Menu
Dario Kordić je rođen 14. decembra 1960. godine. Osnovnu školu je završio u Busovači. Godine 1983. je diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bavio se novinarstvom a od 1985. godine je bio zaposlen u firmi „Vatrostalna“ u Busovači. Svoju političku karijeru je započeo u septembru 1990. tako što je postao sekretar lokalnog ogranka Hrvatske demokratske zajednice – čijim predsjednikom postaje 1991. a na čijem čelu ostaje do decembra 1995. godine.
U jesen 1991. godine kako su se počeli navlačiti oblaci rata u Hrvatskoj nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, u HDZ BiH došlo je do razilaženja u mišljenjima o političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Stjepan Kljuić i jedna frakcija htjeli su da ona opstane kao politička cjelina; no druga frakcija, u kojoj su bili Dario Kordić i Mate Boban, zalagala se za podjelu zemlje. Dana 12. novembra 1991. godine održan je zajednički sastanak kriznih štabova regionalnih zajednica Hercegovina i Travnik, pod predsjedanjem Mate Bobana i Darija Kordića. Dvije su zajednice zaključile da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini treba izraditi politiku kojoj je cilj ostvarenje “našeg vjekovnog sna, zajedničke hrvatske države” i pozvati na proglašenje hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini kao “prve faze na putu konačnog rješenja [hrvatskog] pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim i etničkim i povijesnim … granicama”. Ova je politika provedena u djelo na sastanku održanom u Grudama 18. novembra 1991. kad je uspostavljena nova Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (HZHB). Zajednica se sastojala od 30 opština (među kojima su bile i one u Srednjoj Bosni), te je opisana kao “politička, ekonomska i teritorijalna cjelina”. Dana 29. januara 1992. održan je prvi sastanak predsjedništva HZHB u Grudama. Dario Kordić imenovan je u Radno predsjedništvo zajedno s Matom Bobanom, Ignacom Koštromanom i još dvije osobe, a nedugo nakon toga, 6. marta 1992. godine Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost.
PROGONI
Napetosti između Muslimana i Hrvata u Busovači porasle su zbog raspodjele oružja iz kasarni JNA. Dogovoreno je da će se oprema JNA iz kasarni Draga i Kaćuni podijeliti popola između HVO-a i TO-a. Prvu su zauzele snage HVO-a, a drugu TO, dok je ostalo sporno kome bi trebala pripasti kasarna JNA u Kaoniku. Dana 8. maja 1992. godine došlo do incidenta na kontrolnom punktu u kojem je ranjen pripadnik HVO-a, a dva dana kasnije, 10. maja 1992. godine komandant opštinskog HVO-a, Ivo Brnada, izdao je naređenje, koje je supotpisao Dario Kordić kao “potpredsjednik HVO-a”, kojim se raspušta Krizni stožer i naređuje HVO-u Busovača da preuzme svu vlast, a TO-u se daje ultimatum za predaju oružja i stavljanje pod komandu HVO-a, te se izdaje nalog za hapšenje trojice muslimanskih čelnika, među kojima je bio i Džemal Merdan, koji je kasnije uhapšen i premlaćen, te potom pušten po nalogu Darija Kordića. Dana 22. maja 1992. predsjednik HVO-a Busovače izdao naređenje, ponovno uz supotpis Kordića, kojim se prekida blokada grada (koja je uspostavljena 10. maja), ali kojim se uvodi policijski sat, a radnicima se naređuje da se do 25. maja vrate na posao, te se vlast u opštini predaje HVO-u, koji zamjenjuje skupštinu opštine, izvršni odbor i krizni stožer. Muslimani nisu pružili otpor, osim mirnog protestnog skupa koji je održan 25. maja 1992. godine, a demonstrantni