Blagoje Simić je rođen 1. jula 1960. godine u Kruškovom Polju u opštini Bosanski Šamac. Medicinski fakultet u Tuzli je završio 1984. godine, a iste godine se zaposlio kao ljekar u Domu zdravlja u Bosanskom Šamcu. Na specijalističkom stažu iz interne medicine je bio 1991. godine, da bi tu specijalizaciju zbog ratnih prilika promijenio u epidemiologiju. U ljeto 1990. je postao član Srpske demokratske stranke (SDS), a od 1991. do 1995. godine je bio predsjednik SDS-a u Bosanskom Šamcu. Od 1991. godine do 17. aprila 1992. bio je potpredsjednik Skupštine opštine, a 17. aprila 1992. godine je imenovan za predsjednika Kriznog štaba opštine Bosanski Šamac. Od 4. novembra 1991. pa do 30. novembra 1992. godine je bio poslanik u skupštini samoproglašene „Srpske autonomne oblasti (SAO) Sjeverna Bosna“, kasnije nazvane „Srpska autonomna pokrajina Semberija i Majevica“. Dana 22. januara 1993. godine je izabran za predsjednika „Skupštine opštine Šamac“, a na tom položaju je bio i nakon objavljivanja prve optužnice Haškog tribunala. Kao predsjednik Kriznog štaba bio je najviši civilni funkcioner u opštini Bosanski Šamac. Blagoje Simić se u julu 1992. godine slučajno ranio. Nema dokaza da ga je neko u narednim mjesecima zamjenjivao na dužnosti predsjednika.
Velika većina Srba je u Bosanskom Šamcu izašla na srpski plebiscit održan u novembru 1991. godine. Skupština srpskog naroda je dala preporuku za osnivanje srpskih opština. I Radovan Karadžić je u decembru 1991. godine došao u Bosanski Šamac kako bi razgovarao o osnivanju srpske opštine Bosanski Šamac. Održani su sastanci u svim mjesnim zajednicama na području ove opštine. Od srpskog stanovništva je traženo da se izjasne da li su za stvaranje srpskih opština. Na osnovu tog glasanja predstavnici mjesnih zajednica su osnovali Srpsku opštinu Bosanski Šamac. Prije izbijanja neprijateljstava u Bosanskom Šamcu, osnovane su Srpska autonomna oblast (SAO) sjeverna Bosna i Srpska autonomna oblast Semberija i Majevica. SAO u Šamcu je proglašena u novembru 1991. godine. Počev od jeseni 1991. godine došlo je do povećanja napetosti zbog rata u susjednoj Hrvatskoj. Zbog rata u susjednoj Hrvatskoj u Bosanski Šamac su došle izbjeglice svih nacionalnosti. Glavni odbor SDS-a Bosne i Hercegovine izdao je 19. decembra 1991. godine svim opštinskim odborima SDS-a „Uputstvo u organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima“ (poznato i pod nazivom „Varijante A i B“), u kojem je svakom od njih dao instrukciju da na svojoj teritoriji formira krizni štab. Prema tom uputstvu novoosnovani krizni štabovi je trebalo da uzmu vlast u opštinama u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo (varijanta A) ili da formiraju paralelne institucije vlasti u opštinama u kojima Srbi nisu bili većinsko stanovništvo (varijanta B). Iako Bosanski Šamac nije bio većinski srpska opština, dana 29. februara 1992. godine konstituisana je Skupština srpskog naroda opštine Bosanski Šamac. Konstituisanje Skupštine opštine izvršeno je na osnovu preporuke Narodne skupštine Republike Srpske, te u skladu s “izraženom voljom srpskog naroda s područja opština Bosanski Šamac, Gradačac, Orašje i Odžak”. Njeno rukovodstvo su sačinjavali odbornici Srpske demokratske stranke iz Bosanskog Šamca, Orašja i Odžaka i ostali “odbornici iz redova srpskog naroda”. Osnivačkoj sjednici su prisustvovali odbornici iz srpskih opština Šamac, Gradačac i Orašje, među kojima je bio i Blagoje Simić. Dana 14. ili 15. aprila 1992. održan je višestranački sastanak koji je sazvao predsjednik Opštinskog odbora SDS-a opština Šamac, Odžak, Gradačac i Orašje. Sastanku su prisustvovali predstavnici sve tri stranke. Jedino prisutno vojno lice je bio penzionisani pukovnik Mićo Đurđević. Bio je prisutan i novi komandant TO-a Marko Božanović. Napad na grad Bosanski Šamac izvršen je u ranim jutarnjim satima 17. aprila 1992. U ranim jutarnjim satima 17. aprila 1992. godine, pripadnici paravojnih snaga i srpske policije zauzeli su policijsku stanicu i druge ključne objekte u gradu. U zauzimanju Bosanskog Šamca učestvovali su pripadnici paravojnih snaga. Od 17. aprila 1992. godine srpske vojne snage iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova bivše Jugoslavije silom su preuzele kontrolu nad Bosanskim Šamcem, nakon čega su Srbi objavili da su dotadašnje opštinske vlasti u opštini zamijenjene „Srpskom opštinom Bosanski Šamac“. Predsjednik Srpske opštine Bosanski Šamac je bio dr. Blagoje Simić. Samoproglašena Skupština srpskog naroda opštine Bosanski Šamac osnovala je ubrzo „Krizni štab Srpske opštine Bosanski Šamac“, koji je preuzeo funkcije regularno izabrane skupštine opštine, kontrolišući sve aspekte upravljanja opštinom čiji je predsjednik bio Blagoje Simić. Predsjednik Kriznog štaba je bio dr Blagoje Simić. Krizni štab je 21. jula 1992. godine donio odluku kojom je opštinski Krizni štab preimenovan u Ratno predsjedništvo. U Ratnom predsjedništvu su bili Blagoje Simić, Simeon Simić i Savo Popović. Dana 2. oktobra 1992. godine Ratno predsjedništvo je donijelo odluku o preimenovanju opštine Bosanski Šamac u Šamac. U decembru 1992. je došlo do eskalacije sukoba između civilnih i vojnih vlasti u Bosanskom Šamcu. Tadašnji događaji, uključujući zatvaranje Posavskog koridora, dolazak paravojnih grupa i koncentrisanje velikog broja brigada VRS na malom prostoru, svakodnevno su dovodili do incidenata: most na rijeci Savi je miniran, električni vodovi su bili pokidani, miniran je kiosk Hrvata Grge Zubaka, zaplijenjena vikendica Hasana i Mirsade Čeribašić i mnogi drugi. Dana 6. marta 1992. godine Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost.
