Anto Furundžija je rođen u Travniku 8. jula 1969. godine. Tokom rata u BiH je bio komandant specijalne jedinice u okviru HVO-a pod nazivom „Džokeri“ i djelovao je iz štaba „Džokera“ („Bungalov“) u Vitezu. On se tamo nalazio 15. maja 1993. godine ili otprilike tog dana da bi ispitivao zatočenike koje je zlostavljao jedan drugi pripadnik „Džokera“. Anto Furundžija je bio prisutan, dok je jedna zatočenica seksualno napastvovana, ali nije učinio ništa da to spriječi ili zaustavi.
Brojni su članovi HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), raspirivali svojim govorima strasti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Napetost je porasla u novembru 1991. godine s osnivanjem HZHB-a. Mate Boban 10. aprila 1992. na teritoriji HZHB-a zabranjuje bosansku Teritorijalnu odbranu (TO) koja je oformljena dan ranije. Politička i vojna situacija u opštini Vitez, kao i u cijeloj srednjoj Bosni, postajala je sve gora tokom 1992. i 1993. godine. Napetost i neprijateljsko raspoloženje između Hrvata i Muslimana u toj oblasti eskalirali su sredinom 1992. godine, što je završilo oružanim sukobom između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i dovelo do rasplamsavanja sukoba u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. godine. Prije provođenja Vance-Owenovog plana i želeći ga provesti jednostrano, Hrvati će izazvati otvoreni sukob između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni. Dana 18. juna 1992. vojne formacije HVO-a su zauzele štab u Vitezu i zgradu Skupštine opštine te su istakli zastavu Herceg-Bosne i države Hrvatske.
Pretresno vijeće je ustanovilo da je Furundžija bio zapovjednik “Džokera”, specijalne jedinice HVO-a. Furundžija je bio aktivni borac i sudjelovao je u neprijateljskim aktivnostima usmjerenim protiv muslimanske zajednice na području Lašvanske doline i, između ostalog, u napadu na selo Ahmiće, gdje je lično sudjelovao u protjerivanju Muslimana iz njihovih domova, pospješujući oružani sukob. Napad na Ahmiće, koji je kulmirao pokoljem 116 Muslimana, među kojima je bilo 32 žena i djece, izveli su pripadnici HVO-a 16. aprila 1993. godine. U Ahmićima su razorene sve muslimanske kuće, njih oko 180, a svi preživjeli stanovnici Muslimani su pobjegli ili su bili prisiljeni da odu, što je očigledan primjer etničkog čišćenja.
Pripadnici “Džokera” odveli su 15. maja 1993. ili oko tog datuma jednu Muslimanku (svjedokinju A) u “bungalov”, gdje su je ispitivali. Ovdje se radilo o događajima koji su se odigrali u velikoj sobi i ostavi jedne vikendice, u štabu “Džokera” (“Bungalovu”) u Nadiocima sredinom maja 1993. godine. Anto Furundžija je bio prisutan u velikoj sobi i ispitivao svjedokinju A, dok je bila gola.
Dok je Anto Furundžija ispitivao ovu sredovječnu Muslimanku, podređeni vojnik joj je prijetio prelazeći nožem po unutrašnjoj strani njenih butina i govoreći joj da će joj isjeći polne organe. U drugoj prostoriji su žrtvu i njenog prijatelja, jednog hrvatskog vojnika, ispitivali i tukli pendrekom po stopalima. Ženu su zatim više puta silovali pred grupom vojnika. Onaj hrvatski vojnik je bio prisiljen gledati seksualno zlostavljanje svoje prijateljice. Miroslav Bralo zvani Cicko je učestvovao u silovanju i zatvaranju ove Muslimanke, svjedokinje A. Oko 15. maja 1993. godine Bralo je tu ženu silovao u više navrata pred drugim vojnicima, prijetio joj da će je ubiti, tukao druge muškarce u njenom prisustvu, grizao je i ejakulirao po njenom tijelu. Što se tiče mučenja, namjera Ante Furundžije i još jednog vojnika HVO-a (optuženi B) bila je da dođu do informacija za koje su vjerovali da će biti od koristi HVO-u. Stoga su ispitivali svjedokinju A o aktivnostima članova njene porodice i nekih drugih imenovanih pojedinaca, njenom odnosu sa određenim vojnicima HVO-a i pojedinostima o njenom navodnim vezama s Armijom Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Pretresno vijeće je zaključilo da je svjedokinja A podvrgnuta silovanju i teškom seksualnom zlostavljanju od strane optuženog B tokom ispitivanja koje je vodio Anto Furundžija. Vijeće je zaključilo da Anto Furundžija nije lično silovao svjedokinju A, ali njegovo prisustvo i njegovo nastavljanje ispitivanja ohrabrili su optuženog B i znatno doprinijeli krivičnim djelima koja je počinio.