su rastjerani hicima ispaljenim u zrak. Muslimani su deložirani iz stanova. U januaru 1993. Muslimanima je zabranjeno pozivanje na molitvu u Busovači i Muslimani su protjerani: većina ih je otišla u istom tom mjesecu. U Kiseljaku su, nakon što je HVO u junu 1992. godine preuzeo vlast, Muslimani hapšeni, a njihovi poslovni prostori su oštećivani ili dizani u zrak. Bilo je slučajeva da su muslimanske radnje pljačkane, a da su Muslimani izbacivani iz svojih domova. U junu 1992. godine HVO je preuzeo vlast nad opštinom Vitez. Nekoliko je Muslimana ubijeno u Vitezu tokom 1992. Krajem 1992. i u januaru 1993. nanošena je šteta muslimanskim radnjama u Vitezu. U januaru 1993. dva naoružana vojnika HVO-a nasilno su ušli u jedan stan u Vitezu, gdje su zlostavljali svjedoka i njegovu porodicu i pokrali novac i vrijedne stvari: svjedok je čuo da je još dvadesetak muslimanskih porodica u istom dijelu grada doživjelo istu sudbinu. Bilo je i mnogo slučajeva fizičkog šikaniranja Muslimana u Novom Travniku nakon prvog sukoba između pripadnika HVO-a i TO-a koji se dogodio 19. juna 1992. Muslimani su stalno dolazili u policijsku stanicu da se tuže na nasilje i pljačku, koje su često vršili ljudi u uniformama HVO-a i HOS-a. Vojnici HVO-a dali su ultimatum Muslimanima u donjem dijelu grada da se isele u roku od 24 sata.
Dokazi jasno ukazuju na progon Muslimana u opštinama Srednje Bosne u kojima je vlast preuzeo HVO, a to su Busovača, Novi Travnik, Vareš, Kiseljak, Vitez, Kreševo i Žepče. Progon je u svakoj od opština slijedio isti obrazac i to pokazuje da je HVO pokrenuo kampanju protiv bosanskih Muslimana u tim opštinama.
Dario Kordić je kao viši regionalni političar učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na selo Ahmići (i druga sela Lašvanske doline) kojoj je cilj bio „čišćenje“ tih područja od Muslimana. Na sastanku političara, među kojima je bio i Dario Kordić, je odobreno naređenje generala Tihomira Blaškića da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. Napad na Ahmiće, koji je kulmirao pokoljem više od 100 Muslimana, među kojima je bilo 32 žena i djece, izveli su pripadnici HVO-a 16. aprila 1993. godine.
Pripadnici HVO-a se nisu ograničili na ubijanje vojno-sposobnih muškaraca. Ubijali su i žene i djecu. Majka i tri sestre Abdulaha Ahmića ubijeni su u kući u Gornjim Ahmićima. Kad je jedan svjedok pokušao odvesti svoju porodicu do Gornjih Ahmića kako bi se tamo sklonili, opazili su ih vojnici HVO-a koji su na njih otvorili vatru i ubili mu svastiku i ranili kćer. Majka i osmogodišnji sin jednog drugog svjedoka ubijeni su u napadu ručnom bombom.
Rano ujutro 16. aprila 1993. godine, pripadnici HVO-a su izveli napad na Vitez i selo Večeriska. Edib Zlotrg rekao je da ga je probudila detonacija iz pravca Ahmića. Vidio je dim, kao i pripadnike HVO-a u maskirnim uniformama na ulicama Viteza kako hapse Muslimane i ubijaju ih. Kasnije je saznao da je među ubijenima i njegov šura koji je ranije objavio pismo u novinama u kojem je kritikovao vojnike HVO-a što pucaju iz svog oružja po gradu. Istog dana je napadnuto i selu Večeriska. U kuće su ubačene ručne bombe, a stanovnici i drugi su zatim uhapšeni i pretučeni. Svjedok V je vidio da veći dio muslimanskih kuća gori. Na kraju su oko 03:00 sata 18. aprila 1993. godine seljani (njih ukupno otprilike 400) uspjeli pobjeći iz sela uz pomoć UNPROFOR-a. Najmanje osam osoba poginulo je u napadu a selo je razoreno eksplozivima i požarom.
