Bruno Stojić je rođen 8. april 1955. u selu Hamzići u opštini Čitluk. Godine 1992. Mate Boban imenovao ga je za zapovjednika stožera obrane HVO-a, a 1993. premješten je u Ured za proizvodnju oružja i vojne opreme.
Napetosti između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini rasle su tokom 1992., i to naročito u opštini Prozor. Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Dana 18. januara 1993., HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. Pripadnici HVO-a su 17. aprila 1993. izveli napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., HVO je napao sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Kasnije, 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša. Vojnici specijalnih jedinica «Maturice» i «Apostoli» silovali su i seksualno zlostavljali tri žene. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Udruženi zločinački poduhvat (UZP)
Sukob između HVO-a i ARBiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Snage hrvatske vojske (HV) borile su se zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv ARBiH, a Republika Hrvatska je vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne. MKSJ je utvrdio da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Muslimanima od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na očevidan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne.
Kao načelnik Odjela obrane, Bruno Stojić je bio zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO.
Dana 23. oktobra 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta. Nakon stavljanja grada Prozora i sela Paljike pod kontrolu, pripadnici HVO-a su, počevši od 24. oktobra 1992., uništili više muslimanskih kuća i vozila u gradu, te spalili jednu kuću i ubili dvije osobe u Paljikama. Početkom 1993., i to 18. januara HVO je napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela. Sukobi HVO-a i Armije RBiH trajali su nekoliko dana. HVO je 17. aprila 1993. izveo napade na opštine Prozor i Jablanica. Od 17. do 19. aprila 1993., pripadnici HVO-a su napali sela Parcane, Lizoperce i Tošćanicu u opštini Prozor, gdje su spalili kuće Musliman. Dana 17. aprila, HVO je granatirao sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Nakon borbi, i do 23. aprila 1993., HVO je uhapsio vojnike Armije RBiH, vojno sposobne muškarce Muslimane, žene, djecu i starce iz tih sela, i odveo ih u školu u Sovićima. Dana 9. maja 1993., HVO je izveo opšti napad na Armiju RBiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo stambeni blok Vranica u kojem se nalazio štab Armije RBiH. Vojnici HVO-a su masovno hapsili Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajali muškarce od žena, djece i staraca. Od juna 1993. do aprila 1994. HVO je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. oružane snage HVO-a krenule su u napad na selo Stupni Do kod Vareša, nakon čega je selo u potpunosti razoreno.
Dana 14. jula 1993., pripadnici Vojne policije HVO-a u Buni uhapsili su dječaka Muslimana i njegovog djeda, te ih žestoko pretukli u stanici Vojne policije. Nakon toga, odveli su ih do ruba ceste, gdje su pucali na njih. Djeda su usmrtili, dok su dječaku nanijeli teške povrede i ostavili ga u takvom stanju.
Od 1993. do proljeća 1994. godine, zatočenici su bili izloženi premlaćivanju i zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a, usljed čega je izvjestan broj zatočenika podlegao i preminuo. Tokom deset mjeseci zatočenici su redovno korišteni za radove na liniji fronta dok su borbe bile u toku, pri čemu su bili izloženi paljbi s položaja ABiH i HVO-a. Redovno su bivali ranjavani ili su gubili život, a da pritom nisu poduzimane nikakve mjere sigurnosti.
Sredinom jula 1993. godine, jedan Musliman po imenu Plavuškić preminuo je uslijed dehidracije jer su vojnici HVO-a, uskratili zatočenicima vodu i hranu. Zatočenici su bili zatvoreni u hangaru tokom nesnosnih julskih vrućina, što je dodatno pogoršalo njihove već teške uslove i dovelo do tragične smrti.
U Koštanoj bolnici, pripadnici Vojne policije i vojnici HVO-a brutalno su zlostavljali i uzrokovali smrt više zatočenih muškaraca Muslimana. Dana 3. augusta 1993., pripadnici Vojne policije pretukli su i ubili Vejsila Đulića i Salema Đulića. Također, vojnici HVO-a su u augustu 1993. pretukli Salku Kaplana, koji je ubrzo nakon toga preminuo od zadobijenih povreda, nakon što je prebačen u zatvor u Dretelju. Dana 25. septembra 1993., pripadnici Vojne policije su pretukli Ibru Razića i Suada Obradovića, koji su od posljedica premlaćivanja preminuli sljedećeg dana.