PROGONI
Događaji koji su se odigrali u opštinama Bosanski Šamac i Odžak između 17. aprila 1992. i 31. decembra 1993. predstavljali su rasprostranjeni i sistematski napad na civilno stanovništvo. Taj napad obuhvatao je nasilno preuzimanje vlasti u Bosanskom Šamcu od strane pripadnika paravojske i srpske policije, te progon i deportacije koji su uslijedili protiv nesrpskih civila. Neki pripadnici 17. taktičke grupe JNA su 17. aprila 1992. bili prisutni u gradu Bosanskom Šamcu. Tokom gore pomenutog razdoblja u Republici BiH je vladalo stanje oružanog sukoba. Prije 17. aprila 1992. godine u opštini je živjelo otprilike oko 17.000 Hrvata i Muslimana od ukupno oko 33.000 stanovnika. Nakon što su srpske snage preuzele silom vlast u opštini, većina nesrpskog stanovništva je izbjegla ili je bila primorana da napusti to područje. U maju 1995. godine od 17 000 stanovnika Hrvata i Muslimana ostalo ih je u Bosanskom Šamcu manje od 300. Oko 13. jula 1992. godine Prvi krajiški korpus VRS silom je preuzeo komandu i nad opštinom Odžak. Prije jula 1992. godine u opštini Odžak je živjelo oko 22.500 Hrvata i Muslimana od ukupno oko 30.000 stanovnika. Gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo je ili napustilo Odžak ili su bili prisiljemi da ga napuste. Nakon nasilnog vojnog preuzimanja vlasti u opštini Odžak, srpski Krizni štab u Bosanskom Šamcu preuzeo je kontrolu i nad civilnom upravom opštine Odžak. Približno od 1. septembra 1991. godine pa do kraja 31. decembra 1993. godine Krizni štab na čijem čelu je bio Blagoje Simić je učestvovao u provođenju plana koji je obuhvatao nasilno preuzimanje vlasti u gradu Bosanskom Šamcu, zauzimanje vitalnih objekata i institucija u gradu i progon nesrpskog civilnog stanovništva iz opštine Bosanski Šamac. Članovi Kriznog štaba, uključujući Blagoja Simića kao predsjednika, srpsku policiju, zajedno s načelnikom policije Stevanom Todorovićem koji je istovremeno bio i član Kriznog štaba, srpsku paravojsku, uključujući “Debelog” (Srećko Radovanović, “Pukovnik”), “Crnog” (Dragan Đorđević), “Lugara” (Slobodan Miljković) i “Lakija” (Predrag Lazarević), te 17. taktičku grupu JNA, bili su učesnici temeljnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, pri čemu su dijelili istu namjeru da provedu plan progona nesrpskih civila u opštini Bosanski Šamac. Blagoje Simić i drugi učesnici su djelovali s istom namjerom da ostvare svoj zajednički cilj – progon. Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine te tokom cijele 1992. godine, vršena su hapšenja širokih razmjera Muslimana i Hrvata u opštini od strane lokalne srpske policije i paravojske iz Srbije. Hapšenja su vršili i neki pripadnici 4. odreda. Hapšenja su vršena na rasnoj i političkoj osnovi, a ne zbog sumnje na počinjenje nekog krivičnog djela. Civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti su bili zatočeni u objektima u Bosanskom Šamcu, u policijskoj stanici (SUP), zgradi Teritorijalne odbrane (TO), osnovnoj i srednjoj školi, u Zasavici, Crkvini i na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko i Bijeljinu. Zatočenicima nisu navedeni razlozi za lišavanja slobode i zatočenje. Policija, paravojne jedinice, Krizni štab i JNA djelovali su zajedno na održavanju sistema hapšenja i zatočenja. Kao predsjednik Kriznog štaba, Blagoje Simić je predsjedao sastancima na kojima se raspravljalo o radu opštinskih organa vlasti. Načelnik policije Stevan Todorović podnosio je Kriznom štabu izvještaje o lišavanju slobode i zatočenju u Bosanskom Šamcu. Blagoje Simić je bio na položaju na kojem je imao veliki utjecaj i kontrolu i na tom položaju nije preduzeo značajnije korake da bi spriječio daljnja lišavanja slobode i zatočenja. Blagoje Simić je na taj način učestvovao u progonu nesrpskih zarobljenika u zatočeničkim objektima u gradu Bosanskom Šamcu. Nije učestvovao u progonu nesrpskih zatočenika u zatočeničkim objektima u Crkvini, Brčkom i u Bijeljini. Premda Blagoje Simić nije bio direktno odgovoran za policiju ili vojsku, kao najviši civilni funkcioner u opštini Bosanski Šamac, imao priliku i odgovornost da preduzme mjere za zaštitu nesrpskog civilnog stanovništva.