U opštini Vitez poginula su ukupno 172 Muslimana, a 5000 ih je protjerano (od toga je 1200 bilo zatočeno). Razoreno je 420 kuća, među kojima tri džamije, dvije medrese i dvije škole.
KAMION BOMBA U STAROM VITEZU – TERORISTIČKI ČIN KOJI SU IZVELI ELEMENTI UNUTAR HVO-a
Kamion-bomba eksplodirala je 18. aprila 1993. godine u poslijepodnevnim satima blizu džamije u Starom Vitezu, uništivši kancelariju Ratnog predsjedništva. Poginulo je najmanje šest osoba a ranjeno 50. Prema iskazu Nihada Rebihića, koji je tada pješice prolazio blizu lica mjesta, pokraj njega se provezao jedan kamion za gorivo HVO-a, a onda se začula snažna eksplozija koja ga je bacila na zemlju i on je izgubio svijest. Kad se osvijestio, kuće su bila veoma oštećene.
KISELJAK
Pripadnici HVO-a su 18. aprila 1993. godine napali sela Gomionica, Svinjarevo i Behrići (koja se nalaze nedaleko jedno od drugog na glavnoj cesti), zajedno sa Rotiljem, Gromiljakom, Polje Višnjicom i drugim muslimanskim selima u tom dijelu opštine Kiseljak. U Rotilju je od TO-a zatraženo da preda oružje prije nego što je HVO granatirao selo. Kao rezultat toga, donji dio sela je zapaljen i 20 kuća i pomoćnih objekata je uništeno, a sedam civila ubijeno.
Kad su posmatrači PMEZ-a posjetili ta sela ustanovili su da su skoro svi Muslimani otišli, a njihove kuće spaljene i zaključili su da je na tom području obavljeno etničko čišćenje.
GRANATIRANJE ZENICE – TERORISTIČKI ČIN
Na Zenicu je ispaljeno šest granata između 12:00 i 12:30 sati 19. aprila 1993. godine. Granate su pale u području pijace koju je jedan svjedok koji je bio tamo opisao kao prometnu pješačku zonu sa prodavnicama, štandovima i kafićima gdje bi oko podneva bilo mnogo ljudi, pješaka, kupaca i ljudi na putu za džamiju. Jedan drugi svjedok rekao je da je na tom mjestu bilo 30-40 kafića i robna kuća i procijenio da se tamo u datom trenutku moglo nalaziti dvije do tri hiljade ljudi. No čini se da je namjeravani cilj granatiranja možda bila radio stanica Radio Zenica. Jedan tehničar iz te radio stanice izjavio je prilikom svjedočenja da je 19. aprila primio telefonski poziv osobe koja se raspitivala za lokaciju Radio Zenice. Na pitanje zašto ga to zanima, taj čovjek je odgovorio da će za 10 minuta granatirati radio stanicu i rekao svjedoku da ode u sklonište. Nešto kasnije svjedok je vidio dim nedaleko od radio stanice. Ljudi su panično navalili u stampedu i vukli ranjene. Svjedok je čuo tri ili četiri granate, a jedna je pala blizu radio stanice. Nakon granatiranja svjedoka je nazvao neki čovjek i rekao “Balije, još niste pogođeni. Ponovo ćemo vas granatirati”.
Jedan svjedok identifikovao je 13 leševa, ali je rekao da je poginulo ukupno 15-16 osoba (on je predočio 15 smrtovnica). Lokalna bolnica primila je 18 teško ranjenih i 38 lakše ranjenih pacijenata.