Nakon napada na selo Stupni Do 23. oktobra 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” ubili su 36 Muslimana, mještana ovog sela. Među žrtvama je bilo 28 civila ili razoružanih boraca koji su pali u ruke neprijatelju. Ove osobe su ubijene nožem ili vatrenim oružjem iz neposredne blizine, dok su neki od njih živi izgorjeli u kućama koje su napadači zapalili.
Od jula 1993. Srednja škola služila je kao privremeni “Vojni pritvor Brigade Rama” za muškarce, Muslimane iz opštine Prozor. Zatočenici su bili smješteni u učionice na prvom spratu, s kapacitetom od oko 400 osoba, gdje su bili podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostvljanju od strane stražara.
Godine 1993., zapovjedništvo HVO-a nalazilo se u Unisovoj zgradi, gdje je u julu u atomskom skloništu bio smješten zatočenički centar. Prostorija je bila zatvorena, a stražu je držao vojnik HVO-a. Prema svjedočenju ljekara Nijaza Islamovića, u aprilu i maju u toj zgradi bio je zatočen jedan muslimanski policajac.
Vatrogasni dom u Prozoru služio je kao sjedište 4. satnije 2. bojne Vojne policije HVO-a i zatočenički centar. Krajem juna do kraja jula 1993. u podrumu doma bilo je zatočeno oko 30 muslimanskih muškaraca iz Luga i Lapsunja.
Objekti MUP-a u Prozoru obuhvatali su policijsku stanicu i bivše skladište TO. U julu 1993. najmanje 15 Muslimana bilo je zatočeno u dvije mračne ćelije policijske stanice, uz postojanje jedne samice. U skladištu TO, od 13. avgusta do 19. novembra 1993., nalazilo se između 209 i 250 zatočenika, pod nadzorom civilne policije.
GORNJI VAKUF
Nakon hapšenja 18. januara 1993. u selima Duša i Hrasnica, vojno sposobni muslimanski muškarci premješteni su u fabriku namještaja u Trnovači. Zatočenici su dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od komadića hljeba i supe. Senad Zahirović i Svjedok BW izjavili su da su tokom dvije sedmice zatočenja izgubili značajnu težinu – jedan 7-8 kg, a drugi 20 kg. Takođe, muškarci su patili od hladnoće jer prostorije nisu imale grijanje
JABLANICA
Nkon što su snage HVO-a napale sela Sovići i Doljani 17. aprila 1993., n vojno sposobni muslimanski muškarci su odvedeni i zatočeni u školu u Sovićima i na Ribnjaku kod Doljana od 17. do 23. aprila 1993. Od 18. aprila do 5. maja 1993. U školi u Sovićima i kućama u zaseoku Junuzovići držani su muškarci, žene, djeca i starije osobe. Zatočenici su živjeli u nehumanim uslovima, bili su izloženi nasilju i zlostavljanju, a neki su korišteni za prisilni rad.
MOSTAR
Snage HVO-a su tokom 1993 godine, uhapsile i zatočile na Heliodromu na stotine Muslimana, s procjenom da je istovremeno bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Tokom 9. i 10. maja 1993. pohapsili su muškarce, žene, djecu i starije osobe iz zapadnog Mostara, prevezli ih ili natjerali da pješače do Heliodroma, gdje su bili zatočeni do deset dana. Prostorije su bile pretrpane, sa neadekvatnim zdravstvenim i higijenskim uslovima. Nije bilo dovoljno hrane ni vode, ventilacija je bila loša, a ljeti je bilo nesnošljivo vruće. Zatočenici su često spavali na betonskim podovima bez kreveta ili pokrivača, a stražari HVO-a uskraćivali su im hranu i vodu kao kaznu za nepovoljan vojni ishod. Pripadnici HVO-a redovno su maltretirale i zlostavljale zatočene Muslimane na Heliodromu, nanoseći im velike patnje ili dopuštajući drugima da to čine. Vojnici HVO-a su nasumično pucali na zatočenike, dok su stražari katkad puštali pse na njih, s ciljem ozljeđivanja ili zastrašivanja.