Iako se ne može van sumnje zaključiti da je Blagoje Simić ikada ušao u bilo koji zatočenički objekt, on je morao biti svjestan zatočenja civila u objektima kao što su SUP, TO i osnovna i srednja škola u Bosanskom Šamcu. Takođe je bio svjestan da su zatočenici držani u logorima u Zasavici i Crkvini, te da su iz TO-a premješteni u Brčko i zatočeni u drugim objektima koje je vodila JNA u Bijeljini. Hapšenje i pritvaranje civila u opštini Bosanski Šamac bili su opštepoznata stvar. Policija, paravojska, Krizni štab i JNA radili su zajedno na održavanju sistema hapšenja i zatočavanja, premještali su zatočenike iz jednog objekta u drugi. Premda ne postoji dovoljno dokaza za zaključak da je Krizni štab bio odgovoran za naređenje da se Hrvati u Crkvini izoluju, konstatovano je da Blagoje Simić, nakon što je obaviješten o zatočenju civila u Crkvini i Zasavici, nije preduzeo ništa da im pomogne ili da ih oslobodi. Nastavio je da vrši dužnost predsjednika Kriznog štaba i ni u jednom trenutku nije pokušao dati ostavku zbog djela progona koja su se događala oko njega. Nije preduzeo ništa da spriječi progone civila. Blagoje Simić je s drugim učesnicima dijelio istu namjeru da se hapse i zatočavaju nesrpski civili u opštini Bosanski Šamac, kao i u Brčkom i Bijeljini. Uhapšene osobe bile su zatočene u zatočeničkim objektima u opštini Bosanski Šamac, među kojima su bili SUP, TO, osnovna i srednja škola. Grupe zatočenika držane su i u Zasavici i Crkvini ili su premještane u druge zatočeničke centre u BiH uključujući Brčko i Bijeljinu. Nesrpski civili zatočeni u objektima u Bosanskom Šamcu, Crkvini i Bijeljini, bili su zatočeni u nehumanim uslovima, što je predstavljalo surovo i nehumano postupanje. Nisu raspolagali s dovoljno prostora, hrane ili vode i bili su izvrgavani ponižavajućim i uvredljivim postupcima. Patili su zbog nehigijenskih uslova i nisu imali odgovarajuću ljekarsku njegu. Blagoje Simić je bez sumnje znao za surovo i nečovječno postupanje, uključujući premlaćivanje, mučenje i nehumane uslove zatočenja nesrpskih zatvorenika u zatočeničkim objektima u Bosanskom Šamcu. U prvim danima nakon preuzimanja vlasti, načelnik policije Stevan Todorović obavijestio je Blagoja Simića o premlaćivanju i zlostavljanju zatočenika u SUP-u. Bosanski Šamac je mali grad, a surovo i nečovječno postupanje prema nesrpskim zatočenicima imalo je velike razmjere i trajalo je više mjeseci. Iz zatočeničkih objekata u Bosanskom Šamcu dopirali su krici i jauci zatvorenika, te srpske nacionalističke pjesme koje su bili primoravani da pjevaju. Činjenica da nije utvrđeno van sumnje da li je Blagoje Simić obišao ijedan od zatočeničkih objekata u ovom pogledu nije od značaja i njegove tvrdnje da nije znao za takvo maltretiranje. Blagoje Simić je znao i za smrt Ante Brandića zvanog Dikan koji je ubijen u zgradi TO. Simo Zarić je izjavio da je nekoliko minuta nakon Dikanovog ubistva telefonom pozvao Blagoja Simića da ga obavijesti o tom događaju i o namjeri da odmah stupi u kontakt sa svojim komandantom. Simo Zarić je Blagoju Simiću rekao da u svojstvu predsjednika Kriznog štaba učini sve što je u njegovoj moći da spriječi slične incidente. Pored toga, svjedoci optužbe i odbrane su posvjedočili da se za pokolj 16 osoba u Crkvini znalo širom Bosanskog Šamca. Blagoje Simić je znao da je Slobodan Miljković zvani Lugar ubio lica nesrpske nacionalnosti u Crkvini.
Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bosanski Šamac 17. aprila 1992. godine, a onda tokom cijele 1992. godine u opštini su vršena masovna hapšenja Muslimana i Hrvata. Ljudi su hapšeni i odvođeni iz svojih domova. U toku prve sedmice uhapšeno je i zatočeno u SUP-u čak 50 lica. Od maja 1992. do kraja te godine broj uhapšenih i zatočenih u SUP-u kretao se od 50 do 100 osoba. Civili su bili zatočeni u ćelijama i garažama u dvorištu SUP-a. Čuvali su ih pripadnici lokalne srpske policije i paravojske. Neki su bili zatočeni samo jedan dan prije nego što su bili prebačeni u TO koji se nalazio preko puta, dok su drugi bili zatočeni mjesecima. U maju ili junu 1992. oko 100 zatočenika bilo je premješteno iz SUP-a u TO. U SUP-u su bili zatočeni i stariji ljudi i žene. Mnogi zatočenici su bili prebačeni iz SUP-a u Batković.
