Darko Mrđa je rođen 28. juna 1968. godine u Zagrebu (Republika Hrvatska). Odrastao je u Tukovima u opštini Prijedor, a radio je u rudniku u Omarskoj. Godine 1992. godine za vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini bio je pripadnik takozvanog “interventnog voda”, specijalne policijske jedinice u službi vlasti bosanskih Srba u Prijedoru, u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
U avgustu 1992. u Bosni i Hercegovini je bio u toku oružani sukob. U sklopu tog oružanog sukoba došlo je do rasprostranjenog i sistematskog napada, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor. Darko Mrđa potvrđuje da su zločini za koje se izjašnjava krivim bili dio tog rasprostranjenog i sistematskog napada. Dana 21. avgusta 1992. godine Darko Mrđa je bio pripadnik “interventnog voda” policije u Prijedoru. Toga dana Darko Mrđa je u svom službenom svojstvu pripadnika policije učestvovao u pratnji organizovanog konvoja civila Muslimana, odnosno nesrba iz Tukova i logora Trnopolje u Prijedoru, koji se kretao prema opštini Travnik. Konvoj su činili autobusi i kamioni puni civila. Konvoj se zaustavio na jednom mjestu pored puta uz rijeku Ilomsku, između Skender-Vakufa i planine Vlašić. Na tom mjestu Darko Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda izvršili su naređenje da se vojno sposobni muškarci odvoje od ostatka konvoja, pri čemu je između ostalog Darko Mrđa lično odabirao ljude znajući i očekujući da će ti ljudi biti ubijeni. Veliki broj muškaraca – procjenjuje se da ih je bilo više od dvije stotine – ukrcan je u dva autobusa. Darko Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda odvezli su izdvojene muškarce u dva autobusa do Korićanskih stijena
Konvoj koji se iz Prijedora kretao prema Travniku su činili autobusi i kamioni puni civila. Konvoj se zaustavio na jednom mjestu pored puta uz rijeku Ilomsku, između Skender-Vakufa i planine Vlašić. Na tom mjestu Darko Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda izvršili su naređenje da se vojno sposobni muškarci odvoje od ostatka konvoja, pri čemu je između ostalog Darko Mrđa lično odabirao ljude znajući i očekujući da će ti ljudi biti ubijeni. Veliki broj muškaraca – procjenjuje se da ih je bilo više od dvije stotine – ukrcan je u dva autobusa. Darko Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda odvezli su izdvojene muškarce u dva autobusa do Korićanskih stijena. Muškarcima iz jednog autobusa naređeno je da izađu iz autobusa, sprovedeni su do ivice puta iznad duboke provalije, gdje im je naređeno da kleknu, nakon čega su ubijeni iz vatrenog oružja. Muškarci iz drugog autobusa izvođeni su u manjim grupama po dvojica ili trojica i strijeljani. Zajedno s drugim pripadnicima interventnog voda, Darko Mrđa je lično i direktno učestvovao u njihovom izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Osim dvanaestorice muškaraca koji su preživjeli pokolj, ubijeni su svi muškarci koji su izvedeni iz ta dva autobusa.
OPTUŽNICA PROTIV DARKA MRĐE
Prvobitna optužnica pfrotiv Darka Mrđe je podignuta 26. aprila 2002. godine, a izmijenjena 4. avgusta 2003. godine. Dana 26. aprila 2002. sudija Liu potvrdio je optužnicu protiv Darka Mrđe. Optužba je navela da je 21. augusta 1992. na planini Vlašić u opštini Skender-Vakuf u Bosni i Hercegovini Darko Mrđa, djelujući u dogovoru s drugima koji su dijelili njegovu namjeru, planirao, poticao, naređivao i izvršavao ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje ubistva više od dvije stotine muškaraca u konvoju koji se iz logora Trnopolje i Tukova kretao prema Travniku. Od ljudi koje su Darko Mrđa i njegovi saučesnici namjeravali ubiti, dvanaest muškaraca palo je ili skočilo sa stijene i preživjelo pokolj.
