Aleksandar Cvetković je rođen 4. aprila 1968. godine u Tuzli. Po zanimanju je građevinski tehničar, oženjen, otac dva sina, služio JNA 1988. godine u Kumanovu-Makedonija, lišen slobode u Izraelu 18. januara 2013. godine po međunarodnoj potjernici od 14. aprila 2010. godine, izručen je BiH dana 15. augusta 2013. godine.
Dana 9. januara 1992. godine proglašena je „Srpska autonomna oblast Birač“, koja je obuhvatala cijelu teritoriju opština Šekovići i Vlasenica, kao i dijelove opština Bratunac, Srebrenica i Zvornik. U otprilike isto vrijeme, u Srebrenicu su stigle srpske paravojne grupe i počele, zajedno sa JNA i SDS-om, dijeliti oružje i vojnu opremu lokalnim Srbima. Oružje je takođe na to područje dopremano iz Srbije čamcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom području u javnim objektima u srpskim selima provodila paravojna obuka. U poređenju s tim, čini se da se Muslimani nisu adekvatno pripremili za oružani sukob koji je prijetio. U istočnoj Bosni, Muslimani se ili nisu uopšte vojno organizovali ili su to činili samo putem lokalnih dobrovoljačkih grupa. U muslimanskim selima čak nije bilo ni vatrenog oružja, osim nešto pištolja i lovačkih pušaka u ličnom vlasništvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je nešto lakog naoružanja. Dana 8. aprila 1992., Savjet za narodnu odbranu izdao je naređenje da se formiraju „policijske ratne stanice“ u mjesnim zajednicama te opštine. Istog dana, Naser Orić je postavljen za komandanta jedne takve ratne stanice, policijske ispostave Potočari. Muslimani i Srbi su, i jedni i drugi, počeli formirati seoske straže da zaštite svoju imovinu. Na ulazima u sela postavljene su barikade i kontrolni punktovi. Prekinuta je opskrba vodom i televizijski prijenosi. Ljudi su napuštali svoje domove i odlazili na mjesta na kojima su se osjećali sigurnije. Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske.
Dana 8. aprila 1992., srpske snage su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Tri dana nakon toga, 11. aprila 1992. godine Srbi su preuzeli kontrolu nad selom Skelani, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu.
Dana 18. aprila 1992. godine, Srebrenica je nakon granatiranja pala u ruke Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronešena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge Muslimane koji su ostali.
Međutim, sporadičan otpor Muslimana oko Srebrenice nanosio je gubitke srpskoj strani. Dana 8. maja 1992., iz zasjede je ubijen vođa srebreničkog SDS-a Goran Zekić. Otprilike u to vrijeme, srpske snage su se povukle iz Srebrenice, a muslimanski borci, koji se dejstvovali u okolini, vratili su se u razoreni grad, a za njima i muslimanski civili.
Mada su Muslimani uspjeli ponovno da preuzmu grad Srebrenicu, ostali su u okruženju srpskih snaga i bili su odsječeni od zaleđa gdje se iz džepova pod muslimanskom kontrolom pružao otpor srpskoj vojnoj kampanji. Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod muslimanskom kontrolom bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice.
Dok su Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, Muslimani, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni Srbima, ili iz kojih su Muslimani prije toga bili protjerani. Do januara 1993., nakon što su osvojili Kravicu i okolinu, Muslimani su uspjeli povećati teritoriju pod svojom kontrolom potiskujući srpske linije i povezujući izolovane dijelove teritorije pod muslimanskom kontrolom, formirajući kompaktnu muslimansku enklavu oko Srebrenice.