Tokom 1993. i 1994. godine logor Vojno korišten je za zatočavanje muslimnskog stanovništva iz Mostara, koji su prethodno u logor Vojno dovedeni iz Heliodrom. U Zatočeničkom centru Vojno uslovi zatočenja bili su izuzetno loši. Zatočenici su bili smješteni u dvije prostorije: garaži dimenzija 6×4 m bez stakala na prozorima i neosvijetljenoj kotlovnici privatne kuće. Dnevno su dobijali obrok koji se sastojao od četvrtine hljeba i 200 grama mesa. Morali su vršiti nuždu u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati, a oduzete su im osobne stvari. Za one koji su bili zatočeni od novembra 1993., “prvo kupanje” je organizovano tek u januaru 1994. godine. Zatočenici su bili svakodnevno zlostavljani, te su svakodnevno trpili udarce nogama, šakama, gumenim pendrecima i raznim drvenim predmetima, podvrgavani su elektro-šokovima, često su ih prisiljavali da tuku jedni druge, i zlostavljali ih i ponižavali na druge načine.
Nakon pada Vranice, vojno sposobni muškarci su uhapšeni i odvedeni na nekoliko lokacija i to: Duhanski institut, Mašinski fakultet i zgradu MUP-a. Muškarce Muslimane iz Vranice su u Duhanskom institutu izveli pred visoke funkcionere i časnike HZ HB/HVO-a, gdje su ih tukli, zlostavljali i maltretirali. Također, Mašinski fakultet je korišten za zatočenje, ispitivanje i zlostavljanje uhapšenih ili zarobljenih muškaraca muslimanske nacionalnosti.
LJUBUŠKI
Tokom 1993. godine, zatvor u Ljubuškom služio je za zatočavanje muslimanskog stanovništva. Zatvor u Ljubuškom bio je smješten u zgradi policijske stanice. Zgrada je imala dva dijela: glavnu zgradu, gdje su se obavljala ispitivanja zatočenika, i dio u kojem su bile ćelije. Uslovi zatočeništva u Zatvoru u Ljubuškom bili su surovi i nezdravi. Prostorije su bile pretrpane, a ventilacija loša. Nije bilo ležaja niti posteljine, a zatočenici nisu imali dovoljno vode ni hrane.Dešavalo se da vojnici HVO-a ulaze u Zatvor u Ljubuškom i tuku te vrijeđaju zatočenike. Vojnici HVO-a su zatočenike tokom zatočenja šamarali, udarali šakama i i mnogim drugim predmetima.
Dana 6. jula 1993. oko 430 muškaraca, Muslimana u dobi od 20 do 60 godina, iz srednje Bosne dovedeno je u Logor Vitina-Otok. Zatočenici su bili smješteni u malom aluminijskom hangaru približnih dimenzija 20 sa 10 m, bez ležaja, stolica i pokrivača. Pedeset zatočenika moralo je da spava van hangar, jer u hangaru nije bilo dovoljno mjesta. Jednom prilikom pripadnici Vojne policije HVO-a su jednog zatočenik žestoko pretukli pred drugim zatočenicima u logoru, naredivši im da ne gledaju. NAkon tog incidenta, taj zatočenik više nije viđen. Također, vod Vojne policije je najmanje dva puta morao intervenisati kako bi zaštitio zatočenike Logora Vitina-Otok od stanovnika sela Vitina. Stanovnici tog sela su pucali prema logoru, a 7. jula 1993. pokušali su ući u logor.
ČAPLJINA
HVO je u periodu od aprila 1993. do aprila 1994. držao Muslimane, i civile i vojnike, zatočene u hangarima i tunelima kasarne u Dretelju, u surovim i nezdravim uslovima. Zatočenici su bili izloženi tjelesnom i duševnom zlostavljanju od strane pripadnika HVO-a. Mnogi su zbog toga zadobili teške tjelesne ili psihičke povrede, dok su neki od njih uslijed zlostavljanja i loših uslova preminuli.
Snage HVO-a držale su muškarce Muslimane u zatočeništvu u četiri limena hangara u bivšoj logističkoj bazi JNA pokraj sela Gabela u opštini Čapljina, od aprila 1993. do aprila 1994. godine. Muškarci su pritvarani bez obzira na njihov status, naročito nakon 8. juna 1993. godine. Zatočenici su bili izloženi surovim i nezdravim uslovima, dok su ih pripadnici HVO-a podvrgavali fizičkom i psihičkom nasilju, uz vrijeđanje na nacionalnoj osnovi.
Od 11. augusta 1993. godine, pripadnici HVO-a su držali civile, bosanske Muslimane iz sela Višići, pritvorene u Silosu, prije nego što su ih protjerale s teritorije pod svojom kontrolom. Oko 23. augusta 1993., 3.000 civila, bosanskih Muslimana iz grada Čapljine, odvezeno je u dugačkom konvoju kamiona izvan grada. Tokom kratkog zaustavljanja u Silosu oduzete su im lične stvari, nakon čega su odvezeni u Bunu i prisiljeni da pješače do Blagaja.