Tačke optužnice:
Sporazum o izjašnjavanju o krivici sadrži činjenični osnov zločina koje je počinio Mrđa. U avgustu 1992. u Bosni i Hercegovini je bio u toku oružani sukob. Taj sukob je uključivao rasprostranjene i sistematske napade na nesrpsko civilno stanovništvo opštine Prijedor. Mrđa je potvrdio da su kriviĉna djela za koja se potvrdno izjasnio o krivici bila dio tog rasprostranjenog i sistematskog napada. Dana 21. avgusta 1992. Mrđa je bio pripadnik interventnog voda policije u Prijedoru. Tog dana Mrđa je u svom službenom svojstvu pripadnika policije učestvovao u pratnji organizovanog konvoja civila Muslimana, odnosno nesrba iz Tukova i logora Trnopolje u Prijedoru, koji se kretao prema opštini Travnik. Konvoj su činili autobusi i kamioni puni civila. Konvoj se zaustavio na jednom mjestu pored puta uz rijeku Ilomsku, između Skender-Vakufa i planine Vlašić. Na tom mjestu Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda izvršili su naređenje da se vojno sposobni muškarci odvoje od ostatka konvoja, pri čemu je između ostalog Mrđa lično odabirao ljude znajući da će ti ljudi biti ubijeni. Veliki broj muškaraca – procjenjuje se da ih je bilo više od 200 – ukrcan je u dva autobusa. Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda odvezli su izdvojene muškarce u dva autobusa do Korićanskih stijena. Muškarcima iz jednog autobusa naređeno je da izađu iz autobusa, sprovedeni su do ivice puta iznad duboke provalije, gdje im je naređeno da kleknu, nakon čega su ubijeni iz vatrenog oružja. Muškarci iz drugog autobusa izvođeni su u manjim grupama po dvojica ili trojica i strijeljani. Zajedno s drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa je liĉno i direktno učestvovao u njihovom izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Osim dvanaestorice muškaraca koji su preživjeli pokolj, ubijeni su svi muškarci koji su izvedeni iz ta dva autobusa. Što se tiče razmjera krivičnih djela, nije bilo moguće utvrditi tačan broj civila koje je Mrđa lično ubio. Međutim, nije bilo sporno da je on učestvovao u pokolju velikih razmjera u kojem je oko 200 civila lišeno života. Osim toga, Pretresno vijeće je zaključilo da je činjenica da je znatan broj ovih žrtava prethodno bio zatočen u logorima, zbog čega su te žrtve bile posebno bespomoćne.
Dana 31. marta 2004. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu kojom je Mrđu proglasilo krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za
na kaznu zatvora od 17 godina.
Dana 23. novembra 2004. godine Mrđa je prebačen u Španiju na izdržavanje kazne. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od prebacivanja na Sud 14. juna 2002. Dana 10. oktobra 2013. godine Mrđi je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Pravilnik o postupku i dokazima Međunarodnog suda utvrđuje postupak za sporazum o izjašnjavanju o krivici. Tužilac i odbrana mogu se sporazumjeti da će, nakon što se optuženi potvrdno izjasni o krivici po optužnici ili po jednoj ili više tačaka optužnice, tužilac pred pretresnim vijećem zatražiti da se optužnica shodno tome izmijeni i predložiti neki konkretan raspon kazne ili se složiti s rasponom kazne koji predloži odbrana. Pretresno vijeće ne obavezuje nijedan od ovih sporazuma. U sporazumu između Mrđe i tužilaštva se navodi: “Darko Mrđa je sporazuman s tim da se izjasni krivim po tačkama 2 i 3 Optužnice zato što činjenično jeste da je kriv i potvrđuje da snosi punu odgovornost za svoje postupke.” Pretresno vijeće ga je proglasilo krivim po tim dvjema tačkama nakon što se uvjerilo da je izjašnjenje o krivici dato dobrovoljno, upućeno i nedvosmisleno, a da postoji dovoljna činjenična osnova za postojanje krivičnog djela, te da je Darko Mrđa u njemu učestvovao. Dana 28. avgusta 2003. godine optužba je zatražila da joj Pretresno vijeće odobri da imenuje vještaka koji će pregledati Mrđu i nakon toga sastaviti izvještaj u svrhu izvođenja dokaza od važnosti za odmjeravanje kazne. Dana 15. septembra 2003. godine Pretresno vijeće izdalo je nalog da se imenuje vještak. Imenovani vještak je dostavio svoj izvještaj 13. oktobra 2003. godine. Rasprava o kazni je održana 22. oktobra 2003. godine.
