Branislav Medan zvani Bane, sin Riste i majke Marte, rođen u Dubrovniku 24. marta 1965. godine, stalno nastanjen u Mostaru, Srbin, državljanin BiH, radnik, završio osnovnu školu.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
Branislav Medan je bio pripadnik Trećeg voda „Skelani“ koji se nalazio u sastavu Drugog odreda Specijalne policije Šekovići.
Nakon što su pripadnici VRS 11. jula 1992. godine zauzeli Srebrenici a desetine hiljada bošnjačkih civila se uputilo prema Potočarima kako bi zaštitu potražilo u bazi UN, pripadnici Drugog odreda Šekovići su 12. jula 1995. godine dobili zadatak da izvrše pretres terena u blizini Potočara prema Žutom mostu, odnosno sela Budak koje je bilo naseljeno bošnjačkim stanovništvom. Nakon što su „obavili“ zadatak pripadnici Drugog odreda Šekovići su se uputili prema Bratuncu gdje dobivaju novo naređenje. Naime, njihov komandir Milenko Trifunović im je rekao da produže prema Kravici i Sandićima gdje će dobiti dalja uputstva. Po dolasku pripadnici Drugog odreda Šekovići su raspoređeni duž dionice puta Bratunac – Konjević Polje, koji su trebali „osigurati“ budući da se očekivao veći priliv bošnjačkih muškaraca koji su kroz šumu pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ARBiH.
U ranim jutarnjim satima 13. jula 1995. godine došlo je do razmjene vatre između Bošnjaka i Prve čete PJP CJB Zvornik na potezu Sandići i Konjević Polje. U međuvremenu, pripadnici VRS su putem megafona pozivali Bošnjake da se predaju tvrdeći da im se ništa neće dogoditi. Bošnjački muškarci su počeli da se predaju taj dan te je izvan svake sumnje utvrđeno da se veliki broj Bošnjaka 13. jula 1995. godine predao pripadnici VRS koji su ih potom zatoči na livadi u Sandićima. Zarobljenicima su bili iscrpljeni, gladni a neki i ranjeni. General Ratko Mladić je na livadu u Sandićima došao isti dan oko 12. ili 13. časova, te je rekao zarobljenicima da im se ništa neće dogoditi te da će biti razmijenjeni. Prema riječima svjedoka, Dragomira Stupara, taj dan na livadi u Sandićima, je zajedno sa Ratkom Mladićem, bio prisutan i komandant Drugog odreda specijalne policije Šekovići, Miloš Stupar.
Istog dana, neutvrđen broj zatočenika, njih oko 1.000 je u koloni ili na drugi način odvedeno i zatočeno u Zemljoradničku zadrugu Kravica, gdje su pripadnici Drugog odreda Šekovići otvoriti vatru na njih. Pogubljenja u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica su se nastavila i 14. jula. Sudsko vijeće je van svake sumnje utvrdilo da je u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici ubijeno više od 1.000 zarobljenih srebreničkih muškaraca.
Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Branislav Medan, kao specijalci – policajci u sastavu Trećeg voda Skelani, a Brano Džinić, kao specijalac – policajac u Drugom odredu Specijalne policije Šekovići, zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, nakon što su učestvovali u zarobljavanju velikog broja muškaraca Muslimana koji su, nakon pada Zaštićene zone Srebrenica i njene potpune okupacije od strane snaga Vojske Republike Srpske, pokušavali napustiti Zaštićenu zonu Srebrenica i kojom prilikom su isti od strane Trifunovića prethodno ohrabrivani i pozivani na predaju, što su mnogi i učinili, pri čemu im je obećano da će biti ispitani i razmijenjeni, da bi zatim od istih oduzimani lični dokumenti i druge lične stvari, ostavljeni bez hrane, vode i medicinske pomoći, iako su mnogi bili ozbiljno ranjeni, pri tome vidjevši da se i preostalo muslimansko civilno stanovništvo, njih oko 25 000, uglavnom žena i djece, kamionima transportuju izvan Zaštićene zone Srebrenica, dana 13. jula 1995. godine, u koloni sproveli zarobljene Muslimane muškarce u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, koje su zajedno s drugim zarobljenim Muslimanima muškarcima dovezenim autobusom u skladište, a kojih je ukupno bilo više od jedne hiljade, zatvorili u skladište zadruge i većinu ubili u ranim večernjim satima, tako što su Milenko Trifunović i Aleksandar Radovanović pucali iz automatske puške u zarobljenike, a Brano Džinić bacao na njih ručne bombe, a Slobodan Jakovljević i Branislav Medan, zauzeli položaj sa stražnje strane skladišta i čuvajući stražu sprečavali bjekstvo zarobljenih kroz prozore, dakle, ubijanjem pripadnika skupine Muslimana, pomogli da se ista djelimično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska skupina čime su počinili krivično djelo – genocid.
