Prvi zadatak za Vijeće je bio utvrditi status lica prema kojima je optuženi Emir Drakovac preduzeo zabranjene radnje opisane u tačkama 1 i 2 izreke presude. Iz sadržaja iskaza svjedoka Tomislava Kovačevića, Mome Lorića, Milorada Despetovića, kao i materijalnih dokaza uloženih u sudski spis proizilazi da je žrtva radnje iz tačke 1 izreke presude za koju je optuženi Emir Drakovac oglašen krivim – Miloš Kovačević bio osoba starije životne dobi (1920.godište), koji se u vrijeme kada se događaj desio nalazio kod svoje kuće i pekao rakiju, nenaoružan i ni na koji način nije učestvovao u borbi, pa Vijeće nema dileme da je bio civil.

Svjedok Tomislav Kovačević opisao je da se kritičnog dana nalazio kod kuće oštećenog da su bili nenaoružani – civili, te da su zajedno primijetili da im prilazi vojska. Svjedok je potvrdio da je Miloš Kovačević bio starija osoba, koja nije bila vojno angažovana, niti je na bilo koji način učestvovao u neprijateljstvima, zbog čega se nije ni osjećao ugroženim u trenutku kada primjećuju vojsku koja ulazi u selo.

Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da se u drugoj polovini mjeseca novembra 1992. godine, dogodio napad, odnosno akcija na selo Vratsalići, opština Rogatica.Vijeće cijeni da je Tužilaštvo dokazalo i da je optuženi Emir Drakovac učestvovao u vojnoj akciji koju je izvela jedinica kojoj je pripadao i to diverzantski vod Kukavičke čete, koji se pripojio Rogatičkoj četi.O samom napadu na selo na glavnom pretresu svjedočili su na prijedlog Tužilaštva svjedoci ST1, ST2, Zahid Ajnadžić i Tomislav Kovačević, dok su na prijedlog odbrane optuženog Drakovca saslušani svjedoci Mehmedalija Kulovac, Zejnil Makaš, Izet Hodžić, Zahid Alić, Bilal Katica, Rusmir Pavica i Rasim Šuša.

Svjedok ST1 svjedočio je o načinu kako je izvedena akcija na selo pa je tako opisao da je prethodno izvršeno deminiranje jednog dijela teritorije iznad sela, zatim da su Rogatička i Kukavička četa izvele napad na selo Vratsaliće. Svjedok je lično učestvovao u akciji, te potvrdio i učešće optuženog u ovoj akciji.Svjedoci odbrane Rusmir Pavica, Rasim Šuša, Mehmedalija Kulovac, Zejnil Makaš, Alić Zahid i Katica Bilal su takođe potvrdili da je izvršen napad odnosno vojna akcija na selo Vratsaliće te da je u akciji između ostalih učestvovao i optuženi Drakovac.

Svjedok ST2 je po ocjeni Vijeća iskreno izjavio da nije vidio ko je ubio Kovačevića, već samo da ga je vidio mrtvog, a da je u blizini bio optuženi s krvavom sjekirom u ruci. Vijeće iskaz ovog svjedoka cijeni pouzdanim, vjerodostojnim i tačnim.

Svjedok ST1 je na uvjerljiv način iznio ono što je vidio. Svjedok je vidio da su u pravcu oštećenog pucali optuženi i još jedno lice, ali navodi da on iz pozicije s koje je posmatrao događaj ne može sa sigurnošću potvrditi koji je od njih dvojice pogodio i usmrtio Miloša Kovačevića. Osim toga svjedok nije mogao potvrditi da je oštećeni još uvijek bio živ u trenutku kada mu je optuženi Drakovac odsijecao glavu. Svjedok je detaljno i objektivno opisao postupanje optuženog s tijelom oštećenog nakon ubistva, detaljno opisao radnje koje je optuženi preduzeo sam, a koje zajedno sa drugim licem, te Vijeće u kontekstu svega navedenog njegovom kazivanju poklanja punu vjeru.

Vjerodostojnost kazivanja ovih svjedoka po Vijeću ispunjava standard van razumne sumnje, iz kojih razloga im je Vijeće poklonilo vjeru. Na osnovu izloženog činjeničnog stanja Vijeće je našlo dokazanim van razumne sumnje da je opisanim radnjama optuženi Emir Drakovac kao saizvršilac počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva tako što je kao saizvršilac učestvovao u ubistvu civila Miloša Kovačevića.