Međutim, relativna prednost koju su postigli Muslimani nije dugo trajala. Najkasnije početkom februara 1993., Srbi su započeli veliku operaciju za osvajanje teritorija pod muslimanskom kontrolom. Do marta 1993., srebrenička enklava je smanjena na područje promjera manje od 20 kilometara, koje se protezalo otprilike od Potočara na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu. Posmatrači su, opisujući srpsko napredovanje, naveli da je ono odstupalo od klasične vojne ofanzive jer se vršilo stalno i namjerno granatiranje sela na liniji fronta, zbog čega je među stanovništvom zavladala panika te su se dali u bijeg u pravcu Srebrenice. Najprije su napadnuta sela Kamenica i Cerska na sjeveroistoku enklave, koja su pala pod kontrolu Srba u februaru ili martu 1993., a ubrzo nakon toga pala su i sela Voljevica i Sase na sjeveroistoku i Osmače na jugoistoku enklave.
Stanovnici okolnih područja, bosanski Muslimani, slili su se u grad Srebrenicu. Do proljeća 1993. godine populacija grada Srebrenice izuzetno se povećala i dostigla 50.000 do 60.000 stanovnika. U Žepi je takođe prilikom popisa 1993. godine ustanovljeno da je broj stanovnika porastao na oko 10.000, pošto je bila preplavljena bosanskim Muslimanima sa drugih područja. Humanitarna situacija u Srebrenici je bila očajna. U martu i aprilu 1993. godine UNHCR je iz Srebrenice evakuisao izmeñu 8.000 i 9.000 bosanskih Muslimana, uprkos tome što se vlada bosanskih Muslimana u Sarajevu protivila evakuacijama, tvrdeći da one doprinose “etničkom čišćenju”. U martu 1993. godine, general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a za BiH, obratio se okupljenim uspaničenim građanima Srebrenice i obavijestio ih da je grad pod zaštitom. UN-a. Poslije Morillonove izjave, Savjet bezbjednosti UN-a, reagujući na “ubrzano pogoršanje stanja u Srebrenici i njenoj okolini”, usvojio je 16. aprila 1993. godine Rezoluciju br. 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” i kojom se pozivaju “paravojne jedinice bosanskih Srba da odmah obustave oružane napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz njene okoline”. Savjet bezbjednosti je takođe pozvao na preduzimanje hitnih koraka kako bi se povećalo prisustvo UNPROFOR-a u Srebrenici i okolini. Na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti, UNPROFOR je posredovao oko sklapanja sporazuma o prekidu vatre između ARBiH i VRS-a, koji je potpisan 18. aprila 1993. godine. U njemu se poziva na razoružavanje srebreničke enklave pod nadzorom UNPROFOR-a. Istog dana, u Srebrenicu su stigli prvi pripadnici UNPROFOR-a.
Ipak, 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić je izdao Direktivu 7 jedinicama Vojske Republike Srpske u kojoj se, između Drinskom korpusu naređuje da „izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime bi spriječili pojedinačno komuniciranje između enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.
Dana, 6. jula 1995. godine, otprilike 3. sata ujutro pripadnici VRS započeli su operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Postupajući po naredbi Radvana Karadžića snage bosanskih Srba započinju sa preuzimanjem Srebrenice. Narednih dana da bi savladali otpor pripadnika ARBiH i Holandskog bataljona, snage bosanskih Srba intenziviraju granatiranje. Uporedo sa zauzimanjem sela u srebreničkoj enklavi i jačanjem opsade, bosanski Muslimani nadiru u grad Srebrenicu, tražeći utočište.
Kako se stanje u Srebrenici progresivno pogoršavalo, u strahu od dalje sudbine, stanovništvo enklave Srebrenica je krenulo prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, tražeći zaštitu, pa se do večeri 11. jula 1995. godine okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Civili, žene, djeca i starci u Potočarima, odvojeni od muških članova svojih porodica, među kojima je bilo i malodobnih dječaka, u situaciji krajnje nehumanih životnih uslova uzrokovanih nedostatkom prostora, nesnosnim vrućinama, nedostatkom hrane i vode, a atmosferi straha, autobusima i kamionima deportovani su iz Srebrenice na područje pod kontrolom ARBiH.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje.
Oko 1.000 zarobljenih muslimanskih civila koji su bili privremeno zatočeni u školi u Orahovcu je pogubljeno na obližnjoj livadi pored željezničke pruge
Približno 1.000 civila koji su bili zatočeni u Petkovcima je strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera.