Optužnica podignuta: 12. decembra 2005. godine
Datum potvrđivanja optužnice : 19. decembar 2005. godine
Izmijenjena optužnica: 24. juna 2008. godine
Početak suđenja: Glavni pretres u ovom predmetu je počeo 9. maja 2006. godine.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u prvostepenom postupku: Hilmo Vučinić, Shireen Avis Fisher, Paul Melchior Brilman
Branislav Medan je proglašen krivim što je krivim što je zajedno sa drugim pripadnicima Drugog odreda Specijalne policije Šekovići u periodu od 10. do 19. 1995. godine, u kom su Vojska Republike Srpske i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske preduzimali širok i sistematičan napad na pripadnike bošnjačkog naroda Zaštićene zone UN Srebrenica, sa planom da djelimično istrijebe skupinu bošnjačkog naroda, tako da žene i djecu protjeraju iz Zaštićene zone, a organizovano i sistematski zarobe, po prijekom postupku strijeljanjem pogube muškarce Bošnjake, znajući za taj plan s ciljem da djelomično istrijebe skupinu Bošnjačkog naroda, dana 12. i 13. jula 1995. godine raspoređeni duž ceste Bratunac-Milići na dijelu između sela Kravica i Sandići, opština Bratunac, preduzeli slijedeće radnje:
Dana 13. jula osiguravali cestu i učestvovali u hvatanju i zarobljavanju više hiljada Bošnjaka iz kolone (koji su pokušavali da pobjegnu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH), a Trifunović ih je ohrabrivao da se predaju
Istog dana izvršavali su sigurnosne dužnosti na i oko livade u Sandićima, opština Bratunac, na kojoj su zadržavali najmanje jednu hiljadu zarobljenih muškaraca
Istog dana, u koloni su sproveli zarobljene Bošnjake muškarce u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, koji su zajedno sa drugim zarobljenim Bošnjacima muškarcima doveženim autobusom u skladište, a kojih je sveukupno bilo više od jedne hiljade, zatvorili u skladište Zadruge i ubili većinu u ranim večernjim satima, tako što su optuženi Trifunović Milenko i Radovanović Aleksandar skupa sa Petrom Mitrovićem pucali iz automatskih pušaka u zarobljenike, a Džinić Brano bacao na njih ručne bombe, a optuženi Jakovljević Slobodan, Medan Branislav i Mitrović Petar (nakon što je ispalio hice), bili su sa stražnje strane skladišta i čuvajući stražu spriječavali bjekstvo zarobljenih kroz prozore čime su počinili krivično djelo Genocid.
Optuženom Branislavu Medanu se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23. augusta 2005. godine.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u drugostepenom postupku: Drugostepeni postupak: Tihomir Lukes, Azra Miletić, John Field, član.