Kino-dvorana u Vitezu dio je kompleksa koji su ljudi nazivali “kino” ili “dom kulture” ili “radnički univerzitet”. Tokom rata u tom se kompleksu nalazio štab Viteške brigade. U dijelovima kompleksa (prvo u podrumu, a zatim i u kino-dvorani) je nakon 16. aprila 1993. godine zatočeno 200-300 muškaraca Muslimana razne dobi, koji su prethodno uhapšeni. Zatvorenike su pripadnici HVO-a tukli. Vođeni su na kopanje rovova, a neki se nisu vratili.
Šahovski klub nalazio se u zgradi nedaleko kina i korišten je za zatočavanje muslimanskih civila.
Veterinarska stanica je od 16. aprila 1993. godine korištena za zatočavanje muslimanskih civila. Fuada Zeću, direktora Veterinarske stanice su u ovaj objekt doveli pripadnici HVO-a ujutro 16. aprila, nakon što je uhapšen kod kuće. Rekao je da je po dolasku zatekao 40-ak Muslimana koji su bili zatočeni u podrumu, a broj zatočenih ljudi ponekad je iznosio i 70-ak: stražari uopšte nisu davali zatočenicima hranu, ali su im je njihove porodice mogle donositi. Takođe je rekao da su zatočenici odvođeni da kopaju rovove kod Krušćice i da su dvojica ubijena.
Treći zatočenički centar u Vitezu uspostavljen je u zgradi SDK. Zatočenici su tamo držani oko dvije sedmice nakon 16. aprila 1993. godine, prije nego što su svi ili prebačeni nekamo ili pušteni. Zatočenici su odvođeni na kopanje rovova. Mirsad Ahmić je odveden da pet dana kopa rovove u Kratinama, u blizini linije fronta gdje je bilo veoma opasno. Pripadnici HVO-a su im prijetili sjekirom i morali su da rade danonoćno.
U Osnovnoj školi u Dubravici, pripadnici HVO-a su zatočili preko 300 Muslimana od 16. do 30. aprila 1993. Uslovi su bili loši i zatočenici su tjerani da kopaju rovove.
Svjedoci su svjedočili o tome kako su zatvoreni Muslimani civili korišćeni kao taoci:
„Zatvorenici iz Gaćica (247 civila) odvedeni su u štab HVO-a u hotelu “Vitez” i tamo su držani više sati kao taoci za slučaj da ABiH počne sa granatiranjem“.
BUSOVAČA
ZATVARANJE I NEČOVJEČNO POSTUPANJE
Muslimanski civili i pripadnici TO-a u dva su navrata zatvarani u logor Kaonik i to prvi put nakon napada HVO-a na opštinu u januaru 1993. godine i drugi put nakon napada u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. godine. U maju 1993. godine na spisku je navedeno 79 zatočenika. Stražari su nosili maskirne uniforme sa oznakama HVO-a. Uslovi u logoru bili su loši, a zatvorenici maltretirani: ćelije su bile male i prenatrpane, higijenski uslovi bili su vrlo loši, a prehrana neadekvatna. Zatočenike su tukli.
KISELJAK
U aprilu i junu 1993. HVO je koristio dva objekta u svrhu zatvaranja Muslimana iz sela oko Kiseljaka: kasarnu i zgradu opštine u gradu. Zatvorenici su isprva zatočavani u kasarni, gdje su ih držali u pretrpanim prostorijama, lošim higijenskim uslovima, prethodno im oduzevši vrijedne stvari. Zatvorenike su stalno tukli i nisu im davali dovoljno hrane. Svjedok Y premješten je iz kasarne u zgradu opštine, za koju je rekao da je bila u užasnom stanju, prljava i puna smeća, te da su po njoj trčali miševi: u prostorijama je bilo po pedeset ljudi i dva dana nije bilo hrane. Zatvorenici su odvođeni na kopanje rovova na liniji fronta ili u blizini linije. Jedan je kopao rovove preko osam mjeseci. U tom periodu su ubijena četiri zatvorenika. Drugi je teško ranjen iz vatrenog oružja dok je kopao.
