Biljana Plavšić je rođena 7. jula 1930. u Tuzli. U Sarajevu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Nakon što je diplomirala biologiju u Zagrebu, ostvarila je zavidnu naučnu karijeru, predajući dugo godina na katedri za biologiju na Prirodnomatematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Biljana Plavšić je bila član SDS-a od osnivanja 1990. godine, a iste godine je postala i član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Dana 7. aprila 1992. godine je napustila Predsjedništvo i priključila se političkom vodstvu Republike Srpske.
Bila je vodeća politička ličnost bosanskih Srba od 1990. do kraja rata; srpski predstavnik u kolektivnom predsjedništvu Bosne i Hercegovine (BiH); član kolektivnih i proširenih Predsjedništava Srpske Republike u BiH (kasnije Republike Srpske); imala je de facto kontrolu nad pripadnicima oružanih snaga bosanskih Srba.
U kreiranju i sprovođenju progona protiv Muslimana, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 imenovanih opština učestvovali su mnogi pojedinci, pri čemu su među njima postojale razlike kako u spoznaji detalja tako i u ulozi koju su imali u sprovođenju tog cilja. Biljana Plavšić je prihvatila i podržala taj cilj te doprinijela njegovom ostvarenju, ali nije učestvovala u njegovom smišljanju i planiranju i imala je manje značajnu ulogu u njegovom provođenju u odnosu na druge. Cilj je podržavala kao jedan od dva predsjednika, održavajući organe državne i vojne vlasti na lokalnom i državnom nivou kroz koje se taj cilj ostvarivao. Svojim javnim izjavama poticala je učešće u njegovom sprovođenju, tvrdeći da je primjena sile opravdana jer Srbi imaju pravo na određene teritorije u Bosni i Hercegovini i da se trebaju plašiti genocida koji bi nad njima izvršili bosanski Muslimani i bosanski Hrvati. Također je pozivala i poticala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u razdvajanju etničkih grupa upotrebom sile.
Snage bosanskih Srba, u saradnji s Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA), Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije i paravojnim jedinicama, sprovodile su kampanju progona koja je uključivala ubistva tokom napada na gradove i sela, seksualno zlostavljanje i silovanje, okrutno i nečovječno postupanje tokom i nakon tih napada, prisilno premještanje i deportaciju, protivpravno zatočenje, lišavanje života, prisilni rad, korištenje živih štitova, nečovječne uslove u zatočeničkim objektima, uništavanje vjerskih objekata i kulturnih spomenika, te pljačku i bezobzirno razaranje. Rezultati prisilnog protjerivanja bili su katastrofalni – u 37 opština navedenih u optužnici oko 850 sela u kojima su živjeli Muslimani i Hrvati fizički su uništena i više ne postoje. Nestale su čitave porodice, a udio nesrpskog stanovništva u tim opštinama pao je sa 726.960 (53,97%) 1991. godine na 235.015 (36,39%) 1997. godine. Kampanja ubistava ostavila je tragične posljedice: registrovano je 1.100 događaja masovnih ubistava i 320 potencijalnih lokacija masovnih grobnica. U 37 opština postojalo je ukupno 408 zatočeničkih objekata, u kojima su ljudi bili prinudno zatvarani i podvrgnuti teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući brutalna premlaćivanja i nehumane životne uslove s nedostatkom hrane i bez osnovnih higijenskih uslova. Uništavanje kulturnih objekata bilo je sistematsko – u 29 od 37 opština razarani su spomenici i sakralni objekti, uključujući preko 100 džamija, dva mekteba i sedam katoličkih crkava.
Biljana Plavšić se nije obazirala na informacije o rasprostranjenom etničkom čišćenju i javno ga je obrazlagala i opravdavala. Bila je svjesna da glavni lideri Srpske Republike Bosne i Hercegovine ne preduzimaju ništa da spriječe zločine, iako su imali moć da ih zaustave i kazne njihove počinioce.