Najmanje 500 zatočenika koji su pretodno zatočeni u Osnovnoj školi u Ročeviću strijeljano je na obali rijeke Drine u Kozluku.
Najmanje 1.000 zatočenika je iz Osnovne škole u selu Pilica gdje su prethodno bili zatočeni prebačeno na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muslimanskih civila.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su izvršili genocid u Srebrenici.
Aleksandar Cvetković je pripadao drugom vodu Desetog diverzantskog odreda VRS sa svjedištem u Vlasenici. Bio je raspoređen na poslovima vozača. Kada je Aleksandar Cvetović angažovan u Odred ne može se sa sigurnošću utvrditi, mada se iz stanja dokaza, može zaključiti da je to bilo prije pada Srebrenice.
OPTUŽNICA PROTIV ALEKSANDRA CVETKOVIĆA
U optužnici je navedeno da je optuženik Aleksandar Cvetković, kao pripadnik Desetog diverzantskog odreda Glavnog stožera Vojske Republike Srpske, krajem juni 1995. godine sudjelovao u izvođenju prvog napada na UN zaštićenu zonu Srebrenica i na bazu UNPROFOR-a s ciljem uznemirivanja bošnjačkog stanovništva, te da je 11. jula 1995. godine sudjelovao u vojnoj operaciji „Krivaja-95“. Dalje je navedeno da je nakon ulaska u Srebrenicu i nakon što je cjelokupno bošnjačko stanovništvo protjerano iz zaštićene zone, optuženik Aleksandar Cvetković 16. jula 1995. godine, na lokaciji Ekonomija – Branjevo, zajedno s drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda, pucao iz automatske puške na zarobljenike koji su bili u skupinama po deset zarobljenika. Tom prilikom je po prijekom postupku pogubljeno najmanje devet 900 zarobljenih muškaraca i dječaka Bošnjaka iz enklave Srebrenica, dok su samo dva zarobljenika preživjela, navedeno je u optužnici.
Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je 12. septembra 2013. godine optužnicu kojom se optuženik Aleksandar Cvetković tereti za kazneno djelo genocid iz članka 171. Kaznenoga zakona BiH u svezi s člankom 29. istoga zakona.
HAPŠENJE
Izraelske vlasti su saopštile da su u augustu 2010. godine uhapsile bivšeg vojnika vojske bosanskih Srba koji se sumnjiči za ubistva Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine. Ministarstvo pravde BiH, u januaru 2011. godine je objavilo da je uhapšen Aleksandar Cvetković nakon što je dobijen zahtjev iz Sarajeva za njegovim izručenjem. Cvetković je 2006. doselio s porodicom iz BiH i ima izraelsko državljanstvo koje je dobio na temelju zakona jer je njegova supruga Jevrejka, prenosi u utorak Radio Slobodna Evropa.
Nakon što su 11. jula 1995. pripadnici VRS zauzeli Srebrenicu, nekoliko hiljada vojno sposobnih muškarca se okupilo na brdu Šušnjari, gdje je načelnik štaba 28. divizije ARBiH, Ramiz Bećirović uz predstavnike muslimanskih vlasti u Srebrenici, odlučio da u koloni krenu prema području pod kontrolom ARBiH na sjeveru, u Tuzlu, što je značilo probijanje kroz položaje VRS i prelazak preko područja Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba. Dana 13. jula 1995. pripadnici VRS su dali ultimatum Muslimanima u šumi, koji su se kretali iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, ili da se predaju ili da budu ubijeni, nakon čega se veliki broj Muslimana predao. Dva glavna pravca duž kojih su pripadnici VRS 13. jula zarobili velike grupe Muslimana iz kolone ili su im se oni predali, bila su put Bratunac – Konjević Polje i put Nova Kasaba – Konjević Polje. Na tri lokacije na području Bratunca bilo je zatočeno otprilike 6000 Muslimana, a na svakoj od lokacija bilo je oko 1500 do 2000 zatočenika.