Da je u selu smrtno stradao Miloš Kovačević potvrdio je i svjedok Milorad Despetović, koji je kao službenik Stanice policija Rogatica bio obaviješten o događaju te izvršio uviđaj o događaju. Saglasno iskazima svjedoka Kovačevića i Lorića svjedok Despetović je opisao da je uviđaj vršen u selu Izvorine gdje je prebačeno tijelo oštećenog, budući da je to bila teritorija pod kontrolom VRS. Svjedok je potvrdio da je bila riječ o oskrnavljenom tijelu, kojem su nedostajali glava, polni organ i ruka, te da je o svemu sačinjen zapisnik i da je leš snimljen kamerom.

Na osnovu svih provedenih dokaza, izjava svjedoka odbrane i optužbe, materijalnog dokaza Zapisnika o uviđaju MUP RS, SJB Rogatica od 9. decembra 1992.godine iz kojeg proizilazi da je leš žrtve Miloša Kovačevića pronađen, a u kojem se konstatuje da je smrt nastupila 20. novembra 1992.godine, Vijeće je zaključilo da se događaj iz tačke 1 optužnice desio u drugoj polovini novembra 1992. godine, pritom se provedenim dokazima nije moglo precizno utvrditi da je riječ o 20. novembru 1992.godine, budući da svjedoci okvirno navode da je to bilo iza 19. novembra 1992.godine. Vijeće je zaključilo da je smrt oštećenog nastupila u napadu na selo Vratsaliće, koju je izvela jedinica kojoj je pripadao optuženi Emir Drakovac, a nakon spajanja s Rogatičkom četom, što se po kazivanju svjedoka desilo u drugoj polovini novembra, pa Vijeće zaključuje da se inkriminisani događaj desio u drugoj polovini novembra 1992.godine.

Tačkom 4. potvrđene optužnice Emiru Drakovcu na teret je stavljeno da je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i to mučenjem nepoznatog zarobljenog pripadnika VRS.  Svjedok odbrane Elvir Vraželica potvrdio je pred sudskim Vijećem da su ulaskom u Zebinu šumu dva srpska vojnika koja su se nalazila na udaljenosti oko 200 metara od njih, dejstvovali snajperom prema njima zbog čega je vod iz Brčigova otišao da ih neutrališe. Svjedok je naveo da su vojnici najvjerovatnije pobjegli, ali to nije mogao sa sigurnošću potvrditi, jer nije vidio. Svjedok Nedim Alagić također je potvrdio da su u šumi zatečeni vojnici neprijateljske vojske, kao i činjenicu da ga je neko od njih ranio iz snajpera, te usmrtio Ahmeda Vraželicu.Kada se dovedu u vezu svjedočenja,Vijeće zaključuje da je u toku akcije na Zebinu šumu došlo do zarobljavanja srpskog vojnika, te imajuću u vidu činjenicu da je jedinica s Brčigova po iskazu svjedoka Elvira Vraželice imala zadatak da neutrališe djelovanje ovih vojnika, a kako je nesporno u toku postupka utvrđeno da je optuženi pripadao toj jedinici, za Vijeće nema sumnje da je svjedok ST2 govorio istinu kada je tvrdio da je u akciji zarobljen vojnik, koji je zatim mučen od strane optuženog. Imajući u vidu sve navedeno, a kako niti jedan drugi saslušani svjedok ili pak drugi dokaz nije ukazao da se u momentu kada se dešava napad na Zebinu šumu u njoj nalazio neko od civilnih lica, za pretresno Vijeće nema dileme da je riječ o ratnom zarobljeniku. U prilogu ovoj činjenici govori i svjedočenje ST2 da je optuženi u prisustvu drugih vojnika ispitivao zarobljenika o rasporedu minskih polja pa kada mu nije odgovorio onda ga je mučio. Svjedok ST2 je vidio i opisao kako je optuženi Drakovac postupao prema ovom zarobljeniku: mučio je zarobljenog vojnika pokušavajući od njega iznuditi priznanje gdje se nalaze mine koje je postavila VRS, pa mu je kada je to zarobljenik odbio priznati, skinuo pantalone te nožem odsjekao kožu s polnog organa, dok se vojnik derao od bola koji mu je pri tom nanošen.

Imajući u vidu prezentovane iskaze, te ostale dokaze izvedene tokom glavnog pretresa, Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je optuženi Emir Drakovac, učestvovao u ubistvu Miloša Kovačevića kao saizvršilac, te odsijecanjunjegove glave i polnog organa, zatim da je mučio ratnog zarobljenika, te na taj način počinio pod tačkom 1 krivično djelo ratni zločini protiv civilnog stanovništva ubistvom i iz člana 142, stav 1 KZ SFRJ, a u vezi s članom 22 istog zakona, a pod tačkom 2 krivično djelo ratni zločin protiv ratnog zarobljenika iz člana 144 KZ SFRJ.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, Vijeće je optuženom utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva – učestvovanjem u ubistvu, a za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika vijeće je utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina te je izreklo jedinstvenu kaznu u trajanju od 14 (četrnaest godina).