VAREŠ
Od oktobra 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatvarali uhapšene muškarce Muslimane u školu i Gimnaziju u Varešu, gdje su bili držani u nesnosnim uslovima. Zatočenici su imali nedovoljno hrane, nisu imali pristup sanitarnim uslovima i bili su prisiljavani da danju stoje s rukama na leđima, gledajući u pod. Vojnici HVO-a često su ulazili u prostorije, fizički ih zlostavljali i primoravali da tuku jedni druge, čak i članove iste porodice, što je dodatno povećavalo patnje zatočenika.
Dana 8. novembra 1993. godine, jedan tenk oružanih snaga HVO-a otvorio je vatru na Stari most u Mostaru, a granatiranje je trajalo cijeli dan. Tenk, smješten na brdu Stotina, nastavio je granatiranje i narednog dana, 9. novembra 1993. godine, a šesta granata je bila odlučujuća, jer je tom granatom Stari most srušen u rijeku Neretvu.
Prvobitna optužnica protiv Brune Stojića, potvrđena je 4. marta 2004., a objelodanjena 2. aprila 2004. Dana 16. novembra 2005., tužilaštvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženog. Dana 22. maja 2008., tužilaštvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica je podnesena 11. juna 2008. i postala je važeća optužnica.
Bruno Stojić se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta) za sljedeće:
STATISTIČKI PODACI
Broj sudskih dana – 465
Ukupan broj svjedoka – 320
Ukupan broj svjedoka koji su svjedočili u sudnici – 208
Svjedoci tužilaštva koji su svjedočili u sudnici – 145
Svjedoci odbrane koji su svjedočili u sudnici – 19
Ukupan broj usvojenih dokaza u predmetu – 9872
Broj dokaznih predmeta sudskog vijeća – 15
Broj dokaznih predmeta tužilaštva – 4913
Broj dokaznih predmeta odbrane – 494
SUĐENJE
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 29. MAJA 2013. GODINE BRUNO STOJIĆ JE OSUĐEN NA 20 GODINA ZATVORA
Bruno Stojić, je proglašen krivim, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) za:
Bruno Stojić je bio informisan o zločinima koje je HVO počinio tokom vojnih operacija u Gornjem Vakufu u januaru 1993. i Jablanici u aprilu 1993., o deložiranju muslimanskog stanovništva u julu 1993. u Čapljini, o granatiranju i napadima na članove međunarodnih organizacija, kao i o lošim životnim uslovima muslimanskog stanovništva u istočnom Mostaru. Također, bio je informisan o činjenici da Muslimani zatočeni od strane HVO-a u zatvorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli i na Heliodromu nisu držani u uslovima u skladu s međunarodnim pravom. Pored toga, nije ulagao ozbiljnije napore da se stane u kraj činjenju zločina, iako je imao potrebne ovlasti i to mu je bila dužnost.
Podnošenje podnesaka u ovom predmetu završeno je 29. maja 2015, a žalbeni postupak je trajao od 20. do 28. marta 2017. godine. Žalbeno vijeće izreklo je presudu 29. novembra 2017. godine, kojom je Bruni Stojiću potvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Odbijen zahtjev za puštanjem na slobodu nekadašnjeg ministra Herceg-Bosne. Kao razlog navedena težina njegovih zločina
Piše Vijesti SD
Bruno Stojić – ministar obrane Herceg-BosneUn-mict/icty/
Međunarodni mehanizam za kaznene sudove (MMKS) u Haagu odbio je zahtjeve za prijevremeno puštanje na slobodu haških osuđenika Brune Stojića, Stojana Župljanina i Radivoja Miletića. Predsjednica MMKS-a Graciela Gatti Santana u odluci navodi da zahtjev Stojića, nekadašnjeg ministra obrane Herceg-Bosne, koji je osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Bosni i Hercegovini, treba biti odbijen, prenosi portal Bljesak.info.