Jedna grupa zatočenika je dovedena i zatočena u Osnovnu školu „Kula“. Zarobljenici su smješteni u fiskukturnu salu i učionice, a neki su ostali u autobusima koji su bili parkirani ispred škole. Uslovi su bilo veoma teški zbog prenatrpanosti. Hrane i vode bilo je malo, a nikome nije ukazivana nikakva medicinska pomoć. Zarobljenici su batinani kada bi išli u WC, tako da su nuždu vršili stojeći. Tokom čitave noći čuli su se krici, jauci i rafalna paljba iz vatrenog oružja, a neki muškarci su izvošeni napolje da se nikada više ne vrate. Jedan zarobljenik ranjen je iz vatrenog oružja u nogu dok je pokušavao da pobjegne.
Dana 16. jula 1995. godine zatočenici su izvedeni iz škole i ukrcani u autobuse. Svjedok P-6 je svjedočio da su im onoga dana kada su napustili školu ruke bile vezane iza leđa. Svjedok A-32 je takođe izjavio da su njemu i drugim zatočenicima u fiskulturnoj sali, ujutro 16. jula 1995. godine, ruke bile vezane iza leđa. Vojnici su vikali na zatočenike i psovali ih, a ponekad bi nekoga udarili kundakom puške. Vojnici su rekli zatočenicima da idu Tuzlu. Svjedok P-6 bio je sumnjičav i u svom svjedočenju je izjavio: „Ako sam išao u Tuzlu, ako sam trebao biti oslobođen, zašto bi me zavezali?”. Odvedeni su iz škole i ukrcani u autobuse kako bi bili prebačeni na mjesto svog pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Dana 16. jula, Slavko Perić vidio je ukrcavanje zatočenika i njihovo odvođenje iz škole. Dok je drugi ili treći autobus odlazio, on je čuo pucnjeve koji su dolazili sa mjesta nedaleko od škole. Prema njegovoj tvrdnji, prevoz zatočenika trajao je oko dva sata. Dana 16. jula 1995. godine, na Vojnoj ekonomiji Branjevo, Pilica, do 1.200 muškaraca Bošnjaka, među kojima i oni iz škole Kule, su pogubljeni po prijekom postupku iz automatskih pušaka. Preživjeli, kako svjedok A-32 tako i svjedok P-6, opisuju pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Njihovi iskazi se međusobno potkrijepljuju. Svjedok P-6 je opisao da je nakon vožnje autobusom, nakon dva, dva i pol kilometra, čuo pucnjavu na brdu. Kada su stigli na to brdo, autobusi su se zaustavili, a vrata otvorila. Vojnici su okružili autobuse. Psovali se zarobljenike, i psovali su Aliju i Harisa. On je ostao u autobusu i vidio kako vojnici VRS vode druge zatočenike niz stazu gdje je bilo leševa. Kada je došao red na svjedoka P-6 da izađe iz autobusa, vodili su ih osmorica vojnika koji su nosili automatsko oružje. Vojnici su zahtijevali novac i nogom su udarili svjedoka u stomak. Stigli su na mjesto gdje su se nalazili leševi, a vojnici su im rekli da stanu uspravno i okrenu im leđa. Rečeno im je da legnu i odmah su strijeljani. Svjedok P-6 je pao na tlo, ali nije bio pogođen, a jedna osoba je pala preko njega. Dok je ležao tamo, čuo je vojnike kako pitaju da li je još neko živ, a ukoliko bi se neko javio vojnik bi mu prišao i ubio tu osobu pojedničano. Nakon toga, stiglo je još autobusa, a otprilike šest ili sedam grupa pogubljeno je na isti način blizu mjesta gdje je on ležao. Svjedok P-6 je kasnije čuo vojnike kako govore „Izvršili smo genocid baš kao u Jasenovcu 1941. godine“. Svjedok P-6 ležao je tamo do kraja dana, a nekoliko sati prije mraka pobjegao tako što je preko mrtvih tijela otrčao u žbunje na rubu livade zajedno sa još nekoliko preživjelih. Gledajući stratište, procijenio je da je bilo između 1.000 i 1.500 tijela. Kada je autobus svjedoka A-32 