OptuženomMuhamedu Šišiću je stavljeno na teret da je učestvovao i predvodio napad, a optuženom Emiru Drakovcu,Azizu Šuši i Tariku Šišiću da su učestvovali u napadu na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti koje je bilo izvan područja sukoba, a koji napad je imao za posljedicu smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica, tako što su dana 27. avgusta 1992.godine oko podneva, na putu Mesići – Kukavice, u mjestu Kukavice, opština Rogatica, za vrijeme dok se tim putem kretala kolona motornih vozila u kojima su se nalazila civilna lica srpske nacionalnosti i to najmanje u jednom autobusu, jednom kamionu i većem broju putničkih motornih vozila, a koji su se pokušavali prevesti s lokaliteta zvanog Jabučko sedlo, opština Goražde, prema Rogatici, optuženi zajedno s drugim pripadnicima jedinice kojoj su pripadali izvršili pješadijski napad na kolonu vozila, svaki ponaosob dejstvujući vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu, iako su bili svjesni da se u njima nalaze civili i da će od ispaljenih projektila nastupiti smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica, pa je taj napad imao za posljedicu smrt najmanje 21 civilnog lica i nanošenje teških tjelesnih povreda najmanje 39 civilnih lica.

Vijeće je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i uloženih dokaza objektivne prirode, nesumnjivo utvrdilo da se u inkriminisano vrijeme odvijao oružani sukob na području opštine Rogatica između Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine sa jedne strane i oružanih snaga VRS s druge strane, a u vrijeme dešavanja inkriminisanog događaja bilo je ratno stanje i intenzivni sukobi između pripadnika VRS i Armije Republike BiH (ARBiH).

Postojanje oružanog sukoba u kritičnom periodu potvrdio je i svjedok optužbe ST-3, koji je u kritično vrijeme bio komandant 31 drinske udarne brigade, te samim tim i akter sukoba, a koji je i objasnio karakter sukoba na području opština Rogatica, Goražde i Foča. Svjedok je govorio i o operaciji „Krug”, kao i ostalim akcijama na tom području, koje su prethodile inkriminisanom događaju. Njegov iskaz Vijeće je ocijenilo objektivnim i tačnim, zbog čega mu je i poklonilo vjeru.

Provedenom analizom dokaza u vezi sa statusom oštećenih lica, Vijeće je nesumnjivo utvrdilo da je kolona koja je napadnuta inkriminisane prilike bila sastavljena uglavnom od civilnih lica nacionalnosti, osim nekoliko vojnih obveznika koji su upravljali vozilima, ali su bili nenaoružani i bili obučeni u civilnu odjeću, te nekoliko oboljelih lica, što stanovništvo koje je bilo u koloni kritičnog dana ne lišava civilnog karaktera.

Apelaciono vijeće nalazi da ni prisustvo lica koji bi se mogli smatrati borcima, iako u tom trenutku nisu imali naoružanje, niti su bili uniformisani, ne lišava stanovništvo civilnog karaktera, a imajući u vidu da je kolona, kako to proizilazi iz saglasnih iskaza svjedoka optužbe Jelenke Matović, Veljka Lasice, Velinke Lasice, Ranka Ikonića, Gorana Vasiljevića, Dragoslave Pukete, Koviljke Savić, Ane Gavrilović i Mladenke Tanović na ovu okolnost, uglavnom bila sačinjena od žena, djece i staraca.

Vijeće nalazi nesumnjivo dokazanim da je u koloni bilo i nekoliko lica koji su bili vojni obveznici, a među njima i vozač autobusa. Međutim, radi se o nekolicini lica, što ne mijenja civilni karakter tog stanovništva.

Tako iz iskaza svjedoka Ljube Mutlaka, koji je prema vlastitom kazivanju u toku rata bio vojno angažovan na obezbjeđenju štaba, proizilazi da mu je kritične prilike dopušteno da ide sa ženom i punicom, jer je prethodno bio ranjen u petu, pri čemu je svjedok prilikom saslušanja naveo da je dobio propusnicu vojske da može ići.

Nadalje, iz iskaza svjedoka Ranka Ikonića proizilazi da su ga u početku rata angažovali kao vozača, te je vozio sanitet, pri čemu svjedok nije mogao precizno da navede naziv jedinice, jer je bio vozač, ali je naveo da se prema njegovom mišljenju radilo o tzv. Goraždanskoj brigadi. Iz iskaza ovog svjedoka slijedi da on kritične prilike nije bio naoružan, pri čemu je svjedok u iskazu objasnio da niko iz kolone nije bio naoružan, te da nijedno vozilo nije bilo vojno. Svjedok je u iskazu objasnio da je bio u civilu, te da u tom trenutku nijedno lice osim njega nije bilo sposobno da vozi autobus, zbog čega mu je bio povjeren taj zadatak.