“Časni sude, zahvaljujem Vam na ukazanoj prilici da na kraju ovog postupka koji se vodi protiv mene kažem nekoliko riječi. U Jugoslaviji, u državi u kojoj sam rođen, prije skoro 13 godina došlo je do tragičnog sukoba. Ja sam tad imao 23 godine. Želio sam isto kao i svi ljudi mojih godina. Želio sam prije svega mir i imao sam bezbroj planova za svoju budućnost. Zadnje što mi je palo na pamet je bio rat i krvoproliće. O ratu sam znao onoliko koliko su moji roditelji govorili, a oni su u vezi rata govorili najmanje. Nisam u to vrijeme mnogo obraćao pažnju na to. Smatrao sam da je rat nešto što je davna prošlost, nešto što se događalo prije nego što sam ja rođen. Iskreno rečeno, do zadnjeg trenutka mislio sam da ću ja biti dio generacije koja će svoj životni vijek provesti u miru. Odrastao sam u socijalističkom sistemu, u školi su me učili o bratstvu i jedinstvu između raznih naroda koji žive u mojoj zemlji. Ipak, znao sam da su mnogi moji preci stradali u prethodnom ratu. Znao sam za logor Jasenovac. Međutim, tada sam bio ubijeđen da je to nešto što je daleko iza mene i nešto što se mene ne tiče. Živio sam mirno sa svojim komšijama Muslimanima i Hrvatima. Živjeli smo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Družili smo se, a čak i ponekad imali smo mnogo više od toga. Kao mladić imao sam djevojaka koje nisu bile Srpkinje. Nikad za to nisam dobio prijekor od roditelja. S početkom 1990-ih godina sve se naglo promijenilo. Radio i televizija, novine, sve je bilo puno govora o ugroženosti Srba, Hrvata i Muslimana – zavisno od toga, čije je sredstvo informisanja. Odjednom, počeli smo da se dijelimo u načinu razmišljanja o istim stvarima. Ja to ni tada, a ni sada ne mogu objasniti i razumjeti. Duboko vjerujući da je moj narod i da nam ponovo prijeti opasnost kao što je bio Jasenovac, ja sam se iz iskrenih patriotskih razloga javio na mobilizaciju. Bio sam mlad, zdrav i jak, a takvi su najpotrebniji svakoj vojsci. Želio sam prije svega da branim svoj narod, a zadnje što mi je padalo na pamet je da napadam druge. Kao takav, u kasno proljeće ‘92. godine dospio sam u interventni vod prijedorske policije. U Prijedoru su se odigravale grozne stvari. Najradije bih sve to izbrisao iz svog sjećanja. Moje komšije Hrvati i Muslimani, morali su da odu. Kao policajac, ja sam u nekoliko navrata prije 21. avgusta i pratio i obezbjeđivao konvoje kojim su Muslimani odlazili iz Prijedora. Ne mogu reći da im je bilo dobro, ali znam da je većina njih stigla živa i zdrava u onom pravcu u kojem su krenuli. Ujutro 21. avgusta saznao sam da trebam da pratim još jedan takav konvoj. Nisam sumnjao da će se bilo šta posebno dogoditi. Međutim, nije bilo tako. Po naredbi komandira interventnog voda, koji je kasnije poginuo na bihaćkom ratištu, pa mu ne želim sada pominjati ime, izdvojili smo dva autobusa puna vojnosposobnih muškaraca. Oni su ubijeni na Korićanskim stijenama, mjestu koje se nalazi između Skender-Vakufa i Travnika. Ja sam učestvovao u razdvajanju i ubijanju tih nedužnih ljudi. Iskreno se kajem. Zamolio bih za lično moje izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama. Časni sude, želio bih da mi vjerujete na ovaj način. Nisam to počinio zato što sam želio ili uživao u tome. Nisam ja mrzio ni te ljude. Uradio sam to zato što mi je naređeno da to uradim. Moj komandir, koji je inače uživao veliki autoritet i strahopoštovanje, bio je prisutan i lično izdavao ta naređenja. U tim trenucima ja nisam imao snage da se usprotivim naređenju. Ja mogu sada dokazati šta bi se desilo da sam odbio naređenje. Uvjeravam Vas da bih sam bio ubijen. A na Vama je, časni sude, da mi vjerujete ili ne. Svi oni, moji drugovi iz interventnog voda, koji bi mogli da svjedoče o tome, i sami se za sebe boje i za svoju budućnost, i ne žele da svjedoĉe. Ja