stigao na Vojnu ekonomiju Branjevo, on je vidio veliki broj tijela na livadi. Vojnici su muškarce iz autobusa izvodili u grupama od po deset. Oni koji su ostali u autobusu posmatrali su muškarce koji su izvedeni iz autobusa, postrojeni između redova mrtvih tijela, a potom ubijeni. Kada je došao red na svjedoka A-32 da izađe iz autobusa, vojnici su ih odveli na livadu gdje su se nalazila tijela i rekli im da tu stanu. Grupa vojnika bila je postrojena tamo i oni ih ubili paljbom iz automatskih pušaka. Kada su otvorili vatru, svjedok A-32 se bacio na zemlju premda nije bio ozbiljno povrijeđen. Kasnije su mu, dok je ležao tamo, pucali u leđa, ali metak mu je prošao ispod lijevog pazuha. Dok je svjedok A-32 ležao među leševima čuo je jednog muškarca kako zove upomoć i čuo je vojnike kako govore „Pusti ga da pati. Ubićemo ga kasnije“. On je poznavao različite vrste oružja i prepoznao je da jedan od izvršilaca pogubljenja koristi M-84. Vojnici VRS su tog dana, kao i poslijepodne, nastavili da dovode grupe zatočenika, što je trajalo otprilike četiri sata. Svjedok A-32 je ležao tamo i čuo kako jedan kamion nešto istovara, a kasnije je vidio da se radilo o tijelima ubijenih muškaraca koja su tamo donesena. Tamo je proveo noć 16. jula i pobjegao da bi se narednog dana sakrio ispod mosta u blizini stratišta. Sa tog mjesta je čuo kako mašine i vozila odlaze i vraćaju se sa mjesta pogubljenja.
Stradale u tim masovnim pogubljenjima po prijekom postupku iz automatskog oružja su vojnici VRS-a iz inžinjerijske čete Zvorničke brigade ukopali u masovnu neobilježenu grobnicu na vojnoj ekonomiji Branjevo dana 17. jula 1995. godine ili približno toga datuma. Snimak Vojne ekonomije Branjevo iz zraka, od 17. jula 1995. godine, prikazuje rasprostranjenost tijela i obim inžinjerijskih radova na masovnoj grobnici u koju su ta tijela trebala biti ukopana. Svjedok Cvijetin Ristanović je takođe svjedočio o svom učešću u ukopima na ekonomiji. Damjan Lazarević mu je naredio da ode na Vojnu ekonomiju Branjevo. Damjan Lazarević, komandir njegovog voda, poslao ga je da ide tamo sa utovarivačem G-700 (sa gusjenicama). Kada je stigao, vidio je tijela na livadi. Komandir voda naredio mu je da iskopa grobnicu iza zgrada. Nešto kasnije, nakon njegovog dolaska, došao je žuti utovarivač koji je parkiran pored tijela. Na osnovu evidencije o vozilima Zvorničke brigade utvrđeno je da je 17. jula 1995. godine, rovokopač ULT 220 korišten osam i po sati na mjestu pogubljenja i ukopa na Branjevu. Snimci iz zraka upućuju na zaključak da je primarna grobnica na Vojnoj ekonomiji Branjevo nastala 17. jula 1995. godine ili prije tog datuma. Ova primarna masovna grobnica je ponovo iskopana u periodu između 21. i 27. septembra 1995. godine, a tijela koja su se nalazila u ovoj grobnici premještena su u sekundarne masovne grobnice. Arheološki pregled masovne grobnice na Vojnoj ekonomiji Branjevo upućuje na to da je ova masovna grobnica iskopana teškom mašinerijom; bagerom sa nazubljenom kašikom. DNK analizom je identifikovano 113 lica pronađenih na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Onda kada je bilo moguće utvrditi pol, žrtve su bili muškarci. Kada je bilo moguće utvrditi uzrok smrti, to je bilo od povreda nanesenih vatrenim oružjem. U ovoj masovnoj grobnici je pronađeno 83 ligature i dva poveza za oči. Pronađeni su i neki vjerski predmeti koji žrtve povezuju sa muslimanskom vjerom.