Anto Furundžija nije preduzeo ništa da spriječi ili onemogući ta djela počinjena u njegovom prisustvu, a nastavak ispitivanja znatno je doprinio krivičnim djelima počinjenim protiv te žene i njenog prijatelja.
OPTUŽNICA PROTIV ANTE FURUNDŽIJE
Prvobitna optužnica: 10. novembar 1995. godine; izmijenjena optužnica: 2. juni 1998. godine.
Prvobitna optužnica protiv Ante Furundžije podignuta je 10. novembra 1995. godine, koju je 10. novembra 1995. godine potvrdila sudija Gabrielle Kirk McDonald. Ova optužnica se takođe odnosi na napade snaga Hrvatske Zajednice Herceg Bosna (HZHB) na sela “nastanjena uglavnom Muslimanima u dolini rijeke Lašve” (srednja Bosna) tokom 1993. godine. Furundžija je optužen u jednoj tački za teška kršenja Ženevskih konvencija i dvije tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja. Dana 18. decembra 1997. godine Antu Furundžiju je uhapsio SFOR i prebacio ga na Međunarodni sud. Dana 19. decembra 1997. godine on se izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.
Dana 2. juna 1998. godine Tužilaštvo je podnijelo izmijenjenu i dopunjenu optužnicu iz koje je povuklo tačku u kojoj je bio optužen za teška kršenja Ženevskih konvencija. U izmijenjenoj i dopunjenoj optužnici Anto Furundžija je terećen na osnovu individualne krivične odgovornosti za: mučenje i povrede ličnog dostojanstva, uključujući silovanje (kršenja zakona i običaja ratovanja).
Prema optužnici, Anto Furundžija je bio komandant jedinice specijalnih snaga u okviru HVO-a pod nazivom “Džokeri” i djelovao je iz štaba “Džokera” (Bungalov) u Vitezu. Bio je tamo15. maja 1993. godine ili otprilike tog datuma, da ispituje dvojicu zatvorenika kada ih je jedan drugi pripadnik “Džokera” zlostavljao. Furundžija je bio prisutan kada je jedna zatvorenica bila seksualno zlostavljana, a on nije ništa uradio da to spriječi ili zaustavi.
Anto Furundžija se tereti po jednoj tački
po dvije tačke za kršenje zakona ili običaja ratovanja (mučenje i povrede ličnog dostojanstva, uključujući silovanje).
Datum hapšenja: 18. decembar 1997. godine
Broj sudskih dana – 10
Broj svjedoka optužbe – 8
Broj svjedoka odbrane – 6
Broj svjedoka koje je pozvalo sudsko vijeće – 0
Broj dokaznih predmeta optužbe – 15
Broj dokaznih predmeta odbrane – 22
Broj dokazanih predmeta sudskog vijeća – 0
Suđenje Anti Furundžiji je počelo 8. juna 1998. godine pred Pretresnim vijećem II, u sastavu: sudija Mumba (predsjedavajuća), sudija Cassese i sudija May, a završne riječi su iznesene 22. juna 1998. godine. Dok su sudije donosile presudu, tužilaštvo je odbrani objelodanilo dva dokumenta u vezi s liječenjem svjedokinje A u terapeutskom centru (svjedokinja A bila je žrtva krivičnih djela za koja je Anto Furundžija optužen). Nakon što je odbrana podnijela zahtjev, a Pretresno vijeće saslušalo usmene argumente obiju strana u postupku, sudije su zaključile da je tužilaštvo prekršilo pravilo 68 (objelodanjivanje oslobađajućeg materijala), te da je shodno tome odbrana bila oštećena. Pretresno vijeće je stoga naložilo ponovno otvaranje postupka u dijelu koji se odnosi na medicinsko, psihološko i psihijatrijsko liječenje ili savjetodavnu pomoć svjedokinji A. Suđenje je ponovno počelo 9. novembra 1998. i svjedokinja A je ponovno svjedočila na zatvorenoj sjednici. Postupak je zaključen 12. novembra 1998. nakon iznošenja završnih riječi.