U Brčkom su u logoru Luka zatočenici Muslimani bili izloženi ubistvima, premlaćivanjima i silovanjima, a njihova jedina “krivica” bila je to što su živi. U Višegradu je oko 70 Muslimana, među kojima su bile žene i djeca, natjerano u malu kuću sa samo dva prozora, nakon čega je kuća prelivena zapaljivom tečnošću i zapaljena. Spasilo se samo šest osoba. Drugi zločin u Višegradu dogodio se 7. juna 1992. godine, kada je na rijeci Drini pogubljeno pet muškaraca, dok je dvojica preživjela pokušaj ubistva. U Foči su muškarci, uključujući i starije osobe, bili ubijani i premlaćivani u KP domu, koji su preživjele žrtve opisale kao mjesto gdje ljudi nisu bili tretirani kao ljudska bića.
U Prijedoru su u logoru Omarska zatočenici bili izloženi ubistvima, premlaćivanjima i nehumanim uslovima. Žrtve su izjavile da su im se životi od trenutka zatočenja promijenili na način koji je bio “nezamisliv”. Pored toga, na planini Vlašić izvršen je masakr nad kolonom muškaraca, od kojih su neki bili članovi iste porodice – samo je nekolicina preživjela. U Zvorniku su na Ekonomiji i u logoru Čelopek počinjeni zločini ubistava i seksualnog nasilja, uključujući prisiljavanje srodnika da jedni nad drugima izvrše seksualno nasilje, što je u nekim slučajevima dovelo do smrti. U Banja Luci su u logoru Manjača izvršena ubistva koja su opisana kao likvidacije.
Prvobitna optužnica protiv Biljane Plavšić potvrđena je 7. aprila 2000. godine ali je ostala zapečaćena do dobrovoljne predaje optužene. Dana 23. februara 2001. Pretresno vijeće je odobrilo zahtjev optužbe da se predmet protiv Momčiča Krajišnika spoji s predmetom protiv Biljane Plavšić. Biljana Plavšić je optužena zajedno s Momčilom Krajišnikom u izmijenjenoj konsolidovanoj optužnici koja je podnesena 7. marta 2002. u skladu s odlukom Pretresnog vijeća od 4. marta 2002.
Optužnicom se Biljana Plavšić teretila po osam tačaka, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i krivične odgovornosti nadređene (član 7(3)), za:
Nakon što se Biljana Plavšić izjasnila krivom po jednoj tački optužnice za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti, Pretresno vijeće je naložilo da se postupak protiv Momčila Krajišnika odvoji od postupka izricanja kazne protiv Biljane Plavšić.
Zločini za koje je osuđena: Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti):
• Bijana Plavšić je doprinijela kampanji etničkog razdvajanja, između ostalog, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile i što je podržavala njihovo učešće svojim javnim izjavama kako je primjena sile nad nesrbima na ovom području opravdana.
Prilikom svog prvog stupanja pred Pretresno vijeće III 11. januara 2001. godine Biljana Plavšić se izjasnila da nije kriva ni po jednoj tački te joj je određen pritvor u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija. Dana 29. augusta 2001. Pretresno vijeće je donijelo rješenje da se Biljana Plavšić privremeno pusti na slobodu u Republiku Srbiju. Pismena odluka o tome je izdata 15. septembra 2001. Biljana Plavšić je sljedećeg dana puštena na slobodu. Na sjednici održanoj 2. oktobra 2002., Biljana Plavšić se izjasnila krivom po tački 3 – progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, zločin protiv čovječnosti. Pretresno vijeće, uvjerivši se da je izjašnjenje o krivici dato dobrovoljno, upućeno i nedvosmisleno, te da postoji dovoljna činjenična osnova za postojanje krivičnog djela i učestvovanje optužene u istom, proglasilo je optuženu krivom. Optužena se izjasnila o krivici na osnovu Sporazuma o potvrdnom izjašnjenju o krivici koji su strane sklopile 30. septembra 2002. Uz sporazum o potvrdnom izjašnjavanju o krivici podnesene su i pismene Činjenične osnove zločina i učešća Biljane Plavšić. U tom Sporazumu, tužilac je pristao da predloži odbacivanje preostalih tačaka optužnice nakon što se optužena potvrdno izjasni o krivici, te su te tačke i odbačene odlukom Pretresnog vijeća od 20. decembra 2002. Rasprava o kazni je održana od 16. do 18. decembra 2002.