Prvih dana nakon zauzimanja Bosanskog Šamca od strane srpskih snaga ljude su hapsili i zatvarali u zgradu Teritorijalne odbrane (TO) koja se nalazila preko puta SUP-a. Zatočenici su bili civili, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati. Mnogi su na dan hapšenja bili prebačeni iz SUP-a ili su odmah po hapšenju bili smješteni u zatočenički objekt TO-a. Sredinom aprila 1992. u TO-u je bilo zatočeno između 40-50 ljudi. Zatočenici u TO-u su koncem aprila 1992. prebačeni u Brčko. Zatočenici su u TO-u držani pod stražom u nekoliko prostorija, jednoj velikoj i jednoj maloj, te u prostoriji koju su nazivali spremište. U ljeto 1992. se broj zatočenika povećao na oko 250. U novembru 1992. svi zatočenici u Šamcu prebačeni su u logor u Batkoviću.
U osnovnoj koja je bila udaljena nekoliko stotina metara od SUP-a i zgrade TO broj zatočenih civila nesrba se popeo na 50. Prva grupa zatočenika u osnovnoj školi ovamo je prebačena 13. maja 1992. iz kasarne JNA u Bijeljini. Tokom proljeća i ljeta 1992. godine bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, civili bili su zatočeni u fiskulturnoj sali osnovne škole u Bosanskom Šamcu, gdje su ih čuvali pod stražom. U fiskulturnoj sali osnovne škole bilo je mnogo starijih osoba iz Bosanskog Šamca, uključujući i ljude u dobi od preko 80 godina. Tokom proljeća i ljeta 1992. ljudi su dovođeni u osnovnu školu gdje su zatočeni, uključujući i muškarce iz Doma kulture u Crkvini te iz Zasavice. Zatočenici su u školi držani i po nekoliko mjeseci.
U srednjoj školi koja je bila udaljena nekoliko stotina metara od SUP-a i zgrade TO broj zatočenih civila nesrba se popeo između 300 i 500. Prva grupa zatočenika u srednjoj školi ovamo je prebačena 13. maja 1992. iz kasarne JNA u Bijeljini. Tokom proljeća i ljeta 1992. godine bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, civili, bili su zatočeni u fiskulturnoj sali srednje škole u Bosanskom Šamcu, gdje su ih čuvali pod stražom. Zatočenici su u srednjoj školi držani i po nekoliko mjeseci. Zgrada srednje škole korištena je kao zatočenički logor do 30. januara 1993. Fiskulturna sala je bila jedini dio srednje škole koji je ostao neoštećen nakon što je škola izgorjela. Srednju školu, u kojoj se nalazio veliki broj Hrvata koji su čekali da budu razmijenjeni, nazivali su “logorom za izolaciju.” Tu je skupljeno oko 500 Hrvata i ukrcano na autobuse nakon “izolacije”. U salu srednje škole su bili dovedeni i ljudi iz Doma u Crkvini. Neki od ljudi dovedenih iz Omladinskog doma u Crkvini izolovani su u fiskulturnoj sali u srednjoj školi u Bosanskom Šamcu. Tamo su se nalazili i ljudi iz Zasavice. Petar Karlović je svjedočio da je u srednjoj školi bilo zatočeno oko 200 Hrvata. Izjavio je da u jesen 1992. u Bosanskom Šamcu nije više bilo zatočenika, odnosno zatvorenika. Tokom proljeća i ljeta 1992. ljudi su dovođeni u osnovnu i srednju školu gdje su zatočeni, uključujući i muškarce iz Doma kulture u Crkvini te iz Zasavice.
Posebno treba navesti Crkvinu: oko 7. maja 1992. godine je oko 50 zatvorenika, bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana koji su bili u zgradi TO u Bosanskom Šamcu premješteno od strane srpskih vlasti u zgradu poljoprivredne zadruge u obližnjem selu Crkvina. Dana 7. maja 1992. godine Slobodan Miljković je došao u zgradu poljoprivredne zadruge i naredio zatvorenicima da se poredaju uz zid. Naredio je vojnicima da pucaju u njih, a i on sam je učestvovao u ubijanju 16 zatočenika: Ivana Agatića, Joze Antunovića, Ivana Bartolovića, Luke Blažanovića, Nike Brandića, Luke Gregurevića, Seada Hurtića, Franje Mandića, Ilije Matića, Josipa Oršolića, Ive Tuzlaka i još četvorice muškaraca čiji je identite nepoznat. Krizni štab nije reagovao na ova ubistva, nije bio proglašen čak ni dan žalosti. Slobodan Miljković je još učestvovao u ubistvima Jure Bašića, Ibre Taletovića, Mate Tufekovića i Vinka Tufekovića. Pucao u glavu i ubio Bartola Kljajića, naredio jednom od stražara da pretuče i zatim puca u Marka Evića. Slobodan Miljković zvani Lugar, rođen 1953. godine u Kragujevcu, Srbija, bio je zamjenik komandanta 2. posavske brigade poznate i kao “Sivi vukovi”. Dana 7. avgusta 1992. godine je ubijen u kafani u Kragujevcu, pa je proces protiv njega obustavljen.