Pretresno vijeće je Antu Furundžiju proglasilo krivim po tačkama optužnice za mučenje i povrede ličnog dostojanstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja. Te optužbe su se zasnivale na događajima koji su se odigrali u velikoj sobi i ostavi jedne vikendice, u štabu “Džokera” (“Bungalovu”) u Nadiocima sredinom maja 1993. Pretresno vijeće je zaključilo da je, dok su svjedokinju A ispitivali, optuženi B prelazio nožem po unutrašnjoj strani njenih butina i prijetio da će joj isjeći polne organe, ako ne bude govorila istinu odgovarajući na pitanja Ante Furundžije. Anto Furundžija je nastavio ispitivanje koje je kulminiralo prijetnjom da će suočiti svjedokinju A s jednom drugom osobom, svjedokom D i da će ona tada priznati sve ono za što su je “Džokeri” optužili. “Džokeri” su svjedoka D uhapsili optuživši ga da ih je izdao ARBiH, koja ga je držala jedno vrijeme u zarobljeništvu. Pretresno vijeće je zaključilo da je Anto Furundžija takođe bio prisutan u ostavi gdje se odvijala druga faza ispitivanja svjedokinje A. Svjedoka D su tamo odveli na suočavanje sa svjedokinjom A, kako bi je prisilili da prizna kao što joj je Anto Furundžija ‘obećao’ u velikoj sobi. Anto Furundžija ih je oboje ispitivao, a optuženi B ih je udarao pendrekom po stopalima tokom ispitivanja. Optuženi B je ponovo nasrnuo na svjedokinju A, koja je i dalje bila gola, pred grupom vojnika. Silovao ju je oralno, vaginalno i analno i prisilio je da mu liže penis. Tada je Anto Furundžija nastavio ispitivati svjedokinju A na isti način kao što ju je ranije ispitivao u velikoj sobi. Kako se ispitivanje intenziviralo, tako se intenziviralo i seksualno zlostavljanje i silovanje. Namjera Ante Furundžije, kako je gore obrazloženo, bila je da od svjedokinje A izvuče informacije putem nanošenja teških fizičkih i duševnih patnji. Što se tiče svjedoka D, Anto Furundžija je namjeravao izvući informacije o njegom navodnom izdajstvu HVO-a i njegovoj pomoći svjedokinji A i njenoj djeci. Fizički napadi na svjedoka D, kao i činjenica da je bio prisiljen gledati seksualno zlostavljanje žene koju je poznavao kao prijateljicu, nanijeli su mu tešku fizičku i duševnu patnju. Pretresno vijeće je proglasilo Antu Furundţiju krivim za mučenje u svojstvu suizvršioca, jer nije spriječio ni onemogućio podređenog vojnika da zlostavlja svjedokinju A i svjedoka D.
Što se tiče tačke u kojoj je terećen za povrede ličnog dostojanstva, uključujući silovanje, silovanja svjedokinje A koja je počinio optuženi B nisu osporena ni u jednoj pojedinosti koju su iznijeli svjedokinja A i svjedok D. Ono što je osporavano, bilo je prisustvo Ante Furundžije i pitanje da li je on imao ikakvu ulogu u počinjenju silovanja. Pretresno vijeće je zaključilo da je svjedokinja A podvrgnuta silovanju i teškom seksualnom zlostavljanju od strane optuženog B tokom ispitivanja koje je vodio Anto Furundžija. Optuženi B penetrirao je penisom u usta, vaginu i anus svjedokinje A. Silovanja i seksualno zlostavljanje počinjeni su javno; pripadnici “Džokera” su gledali i gurali se oko otvorenih vrata ostave. Smijali su se onome što se događalo. Pretresno vijeće je zaključilo da je svjedokinja A od strane optuženog B pretrpjela tešku fizičku i duševnu bol, uz javno poniženje, djelima koja predstavljaju povredu njenog dostojanstva i seksualnog integriteta. Vijeće je zaključilo da Anto Furundžija nije lično silovao svjedokinju A, ali njegovo prisustvo i njegovo nastavljanje ispitivanja ohrabrili su optuženog B i znatno doprinijeli krivičnim djelima koja je počinio. Furundžija je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje povreda ličnog dostojanstva, uključujući silovanje. Vijeće je odlučilo osuditi Antu Furundžiju na 10 godina zatvora za mučenje i 8 godina za povrede ličnog dostojanstva. Naloženo je da se kazne izdržavaju istovremeno.
Dana 10. decembra 1998. godine Pretresno vijeće je izreklo presudu osudivši Antu Furundžiju na osnovu individualne krivične odgovornosti za mučenje; povrede ličnog dostojanstva, uključujući silovanje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu od 10 godina zatvora.
Dana 22. decembra 1998. godine odbrana je podnijela najavu žalbe na presudu i kaznu koju je izreklo Pretresno vijeće. Pretres o žalbi je održan 2. marta 2000. godine. Žalbeno vijeće je odbacilo sve žalbene osnove.
Žalbeno vijeće je izreklo presudu 21. jula 2000. godine, potvrdivši kaznu od 10 godina zatvora koju je izreklo Pretresno vijeće II.
Dana 22. septembra 2000. godine Anto Furundžija je prebačen u Finsku na izdržavanje kazne. U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. decembra 1997. godine. Dana 29. jula 2004. godine odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu, koje je stupilo na snagu 17. avgusta 2004. godine.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/obitelj-i-prijatelji-docekali-antu-furundziju-u-zagrebu/217937.aspx
Obitelj i prijatelji dočekali Antu Furundžiju u Zagrebu
16:14, 17. kolovoza 2004.