IZJAVA BILJANE PLAVŠIĆ
“Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Prije skoro dvije godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod – jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe, i da ih, zajedno sa mojim braniocima, provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim.
U to vrijeme, ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio – vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; i – kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela? Odgovor na oba pitanja je vjerujem – strepnja – zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.
Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba – odbila sam da se sa time suočim, ili čak da ih provjerim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uvjerenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i neprovjeravajući. Ostala sam sigurna u mom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci.
Čuli ste jučer, a i delimično danas opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udeo u tome. Ova odgovornost je moja – i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cijenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvijek će ostati dio mene.
Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je – na kraju – samo-uništavajuća.
Što se tiče mog naroda – rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvijek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čovjeku, koji je – više nego iko drugi – ugrađen u biće srpskog naroda, a to je Sveti Sava. Put koji je on slijedio bio je obilježen samo-uzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svijetu koji ga okružuje, čovjek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod.
Put i primjer Svetog Save su slijedile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti Vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo – pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Vjerujem da Vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.
Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali također prihvate odgovornost za njihova djela. Ali, ja verujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati.
Što se tiče mene – članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi – ne samo za mene, nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu – sudijama, tužiocima, istražiteljima – uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj Sud postoji”.
(Biljana Plavšić, rasprava o kazni, 17. decembar 2002.)
Dana 26. juna 2003., Biljana Plavšić je prebačena u Švedsku na izdržavanje kazne. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je provelo u pritvoru, odnosno ukupno 245 dana. Dana 14. septembra 2009., Biljani Plavšić je odobreno prijevremeno puštanje na slobodu koje je stupilo na snagu 27. oktobra 2009.
14:46, 12. studenoga 2009.
Tekst: I.Kri
Foto: AFP
HAŠKA osuđenica i bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić danas se prošetala Banja Lukom te je izjavila kako se ne vraća u politiku, nego piše knjigu o izdržavanju kazne za zločine protiv čovječnosti.
Plavšićeva tvrdi kako je u privatnom posjetu Republici Srpskoj, a jučer se sastala sa predsjednikom Vlade RS Miloradom Dodikom. Za današnji dan je ostavila susret sa aktualnim predsjednikom RS Rajkom Kuzmanovićem, piše sarajevo-x.
Prije razgovora sa njim Plavšićeva je izjavila kako sada konačno može živjeti životom o kojem je sanjala nakon napuštanja političkih funkcija. Po izdržavanju dvije trećine svoje kazne Plavšićeva je 27. listopada puštena na slobodu. Iz zatvora u Švedskoj je zrakoplovom Republike Srpske prevezena u Beograd. Tada je izjavila kako jedva čeka da prošeće Banja Lukom gdje želi posjetiti i svoje prijatelje.
Biljana Plavšić poručila Mladiću da preuzme krivicu
A.K.
16:36, 29. lipnja 2011.
Foto: AFP
BILJANA Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske osuđena za zločine protiv čovječnosti, poručila je Ratku Mladiću, bivšem zapovjedniku Vojske RS, da preuzme krivicu.
Plavšić je, u intervjuu za NiN, konstatirala da se Mladić toliko dugo skrivao, a da ona ne bi proživjela ni jednu noć u bijegu ni zbog sebe, a ni zbog srpskog naroda. “Očekivala sam od tih heroja, da će reći: Idemo tamo, stat ćemo pred Haški tribunal i kazati kriv sam ja, samo ja i nitko drugi, a najmanje srpski narod. To sam ja očekivala od njih”, rekla je Plavšić.