ih ne osuđujem zbog toga. Časni sude, u proteklom ratu ja sam bio običan borac, bez čina i bez položaja. Bio sam na mnogim ratištima i borio se časno i pošteno. Tukao sam se s neprijateljem, koji je bio naoružan. U tim sukobina ranjen sam tri puta. Ja nisam bio kukavica u ratu. I zbog toga mi je jako žao i teško za (za) ovo što se desilo na Korićanskim stijenama. Već tada sam tražio prekomandu u drugu jedinicu, jer nisam želio da ubijam nenaoružane civile. Do kraja rata bio sam častan vojnik i nisam napravio nijednu stvar iole sličnu onome što se desilo na Korićanskim stijenama. Sada, 11 godina poslije, još teže mi pada ovaj dio moje prošlosti koju bih najradije da izbrišem, ali znam da to nije moguće. U međuvremenu sam se oženio i imam dvoje djece i do hapšenja živio sam jedan normalan život čovjeka koji je živio od svog rada. Nikad nisam odgovarao ni za najmanji prekršaj u životu. Ja znam da porodice ljudi koji su izgubili život 21. avgusta 1992. godine u meni gledaju ubicu i da im je moje izvinjenje neiskreno. Ipak, ja želim da im se najiskrenije izvinim i spreman sam za počinjeno djelo i da dobijem i da izdržim zasluženu kaznu. Nadam se da će moje priznanje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim već ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio za moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama. I zahvalio bih se ovome časnom sudu što mi je dozvolio da se obratim. Hvala.” (Darko Mrđa, rasprava o kazni, 22. oktobar 2003. godine)
https://detektor.ba/person/lice-mrda-darko/
U Prijedoru uhapšen bjegunac Darko Mrđa
Službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su u Prijedoru Darka Mrđu koji je pravosnažnom presudom Suda BiH osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u ovom gradu, potvrđeno je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ove institucije.
https://detektor.ba/person/lice-mrda-darko/
Jedinstvene kazne za Darka Mrđu i Zorana Babića od ukupno 55 godina zatvora
Albina Sorguč, 2. augusta 2019.
Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine izreklo je jedinstvene kazne Darku Mrđi i Zoranu Babiću – objedinivši im kaznu za ubistava i druga nečovječna djela počinjena nad bošnjačkim stanovništvom Prijedora sa presudama koje su im ranije izrečene – te je Mrđa osuđen na 20 godina, a Babić na 35 godina zatvora.
Drugostepeno vijeće je djelimično prihvatilo žalbe Odbrane te su Mrđi i Babiću, koji su ranije osuđivani, izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok je žalba Tužilaštva BiH odbačena kao neosnovana.prihvatilo žalbe Odbrana te su Mrđi i Babiću, koji su ranije osuđivani, izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok je žalba Tužilaštva BiH odbačena kao neosnovana.
Apelaciono vijeće je utvrdilo Mrđi 15 godina, a Babiću 13 godina zatvora, smanjivši mu za dvije godinu kaznu koju mu je izreklo Prvostepeno vijeće, ali imajući u vidu da su ranije osuđivani, izrečene su im jedinstvene kazne od 20 i 35 godina zatvora.
“Darku Mrđi je za krivično djelo ‘zločini protiv čovječnosti’ utvrđena kazna zatvora od 15 godina, te ga je Sud, uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora od 17 godina izrečenu presudom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 20 godina. Sud je Zoranu Babiću za krivično djelo ‘zločini protiv čovječnosti’ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, te ga, uzimajući kao utvrđenu kaznu dugotrajnog zatvora izrečenu pravosnažnom presudom od 35 godina, osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina”, navodi se u saopćenju Suda BiH. Iz Suda je saopćeno da je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda od 30. novembra prošle godine ostala nepromijenjena. Tom presudom Radenko Marinović, koji je bio optužen s Mrđom i Babićem, oslobođen je optužbi.
