – bilo dan, bilo mjesec, bilo više vremena.
Ja bih želio – pošto je ovo javno – da i te žrtve, ukoliko je moguće, osjete tu iskrenost u mom kajanju i mom izvinjenju svim njima. Čak i onim koji nisu bili u logoru Sušica, a koji se sad nalaze širom svijeta, a posljedica tog njihovog odlaska i protjerivanja je taj sukob i nemogućnost da se vrate svojim domovima, kućama i ostalom. Ja sam svjestan, časni sude, da ću ja provesti dosta vremena u zatvoru, ali isto tako se nadam da će doći taj dan kad ću izaći. Želja mi je da se vratim u Vlasenicu, da učinim nešto što je u mojoj moći, ukoliko to bude moguće, da se ti ljudi ponovo zbliže i da se vrate svojim kućama. Ne bih želio nijednog momenta da nekoga ugrozim svojim prisustvom tamo. Otićiću tamo, no ukoliko bih osjetio jednog momenta da nekome smetam, otišao bih. Imam gdje otići – kod mojih rođaka – ali ću se uvijek vraćati, svakog momenta. Vraćaću se dok god budem živ i dok ne vidim i ne osjetim trenutak da ne smetam tim ljudima, da bi konačno došli oni u taj grad, koji nije ni razoren, da bi počeli jedan novi život. Ja sam priznao ovo. Ja se nadam – kao što je rekao i moj advokat, to sam i govorio – da će mojim primjerom poći i drugi, na sve tri strane, da će to ih ohrabriti u neku ruku. Da preuzmu i oni dio odgovornosti, svi oni koji su učinili ta grozna djela, jer samo tako moguće je da dođe do zbližavanja naroda na tim prostorima. Za to je potrebno vrijeme, ali treba svima nama koji smo direktno učestvovali u tome da bude jasno da smo mi ipak jedan bitan faktor u tom pomirenju i suživotu. Isto tako smatram da i ovaj sud ima veliku ulogu u tome. Ja nastojim pomoći ovom sudu. Žrtve nikada ne smijemo zaboraviti.
Ja ne mogu da govorim u ime drugih, ja govorim u svoje ime. Među žrtvama ja sam imao zaista pravih prijatelja s kojim sam odrastao i još jednom ću ponoviti moje iskreno kajanje za sve ono sto sam učinio dole. Nadam se da će mi se dati prilika da koliko-toliko učinim da njihova patnja bude manja. Iskoristiću ovu priliku, časni sude, da Vam se zahvalim što ste me saslušali i omogućili mi sve ovo da kažem, da Vam se zahvalim u svoje ime i u ime moje majke i moje sestre, koje su ovde – ja sam rekao da će ovo biti javno. Poručujem da su vrata moje kuće svim tim ljudima otvorena, da mogu u svakom momentu doći, porazgovarati, bilo sa žrtvama, bilo sa nekim komšijama, koji čak nisu ni bili u Sušici. Ja ne znam riječi reći, ali ako bi se ostalo samo na riječima ja mislim da nije dovoljno. Treba ipak nešto uraditi, a ja imam namjeru raditi na pomirenju, povratku tih raseljenih, protjeranih ljudi. To mi je i želja.”
(Dragan Nikolić, rasprava o kazni, 6. novembar 2003.)
Dana 16. januara 2004., Nikolić je podnio najavu žalbe na presudu Pretresnog vijeća. Optužba nije uložila žalbu. Pretres po žalbi je održan 29. novembra 2004. Žalbeno vijeće je izreklo presudu 4. februara 2005. godine i izreklo presudu kojom je preinačilo osuđujuće presude Pretresnog vijeća i Nikoliću smanjilo kaznu s 23 godine na 20 godina zatvora.
Dana 21. juna 2006, Nikolić je prebačen u Italiju na izdržavanje preostalog dijela kazne. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 20. aprila 2000. Dana 20. augusta 2013. Nikoliću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Umro ratni zločinac Dragan Nikolić Jenki
U Vlasenici je preminuo Dragan Nikolić zvani Jenki, komandant nekadašnjeg logora Sušica u tom gradu na istoku Bosne, javlja agencija Patria.
Nikolić je preminuo u 61. godini života. Sahranjen je jučer na lokalnom groblju u Vlasenici.
Dragan Nikolić je 2003. godine pred Haškim tribunalom priznao krivicu za ratne zločine počinjene tokom 1992. godine u logoru Sušica kod Vlasenice, čiji je bio komandant. Nikolić je, u dogovoru sa Tužilaštvom, priznao krivicu za progon nesrpskog stanovništva na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, za mučenje, silovanje i ubistvo, zločine koji se karakterišu kao zločini protiv čovječnosti. Tužilaštvo je predložilo da za navedene zločine Nikoliću bude određena kazna od 15 godina zatvora.
Priznajući krivicu Nikolić se složio sa navodima optužnice po kojoj su u aprilu 1992. godine pripadnici JNA, odnosno Novosadskog korpusa, paravojne jedinice i lokalni Srbi zauzeli Vlasenicu. Po zauzimanju grada uslijedilo je protjerivanje muslimanskog stanovništva, tako da u septembru 1992. u gradu više nije bilo Muslimana, iako su do početka rata činili većinu u Vlasenici. Dragan Nikolić složio se sa navodima optužnice da je kao dio procesa protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Vlasenice osnovan logor Sušica, kroz koji je od maja do oktobra 1992. godine prošlo oko 8.000 ljudi.
Muškarci su premlaćivani i ubijani, a žene silovane, priznao je Nikolić i potvrdio da su prije napuštanja zatvora i Vlasenice Muslimani morali da potpišu izjavu da odlaze dobrovoljno i da se odriču svoje imovine.
Optužnica protiv Nikolića, podignuta 1994. godine, prva je koju je Haški tribunal podigao za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Nikolić je uhapšen u aprilu 2000. godine u okolini Smedereva, a prilikom prvog pojavljivanja u sudnici izjavio je da se ne osjeća krivim ni po jednoj tački haške optužnice.
Nikolić je trebao svjedočiti na suđenju Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću za zločine počinjene na području Vlasenice.
Prema optužnici, Đurić je bio član Kriznog štaba općine Vlasenica, Stanić je bio komandant Stanice javne bezbjednosti (SJB), Kraljević komandant Specijalnog voda u sastavu SJB-a Vlasenica, poznatog pod nazivom “Mićini specijalci”, dok je Garić bio policajac.
https://www.ins.ba/bs/article/5875/umro-ratni-zlocinac-dragan-nikolic-jenki