Hapšenje velike grupe žena, djece i starijih osoba, kasnije odvedenih u mjesto Zasavicu, izvršili su srpski policajci i vojnici. Jedna kategorija uhapšenih civila, bile su žene, djeca i starije osobe, odvedene iz svojih domova i dovedene u selo Zasavicu. Krajem juna 1992. godine članovi porodica muškaraca koji su pobjegli preko rijeke Save u Hrvatsku da bi izbjegli mobilizaciju, ukrcani su u vojne kamione i odvezeni u Zasavicu, gdje su bili zatočeni. Kamionima su upravljali srpski policajci. Bili su naoružani i većina njih su bili lokalni Srbi iz opštine Šamac. Tamo su bile zatočene žene, djeca i starije osobe, uključujući nešto muškaraca. Neke su držali u privatnim kućama. Ta hapšenja su nastavljena u avgustu i septembru 1992. godine. Članovi porodica nekih muškaraca zatočenih u drugim objektima, uključujući SUP i TO u Bosanskom Šamcu ili onih koji su razmijenjeni, bili su zatočeni u Zasavici. Nisu mogli otići iz sela bez dozvole, a putevima se kretala policija i vojska. Nisu smjeli napustiti to područje, osim ako su željeli biti razmijenjeni.
OPTUŽNICA PROTIV BLAGOJA SIMIĆA
Protiv optuženog Blagoja Simića, uključujući još pet optuženih: Slobodana Miljkovića, Milana Simića, Miroslava Tadića, Stevana Todorovića i Simu Zarića, prvobitno je potvrđena optužnica 21. jula 1995. godine. Optužnicu je navedenog datuma potvrdio Richard J. Goldstone, tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Optužnica je mijenjana još četiri puta. Prva izmijenjena optužnica je potvrđena 25. avgust 1998. godine. Nakon smrti Slobodana Miljkovića 7. avgusta 1998. godine optužnica protiv njega je povučena. Druga izmijenjena optužnica protiv Blagoja Simića, Milana Simića, Miroslava Tadića, Stevana Todorovića i Sime Zarića potvrđena je 11. decembra 1998. godine. Dana 13. decembra 2000. godine Stevan Todorović se izjasnio o krivici po tački 1 optužnice. Postupak protiv njega je dovojen od postupka protiv drugih optuženih. Treća izmijenjena optužnica protiv Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića i Milana Simića potvrđena je 15. maja 2001. godine. Dana 28. maja 2002. godine predmet Milana Simića je razdvojen od predmeta Simić i drugi, nakon što se Milan Simić izjasnio da je kriv po dvije tačke optužnice. Četvrta izmijenjena optužnica je potvrđena 20. decembra 2001. godine. Tužilaštvo je podnijelo petu izmijenjenu optužnicu. Ta optužnica koja tereti Blagoja Simića, Miroslava Tadića i Simu Zarića podnesena je 30. maja 2002. godine.
Tačke optužnice: – Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; deportacije – Protivzakonite deportacije ili premještanja – Kao predsjednik Srpske opštine Bosanski Šamac i kasnije kao predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Ratnog predsjedništva i ujedno najviši civilni funkcioner u opštini, Blagoje Simić je znao da su njegova uloga i ovlasti bile od suštinske važnosti za ostvarenje zajedničkog cilja progona. – Kao predsjednik Kriznog štaba Blagoje Simić je predsjedavao sastancima na kojima se raspravljalo o radu opštinskih organa vlasti. Načelnik policije Stevan Todorović podnosio je Kriznom štabu izvještaje o lišavanju slobode i zatočenju u Bosanskom Šamcu. Blagoje Simić je bio na položaju na kojem je imao velik utjecaj i kontrolu i na tom položaju nije preduzimao nikakve značajnije korake da bi spriječio daljnja lišavanja slobode i zatočenja. – Učestvovao u progonu nesrpskih civila. Krizni štab, čiji je predsjednik bio dr. Blagoje Simić, redovno je dobijao informacije o razmjenama od Miroslava Tadića. Nije preduzeo dovoljne mjere da spriječi protivpravno raseljavanje, mada je bio svjestan da se protivpravno raseljavaju ljudi koji po nacionalnosti nisu Srbi. – Bio je svjestan cjelokupne situacije u opštini, kao i činjenice da se civili koriste za kopanje rovova i druge opasne vojne zadatke. Nije preduzeo mjere u okviru svojih ovlaštenja da prekine tu praksu. – Blagoje Simić je znao za napad na nesrpske civile u Bosanskom Šamcu. Blagoje Simić je 17. aprila 1992. godine pozvao telefonom potpukovnika Stevana Nikolića da ga obavijesti da je osnovan Krizni štab Srpske opštine Bosanski Šamac, koji je uz pomoć srpske policije i paravojske preuzeo vitalne objekte u gradu. Pošto se nalazio na čelu te faktičke vlasti, Blagoje Simić je u narednim mjesecima bio obavještavan o radnjama progona usmjerenim protiv nesrpskog civilnog stanovništva, koje su često organizovali ili u značajnoj mjeri omogućavali članovi Kriznog štaba. – Primjer saradnje Blagoja Simića i paravojske je putovanje Blagoja Simića u Ugljevik radi razgovora s komandantom korpusa o tome da se na mjesto pukovnika Đurđevića postavi Crni i to što je Ratno predsjedništvo u oktobru 1992. godine zatražilo povratak Crnog i paravojske. |
STATISTIČKI PODACI
Broj dana u sudnici – 234
Broj svjedoka optužbe – 43
Broj svjedoka odbrane – 29
Broj svjedoka koje je pozvalo
Pretresno vijeće – 1
Broj dokaznih predmeta optužbe – 190
Broj dokaznih predmeta odbrane – 183
SUĐENJE |
Dana 17. oktobra 2003., Pretresno vijeće je Simića proglasilo krivim i osudilo ga na 17 godina zatvora za progone nesrpskih civila u opštini Bosanski Šamac u razdoblju od 17. aprila 1992. do 31. decembra 1993. godine. Nesrpski civili su bili lišeni slobode i zatočeni u nehumanim uslovima: nisu imali dovoljno prostora, hrane i vode i bili su podvrgnuti mučenju i prijetnjama pogubljenjem.