Prvostepenom presudom Mrđa i Babić su osuđeni na po 15 godina zatvora.
Babić i Mrđa, bivši pripadnici Interventnog voda pri Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, osuđeni su za zločin protiv čovječnosti zbog učešća u progonu bošnjačkog stanovništva u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske (RS). Mrđa je proglašen krivim da je 20. jula 1992. ubio dva nepoznata civila u zaseoku Sredice na području Prijedora, kao i da je s još dvije osobe istog dana iz naselja Tukovi odveo Saida Sadića, koji je ubijen dva kilometra od kuće. Vijeće je zaključilo da je van razumne sumnje dokazano da je 6. augusta 1992. prilikom transporta zatočenika iz logora “Omarska” na “Manjaču”, Mrđa fizički zlostavljao četiri lica, udarajući ih drvenim kolcem i šakama. Prema presudi, po dolasku pred “Manjaču”, Mrđa je iz autobusa izveo Dedu Crnalića i s drugim pripadnicima Interventnog voda ga tukao, usljed čega je ovaj zatočenik preminuo. Vijeće je zaključilo da je optuženi tada učestvovao u premlaćivanju još dva zatočenika.
Mrđa je proglašen krivim i da je narednog dana naredio zatočeniku Jasminu Ališiću da zadavi zatočenika Samira Đafića, što je ovaj i učinio. Kako se navodi u presudi, pripadnici Interventnog voda potom su tukli Ališića, a Babić ga je zaklao nožem.
Babić je osuđen i za ubistva Nezira Kraka i Saida Babića, počinjena također nožem.
Babića je Sud BiH ranije osudio na 22 godine zatvora za ubistva počinjena na Korićanskim stijenama na Vlašiću, a 21 godinu dobio je za ubistva počinjena u prijedorskom selu Čarakovo. Izrečena mu je jedinstvena zatvorska kazna od 35 godina.
Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu za učešće u ubistvima na Korićanskim stijenama. U oktobru 2013. pušten je na prijevremenu slobodu.
Uhićen ratni zločinac Darko Mrđa, koji je bio u bijegu, naređivao davljenje i klanje zarobljenika
Bivšeg pripadnika vojske bosanskih Srba, Darka Mrđu koji je pravomoćno osuđen zbog počinjenih ratnih zločina, uhitila je u petak policija u Bosni i Hercegovini nakon njegova višemjesečnog skrivanja. Iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) potvrdili su kako su njihovi policajci tijekom dana na području Prijedora uhitili osobu za kojom je raspisana domaća i Interpolova tjeralica zbog počinjenih ratnih zločina a lokalni su mediji izvijestili kako je riječ upravo o Darku Mrđi.
Darko Mrđa je u kolovozu 2019. pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora a nije se pojavio na Sudu BiH kada mu je izricana presuda. Sud BiH proglasio je Mrđu krivim za zločine nad prijedorskim Bošnjacima iz srpnja 1992. godine uključujući zločine počinjene u zloglasnim koncentracijskim logorima “Omarska” i “Manjača”.
Osuđen je zbog ubojstva trojice bošnjačkih zarobljenika te zbog toga što je zarobljeniku Jasminu Ališiću pod prijetnjom smrti zapovjedio da zadavi zarobljenika Samira Džafića. Jedan pripadnik Mrđine postrojbe nakon toga je zaklao Ališića.
Reakcija povodom hapšenja ratnog zločinca Darka Mrđe u Prijedoru
Reakcija povodom hapšenja ratnog zločinca Darka Mrđe u Prijedoru
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}
Posted by Sudbin Music – 18. februar 2016.