Drugostepenom presudom od 9. septembra 2009. godine Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine preinačilo je prvostepenu presudu od 29. jula 2008. godine u smislu kazne, pa je drugostepenom presudom optuženi Brano Džinić na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, Aleksandar Radovanović osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, Milenko Trifunović osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 33 godine, optuženi Slobodan Jakovljević na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, te optuženi Branislav Medan na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, dok je prvostepena oslobađajuća presuda u odnosu na Milovana Matića potvrđena.
Optuženom Branislavu Medanu se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23. augusta 2005. godine.
Presudom Apelacionog vijeća od 23. januara 2014. godine djelimično se uvažava žalba Branislava Medan kojom se oglašava krivim za krivično djelo genocid, te se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Postupajuće sudsko vijeće/sudija pojedinac u drugostepenom postupku: Drugostepeni postupak: Tihomir Lukes, Azra Miletić, Mirko Božović
Sjednica apelacionog vijeća održana je 23. januara 2014. godine.
Žalbe branilaca optuženih Aleksandra Radovanovića, Milenka Trifunovića, Brane Džinića, Slobodana Jakovljevića i Branislava Medana se djelimično uvažavaju pa se presuda od 29. jula 2008. godine u odnosu na navedene optužene preinačava i sudi:
Milenko Trifunović u svojstvu komandira Trećeg voda “Skelani” u sastavu Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, kojim vodom je komandovao, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Branislav Medan, kao specijalci – policajci u sastavu istog voda, a Brano Džinić, kao specijalac – policajac u Drugom odredu Specijalne policije Šekovići, zajedno s drugim pripadnicima VRS I MUP-a RS nakon što su učestvovali u transportovanju 25 000 Muslimana, uglavnom žena i djece izvan Zaštićene zone Srebrenice i zarobljavanju velikog broja muškaraca Muslimana koji su nakon pada Zaštićene zone Srebrenica i njene potpune okupacije od strane snaga VRS pokušavali napustiti Zaštićenu zonu Srebrenicu i koji su ohrabrivani i pozivani da se predaju, što su mnogi i učinili, pri čemu im je bilo obećano da će biti ispitani i razmijenjeni, da bi zatim u koloni zarobljeni muškarci Muslimani bili sprovedeni u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, a kojih je bilo više od hiljadu, zatvoreni u skladište i ubijeni u večernjim satima, tako što su Milenko Trifunović i Aleksandar Radovanović pucali iz automatske puške u zarobljenike, Brano Džinić bacao na njih ručne bombe, a Slobodan Jakovljević i Branislav Medan zauzeli položaj sa stražnje strane skladišta i čuvali stražu sprečavajući bjekstvo zarobljenih Muslimana kroz prozore, dakle ubijanjem pripadnika skupine Musalimana pomogli da se ista djelimično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska skupina, čime su počinili krivično djelo GENOCID, pa ih sud osuđuje na kaznu zatvora od dvadeset godina, pa tako i Branislava Medana.
Branislavu Medanu se u izrečenu kaznu uračunava i vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23. avgusta 2005. godine do upućivanja na izdržavanje kazne, a na izdržavanju kazne od 28. oktobra 2009. godine do 18. novembra 2013. godine.
Branislav Medan
Krivična sankcija:
Kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.