PRVOSTEPENOM PRESUDOM OD 2. JULA 2015. GODINE ALEKSANDAR CVETKOVIĆ OSLOBOĐEN JE OPTUŽBE
da je u toku juna i jula 1995. godine za vrijeme oružanog sukoba u RBiH, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS zajedno sa drugim jedinicama VRS i MUP-a RS preduzimao širok i sistematičan napad na civilno bošnjačko stanovništvo zaštićene zone UN Srebrenica, u sklopu kojeg napada je 40.000 bošnjačkih civila prisilno preseljeno iz enklave Srebrenica a više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka pogubljeno po prijekom postupku, ukopano i ponovo ukopano postupajući u skadu sa planom vojnog i civilnog rukovodstva RS i u namjeri da potpuno ili djelimično istrijebi grupu bošnjačkog naroda nanošenjem teških fizičkih i duševnih povrijeda i pogubljenjima muškaraca Bošnjaka.
Također, Aleksandar Cvetković je oslobođen optužbe da je djelujući individualno i zajedno sa drugim pripadnicima Desetog diverzantskog odreda krajem juna 1995. godine učestvovao u izvođenju prvog napada na UN zaštićenu zonu Srebrenica i na bazu UNPROFOR-a s ciljem uznemiravanja bošnjačkog stanovništva kako bi isti napustili Srebrenicu te dana 11. jula 1995. godine po naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda GŠVRS, Pelemiš Milorada, zajedno sa drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda i drugim jedinicama VRS izveo drugi napad tako što je učestvavao u operaciji „Krivaja 95“.
Aleksandar Cvetković je oslobođen optužbe da je 16. jula 1995. godine zajedno sa Kos Francom, Kojić Stankom, Golijan Vlastimirom, Zoranom Goronja, Draženom Erdemovićem, Markom Boškić i Gojković Branom – također pripadnicima 10. diverzantskog odreda VRS po prijekom postupku pogubio najmanje 900 muškaraca i dječaka iz enkave Srebrenica, starosne dobio od 15 do 84 godine.
Optuženi je u skladu s članom 189. stav 1. ZKP BiH oslobađa naknade troškova postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava. Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak.
Naime, Sudsko vijeće u sastavu od predsjednika Vijeća Darka Samadžića te članova Vijeća Davora Jukića i Jasmine Kosović je utvrdilo da su se u jutarnjim satima 16. jula 1995. godine, osmorica pripadnika 10. diverzantskog odreda VRS „zatekli“ u bazi Dragaševac i to: Dražen Erdemović, Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijanin, Zoran Goronja, zaštićeni svjedok C-1, Brane Gojković te Aleksandar Cvetković koji su dobili zadatak da idu na Vojnu ekonomiju Branjevo.
Svjedok Dragan Todorović je pomenutim pripadnicima 10. diverzantskog odreda spremio „zolje, municiju, hranu, naprtnjače, podmetače, minobacač 60 milimetara, od ostalog naoružanja ponijeli su automatske puške, mine i 84-ku“.
Sudsko vijeće je navelo da nije moglo van svake sumnje utvrditi da je Aleksandar Cvetković, koji je de facto zajedno sa drugim pomenutim pripadnicima 10. diverzantskog odreda bio na Vojnoj ekonomiji Branjevo dok su strijeljani zarobljeni dječaci i muškarci – učestvovao u tim strijeljanjima.