Nakon što su pripadnici HVO-a 18. na 19. aprila 1993. godine zauzeli selo (pri čemu su uništili muslimanske kuće i ubili sedam ljudi), dijelom su ga pretvorili u zatočenički logor za Muslimane iz drugih sela u opštini, te za preživjele Muslimane iz samog Rotilja. Kad su zatočeni, Muslimani su ostali u okruženju i nisu mogli otići, pošto su ih kontrolisali vojnici i snajperisti HVO-a razmješteni po okolnim brdima. Uslovi su bili loši i kuće su bile pretrpane. Svjedok koji je u Rotilju bio od septembra 1993. do septembra 1994. rekao je da Muslimanima nije bilo dozvoljeno da napuštaju selo i da u selu nije bilo grijanja: HVO je svakodnevno muškarce odvodio na kopanje rovova.
ŽEPČE
–
Ova dva objekta u Žepču korištena su kao objekti za zatočavanje muslimanskog stanovništva nakon što je Žepče palo u ruke HVO-a 1. jula 1993. godine. Po riječima svjedoka F, nakon predaje je civilnom muslimanskom stanovništvu naređeno da se okupi, te su morali proći između vojnika HVO-a do četiri ili pet hangara ili skladišta u kompleksu preduzeća “Nova trgovina”, gdje ih je zatočeno oko 5.000. Muškarci u dobi između 16 i 60 godina odvojeni su od žena i djece, i odvedeni u osnovnu školu. Ondje su uslovi bili veoma loši: 105 muškaraca bilo je u ćeliji veličine šest sa sedam metara. Jedva da su dobivali išta vode. Žene i djeca ostali su u hangarima, pod stražom vojne policije HVO-a. |
| OPTUŽNICA PROTIV DARIA KORDIĆA
Optužnicu je 10. novembra 1995. godine potvrdila sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, te potpisala nalog za hapšenje. Tačke optužnice: – Kao predsjednik HDZ-a, Dario Kordić se uključio u zajednički plan progona muslimanskih civila sa područja opština Travnik, Vitez, Busovača i Kiseljak – u blizini Lašvanske doline u središnjoj Bosni i Hercegovini. – Prisustvovao je sastancima tokom kojih je odobren napad na selo Ahmići u opštini Vitez, u kojem je 16. aprila 1993. godine masakrirano više od 100 muslimanskih civila, uključujući 32 žene i 11 djece. – Planirao je napad na zaseoke Šantići, Pirići i Nadioci s ciljem etničkog čišćenja muslimana s područja opštine Vitez. – Poticao i naredio napad na Busovaču s ciljem etničkog čišćenja Muslimana s tog područja. – Naredio pritvaranje Muslimana u mjestu Kaonik, kino-dvorani, veterinarskoj stanici, SDK, šahovskom klubu i Osnovnoj školi u Dubravici u opštini Vitez. |
| ISTRAGA O ZLOČINIMA POČINJENIM U LAŠVANSKOJ DOLINI
Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je u septembru 1994. godine započelo istragu o događajima u Lašvanskoj dolini tokom 1993. godine. Pretresno vijeće Međunarodnog suda je 11. maja 1995. godine, nakon zahtjeva Tužilaštva, naložilo sudovima u Bosni i Hercegovini da ustupe rezultate svojih istraga o događajima u Lašvanskoj dolini.