Svjedok S1 je u svom iskazu rekao da je dana 11. jula napustio zaštićenu enklavu Srebrenica nakon što je toga jutra saznao da je Srebrenica pala pod kontrolu VRS. Vidio je ljude kako odlaze sa torbama te se zajedno sa svojom porodicom uputio prema Potočarima. Odvojio se od porodice i krenuo prema Jagliću dok su njegova žena i djeca otišli za Potočare. Narednog dana tu je bilo mnogo ljudi. Neki od njih su bili naoružani, ali većina nije imala nikakvo oružje. Tu je počela pucnjava. Bilo je mnogo mrtvih. Na udaljenosti od oko 1 do 2 kilometra nalazio se asfaltni put Bratunac-Konjević Polje-Milići. Put se mogao vidjeti s livade. Vojska bosanskih Srba ih je u međuvremenu pozivala da se predaju. Vidio je vojnike i vozila koja su se kretala putem. U tom trenutku je vojska bosanskih Srba presjekla njihovu kolonu. Otvorena je vatra iz prage. Vidio je mnogo mrtvih a neki od njih su ubijeni u zasjedi. To je već bio 13. juli. Prvo je otvorena vatra iz šume, a zatim je nastavljena iz pravca puta. Vidio je dva ranjena lica. Kada su bili opkoljeni rečeno im je da nose ranjenike. Dok su silazili do ceste, prešli su preko rijeke. Dva vojnika vojske bosanskih Srba su ih pretražili. Svjedok je morao da preda sve što je imao kod sebe. Nakon toga vezali su mu ruke na leđima i rekli su im da posjedaju na neku livadu u redovima. Tu se nalazilo mnogo vojnika bosanskih Srba, njih preko 50. Čuo je ljude koji su se nalazili s njim kako kažu da se tu nalazi čak do 2000 ljudi i kako ih je vojska bosanskih Srba opkolila. Toga dana je bilo jako vruće. Dječaci koji su bili zarobljeni zajedno s njima donosili su im vodu. Jedan je bio 7. razred, a bilo je i djece koja su bila čak i mlađa. Dok je bio na livadi, putem su prolazili autobusi i kamioni na kojima su bile žene i djeca Bošnjaci. Na livadi su ostali dugo vremena. Dovežena je cisterna, i dva puta su ih prskali vodom. Jedan od vojnika je prijetio da će po njima otvoriti vatru iz protivavionskog topa koji se nalazio na tenku. Na livadi je vidio prebijanja i ubistva. Kada je stigao general Mladić pitao ih je da li znaju ko je on. General Mladić se predstavio i rekao im da ih je Naser Orić napustio i pobjegao za Tuzlu. Rekao im je da su im porodice premještene i da će uskoro i oni biti izmješteni te da će ih premjestiti negdje gdje nije toliko vruće. U generalovoj pratnji su bili neki vojnici. On je došao iz pravca Bratunca. General se zadržao nekih 10 do 15 minuta i bio je u blizini čovjeka koji ih je sproveo u Kravicu. Do generalovog dolaska nisu ni bili krenuli za Kravicu pa vjeruje da je general naredio da ih tamo odvedu. S1 procjenjuje da im je nekih 20 minuta kasnije rečeno da se svrstaju u kolonu po četiri. Čovjek koji je bio na čelu kolone je nosio mitraljez a pratio ga je njemački ovčar. Svjedok se nalazio u sredini kolone; krenuli su putem prema Kravici. S obje strane kolone su se nalazili vojnici koji su nosili automatske puške i pojase s municijom. Razdaljina između dvojice vojnika je bila 6 metara. Kolona je bila preko 400 metara duga a razmak između redova u koloni je bio jedan metar. Kolona se nigdje u putu nije zaustavljala. Livada je otprilike 1–2 kilometra udaljena od skladišta. Na putu do tamo, prošli su pored transportera UN. Kolona je skrenula sa puta kada je došla do skladišta u Kravici. Vidio je autobus parkiran između skladišta i asfaltnog puta. Dva vojnika vojske bosanskih Srba su stajala na vratima kroz koja je svjedok ušao u prostoriju. Unutrašnjst zgrade, od vrata do zida, bila je prostrana, nekih 30–40 metara duga i do 15 metara široka. Posljednja osoba u koloni koja je ušla unutra jedva da je mogla da stane, toliko je puno ljudi bilo u skladištu. Ubrzo potom je počela pucnjava, a sastojala se od rafala i eksplozija ručnih bombi, koje su ubacivane i kroz vrata i kroz prozore, tromblona, čuli su se krici. Ti krici su mu teže pali od zvuka pucnjave. Tada je moglo biti oko 16.00 ili 17.00 sati. Pucnjava u skladištu se nastavila do mraka. Svjedok je pognuo glavu i čekao da bude pogođen. Krici povrijeđenih koji su zvali u pomoć čuli su se cijelu noć unutar skladišta, izvana su dopirali razgovor i smijeh. Svjedok se sakrio navukavši na sebe dva tijela. Vidio je Zulfu Halilovića kako ustaje i traži vode i na mjestu je ubijen. Čuo je nekoliko povrijeđenih kako traže vode. Odmah su poubijani. Sljedeće veče su stigli kamioni i izdato je naređenje da se mrtva tijela prvo prekriju slamom, onda da se asfalt opere i tijela utovare. Vidio je da su dvojica preživjela.