Svjedokinja Dragoslava Puketa je navela u fazi istrageda je njenom suprugu pokojnom Stojanu Puketiodobreno da može do Rogatice svojim kamionom prevesti žene i djecu,nakon čega je trebalo da se vrati na Obarak, pri čemu je svjedokinja dodala da je njen muž tom prilikom predao pušku.

Skoro ista situacija je, kako to ovo Vijeće nalazi, i u odnosu na supruga svjedokinje Krstinje Todorović, koja je objasnila da je njen suprug Miladin Todorović kritične prilike krenuo automobilom u koloni, jer je njegov brat bio bolestan, te da je bio pripadnik vojske, ali u tom periodu nije nosio oružje, bio je u civilnoj odjeći. Pritom, svjedokinja je navela da je čula da suprugu prvo nisu dozvolili da ide, ali budući da mu je brat bio lošeg zdravstvenog stanja, tražili su da preda uniformu i oružje, što je i učinio.

Svjedok Goran Vasiljević, kojeg je rat zatekao u Goraždu, opisao je kako je u avgustu 1992. godine u Goraždu situacija bila jako loša, na sve strane su bile barikade, stanovništvo se nije moglo slobodno kretati, ići na posao. Iz iskaza svjedoka Gorana Vasiljevića slijedi da je on bio vojni obveznik, pripadnik VRS, te da nije ni tražio, ni dobio odobrenje da ide s područja Goražda, već je dana 27. avgusta 1992. godine da bi izbavio svoju porodicu krenuo u Rogaticu na slobodnu teritoriju u koloni žena, djece i staraca, te je vozio svoj automobil zastavu 101. Svjedok je potvrdio da tog dana nije imao nikakav vojni zadatak, niti je bio uniformisan.

Ocjenom provedenih dokaza, ovo Vijeće je zaključilo da je djelo optuženih bilo u dovoljnoj mjeri povezano sa ratnim dešavanjem, posebno uzimajući u obzir poziciju optuženih u vojnoj strukturi, odnosno činjenicu da su u inkriminisano vrijeme bili pripadnici Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine i to prvooptuženi Muhamed Šišić – komandir Diverzantskog voda, a ostali optuženi pripadnici Diverzantskog voda tzv. Kukavičke čete, vojne jedinice koja je do 18. novembra 1992. godine djelovala u okviru 31. drinske brigade, a kasnije nastavila funkcionisati u okviru 1. rogatičke brigade.Vijeće je nesumnjivo utvrdilo da je tzv. Kukavička četa formirana od mještana sela Kukavice, koji su se, nakon što su prinudno, usljed izvršenog napada VRS, morali napustiti selo Kukavice u julu 1992. godine stacionirali u Brčigovu.

Svjedok Rusmir Pavica koji je u toku avgusta i septembra 1992.godine bio vojno angažovan kao komandir voda u 6. bataljonu stacioniranom u Gornjem Brčigovu, takođe je opisao situaciju oko Goražda i objasnio je sastav 6. bataljona koji su sačinjavale Kukavička i Rogatička četa stacionirane u Brčigovu. U svom iskazu je naveo da su egzistirala dva voda u Brčigovu i to u Donjem Brčigovu tzv. Kukavički vod, a u Gornjem Brčigovu Rogatički, koji su do 19. novembra 1992. godine spojeni u Rogatički bataljon, a do tada su egzistirali kao dio 31. drinske brigade, čiji je komandant bio svjedok ST3, koji je potvrdio da su ova dva voda bila u sastavu 31. drinske, do formiranja Rogatičke brigade. Prema navodima svjedoka Rusmira Pavice, svi optuženi, uključujući i Emira Drakovca su pripadali Kukavičkoj četi i to Diverzantskom vodu, kojim je rukovodio Muhamed Šišić, te su taj vod sačinjavali najsposobniji vojnici.