|
ISTRAGA
STATISTIČKI PODACI
Broj dana u sudnici – 240
Broj svjedoka optužbe – 122
Broj svjedoka odbrane – 62
Broj dokaznih predmeta optužbe – 240
Broj dokaznih predmeta odbrane – 1643
| PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 26. MARTA 2001. GODINE DARIO KORDIĆ JE OSUĐEN NA 25 GODINA ZATVORA
– Ustanovljeno miješanje Hrvatske u oružani sukob u srednjoj Bosni – Napadi HVO-s “su izvedeni prema zajedničkoj zamisli ili planu koje je vodstvo bosanskih Hrvata stvorilo i sprovelo u svrhu etničkog čišćenja Muslimana u Lašvanskoj dolini” – Dario Kordić „je bio regionalni vođa i zdužno se uključio u zajednički plan progona, planirajući, pripremajući i naređujući one dijelove kampanje koji su spadali u njegovu sferu uticaja” – Dario Kordić je proglašen krivim za: progone, kršenje zakona i običaja ratovanja (protivpravni napad na civile), zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te krišenje zakona i običaja ratovanja (ubistvo, hitimično lišavanje života, nehumana djela, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda, nečovječno postupanje), zatvaranje i protivpravno zatočavanje, korištenje živih štitova i uzimanje talaca, uništvanje imovine širokih razmjera, bezobzirono razaranje i pljačkanje. |
GLAVNA IZREKA PREDSJEDNIKA PRETRESNOG VIJEĆA U PREDMETU PROTIV DARIA KORDIĆA
„Dario Kordić Vi ste imali važnu ulogu u tim krivičim djelima. Kao regionalni politički čelnik u srednjoj Bosni, sa posebnim uticajem u dolini Lašve, vi ste bili stvarni politički zapovjednik na području gdje je počinjen najveći dio ovih krivičnih djela. Kao što je već rečeno, Pretresno vijeće ne prihvata u potpunosti sve navode Tužilaštva i ne smatra da ste pripadali najvećim strukturama koje su vodile kampanju progona. Isto tako, oslobađate se optužbi za neka krivična djela koja proizlaze iz pojedinačnih djela terora, te optužbi za pokolj u Stupnom Dolu. Stoga Vam se ovim ne izriče kazna kao tvorcu progona, niti njegovom glavnom pokretaču. Vi ste se, međutim, zdušno pridružili toj kampanji i odigrali svrsishodnu ulogu u ofanzivama u dolini Lašve 1993. godine, tačnije u izdavanju naređenja za napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoju ulogu u tom stravičnom događaju zaslužujete primjerenu kaznu. Činjenica da ste bili političar i da niste učestvovali u samom izvršenju zločina ne znači ništa; vi ste svoju ulogu zasigurno odigrali, kao što su ljudi koji su pucali odigrali svoju. Štaviše, činjenica da ste bili na čelnoj poziciji povećava težinu krivičnih djela. Niste se pozvali ni na kakve olakšavajuće okolnosti, a takve okolnosti ni ne postoje. Pretresno vijeće smatra da će se ukupni kriminalitet vašeg ponašanja najbolje pokazati dosuđivanjem jedinstvene kazne. Dario Kordić, osuđeni ste na 25 godina zatvora“.
| Dario Kordić je podnio najavu žalbe 12. marta 2001. godine, dok je Tužilaštvo najavu žalbe podnijelo 13. marta 2001. godine. Dana 17. decembra 2004. godine, Žalbeno vijeće je izreklo presudu kojom je potvrdilo kaznu od 25 godina za Daria Kordića. |
Presuda Žalbenog vijeća
Dana 6. juna 2006. godine, Dario Kordić je prebačen na izdražavanje kazne u Austriji a u kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u zatvoru od 6. oktobra 1997. godine. Nakon nepunih 17 godina provedenih u zatvoru, Dariu Kordiću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu jer je Sudsko vijeću utvrdilo da se ratni zločinac, Dario Kordić, u zatvoru rehabilitirao.