“Vama, Blagoju Simiću, izriče se osuda po tački 1 – zločini protiv čovječnosti, za djelo progona, na osnovu protivpravnog lišavanja slobode i zatočenja civila, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, surovog i nehumanog postupanja, uključujući premlaćivanje, mučenje, prisilni rad i zatočenje u nehumanim uslovima, te deportacije i prisilnog premještanja. Po tački 2 se ne izriče osuda, s obzirom na to da Pretresno vijeće smatra da bi to predstavljalo nedopustivu kumulaciju osuđujućih presuda s obzirom na osude po tački 1. Tačka 3 se odbacuje zbog nedostataka u formi Izmijenjene optužnice. Na
osnovu pravila 101 (C), nakon što ste se 12. marta 2001. dobrovoljno predali Međunarodnom sudu i zatim boravili u pritvoru u Pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda, vi, Blagoje Simić, imate pravo da vam se u izdržavanje izrečene kazne uračuna 949 dana, kao i dani koje ćete provesti u pritvoru u očekivanju odluke predsjednika Suda na osnovu pravila 103 (A) o državi u kojoj ćete služiti kaznu. Vi ćete ostati u pritvoru Međunarodnog suda do donošenja pomenute odluke.
Vas, Blagoja Simića, Vijeće osuđuje na kaznu od 17 godina zatvora”.
Izdvojeno mišljenje sudije Lindholma
“Ja ću pročitati samo dispozitiv mog djelomičnog protivnog mišljenja. U saglasnosti sa razmatranjima Pretresnog vijeća u vezi kumulativnih osuda, (a) slažem se s osuđujućom presudom izrečenom Blagoju Simiću po tački 1: progon kao zločin protiv čovječnosti, koju je izrekla većina. Iz razloga koje sam iznio u svom djelomično protivnom mišljenju, smatram proporcionalnom i pravednom kaznu od sedam (7) godina zatvora”. (b) Nadalje, zaključujem da Miroslav Tadić i Simo Zarić nisu krivi po tački 1 i tački 2. (c) Slažem se s većinom po pitanju odbacivanja tačke 3 Optužnice”.
Dana 2. juna 2006. godine održan je pretres o žalbi pred Žalbenim vijećem.
U presudi izrečenoj 26. novembra 2006. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda je konstatovalo da Simić nije bio obaviješten da je optužen za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu sve dok optužba nije završila s izvođenjem svojih dokaza, zbog čega je suđenje bilo nepravično. Žalbeno vijeće je takođe preinačilo Simićevu osuđujuću presudu za progone na osnovu okrutnog i nehumanog postupanja u obliku mučenja i premlaćivanja. Žalbeno vijeće je potvrdilo Simićevu osuđujuću presudu za pomaganje i podržavanje progona u obliku protivpravnih hapšenja i pritvaranja nesrpskih civila, zatočenja nesrpskih civila u nehumanim uslovima, prisilnog rada bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana i prisilnog premještanja nesrpskih civila.
Žalbeno vijeće je konstatovalo da je nova karakterizacija Simićevog kažnjivog ponašanja i ukidanje osuđujuće presude za djela mučenja i premlaćivanja zahtijevalo i prilagođavanje kazne koja je smanjena na 15 godina.
Dana 27. marta 2007. godine Blagoje Simić je prebačen u Ujedinjeno Kraljevstvo na izdržavanje kazne. U kaznu mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 12. marta 2001. godine. Dana 15. februara 2011. godine Blagoju Simiću je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Blagoje Simić stigao kući
Srna, 17. mart 2011.
ŠAMAC – Blagoje Simić, ratni šef Kriznog štaba opštine Šamac koji je danas pušten na slobodu iz zatvora u Škotskoj, stigao je večeras, oko 21 čas, u svoje rodno mjesto Kruškovo Polje, gdje ga je dočekalo više od 300 mještana. Na ulasku u Kruškovo polje mještani su postavili veliki natpis “Blagoje, dobrodošao kući”. Blagoje je u rodnom mjestu pozdravio sve prisutne i zahvalio za doček, dozvolio je medijima da ga snimaju i fotografišu, ali nije davao izjave, zatraživši od novinara da poštuju njegovu privatnost. Na ulasku u Obudovac dočekao ga je impozantan broj mještana koji su ga pozdravili i zaželjeli dobrodošlicu. Na ulasku u Šamac kod Silosa su ga dočekali prijatelji i rodbina. Blagoje Simić, ratni šef Kriznog štaba opštine Šamac, pušten je danas na slobodu iz zatvora u Škotskoj nakon što je odslužio dvije trećine kazne koju mu je izrekao Haški sud. U Hagu je osuđen na 17 godina zatvora zbog progona nesrpskog stanovništva sa područja šamačke opštine, a nakon žalbe kazna mu je smanjena na 15 godina. Tokom robijanja u škotskom zatvoru Simić se bavio izučavanjem alternativne medicine i slikarstvom. Nakon rata živio je u Srbiji, u Čajetini.
Osuđeni ratni zločinac Blagoje Simić imenovan za direktora Doma zdravlja Šamac uz:
– potvrdu o nekažnjavanju
– potporu dva vijećnika hrvatske nacionalnosti.