Rekla je da i nije sklopila nagodbu sa Tribunalom u Hagu.
„U optužnici piše da je Del Ponte tražila doživotnu kaznu jer sam odbila svjedočenje. Sada se Dobrica Ćosić poziva na izjavu Madeleine Albright da sam provodila Daytonski sporazum i da je to najbolji dokaz da sam američki čovjek i izdajnik“, kazala je.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/biljana-plavsic-porucila-mladicu-da-preuzme-krivicu/558753.aspx
Plavšić odbila svjedočiti za Karadžićevu obranu: Ničim dobrim me nije zadužio!
Me.M.
11:12, 16. srpnja 2013.
Foto: rts.rs
“PREVIŠE sam stara, teško sam pokretna, a tu i tamo imam trenutke kada osjetim da dobro i ne pamtim. Nekada sam bila specijalist da se sjetim svake pojedinosti, ali se godinama to polako gubi, a vjerojatno su tome doprinijeli i uvjeti u kojima sam bila u zatvoru u Švedskoj. Smatram da se tamo sudi Radovanu Karadžiću kao što se sudilo Biljani Plavšić, a taj čovjek me nije ničim zadužio. Ničim dobrim, a ja ipak nisam svetac, već samo čovjek”, kaže ratni zločinac Biljana Plavšić u izjavi za agenciju Tanjug potvrdivši da ju je kontaktirala obrana Radovana Karadžića kojem se sudi u Haagu.
Podsjetimo kako je Plavšić iz zatvora izašla prije tri godine, a bila je optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. Haškom sudu se dobrovoljno predala 10. siječnja 2001. godine. Godinu dana kasnije priznala je krivnju za progon Muslimana i Hrvata u 37 općina u Bosni i Hercegovina. Na koncu je odslužila nešto više od osam godina zatvora, što je oko dvije trećine kazne koja joj je bila izrečena.
Predstavljena knjiga Biljane Plavšić “Svjedočim”
18.01.2005. · 20:50
Izvor: HINA
Autor: ;spodgorelec;
BANJA LUKA, 18. siječnja 2005. (Hina) – Predsjednik Saveza neovisnihsocijaldemokrata (SNSD) i bivši premijer Republike Srpske (RS) MiloradDodik u utorak je navečer, u prepunoj Vijećnici kulturnog centraBanski dvor u Banjoj Luci, predstavio knjigu bivše predsjednice RSBiljane Plavšić, koju je Međunarodni sud za ratne zločine u den Haaguosudio na deset godina zatvora.
BANJA LUKA, 18. siječnja 2005. (Hina) – Predsjednik Saveza neovisnih socijaldemokrata (SNSD) i bivši premijer Republike Srpske (RS) Milorad Dodik u utorak je navečer, u prepunoj Vijećnici kulturnog centra Banski dvor u Banjoj Luci, predstavio knjigu bivše predsjednice RS Biljane Plavšić, koju je Međunarodni sud za ratne zločine u den Haagu osudio na deset godina zatvora.
Knjiga “Svjedočim” prvi je dio trilogije sjećanja Biljane Plavšić koja želi iznijeti istinu o sudbonosnim događajima u BiH od 1990. do 1997. godine, odnosno od osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS) do trenutka kada je Plavšić izvela “bijeli državni udar” i iz vlasti uklonila kadrove odane haškom optuženiku i tadašnjem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću.
Rukopis ove knjige, iz švedskog zatvora Hinseberg u kojem Plavšić izdržava kaznu, donio je Milorad Dodik, a otisnut je u nakladi “Nezavisnih novina”.