U avgustu 1992. godine na području opštine Goražde vodile su se intenzivne borbe te je civilno stanovništvo usljed navedenih borbi odlučilo napustiti Goražde i krenuti prema teritoriji koju su smatrali slobodnom, odnosno na teritoriju pod kontrolom VRS.Na ovu okolnost opisujući svako iz svoje lične perspektive događaje koji su prethodili odluci da se napusti Goražde, iskaze su pred sudskim vijećem dali i oštećeni, između ostalih i Jelenka Matović, Veljko Lasica, Velinka Lasica kao i pripadnici Vojne policije VRS Dragoslav Gluhović, Goran Heleta i Goran Đurđević. Svi oni su opisali kako su se na području Goražda našli u okruženju, kako je zbog svakodnevnih vojnih dejstava i borbi vladao strah među civilnim stanovništvom, zbog čega se odlučuju da svi skupa napuste Goražde. Svjedoče o formiranju konvoja na Jabučkom sedlu u prijepodnevnim satima dana 27. avgusta 1992.godine, koji je u koloni vozila krenuo s Jabučkog sedla preko Mesića, Gnjile i Sastavaka prema Rogatici. Svjedoci, učesnici kolone, mahom opisuju kako su spontano saznali da se organizuje napuštanje Goražda od strane civilnog stanovništva, ali niko od njih nije naveo ko je odlučio da se prebace civili. Svjedok Veljko Lasica, kao jedan od učesnika kolone, navodi:“Narod je sam kren’o, ovaj, tražeći sebi spas”.

Da je ranije predložena evakuacija civilnog stanovništva u svom iskazu potvrđuje svjedok Miljan Mutlak, koji je u inkriminisano vrijeme bio pripadnik tzv. Goraždanske brigade VRS, navodeći da je Jabučko sedlo bilo opkoljeno, da im je ponestajalo hrane, pa da je uveče održan sastanak i donesena odluka da se izvuče civilno stanovništvo, odnosno žene i djeca, a da vojska ostaje.

Nadalje, svjedok Goran Heleta koji je u inkriminisano vrijeme bio pripadnik VRS, odnosno vojne policije, u iskazu potvrđuje da je kritičnog dana bio na Jabučkom sedlu, na koji zadatak su ga poslali, te da je od ranog jutra učestvovao u formiranju konvoja civila. Svjedok dalje ističe da je ubijeđen da je postojala odluka o premještanju, čim su ga poslali da pomaže, ali nije znao konkretno. Prema navodima svjedoka, vojska nije imala ništa sa kolonom, misli da je predstavnik SDS-a to vodio.

Odluci da se stanovništvo iseljava prema Rogatici prethodilo je probijanje koridora od strane VRS kojom je komandovao Rajko Kušić, a što se po kazivanju svjedoka Velinke Lasice, Ljube Mutlaka i Ranka Ikonića desilo neposredno dan prije polaska civila. Tako je svjedokinja Velinka Lasica objasnila kako se izvlačenje civila desilo odmah ujutru nakon što je jedinica VRS iz Rogatice na čelu s Rajkom Kušićem probila koridor kojim su civili krenuli. Svjedokinja je navela da je na taj način spašen život civilnog stanovništva, koje je bilo u okruženju i u vrlo teškoj situaciji.

Dovodeći dokaze u međusobnu vezu, Apelaciono vijeće je nesumnjivo utvrdilo da su se u avgustu 1992. godine na području Goražda odvijale intenzivne borbe, zbog čega je civilno stanovništvo odlučilo napustiti Goražde i krenuti prema teritoriji koju su smatrali slobodnom, odnosno na teritoriju pod kontrolom VRS, te da su se civili do 27. avgusta 1992. godine već povlačili, a jedinice Armije BiH, koje su nadzirale putnu komunikaciju, koji zadatak je imala Kukavička četa, imale su naredbu da propuštaju civile, a paze da iz pravca Rogatice ne dođe pojačanje neprijateljskoj vojsci.

Konvoj je formiran dana 27. avgusta 1992.godine u prijepodnevnim časovima na Jabučkom sedlu i kreće se u koloni na čelu koje se pri polasku našao autobus kojim je upravljao Ranko Ikonić. Kolona je krenula oko 12 sati s Jabučkog sedla (opština Goražde), preko Gnjile, Mesića, Sastavaka prema Kukavicama (opština Rogatica).

O načinu formiranja kolone vozila svjedočili su Ranko Ikonić koji je vozio autobus, zatim Veljko Lasica, Velinka Lasica, Goran Vasiljević, Gordana Vasiljević i brojni drugi svjedoci koji su bili dio kolone. Navedeni svjedoci su potvrdili da je kritičnog dana oko 11-12 sati kolona krenula sa Jabučkog sedla, preko Mesića.

Da je konvoj civila krenuo bez prethodne najave i pratnje naveli su to svjedoci Matović i Lasica, a potvrdili su u svom svjedočenju i svjedoci Veljko Lasica, Velinka Lasica, Ranko Ikonić (koji je vozio autobus) Goran i Gordana Vasiljević koji su se u koloni kretali u vlastitom vozilu, zatim P. D. čija je porodica krenula kamionom s ceradom koji je vozio njen suprug.Saglasno ovim svjedocima svjedočili su i S. K., Ana Gavrilović, Tomka Vuković, Slavica Lukić, Jela Pljevaljčić, Mladenka Tanović, Ružica Lazović, Vladimir Pljevaljčić i Branko Radulović.