Krvnik ponovo pred licem pravde: Darko Mrđa, zločinac koji se lažno pokajao
Piše: Edita GORINJAC
Gdje su sad muslimani, da vidimo ko to narušava suživot, vikao je Darko Mrđa u centru Prijedora, nedugo nakon povratka iz španskog zatvora, gdje je robijao zbog učešća u likvidacijama oko 200 nenaoružanih civila, Bošnjaka i Hrvata, na Korićanskim stijenama avgusta 1992. godine. Muslimani, koliko ih je ostalo i vratilo se u ovaj krajiški grad, bili su tu, čuli su ga, kao i više puta poslije toga, kada se bahatio i davao do znanja da se vratio na mjesto zločina. Krvnika Darka Mrđu zbog “dobrog vladanja i suradnje sa Tužilaštvom“ Theodor Meron, tadašnji predsjednik Haškog tribunala, 2013. godine je svojim potpisom i odlukom vratio kući. U Prijedor. U mjesto gdje je najveća masovna grobnica iz proteklih ratova na Balkanu-Tomašica, mjesto gdje su formirani najmasovniji logori, u kojima je, sada i zvanično prema navodima Tužilaštva BiH, strah i smrt sijao i Mrđa zajedno sa svojim krvi žednim kompanjonima iz interventnog voda Specijalne policijske jedinice, poznatog i kao “odred smrti“.
“Normalan“ život
Haški tribunal, barem je tako obrazložio Meron, na osnovu mišljenja psihologa zaključio je da je Mrđa nakon odležanih dvije trećine kazne spreman voditi normalan društveni život u svom okruženju.
Taj “normalan“ vanzatvorski život počeo je u vrijeme ekshumacija na Tomašici, identifikacija žrtava, i priprema za jednu od najmasovnijih dženaza na ovim prostorima, onu 2014. godine. Tada je iz Kozarca na vječni počinak ispraćeno više od 280 ubijenih Prijedorčana. Među njima su bili suprug i šesterica sinova majke Have Tatarević.
“Normalan“ život, prema navodima pojedinih njegovih sugrađana, demonstrirao je prilikom te dženaze, kada se navodno osmjehivao dok je kolona s tabutima prolazila u blizini njegove porodične kuće u naselju Tukovi, a potom i pljunuo u pravcu kamiona s posmrtnim ostacima.
Prijedorska policija tolerisala je i Mrđine povremene incidente tokom kojih je, kažu, u znak “suživota“ znao ispaliti i pokoji metak. Inače, pištolj mu je bio omiljeno oružje, kojim je ubijao i na Korićanskim stijenama, ali i na drugim mjestima.
U cilju “normalnog života u svom okruženju“, opet prema tvrdnjama njegovih komšija, Mrđa ja tokom majskih poplava 2014. izigravao humanitarca, pa je pripomogao u dijeljenju pomoći, ali bošnjačke kuće je zaobilazio.
“Normalan život“ u Prijedoru vodi još nekoliko bivših osuđenika koje prijedorski Bošnjaci svakodnevno sreću na ulicama, ali i veći broj onih za koje Tužilaštvo tek treba zatražiti hapšenja zbog ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom. Sve su to oni koji su “Republiku Srpsku temeljili na istini Božjoj, na pravdi Božjoj“, kako je to opisao srpski patrijarh Irinej prilikom proslave “dana RS-a“ u Banjoj Luci. Ali, upravo na dan ponovnog Mrđinog hapšenja Biskupska konferencija BiH je Irineju odgovorila da to “ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom“. O tome će već On suditi kada za to dođe vrijeme, a na ovozemaljskim je sudovima da urade svoje.
Nekadašnjeg koreografa lokalnog kulturno-umjetničkog društva, Mrđu, naizgled povučenog čovjeka, dobro su zapamtili prijedorski logoraši i to po premlaćivanjima, ubistvima i hvalisanjima da je prije njih streljao desetke muslimana, pa će i njih.
Lažno pokajanje
Kada je u haškoj sudnici, nakon hapšenja 13. juna 2002. godine, priznao krivicu, Mrđa je očito pokazao jednako dobro glumačko umijeće, kao i koreografsko.
-Nadam se da će moje priznanje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio za moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama – rekao je, između ostalog, Mrđa tokom priznanja krivice.
Priznanje krivice i saradnja s Tribunalom, samo je bila olakšavajuća okolnost za krvnika, a nikako iskreno pokajanje zbog svih onih nevinih duša koje je poslao u smrt.
Za oko dvije godine koliko je proveo na slobodi, Mrđa je pokazao da se očito ne kaje i da ne žali zbog svoje ratne prošlosti. Ponovo će, zajedno sa Radenkom Marinovićem i Milanom Gavrilovićem pred lice pravde. Četvrti, Zoran Babić, čiji su zločini dio istog predmeta, već se nalazi u zatvoru na izdržavanju kazne za zločine počinjene u naselju Čarakovo, gdje je ispred džamije ubijeno 10 vjernika zajedno sa imamom Sulejmanom ef. Dizdarevićem.