Skupština opštine Šamac je na jučerašnjoj sjednici za direktora Doma zdravlja Šamac imenovala Blagoja Simića kojeg je Haški tribunal osudio zbog ratnih zločina protiv nesrpskog stanovništva na području općine Bosanski Šamac. Odbornike u imenovanju nije spriječila ni činjenica da je Okružni sud u Doboju ranije poništio Simićevo imenovanje. Ovu informaciju za Klix.ba potvrdio je Simić. “Jesam imenovan. Ne želim ništa više komentarisati”, kratko nam je rekao Simić. Naime, Skupština opštine Šamac Simića je na poziciju direktora Doma zdravlja imenovala u aprilu, a nadležni sud je imenovanje poništio 28. septembra, navodno upravo zbog nepostojanja dokaza da nije osuđivan, što je i jedan od uslova za ovu funkciju. Iz Okružnog suda u Doboju kazali su nam kako nisu upoznati sa Simićevom imenovanjem. Simić je odbornik SDS-a u Skupštini opštine Šamac, a na prethodnim opštim izborima je bio i kandidat za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. No, prije svega navednog, Haški tribunal je u novembru 2006. godine osudio Blagoja Simića na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom na području općine Bosanski Šamac.
Politički.ba
Svjedočenje
Iako je bio treći na listi kandidata svoje partije, na proteklim izborima nije osvojio dovoljan broj glasova birača, pa se u Vijeće „uvukao“ zahvaljujući neprihvatanju mandata izabrane vijećnice Lepe Trivić.
Piše: Almasa Hadžić
Osuđeni ratni zaločinac iz Bosanskog Šamca, Blagoje Simić, novi je vijećnik SDS-a u lokalnom opštinskom vijeću. Iako je bio treći na listi kandidata svoje partije, na proteklim izborima nije osvojio dovoljan broj glasova birača, pa se u Vijeće „uvukao“ zahvaljujući neprihvatanju mandata izabrane vijećnice Lepe Trivić. Nije Blagoje Simić sam, koji je u Bosanskom Šamcu postao vijećnik zahvaljujući vraćanju mandata pojedinih vijećnika, niti je jedini ratni zločinac kojega vlasti RS-a, uvlačenjem u politiku žele rehabilitirati, tačnije pokazati svijetu svu težinu političkog i ljudskog nemorala na kome su devedesetih godina ovi zločinci gradili svoju karijeru. Po sistemu „puj pike ne važi“ Centralna izborna komisije BiH, svojevremeno je haškom osuđeniku Simi Zariću, upokojenom prije pet godina, nakon izdržane zatvorske kazne, dala saglasnost da se kandidira na izborima, te je 2010. godine, čak, postao zamjenik načelnika općine Bosanski Šamac. A upravo su i Zarić i Simić u Hagu presuđeni zbog ratnih zločina počinjenih na prostoru Posavine, posebno na području Bosanskog Šamca i Odžaka.
Blagoje Simić, nakon odslužene dvije trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne koju mu je nakon žalbe izreklo Žalbeno vijeće Haškog tribunala, 2011. godine vratio se u Bosanski Šamac u kome je uoči i tokom agresije na BiH bio predsjednik OO SDS-a i predsjednik ratnog Kriznog štaba ove općine. Nakon izlaska iz zatvora, svjetla obraza, vratio se na mjesto sa kojeg je i otišao u Hag, odnosno u lokalni Dom zdravlja u kome je 2017. godine imenovan i za direktora. Istovremeno nastavio se baviti politikom, a njegovo ime na listi SDS-a na proteklim lokalnim izborima zaprepastilo je mnoge povratnike u Bosanski Šamac.
„Dakle, Simić, ulaskom u Opštinsko vijeće ponovo treba odlučivati o sudbini ovoga grada i njegovih stanovnika. Ne znam kako ostali, ali ja, lično, ne volim ni na ulici da ga sretnem, a kamoli da mu odem na neki pregled u Dom zdravlja gdje ga je, nakon zatvora, čekalo radno mjesto. Ako nemam drugog izbora, radije ću od zalogaja štedjeti pa otići na pregled nekom ljekaru u privatnoj praksi, bez obzira koje je nacionalnosti, ali nekom ko je osuđen za ratni zločin, makar me smrt našla, neću. Znam da je pokušavao uspostaviti veze s nama Bošnjacima, pokušavao je doći do naših predstavnika u vlasti kako bi se pravdao da on nije kriv za mučenja u logorima koje je formirala politika na čijem je čelu bio, ali to mu nije pošlo za rukom“, kazao nam je jedan od stanovnika Bosanskog Šamca, koji Simićevo vraćanje u politiku smatra najgorom provokacijom, a koji iz opravdanih razloga ne želi govoriti javno“. Naš sagovornik ističe da je povratak haških osuđenika Sime Zarića i Blagoja Simića, koji su nakon izdržane zatvorske kazne u Bosanskom Šamcu dočekani kao heroji, te njihov ponovni politički angažman, tamošnje Bošnjake i Hrvate, među kojima je bilo dosta onih koji su preživjeli logorska i druga mučenja, podsjetio na vrijeme u kome su oni, „i vedrili i oblačili“ u ovoj opštini. Činjenica da je Simić, iako je bio treći na listi SDS-a, u Opštinsko vijeće ušao zahvaljujući odustajanju jedne izabrane vijećnice, pokazuje da on, bez obzira što ga SDS politika gura i promovira, nema toliku podršku birača. No, opasno je to da on, kao neko ko je osuđen za ratne zločine, mladim generacijama pokazuje da kao takav, može ponovo biti i političar, i direktor i sve ono što je, inače, nekad bio“, zaključuje naš sagovornik.