O načinu kretanja kolone, te okolnostima napada svjedoci – civili, učesnici kolone, opisali su događaj uvjerljivo, svako u skladu sa svojim sjećanjem koje za njih predstavlja traumatične trenutke u kojima su mnogi od njih izgubili najmilije članove porodice, te sami pretrpjeli ranjavanja. Tako su pred sudskim vijećem o događaju i gubitku najmilijih svjedočili Jelenka Matović, S. K., Ana Gavrilović, Krstinja Todorović, Goran Stavnjak, Subotić Risto, Vuković Tomka, Spasojević Miodrag, te brojni drugi svjedoci koji su tom prilikom izgubili najbliže srodnike.

Da su kritične prilike učesnici kolone bili i u kamionu dodatno potvrđuju i svjedokinje Ana Gavrilović, Tomka Vuković i Dragoslava Puketa. U tom smislu, svjedokinja Tomka Vuković navodi da je bila u kamionu plave boje, na kome nije bilo vojno sposobnih muškaraca, pri čemu je cerada na kamionu bila prebačena oko pola metra, da mogu da dišu. Iz iskaza svjedokinje Dragoslave Pukete slijedi da su kritičnog dana, budući da im je porodica bila velika, odlučili da idu kamionom, koji je vozio svjedokinjin muž, pa su i neki drugi koji nisu imali prevoz sjeli na kamion. Radilo se o kamionu marke zastava s ceradom, koja je bila žute boje i podignuta, a kad je počeo napad na kolonu spustili su ceradu. Kolona je bila velika, s civilima, ženama, starijim ljudima i bolesnim muškarcima, te su autobusi i automobili išli ispred. Apelaciono vijeće nalazi da iz iskaza svjedoka ST-2 na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji je prema vlastitom kazivanju bio učesnik napada na kolonu, proizilazi da je s položaja gdje se nalazio mogao vidjeti magistralni put, kojim je išao luksuzni automobil lada, pa onda plavi autobus, a iza još luksuznih auta – stojadina, jugai lada. Svjedokinja Jelenka Matović je navela da su ona i njeno četvoro djece ušli u autobus, sjeli na desnu stranu autobusa. U autobusu su po svjedočenju ove svjedokinje bile žene, djeca i starci, dok je samo vozač bio od vojno sposobnih lica.

Svjedok Veljko Lasica opisao je kako je kritičnog dana u popodnevnim časovima krenula kolona niz Gnjilu prema Mesićima. Kolona je bila velika, nisu imali pratnju. Svjedok je s članovima svoje porodice išao u koloni vlastitim vozilom.

U pogledu puta kojim se kolona trebala kretati, svjedok Ranko Ikonić navodi da je dobio naređenje da ide put Mesića i da ide za Rogaticu, odnosno da se govorilo da ide putem Varošišta, ali kako on nije nikad išao tim putem, a govorili su mu da se radi o starom seoskom putu kojim autobus ne može proći, sam je odlučio da ide putem preko Sastavaka i onda lijevo pored Kukavica za Rogaticu, a za njim je krenula i cijela kolona.Na početku kolone krenuo je autobus, plavo bijele boje kojim je upravljao Ranko Ikonić. Kasnije se redoslijed promijenio kada je počela pucnjava po koloni zbog koje su vozila preticala autobus. Svjedoci su opisali put kojim se kretala kolona i to najprije makadamskim putem, kroz selo Gnjila, zatim Mesiće prema Kukavicama. Svjedoci saglasno govore gdje dolazi do pucanja na kolonu, odnosno da je ulaskom u Kukavice kako navode „nastao pakao”. Svi su saglasni u pogledu činjenice da se na putu Mesići-Kukavice kritične prilike odigrao oružani pješadijski napad na kolonu vozila, da se i do tada pucalo, ali je od izlaska iz kanjona i dolaska ispred kafane ”102” nastao ”pakao”, pucalo se sa svih strana, bilo je zapaljenih i prevrnutih automobila, te mnogo pogođenih vozila i ljudi u njima.Napad nije dugo trajao.Vijeće je nesumnjivo utvrdilo da se sporni događaj – oružani pješadijski napad na kolonu vozila desio dana 27. avgusta 1992. godine, oko podneva na putu Mesići-Kukavice, te da je navedeni napad za posljedicu imao smrtno stradanje 21 civilnog lica (od kojih 15 lica na licu mjesta, dok je 6 lica naknadno preminulo usljed posljedica ranjavanja), te da su tom prilikom nanesene teške tjelesne povrede 39 civilnih lica oba pola.