Svjedok S2, takođe očevidac i preživjeli, izjavio je da je prije jula 1995. godine živio u Srebrenici. Dana 11. jula 1995. godine, VRS je okupirala Srebrenicu. Žene i djeca su otišli za Potočare, uključujući i njegovu majku, dok su se svjedok i njegova dva brata zajedno s drugim borcima zaputili kroz šumu iz straha da ne budu pohapšeni i poubijani. Krenuo je zajedno s ostalim muškarcima. Tu je bilo i žena i djelimično naoružanih muškaraca, ali su uglavnom bili nenaoružani. Na sebi je imao civilnu odjeću i ruksak u kojem je bilo nešto hrane. Cilj im je bio da se domognu Tuzle. Dok su se kretali kroz šumu, vojska bosanskih Srba im je postavljala zasjede, granatirala ih i zarobljavala a neki su se sami predavali. Ovo se desilo u mjestu Jaglići, odmah pored Srebrenice. To je bilo u blizini nekadašnje prve linije fronta. S obzirom da su se kretali u koloni, a da su zasjede postavljane noću, kada bi naišli na neku zasjedu pokušali bi da se sakriju od granata a pri tome su mnogi poubijani i ranjeni. Trećeg dana putovanja, kretali su se šumom pored Kravice i Konjević Polja. Iz te šume su mogli vidjeti da je Kravica nadomak, a mogli su vidjeti i asfalt. Takođe je vidio i vojnike vojske bosanskih Srba na asfaltu, njihovu vojnu opremu i oklopna vozila u blizini Kravice u Sandićima. Posmatrao je kretanje vozila UN, bilo ih je nekoliko. Čuo je kako ih megafonom pozivaju da se predaju i da će biti razmijenjeni. Istovremeno su ih bez prestanka gađali granatama. Mnogi od njih su tada izginuli ili su ranjeni i ostavljeni. Gađani su minobacačkim granatama, vatrom iz trocijevnih protivavionskih topova, praga, protivvazdušnih Bofors topova. Vatra je dolazila iz pravca Sandića. Posljednje noći velika zasjeda je postavljena tačno na mjestu gdje su se nalazili. Granatirani su i gađani iz svih gorenavedenih vrsta oružja uključujući i tenkove. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih. Oni koji su preživjeli su odlučili da se predaju, uključujući i svjedoka. Svjedok kaže da se jako bojao. Prije nego što su prešli asfaltni put naređeno im je da odlože ruksake i da ih sve stave na jednu gomilu. Jedan od vojnika je tražio da mu predaju novac dok su prelazili cestu. Vojnici vojske bosanskih Srba su ih opkolili, bilo ih je jako mnogo. Uputili su se prema livadi u Sandićima, koja je od asfaltnog puta bila udaljena nekih 50-100 metara. Vojnici vojske bosanskih Srba su svi bili obučeni u zelene šarene uniforme, a neki su nosili kombinezone. Ipak ih je više bilo koji su nosili dvodjelne uniforme; bili su mladi. Što se tiče oružja imali su automatske puške sa drvenim ili preklopnim kundacima i mitraljeze M84. Na livadi je, pored ostalog, bila i jedna praga i tenk i iz njih su pucali u pravcu šume. Toga dana je bilo jako vruće. Oko 15-20 ljudi je ranjeno. Svjedok kaže da je on bio u prvoj grupi lica koja su se predala, a 2-3 sata kasnije iz pravca šume je pristigla druga grupa Bošnjaka koja je brojala 300-500 ljudi. Kada su svi dovedeni na