Sjednica vijeća Apelacionog odjeljenja I Suda BiH održana je 3. marta 2016. godine kada je donešenja drugostepena presuda kojom je odbijena kao neosnovana žalba Tužilaštva, a potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 2. jula 2015. godine.
https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=245410
Cvetković tužio BiH, traži 100 000 KM
Aleksandar Cvetković, nekadašnji pripadnik Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske /VRS/ koji je oslobođen optužbi da je učestvovao u ubistvu Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, tužio je BiH i zatražio 100 000 KM zbog vremena provedenog u pritvoru. Cvetkovićev advokat Miloš Stevanović kaže da su u Sudu BiH tražili odštetu zbog neosnovanog hapšenja, te vremena koje je njegov klijent proveo u ekstradicionom pritvoru u Izraelu, kao i u Sarajevu, prenosi Birn. “Osim za dane provedene u pritvoru i duševnu bol koju je trpio za to vrijeme zbog odvojenosti od porodice, tražili smo i iznos za dobit u poslovima koje je za to vrijeme mogao obavljati”, naveo je Stevanović. Cvetković je uhapšen u avgustu 2010. godine u Izraelu na osnovu međunarodne potjernice koja je raspisana na zahtjev BiH. Nakon tri godine postupka, pravosuđe u Izraelu donijelo je odluku da ga izruči BiH. Sud BiH odredio mu je pritvor u kojem je bio do prvostepene presude u julu 2015. godine. Cvetkovića je Sud BiH pravosnažno oslobodio optužbi da je u julu 1995. godine učestvovao u ubistvu oko 900 Muslimana u Branjevu.
Izvor: SRNA
‘Nestalo je sve što sam imao’
U augustu 2017. godine bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske (VRS) Aleksandru Cvetkoviću, koji je također oslobođen optužbi za umiješanost u genocid u Srebrenici, dodijeljen je iznos od 255 000 KM (oko 130 000 eura) na ime odštete za vrijeme provedeno u pritvoru. Ali Cvetković je rekao da je ovaj iznos “samo brojevi, ništa više”. “Meni je ova država, kako god da se zove, život uništila. Ja sam se razveo, djeca na svoju stranu, majka obolila, ja obolio”, objašnjava on. “Da neko misli da se nešto može kompenzirati novcem, za mene je to nonsens, najveća glupost. Neki stručnjaci će nečiju duševnu bol ili patnju da odvagaju nečim, isto kao da smo na pijaci”, kazao je Cvetković. Aleksandar Cvetković je uhapšen u Izraelu u augustu 2010. po zahtjevu Bosne i Hercegovine. Nakon trogodišnjeg pravnog postupka, izručen je u augustu 2013. godine.
On je rekao da je u pritvoru proveo više od 1600 dana, uključujući i 34 mjeseca pritvora u Izraelu prije izručenja, a za sve što se desilo krivi tužilaštvo. “U Izraelu sam imao posao, trebao sam dići kredit da kupim stan, da otvorim firmu. Više nemam nigdje ništa. Sve što sam imao u Izraelu je otišlo”, kazao je on. Miloš Stevanović, advokat koji je Cvetkovića zastupao po odštetnom zahtjevu za pretrpljenu duševnu bol, rekao je da optužnice padaju zbog načina na koji ih tužitelji pripremaju, načina postupanja s dokazima i koliko intenzivno tužitelji rade na svojim predmetima. “Bojim se da je ranije bilo mnogo slučajeva koji su korišteni da se međunarodnim partnerima pokaže da nešto rade i optužuju ljude, ali te optužnice nisu imale kvalitetnu pravnu osnovu”, kazao je Stevanović. “U nekim situacijama optužnice su dobro potkrijepljene činjenicama, ali u pravnom smislu vrlo su loše napisane, a sudije samo gledaju šta ide u korist optuženih. Takav je zakon i takav je ustav”, dodaje on.
Autor: BIRN
Bivšem optuženiku za genocid Aleksandru Cvetkoviću BiH treba isplatiti
255 000 KM
FENA
Sud BiH donio je presudu po kojoj je Aleksandru Cvetkoviću, bivšem optuženiku za genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina dužna isplatiti 255 000 konvertibilnih maraka (KM) kao naknadu štete zbog boravka u pritvoru, javlja BIRN-Justice Report. Cvetković, bivši pripadnik Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS), oslobođen je optužbe da je učestvovao u počinjenju genocida u Srebrenici u julu 1995., a zbog boravka u pritvoru tužio je BiH.