Tokom postupka svjedočenjem brojnih svjedoka koji su bili očevici događaja te materijalnim dokazima uloženim u sudski spis utvrđeno je da su u napadu smrtno stradala sljedeća lica: (1) maloljetni Dalibor Matović, (2) Dragana Spasojević, (3) Radojka Đurđević, (4) Janko Jakšić, (5) Boško Ćorović, (6) Rista Ćorović, (7) Milan Đurović, (8) Tankosa Gavrilović, (9) Marko Todorović, (10) Miladin Todorović, (11) Saveta Todorović, (12) Anđelka Stavnjak, (13) Milosav Stavnjak, (14) Milena Đurović i (15) Sava Pljevaljčić, dok su civilnim licima (1) Vaso Samardžija, (2) Janja Mutlak, (3) Novica Jagodić, (4) Biljana Rakanović, (5) Darinka Subotić i (6) maloljetni Radoslav Đurđević nanesene teške tjelesne povrede usljed kojih su preminuli nakon ranjavanja, te kojom prilikom su nanesene teške tjelesne povrede licima: (1) Ranko Ikonić, (2) Marica Ikonić, (3) Dušanka Ikonić, (4) Milka Pljevaljčić, (5) Jovanka Pljevaljčić, (6) Marijeta Pljevaljčić, (7) Boban Pljevaljčić, (8) maloljetni Miodrag Spasojević, (9) maloljetna Momira Spasojević, (10) Goran Vasiljević, (11) Gordana Vasiljević, (12) Darinka Vasiljević, (13) Mladenka Tanović, (14) P. D., (15) Stojan Puketa, (16) Veljko Lasica, (17) Velinka Lasica, (18) Dragica Nešković, (19) Ana Gavrilović, (20) Tomka Vuković, (21) Snežana Banović, (22) Ružica Lazović, (23) Sava Janković, (24) Jadranka Subotić, (25) Božo Rakanović, (26) Budimir Rakanović, (27) Želimir Rakanović, (28) Marijan Mutiak, (29) Dragica Mutiak, (30) Joka Mutiak, (31) Rista Furtula, (32) Živko Tadić, (33) Slavica Lukić, (34) Sneža Ćevrić, (35) Božana Mirković, (36) Milojka Đurđević, (37) S. K., (38) Željko Đurović i (39) Bojo Memedović.

Da su optuženi Muhamed Šišić,Emir Drakovac,Aziz Šuša i Tarik Šišić bili učesnici navedene akcije proizilazi i iz dijela kazivanja svjedoka ST2 u kome svjedok na jasan i precizan način identifikuje navedena lica, kao i pozicije gdje su se nalazili u vrijeme izvršenja djela. Prema kazivanju svjedoka ST2, on je tom prilikom na sebi imao uniformu JNA, SMB s opasačima – oprtačima. Što se tiče oružja, svjedok navodi da je on imao automatsko naoružanje, da je Muhamed imao automatsku pušku, Nurija mitraljez, Emir PM 84, a Ramiz Salić karabin. Činjenično utvrđenje o tome da je i optuženi Tarik Šišić bio učesnik navedene akcije, proizilazi iz iskaza istog svjedoka s pretresa od 23. februara 2016. godine u kojem on navodi da je u akciji učestvovao i Šišić. Tokom neposrednog saslušanja na pretresu pred Apelacionim vijećem, svjedok ST2 je ponovo potvrdio da su svi optuženi bili učesnici navedene akcije. Tom prilikom je svjedokkao učesnike akcije imenovao Muhameda Šišića, Emira Drakovca, Nuriju Hujevića, Aziza Šušu, koga je nazivao Hazim, Hazo, kao i Tarika Šišića.

Posredna saznanja u pogledu učešća „domicilnih ljudi” – ljudi iz kraja gdje je izvršen napad, a što dodatno potvrđuje istinitost kazivanja svjedoka ST-2, te ST-1 i Ferida Jahića, u svojim iskazima su prezentovali i svjedoci Sulejman Nesiren (pripadnik tzv. Kukavičke čete), Nedžad Kokot (pripadnik 31. drinske udarne brigade) i Sulejman Bajraktarević (takođe pripadnik tzv. Kukavičke čete), koji su potvrdili da „su naši izvršili taj neki napad i da je puno ljudi poginulo”, odnosno, da se pričalo da su taj napad izvršili domicilni ljudi, dakle ljudi s tog kraja gdje se desio taj napad”.