Mrđu je ovog puta uhapsila SIPA, po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a zbog mučenja i ubistava logoraša u Manjači i Omarskoj.
Za nadati se da će Tužilašvo dobro pročešljati Mrđinu ratnu prošlost, pa ako se već “pokaje“ ponovo, neka to bar bude za sve zločine koje je počinio, a nesumnjivo ih ima i više od onoga što mu se po posljednjim navodima bh. pravosuđa stavlja na teret. Ako ga ponovo osude, a za to ima više nego dovoljno dokaza i svjedoka, nekom novom predsjedniku suda, nekim novim psiholozima i procjeniteljima Mrđinog lika, valjda bi trebalo biti jasno da ovog puta mora odležati punu kaznu, bez obzira na “dobro vladanje i saradnju“. U suprotnom, ne samo da će porodice žrtava pamtiti kako je Mrđa pljuvao na njihove najmilije dok su se s njima opraštali posljednji put, nego će po njima pljuvati i pravosuđe.
(Bportal.ba/Faktor.ba)
Gospodin Mujkanović, koji je preživio pokolj, svjedočio je na raspravi o odmjeravanju kazne o okolnostima u kojima su zločini izvršeni. Dana 21. augusta 1992. ukrcao se s drugim muškarcima, ženama i djecom, uglavom Muslimanima, u autobus koji je iz logora Trnopolje krenuo prema Travniku. Putnike su putem opljačkali stražari. Stražari su razdvojili muškarce od žena i prebacili ih u drugi autobus. Stražari su im rekli da će ih razmijeniti za zarobljenike. Autobusi su se zaustavili pored jedne litice. Po izlasku iz autobusa, muškarce su postrojili uz rub litice, licem prema provaliji. Muškarci su zapomagali. Gospodin Mujkanović izjavio je da je u provaliju skočio ili bio u nju gurnut. Nije se povrijedio prilikom pada. Na dnu litice čuo je jauke, pucnjavu i eksplozije ručnih bombi. Stražari su pucali u sve koji su zazivali u pomoć, a jedan stražar je doviknuo: “Turci, dobili ste to što ste zaslužili.” Kako bi izbjegao da ga ustrijele, g. Mujkanović se sklonio ispod jednog tijela i kasnije je otpuzao s podnožja te litice. Bio je uplašen i pokušao počiniti samoubistvo. Dvije noći je bio skriven u šumi, kad su ga zarobili i odveli na ispitivanje u Skender-Vakuf, gdje se sastao s ostalima koji su preživjeli taj pokolj. Zajedno s drugim preživjelima prebačen je u bolnicu, gdje su s njima, kako je izjavio, postupali gore nego sa stokom.
U pogledu patnje žrtava, optužba tvrdi da su muškarci patili zbog razdvojenosti od svojih porodica; čekajući na svoju smrt s užasom su posmatrali kako im saputnici padaju niz liticu; nakonpada neki od muškaraca polako su umirali od povreda ili izloženosti vremenskim prilikama, što je još više doprinijelo njihovoj patnji. Preživjelima su patnju nanosile povrede zadobivene prilikom pada, neke od preživjelih su nakon zarobljavanja tukli, da su u jednom slučaju preživjelog tjerali da pije vlastiti urin i da im je pružana neadekvatna ljekarska pomoć. Neki od žrtava pokušali su da pobjegnu. Dvojica njih zaključili su da im je bolje da umru pri bijegu nego da budu ustrijeljeni, pa su po izlasku iz autobusa potrčali i skočili niz liticu i preživjeli. Neki od onih koje su postrojili uz rub litice pokušali su da spase sebe ili svoje rođake tako što su ili sami skočili ili njih gurnuli niz liticu. Neki su pad preživjeli bez povreda, dok su drugi zadobili posjekotine, podlive ili teške povrede. Policajci na vrhu litice bacali su ručne bombe i pucali na ranjene kad bi primijetili da se bilo ko pomjerio ili jauknuo. Neki od preživjelih vidjeli su kako muškarce na vrhu litice ubijaju i bacaju u provaliju. Dugo se čulo kako umirući zapomažu.