| Daria Kordića je po slijetanju na zagrebački aerodrom 6. juna 2006. godine dočekala grupa pristalica a 16 dana kasnije, u njegovoj rodnoj Busovači je pripremljen i svečani doček za ovog ratnog zločinca. Ceremonija dočeka „viteza i prijatelja“, kako stoji u pozivu objavljenom na Facebook grupi „Doček Darija Kordića“, počela je u 11 sati svetom misom za sve branitelje i poginule u „domovinskom ratu“. Dočeku su prisustvovali tadašnji predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović. Nakon puštanja bijelih golubova, okupljenima se obratio i osuđeni ratni zločinac Kordić rekavši: „Najljubljenija braćo i sestre s ponosom kažem da sam simbol Kristove vjere u najljepšoj crkvi. Kada sam čuo čitanja Bog nam je davao odgovore i ja mogu samo uskliknuti hvala Svemogućem Bogu. Ovo je milosni dan i ja mogu reći da sam samo Kristov i ničiji drugo“.
|
JAVNI ŽIVOT NAKON OSLUŽENJA ZATVORSKE KAZNE
Dario Kordić (L), sa Draganom Čovićem i Borjanom Krišto (D)
| Studentski pastoral čiji ured vodi kapelan don Damir Stojić je 2. aprila 2019. godine organizovao tribinu ‘Bog iza rešetaka’ u Studentskom domu „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Na tribini je govorio osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, kako je stajalo u najavi, o tome kako je u zatvoru „susreo Boga koji ga je promijenio“. Kordić je rekao: „Prošlo je skoro 20 godina od kada sam doživio svoj drugi rođendan.To je dan kada je započelo moje suđenje. Tu noć probudilo me svjetlo u tri ujutro koje nije bilo s ovoga svijeta. Čuo sam glas koji mi je rekao: ‘Dragi moj sine, prepusti sve u moje ruke’. Osjetio sam kako mi se srce napunilo. Kleknuo sam, pomolio se i izrekao gospodinu svoje da”.
Pred kraj Kordićevog govora u dvoranu je ušlo nekoliko studenata koji su razvili transparent i uzvikivali da je Dario Kordić ratni zločinac. Ubrzo im je transparent oduzet a studenti su se razbježali. |
U junu 2023. godine se pojavio snimak, za kojeg se pretpostavlja da je nastao 5. augustra 2022. godine tokom obilježavanja godišnjice Oluje, u kojem Dario Kordić kazuje, jasno, da je Sudsko vijeće Haškog tribunala ipak pogriješilo kada mu je odobrilo izlazak na prijevremenu slobodu jer je naime „rehabilitovan“. Na video snimku, Dario Kordić ne izražava žaljenje zbog učinjenog.
| Q: Je li vrijedilo zatvora i rata? Dario Kordić: Rekao sam, sve bih ponovio. Sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila! |
ZLOČIN IZ PRVOG LICA – ŽRTVE
| “Čuo sam majčin glas, od moje majke, kako je zapomagala i plakala. ‘Pobiše mi čovjeka i sinove’. Ali magla je bila pa nisam vidio. Samo sam čuo. Nikada više nije čuo majčin glas.” |
Abdulah Ahmić, svjedočio je o masakru u selu Ahmići u centralnoj Bosni, koji je bio jedan od najbrutalnijih djela etničkog čišćenja u toku čitavog sukoba. Njegovog oca i brata su na njegove oči ubili pripadnici HVO-a, a on sam je preživio pokušaj ubistva. Svjedočio je 10. i 11. juna 1999. godine u predmetu protiv Daria Kordića.
Dana 16. aprila 1993. g. Ahmića je u 5:30 sati ujutru probudio zvuk artiljerijske vatre. Gledajući napolje, vidio je hrvatske vojnike kako opkoljavaju kuću njegovog komšije i pokušavaju da je zapale benzinom. Gospodin Ahmić je tada čuo jednog od napadača, Hrvata iz Ahmića, kako doziva vojnike i usmjerava ih direktno na samu kuću gospodina Ahmića. On je u tom momentu bio u prizemlju kuće sa svojim ocem, majkom i tri sestre. Njegov brat Muris bio je u podrumu kuće.
Tada je Abdulah čuo eksploziju nakon čega su usljedila dva pucnja iz vatrenog oružja. Vojnici HVO-a su lupali i pucali na ulazna vrata “Oni prvo ulazna vrata rafalima izrešetali, onda su počeli lupati, i onda smo ih ja i otac dozvali i otvorili im vrata”.