Apelaciono vijeće dalje nalazi da je kolona koja je napadnuta kritične prilike apsolutno imala izgled civilne kolone vozila, te da napadači stoga ni na koji način nisu mogli doći u zabludu u pogledu cilja kojeg napadaju.Osim toga, Apelaciono vijeće cijeni da svijest optuženih o činjenici da se u koloni mogu nalaziti civilna lica proizilazi i iz činjenice udaljenosti između oštećenih i izvora napada, odnosno činjenice da napadači nisu bili previše udaljeni od njih, kao i da su neki od svjedoka čak i opisivali napadače (jer su ih vidjeli na maloj udaljenosti).Apelaciono vijeće nalazi da su optuženi u konkretnom slučaju postupali bezobzirno, odnosno da nisu postupali s apsolutnom sigurnošću u pogledu ishoda svojih radnji, ali su samim činom pucanja prihvatili mogućnost da će posljedice nastupiti. Apelaciono vijeće nalazi da su optuženi predmetno krivično djelo počinili s eventualnim umišljajem, u stanju potpune uračunljivosti, koja tokom postupka ničim nije dovedena u sumnju.

Dakle, imajući u vidu da je samim pucanjem optuženih u kolonu motornih vozila kritične prilike bez ikakve provjere da li se u konkretnom slučaju u istim vozilima, autobusu/kamionu nalaze civili ili borci bila sadržana i predviđena mogućnost da njihovi postupci izazovu zabranjenu posljedicu (smrt/teške tjelesne povrede civilnih lica), to Apelaciono vijeće nalazi da su optuženi na takvu posljedicu i pristali.

Ocjenom izvedenih dokaza u toku postupka, Vijeće nalazi da su u konkretnom slučaju optuženi Muhamed Šišić, Emir Drakovac, Aziz Šuša i Tarik Šišić postupali kao saizvršioci, u smislu odredbe člana 22 KZ SFRJ, na način da je prvooptuženi predvodio i učestvovao, a ostali optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo, odnosno da su izvršili oružani pješadijski napad na kolonu vozila, svaki ponaosob dejstvujući vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu.

Nalazeći na osnovu izvedenog dokaznog materijala na nesumnjiv način dokazanim da su optuženi počinili krivično djelo za koje su ovom presudom oglašeni krivim, Vijeće je, polazeći od svrhe kažnjavanja propisane članom 33 KZ SFRJ, prilikom odmjeravanja kazne imalo u vidu sve okolnosti koje su od značaja u smislu odredbe člana 41 KZ SFRJ, a naročito: granice kazne propisane zakonom (minimum 5 godina), stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih je djelo izvršeno, jačinu ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, raniji život optuženih i njihove lične i porodične prilike, te držanje optuženih nakon učinjenja djela.

Dakle, ocijenivši na osnovu svih provedenih dokaza da su optuženi postupajući s eventualnim umišljajem ostvarili sva bitna obilježja djela za koja su oglašeni krivim, a koja su počinili na način opisan u izreci presude, Apelaciono vijeće nalazi da su izrečene kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) godina optuženom Muhamedu Šišiću, 11 (jedanaest) godina optuženom Emiru Drakovcu, te u trajanju od po 5 (pet) godina optuženimaAzizu Šuši i Tariku Šišiću u srazmjeri s naprijed navedenim okolnostima na strani svakog od optuženih.

Imajući u vidu raniju osudu optuženog Emira Drakovca, Vijeće je rukovodeći se imperativnom zakonskom odredbom člana 49, stav 1 KZ SFRJ o odmjeravanju kazne osuđenom licu, uzelo utvrđenom kaznu zatvora izrečenu presudom Suda od 7. marta 2017. godine, potvrđenoj u osuđujućem dijelu presudom vijeća Apelacionog odjeljenja od 3. novembra 2017. godine, pa je stoga na osnovu člana 48, stav 2, tačka 3) KZ SFRJ optuženog Emira Drakovca osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.U navedenu kaznu optuženom je ovom presudom uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora po ranijoj osudi.

SUĐENJE

• Optuženi Aziz Šuša i Tarik Šišić su se dana 24. septembra 2014. godine, te optuženi Muhamed Šišići Emir Drakovac dana 21. oktobra 2014.godine izjasnili da nisu krivi.
• Glavni pretres je počeo dana 21. novembra 2014. godine.
• Prvostepena presuda u predmetu Muhamed Šišići drugi (Emir Drakovac,Aziz Šuša i Tarik Šišić) je donesena 3. marta 2017. godine.
• Dana 3. novembra 2017. godine donesena je drugostepena presuda, kojom je Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH ukinulo prvostepenu presuduu predmetu Muhamed Šišić i drugi, u dijelu koji se odnosi na tačku II izreke pobijane presude i donijelo odluku o održavanju novog drugostepenog pretresa.
• Dana 6. novembra 2018. godine Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo drugostepenu presudu.
• Dana 8. februara 2018. godine otvoren je novi pretres pred Apelacionim vijećem.
• Dana 21. februara 2019. godine Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo trećestepenu presudu.