BOSANSKOG Hrvata Antu Furundžiju, haškog osuđenika koji je nakon odsluženja kazne u utorak pušten na slobodu iz zatvora Kylmakoski u Finskoj, u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso dočekali su članovi obitelji, rođaci i prijatelji, nakon čega je nastavio put prema Vitezu, gdje mu se priprema svečani doček. Anto Furundžija (35), oslobođen je danas iz zatvora u finskom gradu Kylmakoskiju, 150 km sjeverno do Helsinkija, nakon što je odslužio dvije trećine 10-godišnje kazne koju mu je 10. prosinca 1998. dosudio Haški sud (ICTY), zbog kršenja ratnog prava i običaja. Žalbeno vijeće mu je 21. srpnja 2000. potvrdilo prvostupanjsku presudu, a 22. rujna upućen je na izdržavanje kazne u Finsku.
U Zagreb je doputovao preko Frankfurta, redovnom linijom Croatia Airlinesa, a u zračnoj luci su ga dočekali supruga Dragica, kćer Dajana, majka Ankica, dvadesetak rođaka i prijatelja, te njegov odvjetnik, američki Hrvat Luka Mišetić. “Teško je opisati koliko sam sretan. Sada je dobro kada sam u Hrvatskoj”, rekao je Furundžija po dolasku među svoje najmilije. Supruga Dragica i 9-godišnja kćer Dajana nisu krile oduševljenje zbog povrataka supruga i oca koji je u zatvoru proveo gotovo sedam godina, rekavši da su “presretne i da se raduju novom životu”. “Nemam riječi, tri godina ga nisam vidjela, možete misliti kako mi je”, rekla je majka Ankica dodajući da se za Antu u Vitezu priprema svečani doček.
Odvjetnik Mišetić je kazao da će Anto Furundžija s obitelji najvjerojatnije početi novi život u Hrvatskoj. Na traženje da ocjeni težinu Furundžijine kazne s aspekta kaznene politike Haškog suda kod puno težih zločina, Mišetić je rekao da se “u slučaju Furundžija desila nepravda jer je trebao biti oslobođen, a dobio je višu kaznu od mnogih koji su osuđeni za ubojstva”. Na traženje da komentira mogućnost novog optuživanja za zločin u Ahmićima, za koji se terete pripadnici postrojbe Džokera kojom je zapovijedao Furundžija, Mišetić je kazao kako je siguran da ga Haški sud neće optužiti. “Po mom mišljenju ne, sigurno ne od Haškog suda. Ne bih se složio da je bilo što sigurno utvrđeno i ne slažem se s tezom da su Džokeri to izvršili. To je samo teza jedne od obrana”, kazao je Mišetić. “Siguran sam da ga Haški sud neće optužiti. To nije nemoguće, no po svim mojim informacijama to se neće dogoditi”, dodao je.
Tijekom rata u BiH Anto Furundžija bio je zapovjednik specijalne jedinice vojne policije HVO-a “Džokeri”. Osuđen je na 10 godina zatvora zbog suučesništva u mučenju i silovanju jedne zarobljene Muslimanke i jednog hrvatskog vojnika 15. svibnja 1993. u Nadiocima kod Viteza, što je kvalificirano kršenjem ratnog prava i običaja. Sukladno propisima ICTY-a o izvršenju kazni, odluku o prijevremenom puštanju na slobodu Ante Furundžije donio je 29. srpnja predsjednik ICTY-a Theodor Meron. Finska vlada prethodno je obavijestila ICTY da će 17. kolovoza Furundžija odslužiti dvije trećine kazne, te će prema zakonima Finske, moći biti pušten na prijevremenu slobodu.
Ovdje se stavlja akcenat na ponovno otvaranje postupka, odnosno u kojoj bi mjeri vjerodostojnost svjedočenja svjedokinje A mogla biti narušena psihološkim poremećajem uzrokovanim njenim traumatičnim iskustvom. U tom smislu, Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze koje su iznijeli vještaci tužilaštva i odbrane u vezi s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) i njegovim potencijalnim uticajem na pamćenje. Vijeće je zaključilo da sjećanje svjedokinje A u vezi s materijalnim aspektima događaja nije narušeno bilo kakvom poremećajem koji je ona mogla imati. Pretresno vijeće napominje da su dokazi vještaka pokazali da čak i kada osoba pati od PTSP-a, to ne znači da ona on ili ona ne mogu biti pouzdani svjedoci i prihvata svjedočenje svjedokinje A da se dovoljno dobro sjeća materijalnih aspekata događaja. Neosporno je da je svjedokinja A u vrijeme svog zatočeništva i silovanja doživjela traume, te da te traume i dalje proživljava i Pretresno vijeće veoma cijeni to što je pristala da još jednom opiše pakao koji je prošla i njegove posljedice.