Transparency International: Ne može osuđeni ratni zločinac biti direktor doma zdravlja
U Transparency Internationalu u Bosni i Hercegovini (TIBiH) i dalje insistiraju da se ispita imenovanje Blagoja Simića za direktora Doma zdravlja Šamac, a koji je u Haškom sudu osuđen na 15 godina zatvora za najteže ratne zločine. Podsjeća da je ta nevladina organizacija podnijela prigovor protiv rješenja Skupštine opštine Šamac o imenovanju Blagoje Simića, koji je osuđen kao najviši civilni funkcioner u opštini Bosanski Šamac za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. – Budući da se radi o osobi koja je osuđena za ratne zločine, nije podobna za ovu funkciju – rekao je Vuković. Među općim uslovima javnog konkursa za izbor i imenovanje direktora Doma zdravlja Šamac navedeno je i da kandidati ne mogu biti osuđivani, ali je, kaže Vuković, Simiću lokalna policija izdala uvjerenje da nije osuđivan. Prema mišljenju TI BIH, vrsta krivičnog djela za koja je osuđen Simić ne čine ga podobnim za obavljanje funkcije direktora jedne javne zdravstvene ustanove, koja ima zadatak da pruži zdravstvenu zaštitu svim građanima na područuju općine Šamac, uključujući i osobe koje su bila prognane i progonjene tokom ratnih dejstava.
Blagoje Simić, ratni zločinac iz Bosanskog Šamca, tokom robijanja u Škotskoj bavio se izučavanjem alternativne medicine i slikarstvom.
Muhamed Bičić je izjavio da je Blagoja Simića vidio prilikom posjete srednjoj školi kad je rekao: “Ima tu dovoljno mjesta” i otišao. Vidio ga je i u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu. Muhamed Bičić je svjedočio da se Blagoje Simić jednom prilikom pojavio na ulazu u fiskulturnu salu srednje škole i zatim ušao u pratnji Stevana Todorovića. Blagoje Simić je pogledao unaokolo i nije se dugo zadržavao. Međutim, s tog mjesta je mogao da vidi kako svaki pojedini zatvorenik izgleda, šta ima na sebi i u kakvom je stanju.
Ibrahim Salkić je posvjedočio da je vidio Blagoja Simića u fiskulturnoj sali srednje škole. Nije ušao u fiskulturnu salu, već je stajao na vratima. Ibrahim Salkić je čuo kako se Blagoje Simić obratio Stevanu Todoroviću riječima “ima tu dovoljno mjesta.”
Dragan Delić je svjedočio da je Blagoje Simić vidio zatvorenike iz TO-a u fabrici “Utva” gdje su ručali. Dragan Delić je izjavio da je Blagoje Simić mogao da vidi sve zatvorenike i da su neki od njih teško hodali. Imali su rane po glavi i licu, a kosa i odjeća su im bile umrljane krvlju.
Sulejman Tihić je svjedočio da je, dok je bio zatočen u TO-u, morao da mete ulicu ispred zgrade opštine i SUP-a dok su tuda prolazili ljudi. Dok je Dragan Lukač bio zatočen u SUP-u u Bosanskom Šamcu, naredili su mu da u prisustvu dvije zatočene Bosanke čisti sobu. Tim je ženama zbog toga bilo nelagodno jer je on ranije bio načelnik policije. Dragan Lukač se osjećao poniženim. Ahmet Hadžialijagić, bivši direktor “Jugobanke”, morao je da mete ulice oko banke. Mirza Vejzović, direktor fabrike tekstila, morao je da mete pogone šamačke fabrike tekstila. Jusufović, direktor srednjoškolskog centra, morao je da vrši utovar i istovar kamiona. Esad Dagović, Nusret Hadžijusufović i Ediba Bobić su svjedočili da su, dok su bili na prisilnom radu, vidjeli Blagoja Simića ispred Doma penzionera i zgrade opštine.
Ešrefa Zaimbegovića su uhapsili 9. maja 1992. U logorima u Šamcu i kasnije u Vlasenici on i njegova supruga su proveli 13 mjeseci. Nakon toga je otišao u Njemačku u izbjeglištvo, a vratio se 2012. godine, nakon što je zaradio mirovinu. Za Radio Slobodna Evropa kaže kako susreće Blagoju Simića, bivšeg predsjednika Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke i srpskog Kriznog štaba (Ratno predsjedništvo) u Šamcu. Simić je osuđen u Hagu 2006. godine na 15 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Nakon odslužene dvije trećine kazne pušten je na slobodu u martu 2011. godine. Danas je općinski odbornik, a 2017. je imenovan za direktora Doma zdravlja. ”Blagoju Simića nikad ne bih ni pogledao, on je jedan od onih koji su me uhapsili. Kad ga sretnem, okrenem glavu. Tragedija je da je Simić mogao biti direktor doma zdravlja i ljekar kojem ja treba da odem na pregled. Što je rekao jedan od mojih prijatelja Srba ovdje, Simić je trebao otvoriti privatnu ambulantu, pa nek’ mu ide ko hoće”, kazao je Zaimbegović za RSE. (Radio Slobodna Evropa).
Donatori:
© 2024 – Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini | Sva prava zadržana.
Za sadržaj na stranici ne odgovoraju donatori.
by BloomByte Solutions