Kada je otvorio vrata, vidio je da su vojnici premazali lica i da su bili obučeni u maskirne uniforme, pancire i nosili svijetlo-plave trake na rukavu. Zahtjevali su da preda sve oružje koje ima u kući. Predao im je bombu što je bilo jedino oružje koje je posjedovao. Vojnici su pitali Abdulaha da li zna šta su “njegovi” uradili u selima Dusina i Nezerovići. On ih je pitao o čemu oni to pričaju ali mu nijedan od vojnika nije odgovorio, samo su nastavili da postavljaju isto pitanje.
Pripadnici HVO-a su ubili Abdulahovog oca, brata, majku i tri sestre.
„… i meni je rekao ‘Iskorači dva koraka’ i sa metra je jedan metak opalio u sljepoočnicu. Pogodio me je u lijevi dio glave i metak mi je izašao na desni obraz.“
Elvedin Kermo, žrtva koja je preživjela masakr u Ahmićima, napisao je otvoreno pismo Dariju Kordiću po njegovom izlasku na slobodu.
| „Uzoriti ratni zločinče!
Nadam se da si se odmorio od trenutka slijetanja u Hrvatsku do danas. Uz BiH navijam i za Hrvatsku u Brazilu i ponosan sam što u Hrvatskoj žive i moji Bošnjaci i Bosanci duže od tebe. Izvini zbog toga. Navijam za onu komšijsku Hrvatsku, normalnu, a ne za tvoju kakvu je ti smatraš, ustašku i isključivu. Izvini i zbog toga. Dragi ratni uzniče! Moje javljanje je prirodne naravi, iz učtivosti, a razlog je svekolika isprika ovim putem za sve nepravde koje trpiš i koje ti se stavljaju na teret. Vrlopoštovani krvniče! Da ti se kao prvo predstavim. Ja sam Elvedin Kermo, rodom iz Ahmića kod Viteza. I mislim da je to dovoljno i da je to najkraća biografija ikada napisana. Ti dobro znaš moje prezime i gdje su Ahmići. Mislim da ti je sve jasno. Poštovani ratni osuđeniče! Želim ti se uljudno izviniti što navijam za Hrvatsku jer ne gledam je po onome što budale pale zastave moje države. Izvinjavam ti se što sam ostao živ, a valjda nisam trebao, po tvojim uzusima. Primi moju ispriku što nisam ubijen tog 16. aprila 1993. godine u Ahmićima jer da sam ubijen tada onda ti ovo ne bih pisao. Vrlocijenjeni katile! Oprosti svim mojim Ahmićanima koji su preživjeli tvoj pokolj, a po tebi nisu trebali. Izvini što su te rastezali po haaškom sudu, što su te razvlačili i na kraju osudili. Oprosti zbog toga! Ti znaš da si nevin i niko drugi ne mora u to vjerovati. Poštovani “koljaču”! Oprosti što nisam bio na svečanom dočeku na aerodromu u Zagrebu kad si kao uznik i moralna vertikala hrvatske jedinice “Jokera” sletio na sveto europsko tlo u Hrvatskoj. Izvinjavam ti se u ime svih nas što nismo bili na tom spektakularnom dočeku. Nikada to sebi oprostiti nećemo jer je to bila prilika da dočekamo našu perjanicu u EU-u. Žalim za tom prilikom. Suze mi same teku. Voljeni moj genocidašu! Nisam biskup koji te je dočekao da ti oprostim grijehe, ali ti mogu obećati jedno, nikada te neću proklinjati jer Božji prokletnici ne zaslužuju ljudsko prokletstvo.
|
Donatori:
© 2024 – Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini | Sva prava zadržana.
Za sadržaj na stranici ne odgovoraju donatori.
by BloomByte Solutions