“Biljana Plavšić u ovoj knjizi ne polemizira s Haškim tribunalom, ona ne optužuje, već samo govori istinu o nazovi junacima Karadžiću, Krajišniku, generalu Ratku Mladiću, a tu istinu srpski narod napokon mora saznati”, kazao je Dodik predstavljajući knjigu “Svjedočim”.
https://www.hina.hr/vijest/6594505
Video – INTERVJU: Biljana Plavšić – Ovo je moje poslednje obraćanje srpskom narodu! (30.07.2018)
Adil Draganović – Manjača
Adil Draganović, sudija, bivši zatočenik i predstavnik udruženja bivših logoraša, svjedočio je da je u 37 opština navedenih u optužnici postojalo ukupno 408 zatočeničkih objekata u kojima su ljudi bili prinudno zatvoreni i izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Na osnovu razgovora sa preživjelim logorašima, smatra da su uslovi u svim tim objektima često bili slični onima koje je i sam iskusio u logoru Manjača u opštini Prijedor.
Prije nego što je prebačen u Manjaču, tri i po sedmice proveo je u stanici javne bezbjednosti u Sanskom Mostu zajedno s drugim istaknutim građanima, gdje “nije bilo nikakvih uslova za boravak”. On i još osmorica bili su zatvoreni u ćeliji veličine dva puta dva i po metra, bez svjetlosti i dovoljnog protoka zraka, u stalnom strahu i iščekivanju smrti. Tijela zatočenika bila su potpuno mokra od znoja, a nakon nekoliko dana zidovi ćelije, nekada bijeli ili žuti, pocrnjeli su od plijesni, dok je zadah postao nesnošljiv. Vrata ćelije otvarana su dva puta dnevno na pet do deset minuta kako bi zatvorenici mogli jesti ili obaviti nuždu u hodniku, koji je ubrzo bio prekriven izmetom. Vode je bilo vrlo malo, a higijenski uslovi nisu postojali. Jednom prilikom su zatočenici prisiljeni da iskopaju rupu, uz prijetnju da će u nju biti pobijeni i zatrpani. Osim fizičkog maltretiranja, izloženi su i propagandi i dezinformacijama koje su dodatno pojačavale neizvjesnost i strah.
U logoru Manjača pretežno su bili zatočeni Bošnjaci, s manjim brojem Hrvata i Srba koji su dezertirali iz JNA kako bi izbjegli rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Po dolasku, zatočenici su morali ući u logor pognute glave i s vezanim rukama, dok su ih stražari tukli različitim predmetima, uključujući drvene toljage i palice. Takva premlaćivanja su često trajala više dana i nastavljala su se tokom cijelog perioda zatočeništva, pri čemu su neka završavala smrću žrtava, unutar ili izvan logora. Tokom boravka Adila Draganovića u Manjači, od 17. juna do 14. decembra 1992. godine, premlaćivanja, kojima je bilo izloženo 5.434 zatočenika, bila su naročito česta u junu, julu i augustu, a postala su rjeđa tek nakon dolaska predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i drugih međunarodnih posmatrača. Prostorija u kojoj su zatočenici boravili bila je dimenzija 16 puta 50 metara i u njoj je smješteno između 500 i 800 ljudi.
Higijenski uslovi u Manjači bili su katastrofalni, nehumani i brutalni – nije bilo nikakve mogućnosti za održavanje higijene. U prostorijama je bilo hladno, zatočenici su spavali na betonskom podu, nuždu su obavljali u krugu logora, a noću u kantu kod vrata. Vode je bilo izuzetno malo, a ono što su dobijali bilo je zagađeno. U prva tri mjeseca zatočeništva logor je bio “logor gladi”, gdje su zatočenici dobijali dva mala obroka dnevno, obično pola šolje toplog čaja, koji je zapravo bio topla voda, i tanku krišku hljeba “kroz koju se moglo vidjeti”. Na 2.500 ljudi dijelilo se 90 hljebova, pri čemu je jedan hljeb morao biti podijeljen na 20 do 40 kriški. Većina zatočenika izgubila je između 20 i 30 kilograma, a mnogi bi umrli od gladi da nisu stigli Crveni krst i UNHCR.