livadu, bilo je mnogo ljudi. Ubrzo nakon toga na livadi se pojavio general Ratko Mladić. General Mladić je prišao grupi, na kratko se tu zadržao i rekao im da će biti razmijenjeni i da će ići svojim kućama. Sa generalom Mladićem je bilo još 4–5 drugih oficira u maskirnim uniformama. Nakon što je general Mladić otišao, jedan oficir im je rekao da će biti odvedeni u Tuzlu da budu razmijenjeni za “njihove Srbe”. Povjerovali su u ovo, misleći da će tako i biti. Oficir ih je izdvajao pokazujući prstom ko treba da izađe, a potom im je naređivao da se ukrcaju na autobus koji se nalazio na asfaltnom putu, okrenut u pravcu Bratunca. Naređeno im je da se ukrcaju u autobus koji je međutim bio parkiran u suprotnom pravcu od pravca koji je vodio za Tuzlu. Tu su se nalazila 2-3 autobusa i svjedok se ukrcao u prvi autobus. U autobusu je bilo mnogo ljudi, bili su natrpani, jedva su mogli disati. Kada je vidio da je autobus parkiran u suprotnom pravcu od onog koji je vodio za Tuzlu, svjedok je posumnjao da će im se nešto desiti i da će biti strijeljani. Odvezeni su u Kravicu gdje su stigli za nekoliko minuta. Krećući se pravcem od Tuzle ka Bratuncu, hangari se nalaze na desnoj strani puta. Autobus je skrenuo nadesno prema ulazu u hangar, izašli su iz autobusa i svi koji su bili u autobusu su ušli u lijevi dio hangara, na prvi ulaz. Kada se soba napunila, čuli su pucnjavu u drugom dijelu hangara. Njihovi čuvari su im rekli da Bošnjaci napadaju hangar i da to Bošnjaci pucaju. Vojnici koji su bili vani su odjednom ušli u hangar i počeli da pucaju po njima. Vojnici su pucali iz pušaka i jednog mitraljeza M84. Za vrijeme masakra, napravili bi pauzu, ispušili cigaru pa nastavili. Nakon toga ubacivali su ručne bombe jednu za drugom. Iznutra su se mogli čuti krici i pozivi u pomoć. Kada je tek otvorena vatra, svjedok je legao na tlo. Pucnjava je dugo trajala, rafalna paljba i ručne bombe. Sve bi se smirilo, odmorili bi se a onda nastavili. Čuo je kako ubijaju ranjene. Bilo je mnogo dima od pucnjave. Ništa se nije moglo vidjeti. Tokom noći, svjedok je iskočio kroz prozor, bio je ranjen u nogu, ali se ipak mogao kretati i nije osjećao bol. Popeo se na kontejner, stao na prozorski sims i iskočio. U blizini je bilo neko polje kukuruza. Kako je iskočio kroz prozor tako je ostao da leži u kukuruzištu. Dok je tako tu ležao čuo je kako se neki vojnik približava kroz kukuruz. Čuo je neki glas kako kaže: “Eno još jedan ode kroz prozor!” Došli su do njega, uperili bateriju i u njega ispalili jedan hitac koji ga nije usmrtio. Od kada je iskočio kroz prozor bio je sav krvav. Čuo je kako unutra ulazi rovokopač i vjerovatno tovari na kamion. Prepoznao je zvuk utovarivača i čuo naređenje “Tovari!”. Do tada je svjedok već dva puta bio pogođen. Zbog ogromnog straha nije osjećao bol. Ove povrede su mu otežavale kretanje ali se ipak mogao kretati. Nakon toga ih je čuo da kažu kako oko hangara ima još tijela. Tada je otpuzao kroz kukuruzište do potoka i pobjegao u šumu.