Gatti Santana je dodala da, unatoč tome što Stojić ispunjava uvjete i što je pokazao “napredak ka rehabilitaciji”, ipak postoje značajni faktori koji u ovoj fazi sprječavaju njegovo prijevremeno puštanje na slobodu. “Velika težina njegovih zločina je jedan od njih. Osim toga, još uvijek imam sumnje u iskrenost Stojićevog prihvaćanja odgovornosti, kritičkog razmišljanja i izražavanja kajanja”, navodi Gatti Santana, između ostalog, u svojoj odluci.
Stojić je i ranije tražio puštanje na prijevremenu slobodu, te u sklopu zahtjeva uputio i pismo u kojem izražava žaljenje zbog svih žrtava. On i još petorica bivših dužnosnika Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene u BiH. U pritvoru se Stojić nalazio od 2004., a odlukom Mehanizma kaznu služi u Austriji.
Predsjednica Gatti Santana je odbila i zahtjev Župljanina, nekadašnjeg načelnika regionalnog centra policije u Banja Luci osuđenog na 22 godine zatvora, u kojem je, prema odluci, naveo da bi u slučaju puštanja na prijevremenu slobodu boravio u BiH. “Iako je Župljanin odslužio dvije trećine kazne i stoga ima pravo smatrati se podobnim za prijevremeno puštanje na slobodu, velika težina njegovih zločina je faktor koji se snažno protivi odobravanju prijevremenog puštanja na slobodu, kao i njegova nedovoljna demonstracija rehabilitacije”, kaže sutkinja Gatti Santana u svojoj odluci.
U istoj odluci se, između ostalog, navodi i da se udruženja žrtava protive njegovom puštanju na prijevremenu slobodu, a neka su opisala da bi to bio “poraz međunarodne pravde”, “uvreda i poniženje žrtava”, kao i veliki rizik za proces pomirenja koji još uvijek traje u BiH. Također se navodi i da su dva udruženja žrtava iskazala da Župljanin nikada nije ponudio pomoć u lociranju posmrtnih ostataka njihovih najmilijih, kako bi njihova tijela mogla biti ekshumirana, identificirana i prikladno sahranjena, čime bi se ublažio bol preživjelim žrtvama.
Gatti Santana napominje da je uzela u obzir i ove činjenice, kao i Župljaninove navode da nema namjeru da kontaktira ili da se na bilo koji drugi način miješa sa žrtvama ili svjedocima, kao i da nema dokaza koji upućuju da bi njegovo prijevremeno puštanje na slobodu utjecalo na sigurnost ili sigurnost žrtava i svjedoka. “Što se tiče udruženja žrtava, Župljanin napominje da se ‘neće baviti njihovim podnescima, osim da izjavljuje da u potpunosti razumije njihov stav i ponavlja svoje žaljenje i kajanje svim žrtvama zbog njihovih patnji‘”, stoji u odluci.
Haški tribunal je Župljanina osudio sa Mićom Stanišićem, nekadašnjim ministrom unutarnjih poslova Republike Srpske na po 22 godine zatvora za zločine u više općina. Zatvorsku kaznu Župljanin je, prema odluci, služio u Poljskoj, a nakon što je ova zemlja odlučila da više tu ne može izdržavati kaznu, on je u ljeto 2023. godine privremeno prebačen u pritvorsku jedinicu u Haagu.
Mehanizam je odbio i prijevremeno puštanje na slobodu Miletića, bivšeg načelnika Odjeljenja za operativno‐nastavne poslove Glavnog stožera Vojske Republike Srpske, osuđenog na 18 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici, koji je ranije već četiri puta ulagao ovaj zahtjev i bio odbijen.
Predsjednica Mehanizma je odbila novi Miletićev zahtjev uz slično pojašnjenje, odnosno da velika težina njegovih zločina i propust da pokaže dovoljno znakova rehabilitacije ne idu u njegovu korist. “Ja sam svjesna činjenice da će Miletić odslužiti punu kaznu u svibnju ove godine. Međutim, on je još uvijek dužan da ispuni uvjete za prijevremeno puštanje na slobodu. Blizina datuma kada će Miletić u potpunosti odslužiti kaznu od 18 godina nije razmatranje koje bi išlo u korist prijevremenog puštanja na slobodu”, navodi Gatti Santana, između ostalog, u odluci.
Slobodna Dalmacija – https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/odbijen-zahtjev-za-pustanjem-na-slobodu-nekadasnjeg-ministra-herceg-bosne-kao-razlog-navedena-tezina-njegovih-zlocina-1360671
Heliodrom u Mostaru
Zatvor u Ljubuškom
Gimnazija u Varešu
Rušenje Starog mosta u Mostaru